Danas će i službeno biti završen mandat Baracka Obame. Za analizu njegova mandata zamolili smo dr.sc. Andreu Feldman, uglednu povjesničarku iz Zagreba.
Predsjednik Obama je stupio na posao praćen velikim očekivanjima ne samo u SAD nego u cijelom svijetu. S velikim nestrpljenjem dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir u prvoj godini mandata i ona je potvrdila očekivanja, ali i predstavljala opterećenje za čovjeka koji (naročito u vanjskoj politici) nije bio sklon odlučnim potezima. Prvi izabrani Afro-Amerikanac na čelu svjetske supersile funkcionirao je kao simbol napretka SAD u pitanjima politike identiteta ali, paradoksalno, Amerika nije premostila rasne podjele i zemlja je danas podijeljena kao nikad u posljednjih dvadesetak godina.
Obamino djetinjstvo bilo je obilježeno odsutnošću oca Kenijca i naporima samohrane majke da ga odgoji u internacionalističkom duhu. Jedini je američki predsjednik koji je nekoliko formativnih godina proveo u inozemstvu, u Indoneziji. Usmjeren obrazovanju, najučinkovitijem sredstvu društvene mobilnosti u zemlji i mentalitetu koji cijeni individualni napor Obama je pohađao elitna američka sveučilišta, Columbia i Harvard, a političku karijeru je počeo graditi u Chicagu, gdje se i oženio za Michelle. S njom je dobio obitelj i uronio u crnačku kulturu čikaške South Side i protestantsku crkvenu tradiciju. Iako odgojen kao agnostik, pristupio je protestantskoj crkvi, koja ga je osnažila kombinacijom vjere i tradicijom crnačkog angažmana u borbi za građanska prava.
Obama je uspio SAD izvući iz gospodarske krize i, iako mu je ljevica zamjerala servilan odnos do Wall Streeta i banaka, razina nezaposlenosti je niska, što je rijetko tko očekivao. Uz velik otpor republikanaca, predsjedničkim ukazom uveo je reformu zdravstvenog osiguranja, koja je gotovo svima u SAD omogućila zdravstvenu zaštitu. Koliko god bila nepopularna među republikancima, bit će je vrlo teško ukinuti, i moguće je da će kad je riječ o unutarnjoj politici, to ostati najvažnije Obamino postignuće.
Najveće kritike Obama je zaradio u vanjskoj politici, jer se ustručavao poduzeti značajne korake i intervenirati na ključnim mjestima kad je to bilo potrebno. Prije svega u Siriji gdje nije intervenirao i nakon ultimatuma koji je sam postavio. Vladimir Putin je njegovo ponašanje ispravno prozreo kao blef, a Obamina logika ne intervencije, neaktivnosti u Siriji, postala je okidač za ruski imperijalizam u tom dijelu svijeta. Prodorom ruskih interesa u Siriju, promijenile su se okolnosti i u Turskoj, gdje je sklopljen antiamerički savez Putina i Erdoğana. Uz otopljavanje odnosa s Kubom i dugotrajne uspješne pregovore s Iranom, jedino je likvidacija Osame bin Ladena u prvom mandatu protumačena kao određeni uspjeh u borbi s terorizmom, odnosno tzv. Islamskom državom.
Ostavlja li stoga Obama jaču Ameriku nego što ju je zatekao? Kao gospodarsku silu, svakako, ali u vojno-obrambenom smislu baš i ne. Američki vojni kompleks oslabio je tijekom posljednjih godina, što sigurno nije pomoglo demokratima, odnosno uopće elitnom ustroju, koji je doslovce ponižen na ovim predsjedničkim izborima.
Obamin stil je bio urban, elegantan i multikulturalan, predsjedničku dužnost je obavio dostojanstveno i bez skandala, odan svojoj obitelji. Na američku naciju, ali i na međunarodnoj sceni projicirao je američke vrijednosti poput poštovanja različitosti, zaštite prava manjina, no njegova je odgovornost u tome što je bio nemoćan premostiti velike stranačke podjele, i u ključnim stvarima svoga mandata vladao je predsjedničkim ukazima. Bez obzira na njegov image liberalne ikone, to ukazuje na stanovitu slabost predsjedničke figure, a ostaje nam da vidimo hoće li se ta slabost odraziti i na same SAD.
