Građanski rat u Siriji: Pregovori s lošim namjerama

Dana 10. travnja posebni izaslanik Ujedinjenih Naroda Staffan de Mistura, stigao je u Damask na razgovore sa službenicima režima o nastavku mirovnih pregovora u Ženevi 13. travnja. Istog dana, sirijski premijer Wael al-Halqi rekao je da se vojnici režima pripremaju na veliku ofenzivu preuzimanja najvećeg grada u Siriji, Aleppo. Ovo predstavlja jasno odbacivanje De Misturova poziva na “prekid agresivnosti”, a još je jedan pokazatelj da režim ne želi doći do dogovora o sirijskom sukobu.  Nije iznenađujuće da Damask želi potući najnoviji krug pregovora, jer im je fokus trebao biti politički prijelaz koji se više puta odbacio.

Zaštitni znak režima je poticati i govoriti provokativne stvari prije i za vrijeme diplomatskih pregovora kod rješavanja sukoba, tako da izgledaju kao da sudjeluju u njima i osiguraju da nema napretka.  Samo nekoliko dana nakon prvog kruga pregovora u Beču krajem prošle godine, sirijski zamjenik ministra vanjskih poslova Faisal Mekdad je rekao: “Uopće ne razgovaramo o tzv. prijelaznom razdoblju. Ne postoji alternativa (Assadovu) vodstvu.”  U veljači ove godine, predsjednik je obećao da će ponovo osvojiti cijelu Siriju, unatoč svim naporima njegovog saveznika Rusije i zapadnih sila da se osigura “prekid neprijateljskih djelovanja”, što je na kraju dovelo do prijekora iz Moskve.

Osim toga, Damask je prošli mjesec ušao u pregovore u Ženevi ponavljajući da je sudbina Bashara al-Assada – najveća prepreka za pregovaračko rješenje sukoba – “crvena linija” o kojoj se ne raspravlja.  Činjenica da se pregovori u Ženevi nastavljaju unatoč svemu ovome ne bi trebala biti razlog za optimizam već znak odlučnosti da se nastavi sa nacrtom mirovnog procesa. Režim je u više navrata prekršio “prekid borbenih/neprijateljskih djelovanja”, dok je oporba u nedjelju izjavila da se režimu bliži kraj nakon ponovne upotrebe barrel bombi.  Deseci bombi je u ponedjeljak palo na civilna područja Aleppa, samo dva dana prije početka mirovnih pregovora u srijedu.

Jedan od glavnih ciljeva “prekida borbenih/neprijateljskih djelovanja” bio je omogućiti ulazak humanitarne pomoći u opkoljena područja. Međutim, UN i nevladine organizacije su izjavile da im režim blokira pristup, odgađa konvoje, uklanjanja medicinsku opremu te sprječava evakuaciju, krši međunarodna prava i pogoršava humanitarnu krizu.  Dana 31. ožujka, Jan Egeland, UN-ov predsjednik za humanitarnu pomoć, rekao je da je Damask postao manje voljan u ispunjanju zahtjeva za dostavu humanitarne pomoći nego što su bili odmah nakon pristanka na “prekid borbenih djelovanja ” u početkom veljače.  Dan ranije, visoki dužnosnik UN-a Stephen O’Brien opisao je okolnosti u područjima koja su pod opsadom snaga režima a “samo nekoliko minuta vožnje od skladišta UN-u Damasku” – kao užasno.

Ovo nisu postupci i izjave stranke koja je spremna pregovarati sa dobrom namjerom.

Naprotiv, režim koristi mirovni proces kao diverzijsku taktiku, ohrabren nedavnim uspjesima na bojnim poljima poput Palmire zahvaljujući ruskom izravnom vojnom intervencijom, porastu Iranskih snaga te stranim milicijama poput Hezbollaha.  Međutim, oslanjanje režima na strane sile je upravo ono što im daje pogrešno samopouzdanje, jer nisu u mogućnosti uzeti ili zadržati osvojene teritorije bez njih, a njihova prisutnost u Siriji neće trajati u nedogled, piše Al Jazeera.

Doista, Rusija je djelomično povukla svoje snage, a mnogi promatrači pripisuju to, barem djelomično, frustracijama ratobornosti režima za pregovaračkim stolom. Nadalje, dan nakon Halqiove izjave o nadolazećoj režimskoj ofenzivi na Aleppo, Rusija je demantirala tvrdnje da planira napasti grad.  Možda je Assad zaboravio na svoje priznanje prošlog ljeta u kojem je rekao da njegova vojska pati od manjka vojnika. Također bi trebao imati na umu izvješća o porastu nezadovoljstva u vlastitoj alavitskoj zajednici, uključujući i nekad nezamislive ulične prosvjede te objavljivanje dokumenta ovog mjeseca od strane alavitskih vođe u kojem se distanciraju od njegova režima, potez koji su neki opisali kao nešto “jako neobično”.  Činjenica da se pregovori u Ženevi nastavljaju unatoč svemu ovome ne bi trebala biti razlog za optimizam već znak odlučnosti da se nastavi sa nacrtom mirovnog procesa.

Sve ovo se događa dok režim nastavlja preusmjeravati fokus daleko od ključnih pitanja sukoba – prijelaza vlasti i Assadove sudbinu – do sigurnosti i “terorizma”, što znači bilo kakvo protivljenje režimu.  A zašto ne, kad su takve diverzijske taktike uspijevale susjednom Izraelu, na štetu Palestinaca za gotovo četvrt stoljeća? “Za sve postoji proces, a mira nema” je provjerena i testirana formula.

Prijevod: Ivan Kešina

0 comments