Komentar
Energetska kriza, potaknuta vanjskopolitičkim uzrocima, pandemijom I krizom u globalnim lancima opskrbe, koju je umanjila meteorološki dobra godina, no ne i anulirala, rezultirala je okretanjem Europe prema ugljenu I nuklearnoj energiji, javlja nekoliko anaitičkih kuća proteklih dana.
Premda se infrastrukturna politika pokušala u proteklih godinu dana prilagoditi, nove sankcije na ruske derivate te terminiranje, privremeno ili dugoročno, nekih plinovoda, potencijal za produbljivanje energetske krize dodatno su produbili.
Zbog toga nije čudno što je udio ugljena u proizvodnji električne energije porastao za 3 posto protekle godine te je više od dvadeset konzerviranih elektrana na ugljen pušteno ponovno u promet zbog toga što su mnoge zemlje EU stavile po strain zelene politike I u cjenovno izazovnim vremenima počele štititi svoje potrošače. Dodatno, perceptivno, energetska je kriza smanjila protivljenje ugljenu.
Sličan je slučaj i s nuklearnom energijom, koja je pala u svojevrsnu “nemilost” dijela europskih političara, dvanaest godiina katastrofalnih događaja u Fukušimi prije dvanaest godina. Poglavito je to bio slučaj u germanskim zemljama, a potaknuta karizmom bivše njemačke kancelarke Angele Merkel.
Aktualna je kriza prisilila Europu razmišljati o nuklearnoj energiji, a Nijemce zaustaviti konzerviranje vlastitih preostalih reaktora. Sve oči su u tom smislu uprte u Francusku, koja se zapravo nikada nije odrekla nuklearne energije i iz koje dolaze glasovi kako je nuklearna energija, uz neke rizike glede nuklearnog otpada, za energetsku tranziciju vrlo prihvatljiva zbog toga što ima nulti ugljični otisak.
Također, nije za zanemariti niti to što proizvodnja struje iz nuklearne energije daje određene prednosti glede stabilnosti te čak i stanovnici koji žive blizu elektrana sve više zatomljuju vlastite radioaktivne strahove zbog dostupnosti i stabilnosti energije.