Ne dvojimo, povijest se ponavlja, prvi put kao tragedija zvana Ribbentrop – Molotov, a drugi put kao komedija zvana Renzi – Putin. Kakve su posljedice igranja sa totalitarizmima i kako je moguće da opstaju toliko dugo? Posljedice su jednostavne i uvijek završavaju ratom u kojem svaki prethodni izgleda kao dječija igra u odnosu na onaj koji slijedi. Službeno, zadnji svjetski rat, iako guran od samog početka i Trockijevom “permanentnom revolucijom”, preuzetom kroz Kominternu od Staljina, a neslužbeno kroz tzv. “Hladni rat”, za koji nikada, osobito radi desetina milijuna mrtvih, nisam mogao razumijeti termin “Hladni”?! Jeza čovjeka da spopadne od pomisli kakav bi bio topli!
Ljudi nikada ne uče. Političari još manje i kako mi davno prijatelj zapisa, čovjek ima kraće pamćenje od čovječje ribice, 7 sekundi, pa joj se u svakom potoku čini da pliva u oceanu. Nije drugačije ni u Hrvatskoj i susjedstvu. Ispričavam se puku zato što ne znam kako je u Kini. Cijeli život se bavim komunizmom, ne zato što sam to željeo, već samo zato jer se i on bavio i sa mnom i sa obitelji mi. Usput, fašizam nisam zapamtio, no komunizam jesam, koliko god se čini da sam često nepravedan i selektivan. Nisam, ne pada mi na pamet mada komunizam jednostavno poznajem bolje.
Ključno za razumijevanje početnih pobjeda fašizma/nacizma je bratska pomoć komunističke braće, gdje je potpisivanje pakta Ribbentrop – Molotov, čista logika kao i potonja izdaja Hitlera i njegov napad na rodjenog brata Staljina. Legendarna priča o škorpionu i žabi, ništa više. Posljedice tog pakta izravno su toliko gadne, npr. komadanje Poljske, Kaćinska šuma gdje je Staljinovim potpisom Bjeloruski NKVD likvidirao 24.800 poljskih časnika, cvijet inteligencije jednog naroda, da je Vijeće Europe dan njegovog potpisivanja, 23.8. proglasilo Danom zločinačkih totalitarizama komunizma i fašizma. Nije još došlo do ušiju europske ljevice, osobito na Balkanu, gdje se ljevičarski karteli od katedri na sveučilištima, osobito u Zagrebu i Sarajevu, do medija, televizije, novina i portala, jednostavno prave da to ne postoji, a države su pune Titinih trgova i Budakovih ulica. Svastika na Poljudu ili proslava Titovog rodjendana su samo daleki eho Kominterninog pozdrava ovom paktu ili oduševljenja njemačkim upadom u Francusku ili Belgiju i Holandiju. Društvo koje je denacificizirano samo u Zapadnoj Njemačkoj, nikada nije dekomunicifirano niti je i jedan zlikovac na komunističkoj strani izveden na sud za svoje zločine, niti su Republika Hrvatska ili Republika BiH, zabranile proslavu Titovog rodjendana, točno onako kako je zabranjena proslava Hitlerovog, na śto ih obje obvezuje ista rezolucije VE.
Zato je i logično da iste grupacije i na istoj ljevici i desnici tako oduševljeno dočekuju pojavu Vladimira Putina i zato je i logična paralela ugovora Putin – Renzi sa paktom Ribbentrop – Molotov. Zato su i logični isti igrači na sceni, iste naciboljševičke snage, koje sada umjesto na tenkovima, na Zapad pokušavaju jurišati mnogo efikasnijim oružjem, naftom i plinom. I to mnogo uspješnije nego što su to planirali i Staljin i Hitler i Brežnjev sa svojim tenkovima. Ne iznenadjuje da su im saveznici na Zapadu danas isti kao i onda, europska, primarno antiliberalna i ljevica i desnica. Od Marine Le Pen do Ciprasa i Whatafuckisa, od Tomislava Jakovine do Nine Raspudića ili već legendarnog Bore Ristića. Svi oni drže da je Putin ili čak Erdogan, mnogo bolje historijsko rješenje nego ikakav “neoliberalizam” već istruljenog Zapada i njegovih pseudo sloboda. Kako se 20.000 tenkova u Poljskoj i DDR pokazalo nedostatno da i mene, pričuvu u Kraljevskoj Belgijskoj Vojsci makar uplaši, dapače, šprdali smo se i onda i danas i sa Brežnjevljevom i sa Putinovom vojnom moći, svjesni da nije bolja puška na ramenu odlučujući čimbenik u budućoj bitci, već ideja Slobode kojoj smo zadnja crta obrane, taktika se promijenila. (Usput, ponosim se danas Mojima u Poljskoj, Baltiku ili Češkoj, spremnim da na prvi opaljeni metak, pokažu Moskovskom Satrapu kolika je to greška). Krenulo se kupiti ono što je Putin svjestan da može zauzeti vojno samo sa državama tipa Gruzije ili Ukrajine. A i to…
Počelo je sa, danas slobodno označavam veleizdajom kancelara Schroedera koji sklapa višestruko štetne i sigurno visoko koruptivne ugovore sa Putinovim poluprivatnim tvrtkama tipa Gazproma, u kojem po gubljenju izbora, jednostavno i otvoreno sjeda u davno obećanu upravu, a prihode mu, izravne i neizravne, možemo samo pogadjati. Posljedice ne treba. Vide se golim okom. Njemačka je umalo svedena o ovisnost o Rusiji i njenim energentima koju nisu mogli napraviti svi tenkovi ovog svijeta. Jeste jedan kvaran kancelar, koji je time postavio standrad nekažnjivosti na cijeloj potencijalnoj tenkovskoj trasi na Zapad, ovaj put plinovodima. Tu je neizbježno pomenuti MOL, INU, Renzija, Sanadera i Orbana. Te sve one političare, vojnopolicijske, novinarske, profesorske i tiho sklonjene biznismene koji kao pčelice rade isti posao koji su im djedovi radili 1939. godine kada su zajedno radili o glavi Slobodi i još pisali etičke esaye, pjesme i romane, kako to tako treba i trasirali društvo u novi rat, nesvjesni ni svoje gluposti ni svoje nemoralnosti. Pa da sve današnje učesnike te veleizdaje, makar u grubo profiliramo. Nemojmo se samo praviti iznenadjeni, svi ih znamo. Čitamo i slušamo svaki dan u Boga, u svakom mediju i na svakoj katedri i u svakoj knjizi koja ovih dana vodi bitku protiv “neoliberalizma”.
Prvo da definiramo što je cilj pakta i svih potpisanih ugovora Renzi – Putin, tj. Italija – Rusija. Cilj je osiguranje ne samo transporta ruskih energenata na Zapad, već i stvaranje monopola istih, koji bi ponašajući se kao i svaki monopol, vremenom došli i na stvarnu vlast, tiho i bez onih 20.000 tenkova. Ni jednog trenutka ne dvojimo da je Putin DOBRO naučio lekciju svojih uzora Staljina i Hitlera – samo da čovječje ribice podsjetim na njegovu lanjsku pohvalu ugovoru Ribbentrop – Molotov, te da ga ne interesira ni način ni cijena kako plinovodima i naftovodima doći na Zapad i to jedini. Samo to.
Sjever je riješio zahvaljujući izdajniku Schroederu koji sada pase kraljevsku apanažu u upravi Gazproma. Tri točke već kontrolira na jugu, no srećom ne i cijelu trasu. Dobio je prvo populistu istog profila Orbana čiji dolazak na vlast je i finasirao preko svoje filijale MOLa. Zatim Renzija sa kojim prije nepune 2 godine sklapa gomilu ugovora o snabdijevanju, a nedavno biva kraljevski primljen u Italiji čak i kod, na moju golemu tugu i Svetog oca, koji je ili vrlo naivan ili vrlo slijep na patnje ljudi i kršćana od Putina na Kavkazu i Ukrajini ili strahova svoje pastve na Baltiku ili Poljskoj. Na kraju tu je i nezaobilazni Erdogan, koji hladno zaboravlja i patnje muslimanskog Kavkaza pod ruskim nožem i ucjene kojima su njegovi sunarodnjaci proizvodjači plina u Turkmenistanu i Azerbejdžanu, izloženi. Na vječni sram će mu ostati, zašto uvoz plina u Tursku nije riješio IZRAVNO sa ove dvije zemlje sa kojima dijeli i naciju i vjeru i jezik i historiju, već se priklanja Moskovskom Satrapu, posredniku prema njima. Meni je odgovor jasan, i on i njegova pohlepna obitelj su u tome ugradjeni. Jednostavno, nema druge logike. Putin je kupio prolaz, a od Azerbejdžana i Turkmenstana kao i ostalih proizvodjača u regionu, nastaviti će kupovati plin na granici i prodavati ga kao ruski.
Hrvatska je tu samo zadnja stepenica. Sa već izgradjenim plinovodom, spremna je za sitniš prodati ga Gazpromu za transportni i uz naslon na Madjare, osigurati “Južni tok” kominternovskom bratu i ideološki bliskom savezniku, Putinu. Ne postoji stranka u Hrvatskoj u kojoj ne djeluje moćni Ruski interes, jer ovima ne pada na pamet da stave sva jaja u istu korpu. Konsenzus je tu. Zatrpava nas pažljivo i svakodnevno. Mediji su u igri, INA je u igri, političari su u igri, svi, i na ljevici, SDP i Kukuriku, i u HDZu koji prvo naruči pošten program od Sinna, a onda tiska knjigu Goranu Mariću. Svi su tu, sa samo jednom nadom, tko će keširati Gazpromov ček za pobjednika izbora. To što Hrvatska NEĆE imati svoje izvore plina radi Italije, pa čak ni različito snabdijevanje, jer mi zadnji intel govori da Italija želi LNG terminal u Trstu, dakle i to će dobiti. Tu ostaje samo riješiti konačno vlasništvo nad INOM i sve drugo će leći. Uprkos svim onima koji u toj tvrtci znaju što se dogadja i bore se da do toga ne dodje. Čak i da su većina, beznačajni su u odnosu na sve one koji i nama i njima rade o glavi.
1939. godina je godina koja se ponavlja. Ponoviti će se i sve historijske lekcije nenaučene iz nje, a umjesto njemačkim poljima, 20.000 T – 72 dolazi plinovodom. Efikasnije i brže nego što su ikada mogli, a mi ne opališmo ni metka.
*Autor je publicist iz Sarajeva. Stavovi izraženi u tekstu ne odgovaraju nužno stavovima redakcije
