Vojislav Šešelj je logičan proizvod Titovog komunizma i Titove Jugoslavije. Isto tako, proizvod je i svog okruženja oličenog u sarajevskoj akademskoj čaršiji, od Fuada Muhića, do Vojislava Kecmanovića, Muhameda Filipovića, tekućeg Lovrenovića, Arnautovića ili Karadžića, Koljevića i Plavšićke. Nema tu iznenađenja i samo naivni mogu vjerovati da ove gore pomenute, ništa ne veže.
Veže ih mnogo toga. Prvenstveno, najgori etatistički lenjinizam, podtip, kardeljevština, koja im je modelski omogućila da proizvedu jedni druge, akademski se izguraju, često banalnim plagiranjem, zauzmu vodeće pozicije u društvu i nastave copy/paste proizvoditi klonove, sve nižih znanja, no s ugrađenom spoznajom o nekažnjivosti. Plagiranje je u toj sredini davno prestalo biti kaznaneno djelo, a odavno nije niti nemoralno. Upravo teče drugi slučaj za mene dokazanog plagijatora g.Arnautovića, kojem namjerno ne navodim titulu, nesiguran da je i gimnaziju završio pravilno, protiv prof.Sanje Vlaisavljević za klevetu. Naime žena ga je doslovce raznijela konjskim repovima u jedno dvije deblje knjige.
Prvi slučaj je ipak bio Vojo. Kardeljevac i turbokomunist – btw apsolutno kompatibilno s današnjim mu četništvom – mladi asistent i protegé legendarnog Suslova KP BiH, Fuada Muhića, poznatijeg kod življa kao Dr.Fu Mu, samouvjeren u svoju pamet, elokvenciju i pamćenje – za Boga miloga, 18 minuta je u Pozorišnoj… deklamirao, ne citirao, druga Edvarda Kardelja, Pravce razvoja… – a tek moralne vrline, hvata sekretara Gradske KPBIH Branu Miljuša – inače čedo Branka Mikulića – u plagijatu, i to đe će suza već na oko, prepisano od “Dr”Hamdije Pozderca, za čiji doktorat i jedini ikada dokaz da je drug Hamdija nešto napisao, vrli, a potom čemerni Vojo utvrđuje da je zđonjen od Edvarda Kardelja. The rest is history… Vojkan expresno dobiva 8 godina Zenice, gdje radi nastavka pravedne borbe protiv izroda od komunizma, nastavlja pisati prijateljska pisma Branku, Hamdiji i Brani. Rezultat pismenosti ga je prebacio u Staklaru i njen pododjel Isusovaču, obje utemeljene kao zindani zadnjih godina vladavine Turske. Za neupućene, Staklara je dio zatvora u kojem neke ćelije NEMAJU KROVA ili prozora i gdje ljuti bosanski snijeg pada čemerniku na deku ako mu i ona nije sklonjena. Isusovača je podrum staklare, max 1,5 m visine i makar 20 cm ledene vode, dobio ime po svećenicima koji su tu robijali radi odbijanja Bl.Alojzija Stepinca da napravi katoličku crkvu za potrebe maršalata.
Mučen je i prebijan, smrzavan i izgladnjivan kao najgora živina 2,5 godine, zajedno sa Dr.Antom Kovačevićem.
Prvi glas o tome stiže nam od tada dječaka pok. Uge Aranitovića, potonjeg ljućeg momka, likvidiranog onomad u Šapcu. Jedva je procijedio kroz zube da ga se vadi kako znamo i umijemo dok još diše. U tiho je dignuta frka, a najveću ulogu u puštanju nije imala ni banda iz beogradske Francuske ulice, ni Dobrica, ni Matija, ni Vuk, ni sarajevski mu mentori od Fu Mua do Kecmanovića, već dvojica tihih i samozatajnih profesora sa PF koje u znak pažnje i vječne odanosti, čuvam za sebe. Vojo iz Zenice izlazi još tvrđi marxistlenjinistkardeljista, posve uvjeren, da je drug Tito živ, nikada mu se to ne bi desilo. U posjeti Sarajevu, budući mu kum, profesionalni hercegovački guslar Vuk Drašković, pravilno procjenjuje materijal za vođu i brzo mu odrađuje antimaršalski egzorcizam. Komunizam mu ostavlja kao alat tipa macole. The rest is history, part two…
Vojo, odgojen Kardeljem, lako i brzo u sebi pronalazi turbo Srbina i bez problema mete sve oko sebe svakom prilikom, kao jurišni tenk u neprijateljskoj pozadini. Neosporni i vođa i autoritet, stvara kult i stranku neviđenu od Nikole Pašića i onih Radikala. Ni Đinđićevo ubojstvo, ni njegova makar verbalna umiješanost, ne brkaju mu ćeif niti za minut. Ipak, predajom u Den Haag, sklanja se ostrašćenoj policiji koja operacijom Sablja, dobrim starim degenečenjem naplaćuje i stare dugove. Pravilno je procijenio da ga u Den Haagu imaju samo za govor mržnje, a s osobito teškim posljedicama, to je max 5 g zatvora. Čemernik nije računao da će ga njegovo vlastito opstruiranje koštati 14.
Izlazak iz pritvora je bio zemljotres za tradicionalne izdajnike i brankoviće, tj. Nikolića i Vučića. Obojica točno znaju da su samo BIVŠI RADIKALI koje je ovaj doslovce i opismenio dok su mu oni nosili gajbe pive i učili sabrana djela od 106 knjiga, napamet. Oba su pravilno procijenili da su brzi izbori jedini lijek da im ovaj ne otme cijelu stranku nazad. A njom i očevidno, vrlo lukrativnu vlast, za koju ne moraju polagati račune ni Bogu ni narodu. Nove 4 godine im upravo to daju s nadom da će Vojo nestati kad oni otvore oči. Neće. Nikada nije bio jači.
Vojislav Šešelj je danas višestruko jači, organiziraniji, pametniji i iskusniji nego onda kada je izašao iz Zenice. A tek opasniji i osvetoljubivljviji?! Opasniji i u toliko što su mu se doslovce svi namjestili pod kopito, od priprema za ulazak Srbije u NATO, do omekšavanja oko Kosova. Nikolić i Vučić su suočeni sa strašnim izbornim i materijalnim porazom ako ne sačuvaju sadašnju većinu i koaliciju. A neće. To znači i vraćanje stranke Ocu.
Očekujem rast Tadićevog DS a, kojem Srbija već pomalo zaboravlja sultanat, blaži rast Dačićevih sifilističara sa ljudskim licem, višestruki rast Šešeljeve horde i pad za makar polovicu SNS a. Uz golemu apstinenciju puka. Lako se može desiti da za vlast opet budu dosta Vojo i Sloba, ups, Mali Debeli. Deja vu.
Kako god, Srbija ne može ispasti bolja od sebe. Takva je kakva jeste i sa njom takvom, svi će se morati družiti, čak i ako Vojo bude insistirao na kakvoj jačoj funkciji. Npr. ministar vanjskih poslova?! Ili kulture?! No što god bude, zatražiti ću mišljenje g.Efraima Zuroffa. Sigurno ga ima, pa ljudi se osobno poznaju.
Autor je Goran Raguž, belgijsko-bosanskohercegovački neovisni bloger. Tekst je izvorno objavljen na Facebook stranici Novine, novinari & glupost.
