Europski mediji sa zabrinutošću prate uspjehe Donalda Trumpa. Njegova pobjeda na predsjedničkim izborima bi sigurno imala posljedice i za Stari kontinent. Pojedini političari, međutim, ne bi imali ništa protiv toga.
“Da sam Amerikanac, glasao bih za Donalda Trumpa”, napisao je prije nekoliko dana na Twitteru francuski desni ekstremist i osnivač Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pen. Ta poruka nije vjerojatno nikoga iznenadila: vodeći političari Nacionalne fronte u više su navrata podržali Trumpa. Među njima je i sama predsjednica stranke Marine Le Pen. “Trump i Sanders dobro stoje kako na republikanskoj, tako i na demokratskoj strani. To pokazuje da je i u Americi establišment pred izazovom”, izjavio je uoči takozvanog “super-utorka” potpredsjednik Nacionalne fronte Florian Philippot.
Svojim izjavama Le Pen i Philippot potvrdili su strahovanja koja u Europi rastu zbog sve uspješnije predsjedničke kandidature Donalda Trumpa. Ukoliko bi Trump na kraju pobijedio i 2017. godine doista uselio u Bijelu kuću, europski desničarski populisti mogli bi dobiti vjetar u leđa, strahuje francuski list Le Monde. U tom bi se slučaju moralo računati s time da će populizam á la Trump uništiti političku kulturu Starog kontinenta, a to bi moglo ugroziti i političku raznovrsnost tako tipičnu za Europu posljdnjih desetljeća. Jer kad je netko populist, analizira Le Monde, onda on samo svoj osobni program smatra ispravnim: “Pravi populist se neće zadovoljiti samo kritikom elita. Jer on je i anti-pluralist. On smatra da je on jedini koji primjereno zastupa jedan autentičan narod.”
Takve tendencije se već neko vrijeme šire i Europom. “Europski populisti redovito sumnjaju u demokratski proces koji nema za rezultat ono što oni smatraju jedinim ispravnim”, piše francuski list. Poput Geerta Wildersa koji je nizozemski parlamenta vidi kao “pogrešan parlament”. Kao što je i Donald Trump svog republikanskog konkurenta Teda Cruza nakon njegove pobede u Iowi optužio za izbornu prijevaru.
Poput bivšeg talijanskog premijera i Trump, smatra ona, njeguje imidž autsajdera koristeći istovremeno svaku šansu koju mu daje politički sustav. Kao nekada Berlusconi i Trump prvenstveno radi “na fasadi”: “Ne zna se kako bi on politički mogao iskoristiti svoj uspjeh. Ali sasvim sigurno nema nikakve veze s onim što građani u onom trenutku očekuju ili pretpostavljaju kada ushićeno ponavljaju Trumpovo ime – kao da su začarani eliksirom koji njihovu volju stavlja izvan snage. Trup ne prodaje ništa drugo osim imena Trump – i što ga bolje sada proda, to će ga bolje prodavati u budućnosti.”
Doista ništa ne govori o konkretnoj politici Trumpa, ocjenjuje britanski list The Spectator. “Nemamo predodžbu o tome kako bi Trumpova vlada mogla izgledati”, citira taj list američkog politologa Anthonyja Cordesmana. Do sada je Trump samo iznosio zahtjeve. Međutim, u slučaju pobjede na izborima, on mora vladati zemljom: “Hoće li on povećati ili smanjiti vojni proračun? Tko to zna? Čas je za to da se više bombi baca na Siriju, čas protiv toga.” No, za koju god se opciju odlučio, jedno je izvjesno – njegove odluke će imati ogromni utjecaj i na Europu, zaključuje The Spectator. Trump njeguje retoriku egoizma i ograđivanja, piše britanski list The Guardian. On propovijeda da je čovek u stanju postići sve – ukoliko ga drugi u tome ne spriječe. “A Trump inzistira na tome da su ti drugi – doseljenici, muslimani, Meksikanci ili što li već.” U Velikoj Britaniji, konstatira The Guardian, ne postoji lik koji bi se mogao usporediti s Trumpom, zato što se ograđivanje tamo artikulira u nešto suptilnijem obliku. Ali ga i tamo ima i ono je usmjereno protiv Europske unije. Na ograđivanje je ukazao i njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier kada je – bez navođenja imena – u SAD-u dijagnosticirao “politiku straha”. Europski političari se jako boje da bi ona mogla zahvatiti i Stari kontinent. Gotovo u čitavoj Europi danas postoje stranke koje se zalažu za politiku ograđivanja, piše DW.de.
Međutim, neovisno od ishoda izbora u SAD-u iduće godine, Europljani bi se morali, piše Le Monde, pripremiti na još nešto: rastanak s Obaminom doktrinom. Ona, naime, postoji, tvrdi list, i vidljiva je u relativno suzdržanoj vanjskoj politici koja se temelji na suradnji. Do tada bi Europljanima moralo postati jasno što mogu očekivati od Amerikanaca, piše Le Monde: “Jer 20. siječnja 2017. s Barackom Obamom će nestati i njegova doktrina.”
