Na jednom zatvorenom vanjskopolitičkom skupu, na koji sam se morao prokrijumčariti, postavio sam tada još europarlamentarcu Plenkoviću pitanje o budućnosti Bjelorusije.
Piše: Branimir Vidmarović
Što misli – s obzirom na sve češće prozapadne političke odluke Lukašenka i sve učestalu kritiku Rusije – može li Bjelorusija postati dio europskog prostora i u konačnici, članica EU-a? Pokazavši izvrsnu razinu upućenosti u EU-Bjeloruski dijalog, budući premijer je svoj odgovor završio konstatacijom da je pisac ovih redaka „prvi čovjek u njegovom životu koji o Bjelorusiji govori u kontekstu članstva u EU.“
Nije mi bilo drago što sam bio Plenkovićev prvi bjeloruski idealist. Bolje da sam bio dvadeset i peti. Još bolje – sto i peti. Stav budućeg premijera zapravo je koncentrat stavova čitavog europskog političkog establišmenta. Ljudi službenog EU-a dobro poznaju tehničke detalje nekog problema, ali ne vide širu sliku što dovodi do asimetrije u politici širenja Unije. Ovih je godina u Bruxellesu jedna od glavnih tema bila Ukrajina i njena europska budućnost. I to usprkos korupciji nove vlade i njene nesposobnosti da približi europski san zbog kojega su na Majdanu mnogi dali svoje živote. Za Srbiju se poglavlja otvaraju bez obzira na „pedigre“ njezinog političkog vrha i stalnim sitnim provokacijama koje nisu u duhu europskog puta i dobrosusjedstva.
Po kojim kriterijima se onda Bjelorusiji uskraćuje pravo, ako ništa drugo, onda barem na teoretiziranje njene EU budućnosti?
Pogrešno je smatrati da je Bjelorusija tek neki satelitski produžetak Rusije a predsjednik Lukašenko svega umanjena verzija Putina. Bjeloruska se suverenost u profesionalnoj i dijelu ekspertne zajednice uvijek smatrala nečim virtualnim. Takvo razmišljanje je zapravo kriva procjena stvarnosti i uloge koju u svemu tome igra Lukašenko.
Lukašenko je u svoju politiku inkorporirao princip improvizacije. Više se oslanja na svoju dobru intuiciju i osjećaj za stanje i raspoloženja u svijetu negoli na nekakvo formalno obrazovanje i strukturiranu analizu informacije. Od samog početka davne 1994. Bjelorusija je pod vodstvom Lukašenko pokušavala pronaći zlatnu sredinu i izbjeći bilo čiji utjecaj, napose onaj Ruski. Lukašenko je kroz povijest u više navrata govorio o tome da su jedini interesi koje zastupa – bjeloruski interesi. Ta se tvrdnja, posebno u zadnjih nekoliko godina pokazala točnom.
Bjeloruski predsjednik je sa dolaskom Putina brzo shvatio da je geopolitika za njegovu zemlju od ključnog značaja te da je blizina Rusije istovremena prednost i nedostatak. Osjetivši da Rusija mijenja vanjskopolitičku paradigmu, Lukašenko je odlučio iskoristiti rastuće nepovjerenje i strahove EU-a, NATO-a i Rusije za dobivanje kredita od IMF-a i Svjetske Banke te i jeftinih energenata od Rusije.
Kako bi se osigurao od uvjeta demokratskih reformi koje postavljaju zapadne financijske i političke institucije, Lukašenko se posvetio izgradnji gospodarskih i političkih odnosa sa Kinom. Kinezi su već 1992. bacili oko na bjelorusku (bivšu sovjetsku) vojnu industriju, stručnjake i znanstvenike. Potpisavši iste godine sporazum o suradnji na području znanosti i tehnologija, Peking je učvrstio svoje pozicije na granici Istočne Europe i Rusije. Zahvaljujući toj suradnji, Lukašenko je zaobišao Moskvu: uporište u Rusiji je u kontekstu regionalne situacije zadnjih godina moglo samo naštetiti njegovoj igri sa Zapadom. Kineski oslonac bio je daleko prestižniji i politički neutralniji.
Kremlj nikada nije vjerovao bjeloruskom predsjedniku i podržavao isključivo iz strateških razloga. No, Lukašenko je, vođen svojom vizijom suvereniteta u post-sovjetskoj domeni, uvijek pokušavao u pitanjima priznavanja entiteta, nastalih uslijed ruskih regionalnih okršaja, zauzimati zapadni, odnosno kineski stav. Nije priznao ni Južnu Osetiju, a pogotovo ne Krim.
U jeku Ukrajinske krize, Lukašenko je osjetio da bi Minsk mogao postati žrtva Krimskog scenarija. Tada je poslao signal Americi rekavši da SAD mora obavezno pomoći Ukrajini i da je angažiranost Washingtona jedina garancija mira na ukrajinskom tlu. Amerikanci su pohvalili Bjelorusiju ali i napomenuli o izborima, slobodama i pravima.
Ljudska prava i demokracija su temeljni problem u dijalogu između Zapada i Bjelorusije. Lukašenko nije spreman olako prepustiti vlast nekom drugom. Moramo razumjeti i to da u demokratskom procesu na vlast može doći i proruska osoba koja će zaokrenuti Lukašenkove ideje. No problemi gospodarstva i vakuuma koji bi mogao nastati uslijed distanciranja od Rusije ipak su ponukali službeni Minsk na simbolične ustupke koji doprinose dijalogu između Bjelorusije i EU.
Službeni Bruxelles jako pozitivno ocjenjuje napore Lukašenka. U redovnim izvješćima dostupnim na stranicama izaslanstva EU u Bjelorusiju stoji kako se dijalog o ljudskim pravima nastavio; i da je oslobađanje političkih zatvorenika 2015. godine „dugo očekivani iskorak o kojem je EU konstantno molio“.
Slijedom, SAD je privremeno olabavio sankcije protiv bjeloruskih naftnih kompanija dok je EU u potpunosti obustavio personalne sankcije protiv bjeloruskih dužnosnika i „otključao“ neke bjeloruske aktive.
Simbolično zbližavanje dogodilo se u jeku ukrajinske krize, kada je se Lukašenko spretno nametnuo kao posrednik između Rusije, Ukrajine i Zapada. EU je ideju zdušno prihvatio nadajući se na daljnje uvlačenje Bjelorusije u orbitu demokratskih procesa i reformi. U Bruxellesu je vjerojatno prevladalo mišljenje da bi se Bjelorusija pod možebitnim ruskim pritiskom mogla ponovo okrenuti na rusku stranu i tako ugroziti pozitivne tendencije. Pregovori Minsk I i Minski II su ušli u povijest bjeloruskog svjetskog angažmana i snažno uzdigli Lukašenka. „Ja više nisam zadnji europski diktator“ – rekao je tada Lukašenko – „ima i gorih od mene“, javno aludirajući na Vladimira Putina.
No, Rusija je snažno lobirala izgradnju svoje vojne zračne baze na Bjeloruskom tlu. Pothvat je bio više puta dogovoren, no Moskva je nastavila koristiti stari recept energetskog pritiska svaki put kada bi Lukašenko oklijevao. To je u konačnici jako razljutio Lukašenka. Projekt za sada ostaje na papiru, simbolizirajući dublji rascjep između Minska i Moskve.
Bjelorusija i Rusija čine saveznu državu i imaju jedinstveni carinski prostore. Moskva se nadala da će Lukašenko biti solidaran s anti-europskim sankcijama, no Bjelorusija je počela koristiti situaciju za osobnu dobit, pretvorivši zemlju u ogromnu sivu zonu prihvata europske produkcije na kojoj se ista prepakirala i slala u Rusiju. Problemi su samo ojačali kada je Lukašenko odlučio ukinuti vizna ograničenja za turiste iz EU-a i SAD-a. Moskva je odgovorila uvođenjem kontrole rusko-bjeloruske granice.
Zadnja konferencija za novinare, na kojoj je Lukašenko žestoko napao Putina zbog navedenog graničnog problem i naftne ucjene te ispričao intimne detalje pregovora s Putinom i Medvedevim, jasno govori o sljedećem: prvo, Bjeloruski lider i dalje smatra Putina osnovnim mehanizmom pregovora i pokušava privući njegovu pažnju, iako i na bizaran način. Drugo, odnosi Bjelorusije i Rusije, zbog nagomilavanja problema i proturječja, više nikad neće biti isti i Lukašenko se definitivno odlučio za smjenu svoje političke i gospodarske jezgre. Zadnje vijesti o kupovini nafte iz Irana indirektno potvrđuju tendencije.
I tu priča staje. Daljnje teoretiziranje o Bjeloruskoj budućnosti u kabinetima EU se ne smatra kao nešto ozbiljno. No, Europa se treba približiti Bjelorusiji. Njegov status vječnog autokrate i problem demokratske tranzicije valja odložiti na stranu jer je u pitanju zemlja velikih prednosti i potencijala.
Bjelorusija je u političkoj, sigurnosnoj i gospodarskoj perspektivi važna zemlja za EU. Dovoljno je samo detaljno pogledati njene sociogospodarske i geografske parametre i promotriti njen smjer razvoja. Velika poput Rumunjske, Bjelorusija je velika zelena ravnica. Čak 42.7% njene površine čine šume a 43.7% je zemlja pogodna za poljoprivredu (brojke: CIA World Factbook). Dvostruko veća od Hrvatske populacija je dosta etnički i vjerski raznovrsna. Ono što je svakako najzanimljivije jest čak 41.1% deklariranih ateista.
Prema podacima Svjetske banke za 2015., Bjelorusija je imala solidan BDP od 56 milijardi dolara uz pozitivne prognoze rasta. Iako je bjelorusko gospodarstvo trenutno u razdoblju duže stagnacije, izazvane slabim padom ruske ekonomije, inflacijom, slabim međunarodnim rezervama, unutarnjim strukturnim problemima i lošim izvozom, Bjelorusija ima relativno nizak vanjski dug od 13.5 milijardi dolara (Xinhua) i dobre pozicije u prehrambenoj, drvnoj i obrambenoj industriji, petrokemiji i proizvodnji teških poljoprivrednih strojeva.
Osim toga, u sigurnosnom kontekstu, Bjelorusija ima veliki geostrateški značaj. Smještena je između Rusije i Poljske; suvremena, ravna magistrala povezuje rusku i poljsku granicu, a put automobilom traje svega 6 sati. To je istovremeno i izazov. Ravnica Bjelorusije, koja graniči i s Litvom, Latvijom i Ukrajinom, olakšava dislokaciju bilo kakvih vrsta naoružanja. Veća involviranost Bjelorusije u Zapadni politički i sigurnosni život može biti suzdržavajući faktor za Putina. To bi za Moskvu svakako bio izvor povećane razdražljivosti, stoga je oprez ključan.
Lukašenko je odabrao vlastiti put s laganim zapadnim usmjerenjem. Lukašenku treba pomoći opreznom i finom diplomacijom. EU se treba puno jače i istovremeno vrlo oprezno angažirati kako bi pokazao Lukašenku da je i on poželjan, i da je Europa iskrena i stabilna u svojim namjerama. Lukašenko sigurno ima još rezervne fleksibilnosti za promjene i reforme. Njegovo je predsjedničko vrijeme na zalasku, i on je toga dobro svjestan. „Lukašenko i Putin su prolazni, a narodi ostaju”, rekao je na kontroverznoj konferenciji Lukašenko.
