Evo kako dostići europsku razinu plaća

Analiza Poslovnog dnevnika
Razlike u plaćama između zemalja članica Europske unije zapanjujuće su velike, čak i kada se promatraju zarade unutar iste skupine djelatnosti.

Tako se, prema podacima Eurostata za 2019. godinu, prosječan trošak rada po satu u prerađivačkoj industriji, na primjer, kretao u rasponu od 5,2 eura u Bugarskoj do 46,8 eura u Danskoj. Drugim riječima, bruto plaće industrijskih radnika u Danskoj bile su ravno devet puta veće od bruto plaća industrijskih radnika u Bugarskoj. Usput rečeno, prerađivačka je industrija gospodarska grana koja zaslužuje posebnu pozornost jer plaće industrijskih radnika utječu na potražnju za uslugama, a time i na zarade u uslužnom sektoru.

Sljedeće su na listi Belgija s njezina vrha i Rumunjska s njezina dna. Radnici u belgijskoj prerađivačkoj industriji zarađuju 43,5 eura po satu, dok radnici u rumunjskoj industriji primaju 6,6 eura po satu rada. U ovome slučaju omjer iznosi šest i pol prema jedan. Spomenute su zemlje međusobno geografski udaljene, ali velike razlike u zaradama postoje i između prostorno bliskih zemalja. Tako u Njemačkoj, na primjer, prosječna bruto plaća po satu rada u prerađivačkoj industriji iznosi 40,9 eura, a u susjednoj Poljskoj 9,7 eura. Industrijski radnik u Poljskoj, dakle, zarađuje samo 24 posto plaće industrijskog radnika u Njemačkoj.

Još jedan primjer je Estonija u usporedbi s obližnjom Finskom. Prosječan trošak rada po satu u finskoj prerađivačkoj industriji iznosi 37 eura, a u estonskoj 12,5 eura. Premda slovi kao zemlja koja je provela brojne gospodarske reforme, Estonija je još uvijek vrlo daleko od Finske po visini plaća.

Kako objasniti toliko velike razlike u plaćama između zemalja? Koji čimbenici određuju plaće? Prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji, plaću nekog radnika u tržišnom gospodarstvu određuje njegova produktivnost koja je pak određena prosječnom količinom fizičkog kapitala po radniku. Fizički kapital čine zgrade, strojevi i oprema. Što je veća prosječna količina fizičkog kapitala po radniku, to je veća produktivnost pojedinog radnika, a time i njegova plaća. Modernija verzija neoklasične teorije dodaje ljudski kapital koji također povećava produktivnost rada i plaće. Ljudski kapital obuhvaća znanja i vještine radnika.

Navedenu teoriju moguće je provjeriti koristeći se raspoloživim podacima zemalja Europske unije. Količinu fizičkog kapitala teško je mjeriti, ali može se pretpostaviti da je sadašnja količina fizičkog kapitala proporcionalna investicijama tijekom duljeg prethodnog razdoblja. Stoga kao približna mjera može poslužiti iznos realnih ulaganja u strojeve i opremu po radniku tijekom zadnjih 20 godina. Što se tiče količine ljudskog kapitala, kao njegova mjera može se koristiti udio stručnjaka i tehničara u zaposlenima.

Statistički analiza podataka, dakle, treba provjeriti postoji li veza između prosječne plaće industrijskih radnika s jedne strane i količine investicija po radniku te udjela stručnjaka i tehničara s druge strane. Rezultati analize pokazuju da takva veza postoji odnosno da svaki od navedenih čimbenika statistički značajno utječe na prosječnu plaću. Štoviše, rezultati otkrivaju koliko svaki od čimbenika pridonosi plaći. Tako prosječni godišnji iznos ulaganja u strojeve i opremu po radniku veći za tisuću eura, uz isti udio stručnjaka i tehničara, donosi prosječnu plaću po satu veću za 2,2 eura. Nadalje, udio stručnjaka u zaposlenima veći za jedan postotni bod, uz istu količinu investicija i isti udio tehničara, podiže prosječnu satnicu za 0,82 eura. Doprinos udjela tehničara veći također za jedan postotni bod donosi 0,66 eura.

Budući da je na sadašnju količinu fizičkog kapitala mogao utjecati opseg investicija u još starijem razdoblju o kojemu nema podataka te da je početni dio tog razdoblja mogao sezati u vrijeme kada su neke zemlje bile socijalističke, u statističku je analizu potrebno unijeti i taj povijesni čimbenik. Rezultati pokazuju da povijesno iskustvo socijalizma, uz iste vrijednosti ostalih čimbenika, smanjuje satnicu industrijskih radnika u prosjeku za 6 eura. Dobiveni rezultati objašnjavaju zašto su Bugarska i Rumunjska na dnu ljestvice prema visini plaća u prerađivačkoj industriji.

Riječ je ne samo o bivšim socijalistički zemljama, već i o zemljama u kojima se vrlo malo ulagalo u strojeve i opremu te u kojima je udio stručnjaka i tehničara izrazito nizak. Poljska i Estonija, također bivše socijalističke zemlje, imale su veći opseg investicija te veći udio stručnjaka i tehničara od Bugarske i Rumunjske, ali manji od Njemačke i Finske. U skladu s tim je i relativna razina plaća u tim zemljama.

Kada je riječ o vrhu ljestvice, Danska i Belgija, kao što je već spomenuto, imaju najveće plaće u prerađivačkoj industriji, ali zanimljivo je da su ih ostvarile na različite načine. Danska ima nešto veći udio stručnjaka i znatno veći udio tehničara, dok se u Belgiji puno više ulagalo u strojeve i opremu. Navedeni čimbenici uzeti zajedno objašnjavaju blizu 94 posto razlika u plaćama industrijskih radnika između zemalja Europske unije. Osim toga, utvrđeni doprinos svakog od navedenih čimbenika prosječnoj plaći objašnjava zašto je teško smanjiti te razlike. Potrebna su, naime, višegodišnja izrazito velika ulaganja u ljudski i fizički kapital da bi se dostigle zemlje s najvećim plaćama, piše Poslovni dnevnik.

You may also like

0 comments