Godinu i pol dana nakon revolucije na Majdanu, bilanca stanja u Ukrajini nije baš najbolja. Stara garniture demonstrira nevjerojatnu sposobnost preživljavanja. To bi se moglo promijeniti, smatra komentator Frank Hofmann.
U Istočnoj Ukrajini oružje uglavnom šuti – već skoro pet tjedana. Relativni mir usmjerava pogled unatrag, na zahtjeve demonstranata na Majdanu, nakon kojih je predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju. I vlada čuđenje. U Kijevu su predstavnici starog režima i dalje u svojim foteljama – kako u ministarstvima, tako i u tajnoj službi. Demonstranti su tražili demokratsku, otvorenu zemlju, okrenutu Zapadu, u kojoj svi imaju iste šanse. Ali na te zahtjeve se ni danas ne obaziru, prije svega kleptomani kao predstavnici starih oligarhijskih struktura. Trebalo je proći više od godinu dana, pa da prvi istražitelji nove antikorupcijske agencije polože zakletvu predsedniku Petru Porošenku.
Svaki tjedan se sazna za nove slučajeve korupcije, koje nisu pošteđeni čak ni međunarodni prestižni projekti, kao na primjer gradnja novog sigurnosnog sarkofaga oko černobilskog reaktora. I ministra unutarnjih poslova se sumnjiči za korupciju. Pritom je upravo on pokrenuo trenutno najuspješniju reformu u Ukrajini: osnivanje nove policije. Mnogi Ukrajinci su s pravom ponosni na svoju novu policiju u američkim uniformama. U prvom valu novačenja, u redove policije primljeni su mnogi bivši demonstranti s Majdana. Građani u policijskoj uniformi. Problem je u tome što se u državi formiraju nove demokratske strukture, ali nema odlučnosti pri ukidanju starih. Stara policija, simbol vladavine bivše elite, 7. listopada bi trebala biti raspuštena. Ali, mnogi njeni pripadnici će preći u novu policiju i ponijeti sa sobom i – stari način razmišljanja.
Zastrašujuće nedemokratski je i to što je pokazao skandal s listama nepoželjnih osoba – pretežno Rusa – koje su na meti sankcija. Najprije je šestorici zapadnih novinara zabranjen ulazak u Ukrajinu. Među njima su bili i jedan njemački televizijski novinar, trojica suradnika britanskog BBC-a, te dva Španjolca. Nakon međunarodnih protesta rečeno je da je to bila greška. Ali, i da je načelno u redu to što u Ministarstvu vanjskih poslova Ukrajine postoje liste o radu stranih dopisnika. U Kijevu ne žele shvatiti da to podsjeća na metode Stasija. Nemaju osjećaj za to što je u demokraciji ispravno, a što pogrešno. Sve su glasnije sumnje da predsjednik Porošenko službeno propovijeda borbu protiv oligarhije koja je 25 godina pljačkala zemlju, ali da s njom iza kulisa sklapa nagodbe – prije svih s najbogatijim Ukrajincem, Rinatom Ahmetovim, koji između ostalog ima monopol na proizvodnju električne energije od ugljena, a najvažniji rudnici mu se nalaze na područjima u Donbasu – koja kontroliraju pobunjenici.
A Majdanci koji su prije tri godine bili puni nade? Mnogi od njih danas rade u ministarstvima – bez novčane naknade – a političari starog režima poput premijera Arsenija Jacenjuka ih koriste za pokazivanje javnosti. Ali, ne daju im da stvarno dođu na vlast, a posljedica je da reformatori ne samo što ne mijenjaju stari sustav kleptomanije i nepotizma, već ga još i stabiliziraju. Kada se to zna, arogantno zvuči čuđenje predsjednika Porošenka o tome što EU više pomaže Grčkoj nego Ukrajini koja po njemu brani europske vrijednosti pred velikim susjedom Rusijom. Taj stav ukrajinskih elita pokriva zemlju kao kad plijesan napadne biljke. Povjerenje u vladu je – prije svega među mnogim bivšim Majdancima – ravno nuli. Moguće je da će zato na lokalnim izborima za tri tjedna doći do političkog zaokreta udesno.
Ukrajina se neće moći vratiti na demokratske staze bez nove erupcije poput „Narančaste revolucije“ iz 2004. ili „Majdana“. Ali, veliki je i strah da će ta erupcija biti krvava – previše je oružja koje se može nabaviti na svakom koraku. No, povijest se ne ponavlja: „treći Majdan“ bi na kraju mogao ispasti sasvim drugačije nego što si to većina zamišlja. Više od četvrtine Ukrajinaca želi civilno, otvoreno, demokratsko društvo. Većina njih je mlađa od 30 godina. Mnogi su se na neko vrijeme povukli u kulturne vode. Vlastodršci u Kijevu neće moći ignorirati tu kritičnu masu. Europska unija bi te ljude trebala podržati koliko god može.
