Hinšt: Hrvatska u EU dobila priliku za razvoj

Europska unija je najveća ekonomija svijeta, ako se jedinstveno tržište od oko pola milijarde potrošača gleda kao cjelina i kada se gleda ukupni BDP. Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije, odnosno prostora slobodne trgovine.
Poznata je već u praksi dokazana teorija ekonomije obujma čime se otvara prostor za sniženje troškova i cijena. Unatoč tome što i na takvom tržištu i dalje postoji niz prepreka, činjenica jest da je ono otvorenije nego ikada i Unija aktivno radi u ovom trenutku na uklanjanju prekomjernih tržišnih regulacija. Kroz visoku razinu tržišne liberalizacije stvorene su velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja te stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

Poznati su i učinci liberalizacije na sniženje cijena uslijed povećanja tržišne konkurencije te za povećanje produktivnosti, investicija i inovacija. Valja pritom napomenuti kako konačni učinci liberalizacije ovise o razini deregulacije, kao i o tome koliko poslovni sektor koristi prednosti velikog tržišta. Dakle, dobar okvir je zajamčen, može se i treba unaprijediti, ali ishodi i rezultati ovise o samom tržištu. Konkurentnost je stvar niza faktora kojima upravlja i javni i privatni sektor, kao i društvo u cjelini.

Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije. Time su stvorene velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja i stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

I dok se unutar Unije vode mnogobrojne rasprave o poželjnoj budućnosti Unije, uz nerijetka razilaženja u stavovima država članica, navedene koristi koje donosi jedinstveno tržište predstavljaju temelj oko kojega se sve države članice slažu, barem u velikoj mjeri. Oni koji su za manje EU administracije i političke integracije vide prednost u slobodnom tržištu. Oni koji vide priliku za više ovlasti i regulacije od strane EU administracije opet vide značajne prednosti jedinstvenog tržišta. Ono je temelj, a na temeljna načela se Europa i treba fokusirati.

Dobili smo Ugovor o funkcioniranju Europske unije koji našoj zemlji daje priliku za razvoj tržišne ekonomije i kvalitetnih institucija, počevši od četiri tržišne slobode. Otvaranje tržišta je automatski utjecalo (prema metodologiji) na povećanje ekonomske slobode.

Odgođeni hrvatski izlazak iz ekonomske (statističke) recesije, odmah nakon pristupanja Uniji, bio je prilika za stvaranje novog modela ekonomskog rasta. Dok su nekad visoke stope rasta od oko pet posto (2003. i 2007.) bile generirane velikim infrastrukturnim i javnim ulaganjima, rastom državne potrošnje i zaduživanjem stanovništva za osobnu potrošnju, Hrvatskoj se otvorila prilika za veći izvozni nastup na europskom tržištu. Naravno da početne visoke stope nisu zajamčene, ali otvaranje tržište je otvorilo više dugoročnih trgovinskih prilika hrvatskim izvoznicima.

U institucionalnom segmentu je stvoren okvir za slobodno unutarnje tržište roba, usluga, kapitala i rada uz sustav tržišne konkurencije. Hrvatska je ušla u proces Europskog semestra unutar kojega svoju ekonomsku politiku usklađuje s ciljevima strategije EU2020 i kroz godišnje preglede rasta. Tako se svake godine kroz nacionalni program reformi stvaraju podloge za javne politike koje trebaju pridonositi nužnih strukturnim prilagodbama.

Zahvaljujući navedenom procesu Hrvatska je uspjela provesti fiskalnu konsolidaciju kojom je započet trend smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u (78 posto krajem 2017.), a proračun je nakon deficita (preko tri posto BDP-a) već u suficitu (okvirno jedan posto BDP-a 2017.). Time je otvoren jedini održivi prostor za daljnja porezna rasterećenja, nakon što su već provedena rasterećenja (o kojima se već raspravlja) tijekom 2017. i 2018. oslobodila poreznim obveznicima vrijednost novca od oko jedan posto BDP-a.

Također, Hrvatska je u okviru Europskog semestra počela sudjelovati u zajedničkom europskom okviru za poticanje boljih propisa za poslovanje poduzetnika i poticanje tržišne konkurencije. Kroz regulatornu reformu je već provedeno preko 400 mjera olakšanja poslovanja poduzetnika koja se odnose na razna administrativna rasterećenja, liberalizaciju tržišta usluga i druge prilagodbe niza propisa koje se nastavljaju.

Dok fiskalna i regulatorna politika, unatoč svim svojim preostalim velikim izazovima, pokazuju pozitivnu (i barem umjerenu) dinamiku, koja već pozitivno utječe na blago povećanje ekonomske slobode, važno će biti potaknuti dugo odgađane reformske procese vezane uz javnu upravu, mirovine, zdravstvo i druge segmente. Upravo o tim područjima također ovisi potencijal poreznih rasterećenja rada i drugih mogućih pozitivnih učinaka na ekonomski rast.

Važno je istaknuti kako Hrvatska već provodi stabilnu monetarnu politiku koja osigurava nisku inflaciju i stabilnost cijena. To je važan segment postizanja ekonomske slobode, a neovisnost monetarne politike je s navedenim postignućima važan uvjet pristupanja Eurozoni.

Standardi javnog upravljanja su se u mnogim područjima primjene EU zakonodavstva uskladili sa zajedničkim pravilima i praksama. S druge strane, može se otvoreno raspravljati o činjenici da je prilagodba EU propisima donijela i određene regulatorne troškove, opravdane i neopravdane. Činjenica jest da Unija kroz program za regulatorni fitness (REFIT) već provodi smanjenja zajedničke regulacije i da Hrvatska sudjeluje u tom prioritetnom procesu za Uniju.

Svi navedeni procesi prilagodbe su započeti kroz novi institucionalni okvir koji se treba nastaviti jačati i poboljšavati u okviru reforme javne uprave koja je ključna karika jačanja konkurentnosti.

Europska unija je donijela nove prilike, ali članstvo nije automatsko jamstvo da će se sve prilagodbe provoditi dovoljno jakom dinamikom. Kroz Nacionalni program reformi 2018. je ta dinamika povećana, u odnosu na mnoga odgađanja proteklih godina. Dinamika nužnih promjena može biti potaknuta zbog EU, ali u konačnici ovisi o svakoj državi članici, a tako i o konkretnim odlukama koje su već donijete ili tek trebaju biti donijete u našoj zemlji.

Rezultati raznih globalnih ljestvica govore u prilog tome koliko je važno da svaka država radi na sebi kako bi dugoročno mogla isporučiti bolje rezultate. Metodologije su vrlo složene, zahtijevaju preciznu (nepopulističku) analitiku i gledanje šire policy slike, a rezultati se mogu vidjeti samo na dugi rok. Nema lakih lijekova i prečaca koji bi u nekom trenutku nešto značajno isporučili. Trenutni rezultati nisu novost od prije godinu, dvije, već su posljedica duboko ukorijenjenih strukturnih i kulturnih prepreka, počevši od javnog sektora, sve do pitanja konkurentnosti (barem dijela) privatnog sektora i građanske zrelosti cijelog društva.

Početna postaja na tom put ekonomskog napretka više nije Slovačka ili Litva, kao što je bila prije nekoliko godina. Hrvatska sada treba ambiciozno sustizati Rumunjsku, dok Bugarska ide brže napreduje iako nema veliku turističku rentu.

Dok smo se po kvaliteti automobila, nekretnina, kafića, odjeće i obuće već 1990-tih mogli uspoređivati sa Zapadnom Europom, taj izvanjski materijalistički sjaj je bio tek privremeni osjećaj utjehe dobrog kapitalističkog standarda života za jednu postkomunističku zemlju. Zato nam sada ostaje izazov stvaranje društva znanja koje prepoznaje važnost i nematerijalne imovine i cijeni svaki talent kako bi se uložio u pozitivne razvojne procese. Sada shvaćamo da je odljev “mozgova” posljedica odnosa šire društvene klime prema onim pojedincima koji imaju vrijedna znanja i talente koje netko drugi u svojstvu stranca (jako lako) prepoznaje. Zato nam je sloboda kretanja radnika prilika da shvatimo koliko je važno prepoznati i cijeniti svaki talent ovdje u našoj zemlji.

Sloboda kretanja radnika je otvorila prilike za zapošljavanje u drugim državama članicama. Valja znati da su primjerice Poljska, Litva, Rumunjska i druge nove države članice EU imale vrlo velika iseljavanja, unatoč tome što su postigle vrlo visoke stope rasta, uglavnom uslijed snažnih liberalizacijskih reformi koje su Hrvatskoj uvelike izostajale.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima.

Kako su reforme ionako samo tehnička sredstva za veći prosperitet, koji dolazi tek naknadno, čak i da se nisu sustavno odgađale i da je rast standarda života bio značajniji, ne bi bilo značajnog utjecaja na sprječavanje masovnog iseljavanja.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima. Mnogo ljudi je iz bogate i velike Kalifornije odlazilo u Teksas, mnogi Europljani se sele iz jedne u drugu državu članicu, u Ameriku, Kanadu i tako dalje te obratno. Migracije su normalna stvar za sva otvorena društva koja cijene slobodno tržište.

Ideja Unije je (bila) upravo potaknuti veću protočnost roba, usluga, kapitala i radnika na (sada i našem) zajedničkom tržištu. Veći rast bi eventualno mogao tek zanemarivo utjecati na smanjenje iseljavanja. Bitno je stoga iskoristiti prilike za otvaranje tržišta kako bi Hrvatska dugoročno postala atraktivna destinacija za talente jer upravo u tom području imamo najveći deficit konkurentnosti. To je kompleksan proces koji zahtijeva niz preciznih promjena u svim područjima, od institucionalnog okvira, preko tržišta rada, sve do šire društvene klime odnosno kulture odnosa među ljudima.

To se ni uz najbolju volju ne može promijeniti iz trenutnog očaja, uslijed porasta populizma, već samo uz ozbiljan pristup fundamentalnoj promjeni niza segmenata hrvatskog društva. Mnogima je bitno da se članstvo u Uniji iskoristi za što veći ekonomski rast. Znamo da rast prije svega ovisi o izravnom stranim ulaganjima (FDI) koja su, pogotovo u proizvodnim procesima i uslugama visoke dodane vrijednosti, izostala u odnosu na zemlje koje su nas prestigle. Članstvo u Uniji i integracija kroz jedinstveno tržište otvara više dugoročno FDI prilika (nego da smo ostali izvan Unije), zajedno sa započetim procesima prilagodbe fiskalnog i regulatornog okvira. Pritom je važno gledati šire na ulaganja jer svaka konkurencija na tržištu, pa i u okviru malog poduzetništva, predstavlja vrijedno ulaganje, odnosno priliku za posao i inovacije.

Javna ulaganja kroz EU fondove donose dodatne koristi za poticanje razvoja koji predvode ulaganja privatnog sektora. Mnogo je već poticaja poduzetnicima i cjelokupnom gospodarskom razvoju usmjereno i realizirano kroz EU programe, dok izazov ostaje povećanje iskoristivosti, što ovisi i o jačanju administrativnih kapaciteta.

U svakom slučaju, članstvo košta i barem toliko bi bilo dobro vratiti kroz korištenje EU fondova koji mogu pridonijeti razvoju infrastrukture, poljoprivrede, poduzetničke infrastrukture, digitalnih rješenja, poticanju zapošljavanja, istraživačkih projekata i inovacija itd.

Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova…

Predviđanje nekakve katastrofe za takav scenarij nije dobro. Premda je članstvo u Uniji donijelo mnogo koristi, Hrvatska je niz pozitivnih odluka ipak trebala donijeti sama zbog spremnosti na određene prilagodbe. Politička i institucionalna struktura je još prije više od deset godina donijela važan nacionalni konsenzus o važnosti pristupanja u EU (kao i NATO) i time otvorila mnoga vrata (koja je možda teško na prvi pogled prepoznati).

Hrvatska bi i u drugačijem scenariju i bez članstva u Uniji hipotetski mogla donositi dobre odluke koje bi utjecale na prosperitet, ali bez okvira koji je otvorio daleko više prilika u tom smjeru. Uostalom, Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova i druge koristi, uključujući geopolitičku stabilnost.

EU i NATO su jamstvo sigurnosti za zemlje Nove Europe, a sigurnost je jamstvo slobode i poštivanja temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. Niti jedna od tih zemalja nema namjeru napustiti Uniju (dok UK treba gledati kroz specifične okolnosti).

Relativno veliki izostanak liberalizacijskih procesa u Hrvatskoj ne bi realno pronašao svoj “lijek” u pristupanju Uniji, bez da Hrvatska u takvom okviru, a dijelom već i u pretpristupnom procesu, nije odlučila provesti određene prilagodbe.

Pripadnost Hrvatske najvećoj ekonomskoj integraciji je otvorila daleko veću priliku i veći poticaj da se zasad i uglavnom umjereniji pomaci dogode. Daljnji ambiciozniji pomaci će opet ovisiti prije svega o nama, kao i o praktičnoj kvaliteti demokracije unutar koje građani kolektivno daju pristanak na određene policy odluke. Unija će nam nastaviti pružati dobar okvir koji dijelimo s nizom vrlo konkurentnih i slobodnih zemalja. Dovoljno je navesti činjenicu da se u TOP 30 zemalja prema ekonomskoj slobodi 40 posto odnosi na države članice EU. Ta ista demokracija, ako se sloboda olako prihvati bez građanskih standarda kvalitete, može nas lako odvesti do populizma, ako već nije. Odjednom se počne masovno vjerovati “jednostavnim” i direktnim rješenjima koja bi trebala biti “lijek” od nekakvih “elita” i “establishmenta” koji su nas navodno odveli u trenutno stanje opće apatije. Lako je širiti generalizirani pesimizam kojemu je kriv uvijek netko drugi, bilo domaći ili pogotovo izvana. Zato se uzroci problema obično utjeruju kroz teorije zavjere (koje su popularne među populistima). Stoga građansko obrazovanje treba imati što veću ulogu.

Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije, a da rezultati niza globalnih ljestvica pokazuju kako smo među zadnjima u Uniji. Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije. Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru.

Dok se ambiciozniji procesi prilagodbi trebaju pokrenuti, a neki su već pokrenuti u određenoj mjeri, važno je takve procese, kao i koristi Hrvatske od Unije, objektivno procjenjivati i mjeriti kroz niz pluseva i minusa. To je najbolji mehanizam prevencije generaliziranog pesimizma i paušalnih zaključaka.

Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru. Ako nam određeni pomaci nisu dovoljno ambiciozni, dobro je da svi ulažemo trud u razvoj konkretnih i mjerljivih rješenja za prosperitet naše zemlje kroz prelazak u petu brzinu, dok bi nas anti-EU/NATO populizam sigurno unazadio.

Zadnje što Hrvatskoj treba je oslanjanje na populizam koji otvoreno zagovara napuštanje članstva u EU i NATO-u. Nema tu poveznice s UK ili Švicarskom jer sve takve primjere treba jako dobro razumjeti, s mnogo uložene racionalnosti i preciznosti.

Hrvatska je mnogo toga postigla kroz euroatlantske integracije, a objašnjavanje tih postignuća bi trebala biti jedna od korisnih zadaća mnogobrojnih politologa. To je okvir koji Hrvatskoj može pomoći da poveća svoj prosperitet, razinu slobode i sigurnosti, a ujedno da pomogne zemljama regije i Istočnog partnerstva (od Ukrajine do Gruzije) u pristupanju vrijednosno i institucionalno najboljoj integraciji na svijetu.

Pet godina članstva u EU je tek početak prilike za veći prosperitet. Ovo srednjoročno razdoblje je tek jedan dobar uvod u pozitivne promjene koje ovise o nama. Unija nam daje kvalitetne prilike i okvir za napredak koji ovisi o nama. Pomaci se mogu vidjeti samo na dugi rok, bez populizma, uz mnogo rada na sebi. Svatko u tom procesu neka krene od sebe i tako pruži svoj kreativan doprinos ovoj zemlji odnosno cijeloj Uniji.

Izvor: https://prviplan.hr/analize-i-komentari/pet-godina-u-eu-hrvatska-dobila-priliku-za-veci-prosperitet/

* Autor je politolog i vodi think tank Centar za javne politike i ekonomske analize. Piše u osobno ime. Stavovi izneseni u analizama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije prviplan.hr

You may also like

0 comments