Energetski rat na granicama EU kao dio šire priče

Ugljikovodici na i oko Cipra
Cipar je strateški jedno od najvažnijih mjesta u Sredozemlju oko kojega se sada vodi energetski rat između Europske unije i Turske, a na kraju protekle godine postao je europska država s najviše migranata po stanovniku. Zanimljiva vremena za Cipar, otok podijeljen između Grka i Turaka, nikako ne prestaju, piše Večernji list.

I prije stjecanja neovisnosti 1960. te vladavine Makariosa III., prvog predsjednika neovisnog Cipra koji je bio i episkop Ciparske pravoslavne crkve, te njegova svrgavanja pučem i pokušajem anektiranja otoka, što je rezultiralo turskom invazijom 1974., pisanje o ciparskoj povijesti popunilo bi nekoliko tomova. Ni odbijanje plana Ujedinjenih naroda kojim se konačno namjeravalo razriješiti ciparsku krizu nije ključno utjecalo na, činilo se, vrlo stabilno primirje na otoku koje ga je učinilo prosperitetnom sredinom poželjnom različitim interesima. Pa je Cipar 90-ih godina postao kako utočištem Miloševićevih bankara i drugih tajkuna tako i ruskih oligarha. Ostalo je tako i nakon ulaska u Europsku uniju 2004. godine pri čemu su mudri Ciprani shvatili da je europska putovnica vrlo utrživa roba, pogotovo za te iste Ruse. No položaj Cipra previše je važan pa im se i zbog takve nepodopštine gledalo kroz prste, a očito i zato što de facto podjela otoka nije razriješena unatoč upozorenjima da je sada riječ o okupaciji dijela teritorija EU.

Cipar ekonomski stoji veoma dobro – prosječna plaća na Cipru iznosi 1656 eura neto, što je dvostruko više nego u Grčkoj i čak četiri puta više nego u Turskoj. Cipar je ponovno dospio u središte pozornosti pokazujući da je nerješavanje njegove krize stalan izvor periodičnih kriza. Kako to vrlo često biva, katalizator su ove najnovije situacije energenti, odnosno otkriće plinom bogatog nalazišta nazvanog Afrodita. Kako Turska ne priznaje pomorske granice koje je Cipar utanačio s okolnim državama, počela je tamo s bušenjima, što je ogorčilo priznatu ciparsku vladu i cijeli EU, kao i neke američke kompanije s kojima su sklopljeni ugovori o eksploataciji plina.

Birgel, geopolitički analitičar s diplomom Oxforda, u tekstu za Anadolu na mogući sukob oko istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u istočnom Sredozemlju, a kaže I kako je kriza oko ugljikovodika u osnovi ilustracija dubokih neslaganja koja leže iza cjelovitog razumijevanja što zapravo ciparski problem jest.

Zbog turske politike podupiranja suprotnih strana u konfliktima u Siriji, Egiptu i Libiji, uz grčku su stranu stale Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. I to na vrlo izravan način, susrevši se prošli mjesec u Ateni s grčkim šefom diplomacije Nikosom Christodouliidesom i drugim grčkim dužnosnicima. Kralj Salman poslao je obećanje da će Saudijska Arabija dati svu potrebnu potporu grčkom Cipru kako bi se eliminirala turska prisutnost.

Njihov ministar vanjskih poslova Kudret Özersay optužio je krajem mjeseca grčki Cipar da nije voljan dijeliti bogate resurse s turskom zajednicom na otoku, držeći je tako i dalje u izolaciji, grčka bi strana mogla poduzeti različite korake kako bi se i turskoj strani omogućio udio u bogatim resursima, odnosno rezervama prirodnog plina. To bi, rekao je, znatno približilo dvije strane rješenju krize koja traje gotovo 50 godina.

Međutim postoji zajednički projekt Izraela, Cipra i Grčke, plinovod kojim bi prirodni plin iz istočnog Sredozemlja dospijevao na europsko tržište. Taj projekt ima opću podršku EU I SAD-a jer smanjuje ovisnost Europe o ruskom plinu. Tu se vidi dodatna motivacija Turske da i dalje održava tenzije oko Cipra.

S druge strane Francuska prijeti kako će poslati ratne brodove kako bi bila medijator krize Kako je rekao Nikos Panagiotopoulos, grčki ministar obrane, grčka vojska razmatra sve scenarije vojnog angažmana ako dođe do turske agresije. Turski zahtjev da se demilitarizira 16 Egejskih otoka smatraju provokacijom kao i učestale nalete turskih vojnih zrakoplova na grčki zračni prostor. Egejski su otoci druga velika točka prijepora među dvjema državama, nakon invazije na Cipar koju Turska i dalje smatra jednim od svojih najvećih vojnih uspjeha modernog doba.

No Erdoğan možda ni ne namjerava koristiti vojsku da bi potvrdio svoju kontrolu u istočnom Sredozemlju. Jer ima jedno puno efikasnije i potencijalno razornije oružje čiji smo učinak i sami jednim dijelom upoznali. A to su migranti.  Cipar je ostao tankim prolazom kroz blokadu, a taj je prolaz zračna luka na Sjevernom Cipru gdje iz Turske slijeću avioni koji na trećinu otoka izvan ingerencija službene vlasti u Nicosiji mogu dovesti i migrante. Od Europske unije dijeli ih tek zelena demarkacijska linija koja tako više ne razdvaja tek 300.000 ciparskih Turaka od oko 770.000 ciparskih Grka nego i migrante od njihove želje, dolaska do bogatih država EU, piše Večernji list.

You may also like

0 comments