Glosolalija kao manifestacija suviška smisla u jednoj nepristojnoj čestitci

Ja niti sam znao da je Zoki gay, niti shvaćam otkud mu pomisao da bi se Karamarko upravo sada razvodio? To da se ni ne pita sviđa li se i on Tomislavu Karamarku, to mi je već shvatljivo, naprosto karakterološki. Ovo je klasičan primjer tog ludila o kojemu sam govorio: ne pati on od manjka, već od suviška smisla, komentira na svom Facebook profilu Romano Bolković.

Da je kazao: Čestitam Ani i Tomislavu Karamaru na rođenju djeteta., bilo bi to lijepo, uljudno, pristojno, dolično, da ne duljim: bilo bi to dovoljno. Ali, morao je Milanović čak i u ovoj prigodi, u trenucima najveće moguće intime, u trenuci rađanja djeteta, iznijeti svoja razmišljanja i zapažanja o tome kao bonus track. I to je to što kaže Lacan: ludilo se nahodi ne u manjku, nego u suvišku smisla. Kao kad osoba sklona teoriji urote vidi povezanost i tamo gdje je nema; kao kad praznovjerni vide kauzalitet i tamo gdje u prirodi ne postoji; tako i Milanović naprosto ima prisilu izricanja suviška riječi tamo gdje ih ne očekujemo i nisu tražene.

Zoran Milanović vrlo dobro zna razliku intime, privacije i javnosti. Kad je o njemu riječ, o, itekako će odbrusiti: “Javnost ne treba znati kako provodim slobodno vrijeme. To gdje sam spavao je moja privatna stvar i jesam li uopće spavao. To je minimum privatnosti.” Ali, ovdje ne poštuje intimu roditelja, uvlači je nepotrebno i nedostojno u izbornu kampanju – jasno, njemu svojstvenom arogancijom – i umjesto da se takmacu u predizbornoj utakmici obrati konvencionalnom učtivom čestitkom, ono što traži za sebe, ne poštuje kod drugoga: to gdje je on spavao njegova je privatna stvar, ali kako će i tko i koliko odgajati malu Kate, to je i opet njegova stvar, ne Ane i Tomislava Karamarka!

Možda bi netko mogao kazati da prereagiram, da pridajem odveć pažnje tipičnoj Milanovićevoj izbornoj retorici. Ne. Ne nikako! Upravo nasuprot, na ovom primjeru želim upozoriti kako je na djelu kuhanje žabe: malo po malo “zoranizmi”, koji su tijekom mandata bili predmet čuđenja ili zgražanja, ismijavanja ili zabrinutosti, postali su sada norma te zajapurene retorike, a kad idiom u kojemu govori osoba koja pretendira i dalje biti premijer po svemu priziva dojam glosolalije. Iskustvo glosolalije uvijek je udruženo s osjećajem euforije, relaksacije i promijenjenim stanjem svijesti, a Milanović pri javnom nastupu nepobitno pokazuje ove karakteristike.

Niz je razloga zašto Milanović ovako istupa: kao socijaldemokrat koji to nije, on ima dvostruku potrebu srušiti mostove spram prošlosti: osobno, kao liberalni konzervativac on želi promijeniti socijaldemokratski karakter stranke, dok u domoljubnoj euforiji kani prekinuti kontinuitet sa SKH. Glosolalija upravo predstavlja “mostno rođenje”, akt spaljivanja mostova k prošlom životu, koji odvaja nove vjernike od njihova prijašnjeg identiteta i daje im skupni legitimitet. “Glosolalija je primjer uporabe jezika koji dovodi blizu svijesti ono što osoba ne može staviti u riječi, a pritom ne izaziva stid, krivicu, očaj ili anksioznost. Osoba se osjeća kao da je izrazila ono što se riječima ne može obuhvatiti, time glosolalija postaje vrsta iluzornog govora u kojem je jezik oslobođen komunikativne funkcije.”, tvrdi struka.

Promotrimo li zoranizme izbliza, vidjet ćemo da smo izloženi glosolaliji koju bi valjalo zabilježiti i očuvati kao nastavno učilo. Iluzorni govor u kojemu je jezik oslobođen komunikativne funkcije! Ima li bolje definicije retorike Zorana Milanovića no što je ova?

*Autor je Romano Bolković, ugledni hrvatski medijski djelatnik i kolumnist Jutarnjeg lista 

You may also like

0 comments