Kriza u Siriji konačno je dovela i do ruskog aktivnog sudjelovanja u ratu. Francuska je objavila rat Islamskoj državi. Je li na vidiku novi svjetski rat, ali možda podijeljen u etapama i koji su sve čimbenici koji govore u prilog tome, ostaje nam za vidjeti. Koliko će Turska biti spokojna, koliko će dopustiti oživljavanje Assada i koliko tolerirati Rusima bombardiranje onih snaga koje Turska podržava, polako se pokazuje. Tursko zrakoplovstvo srušilo je u utorak ruski borbeni zrakoplov.
Pitanje je hoće li se Erdogan, koji je ojačao svoju poziciju u Turskoj, postaviti još odlučnije prema Europi i natjerati na kompromis i akcijske popuste prema svojoj politici. Hoće li ubrzati pregovore oko ulaska u Europu ili biti odlučniji po pitanju Kurda za koje Europa, pa i Amerika, pokazuju određene naklonosti? Dakle, ostaje za vidjeti hoće li se Erdogan postaviti kao “sultan” koji će Europi biti stalna prijetnja”; hoće li voditi ‘kvazi rat’ s Islamskom državom, kao da ne ratuje; hoće li izazvati veliki rat ili plašiti svijet od mogućeg rata.
Hoće li Iran, koji itekako ima priliku i ambicije preuzeti veću ulogu u regiji dopustiti da Šiiti i Assad budu poraženi od Sunita (Saudijska Arabija, katar i Turska) i da Rusija, bez obzira na prijateljstvo, u Siriji čini još jaču i sigurniju vojnu bazu, ostaje da vidimo. Hoće li Amerika i NATO gledati na sukobe kao ne nešto lokalnog karaktera, nije baš sigurno. To nije niti uobičajeno za američku administraciju, osobito, jer je Turska članica NATO-a i u slučaju sukoba dužni su se angažirati braneći svoju članicu. Dakle, što će poduzeti, također ostaje nam da vidimo.
Hoće li netko iskoristiti kurdsko pitanje, na primjer Sirija ili Iran, ne bi li zakomplicirali Erdoganu i otežali mu ionako tešku situaciju sa Kurdima (davanjem veće samostalnosti), ostaje da vidimo. U ovim trenucima i na onim prostorima sve su opcije otvorene, karte su potpuno izmiješane i svakako ne vrijedi ‘prijatelj prijatelja’ ili, obrnuto, ‘neprijatelj neprijatelja je moj prijatelj’. Ova kriza je otkrila sva lica arapskih političara i lidera svih arapskih zemalja kojima su puna usta Izraela kao jedinog neprijatelja (naravno u paketu sa Amerikom i dijelom zapada) – da zapravo Izrael i nije “neprijatelj” nego su oni u neprijateljstvu sa svojim narodom. Dobro je bilo kada su imali Izrael kao glavni problem jer su tada zapravo bili “bez problema”. Trebali su samo verbalno osuđivati i napadati te žestoko kritizirati Izrael i međunarodnu zajednicu i to je bilo gotovo dovoljno. Naravno, osim za one radikalne kojih nije bilo puno ili nisu imali utjecaja da učine nešto više. Sada njihov problem nije Izrael već narod, njihov narod; sloboda, sigurnost, zaposlenje i perspektiva koja je izgubljena, ako je uopće ikad postojala.
Zadovoljstvo i perspektiva u tim zemljama se vide sada na primjeru izbjeglica koji, u velikoj većini, ne bježe od rata nego koriste priliku što je Europa otvorila vrata. Pitanje je hoće li biti još koja druga prilika, jer za sklanjanje od rata je dovoljno udaljavanje od prve crte, a to prvo sklonište za izbjeglice su Njemačka i Švedska. Zašto nisu njihovo sklonište nisu, na primjer, Iran, ili Rusija koji su također sigurne zemlje. Također, kako objasniti da ljudi u 40-im godinama života i više ne mare za opasnosti koje vrebaju kao da im život više i nije mio. O tome se puno pisalo i nema potrebe elaborirati, ali ostaje nam zapitati se zašto je gospođa Merkel ambiciozno izjavljivala kako će prihvaćati skoro i milijun imigranata, ali tek kad prežive put do Njemačke – što morski, što kopneni. Zar nije bilo jeftinije poslati brod ili vlakove i osigurati ljudski i koliko toliko pristojno migriranje? Svima bi bilo bolje, a najviše samim imigrantima koji ginu u moru dok se ostali smrzavaju po blatu i kukuruzištu zemalja kroz koje prolaze. Ponekad dožive i tretman za koji kažu ”da smo znali, ne bi došli”. Iz toga se može i zaključiti da opasnost nije bila tolika da su morali bježati.
Vratimo se situaciji, Rusija nije došla samo bombardirati i povući se natrag, obavljena ili neobavljena posla. Rusija se neće povući ako ne uspije jer Putin, obzirom na mentalni sklop (ako smijemo nagađati o tome), neće pristati na poraz. Znači, Rusija ima tendenciju ostati što može potrajati dosta dugo. Vjerojatno će i pobijediti, ali pobjeda nije nužno apsolutna. Putina vjerojatno i ne zanima čitava i jedinstvena Sirija već ruski interes u Siriji i u regiji. Naime, Putin za razliku od Obame zna što i koga tamo želi, dok Amerika još uvijek nije sigurna tko je njezin favorit ili apsolutni favorit. Nažalost, kao da tek sada, nakon pariških događanja, situacija počinje biti malo jasnija. U tim okolnostima Rusi žele sačuvati svoju morsku bazu, eventualno i kopnenu bazu, u području gdje vlada Assad. Kontinuitet Assadove politike Rusima je garancija za opstanak njihove nazočnosti u Siriji, a usput Assad je zbrinut da ne doživi sudbinu Gadafija, Dakle, Putin će se vjerojatno profilirati kao pobjednik, odnosno kao osloboditelj. Prema tome, Rusije došla renovirati svoje baze u Siriji pa makar u onom dijelu Sirije koji izlazi na more i manji dio okolnog teritorija što bi zvali nekom novom državom preživjelog Assada ili njegovog sljedbenika.
Istovremeno, Putin računa da je lakše udarati i bombardirati u Siriji ‘neke’ Islamiste, koji se u cijelom svijetu doživljavaju kao teroristi, i tako ojačati svoju vojnu poziciju na Bliskom istoku te pregovarati sa zapadom oko Ukrajine. Slično bombardiranje po Ukrajini, i općenito po Europi, imalo bi velike odjeke. Zapad i Amerika bi drugačiji reagirali. Primijetilo se kako bombe u Parizu i smrt toliko ljudi nisu iste kao bombe u Beirutu, koje su se dogodile samo par dana prije pariških. Također, smrt i ranjavanje nedužnih civila nisu isti i nisu dobili isti medijski prostor. Iako su akteri i motivi potpuno isti, žestinu udaraca Rusije po Siriji Europa je prihvatila drugačije. U samom početku se povremeno izjavljivalo da je bombardiranje svega nije uredu, dok sada Europa odobrava i nudi suradnju ili pak prihvaća rusku ponudu za suradnju. Suradnja Europe i Rusije mogla se realizirati puno prije kako ne bi došlo do ovakvog razvoja događaja. Međutim, tad se, nažalost, tržilo daleko od direktnih dodira sa smrću, a sada krv teče po samoj tržnici.
Moskva je računala da će Iran i Hezbollah moći obraniti Assada te da neće morati intervenirati. Smatrali su kako će njihova diplomatska podrška biti dovoljna te da neće morati aktivno sudjelovati. Međutim, voda je došla Assadu do grla, napadnut je njegov rodni kraj i nisu htjeli dopustiti da se dogodi još jedan Gadafi. Rusima je, kako oni tvrde, bila greška što su dopustili u Libiji ono što se dogodilo. Svoju avijaciju su i poslali jer Iran nije mogao vis a vis međunarodne zajednice, a Hezbollah nema avijacije da ju uključi u borbu. Tako su Assada obranili zajedno, naravno, s vojskom sirijskog režima držali mu glavu iznad vode sve do sada, piše Jean Chedid.
Hoće li angažman Rusije mobilizirati dio izbjeglih Sirijaca koji se nalaze u Libanonu, Jordanu, Turskoj i po čitavom svijetu? Hoće li ih mobilizirati oni koji su protiv ruske intervencije? Hoće li ih uključiti u bobu protiv Rusije nalik borbi u Parizu? Za sada je to teško izvedivo jer je ruski sistem nešto drugo i nemilosrdniji. Međutim, jedno je sigurno; Putinu neće oprostiti i to nam ostaje da vidimo. Egipat je za vrijeme Mubaraka bio protivnik Assada. Međutim, današnji mu je predsjednik Sissi izrazio svoju sklonost i pozdravio rusku intervenciju unatoč prijateljstvu s Arapskim zaljevom. Arapski zaljev, međutim, nije osudio Egipat za takav stav, jer ima svoj problem odnosno svoju krizu – takozvani Jemen.
Europa, kao i uvijek u svim krizama, nema jedinstvenog stava i neće ga nikad niti imati. Podijeljena oko svih pitanja, od stava prema Assadu, stava prema Iranu i intervencije u Siriji, do pitanja izbjeglica. Takva podijeljena europska vanjska politika automatski je i neefikasna. To je problem Europe koji prerasta u bolest nejedinstva vanjske politike. Teško se može jedna zemlja s više stranaka dogovoriti oko nekog pitanja. Može se onda zamisliti kako se 28 zemalja mogu složiti oko nekog pitanja, pa iako se on zvao Bliski istok. Uostalom, puno je novca u igri da bi se netko odricao.
Amerika je uvijek bila glavna i vodeća sila, lokomotiva koja je vukla Europu, Kanadu i Australiju, ali na dijelu je danas neodlučnost Obamine administracije i neodlučnost čitave Europe zbog nejedinstva. Ti su razlozi koji su naveli i ohrabrili Ruse da se uključe u rat, relativno sigurni da neće biti velike reakcije sa Zapada. U svim ovim okolnostima teško je predvidjeti što će se dogoditi sudjelovanjem Rusije. Hoće li Turska, Katar, Saudijska Arabija i drugi dopustiti da Iran i Hezbollah uz pomoć Rusije pobjede i promjene demografsku sliku regije. Potom se ne smije zaboraviti na razdor između Sunita i Šijita. To je sukob koji traje od postanka islama i trajat će po svemu sudeći dok islam postoji. Dakle, trajat će.
Što će biti kada Izrael vidi da se stvari odvijaju onako kako on ne priželjkuje? Hoće li onda uključiti u sukob, naravno ne braneći nekog osim sebe i koga će napadati od Irana do Sirije? Hoće li i Ameriku povući sa sobom u rat, a potom Europu ili dio Europe, što je moguće i izvjesno? Tada se zaista malo tko može predvidjeti što se sve može dogoditi. Izrael sada promatra i budnim okom gleda što se zbiva. Čitateljima je malo poznato, budući da se o tome nije pisalo, da je Izrael nedavno bombardirao po Siriji. Hoće li se tada dogoditi neki Ferdinand u nekom tamošnjem Sarajevu i hoćemo li tada, nakon što imamo stotine tisuća mrtvih, nekoliko milijuna izbjeglih i nekoliko država razorenih reći; počeo je rat – kao da je do sada vladao mir.
* Autor teksta je Jean Chedid je etnički Libanonac – kršćanin koji niz godina živi u Hrvatskoj.
