Energetika je zadnjih dana ponovno došla u središte pozornosti

Prvo je švicarski sud odbacio pokušaj hrvatskog poništenja arbitraže o upravljačkim pravima u slučaju INA-MOL, potom je predsjednik ruske multinacionalke Rosnefta putem medija iskazao interes za kupnjom MOL-ova, ali i dijela udjela u vlasništvu Hrvatske u INA-i, da bi naposljetku pojedini analitičari postavili pitanje zbog čega HEP ne bi kupio INA-u kako je to bilo u planu Božićnom odlukom vlade iz prošle godine.
 O svemu tome je portal Direktno.hr razgovarao s Ivanom Brodićem, urednikom portala EnergyPress.net. Kako komentirate presudu švicarskoga suda?

O tome kako smo se potpuno nepotrebno upustili u cijeli ovaj pravosudni slučaj govorim i pišem već nekoliko godina, jer radi se o tržišnoj kompaniji koja mora biti vođena načelom tržišta i načelom profita. Takva je postala Zakonom o privatizaciji INA-e i izdvajanjem gotovo cijele infrastrukture iz kompanije u Janaf i Plinacro. Davno ranije je, prema obećanju MOL-u, trebalo prodati daljnjih 19 posto dionica toj kompaniji i zadržati kontrolni paket koji bi garantirao kako će se poslovanje nastaviti u Hrvatskoj te se neće promijeniti brand tvrtke. No, tada INA ne bi mogla biti bankomat za socijalne politike vlasti, koji je svakoj vlasti u Hrvatskoj potreban, jer porezni novac očito odlazi na nešto posve drugo.

Kako odgovorni za takvo stanje i za štetu nanesenu Hrvatskoj u inzistiranju na arbitražnim sporovima, jer postoji vjerojatnost kako ćemo izgubiti i plinsku arbitražu u Washingtonu, neće odgovarati niti politički, a niti financijski, smatram kako bi minimum pristojnosti prema poreznim obveznicima, koji će troškove suda i štetu platiti, bilo objaviti arbitražnu presudu u punini. Naime, neki mediji su objavili kako je arbitražnom su sudu bile suspektne dvije pojave. Jedan nevjerodostojni svjedok koji, usprkos pravomoćnoj presudi, nije vratio u proračun novac kojim je, prema presudi, počinjeno kazneno djelo korupcije. Druga suspektna činjenica jest jedan sud čiji se sudac, navodno, u obrazloženju presude poslužio političkim, a ne pravosudnim argumentima.

Naposljetku, bilo bi pristojno objaviti tj. Deklasificirati dokument koji je, prema izvorima bliskim Ministarstvu gospodarstva, poslužio kao inicijal za pokretanje sudskih sporova i arbitraže s hrvatske strane. Radi se o studiji utjecaja MOL-a na INA-u, koju je u suradnji s jednom konzultantskom kućom izradio naftni stručnjak Jasminko Umičević, a koja nije korištena u pravnom timu RH te je proglašena državnom tajnom. Platili su je, dakako, porezni obveznici.

Koliko je realna ponuda Rosnefta?

Čini se kako se radi o ozbiljnoj ponudi, ta Rosneft je već bio zainteresiran za INA-u, međutim nije vjerovao usmenim obećanjima, a niti ugovornim odredbama o postupnoj kupovini dionica (za razliku od MOL-a) već je u startu tražio kupiti 75 posto dionica INA-e. Kada mu to nije uspjelo, odustao je. Ozbiljnosti ponude u prilog govori i to kako je struktura Rosneftova kapitala iznimno zdrava, za razliku od nekih drugih ruskih kompanija. Jer, uz Rusiju koja je većinski vlasnik, kao dioničari se pojavljuju Glencoe, BP, kineske kompanije i drugi.

 

Nisam uvjeren kako se u ovoj ponudi kriju ekonomski interesi, jer INA je premala za Rosneftovu moć, pogotovo sada kada Rosneft igra značajnu ulogu u procesima i izgradnji infrastrukture na Bliskom istoku (jedina je kompanija koja nije zamrznula istraživanja u Kurdistanu, a ima i značajne dogovore s državnim tvrtkama u Iranu).

Također, Rosneft je kompanija od iznimnog značenja za Njemačku gdje završava gotovo sva kurdistanska nafta Rosnefta. U potonjem se krije moja sumnja glede daljnjeg razvoja rafinerije u Rijeci. Postavlja se pitanje što će im ona ukoliko će gotovo sva količina nafte ići prema drugom smjeru. Zbog toga bi, u tom scenariju Rijeka ostala na sadašnjem kapacitetu i u sadašnjem stanju, u najboljoj varijanti. Što se tiče Siska, stvari su, bojim se puno gore nego li što govori Rosneftov PR. Naime, uz naznačeni argument vezan uz riječku rafineriju, u blizini se nalazi brodska rafinerija u vlasništvu kompanije iz portfelja ruske države, a kako je Rosneft u vlasništvu ruske države u natpolovičnom iznosu, postavlja se pitanje geopolitičkog smisla.

Što se tiče emocionalnih nadanja kako će Rosneft u dogovoru s Assadom povratiti INA-ina sirijska naftna polja, pravo bogatstvo INA-e, koja su napuštena radi diletantske politike bivše ministrice vanjskih poslova, čini mi se (možda sam u krivu) kako će 75 postotni vlasnik prije priključiti ta polja svome portfelju, nego li ponovno INA-inom.

HEP bilježi dobre rezultate, smatrate li realnim da HEP otkupi INA-ine dionice i da se time stvori jak energetski nacionalni div?

Kao prvo, za to bi bila potrebna promjena zakona o privatizaciji INA-e koji ne definira kao kompaniju koja ne upravlja infrastrukturom. Time je INA usklađena s europskom energetskom stečevinom, što prema pilotima Europske komisije već dugo čeka HEP, a što naše vlasti odgađaju, jer je vertikalno upravljanom kompanijom lakše upravljati u smjeru bankomata pojedinih izvanporeznih potreba vlasti.

Zbog toga je nemoguća i božićna vlade za IPO-om 25 posto dionica HEP-a. No, kada bi to bilo i moguće, međunarodni stručnjaci su pokazali kako bi to bilo nedovoljno. Agencija Bloomberg je izračunala kako bi za kupovinu MOL-ovih dionica u INA-i bilo potrebno ekvivalent 80 posto tržišne kapitalizacije HEP-a.

Naposljetku, HEP teško da bi mogao kupiti INA-u, jer usprkos dobrom prometu HEP je kompanija u koju trideset godina nije ulagano ništa. Zapuštenost kompanije najbolje ilustrira činjenica kako njeno poslovanje ovisi o meteorologiji. S druge strane INA je iznimno dobro strukturirana kompanija koja ima dugovanja u iznosu od oko 10 posto svoje vrijednosti. Da nije bilo spora oko upravljanja ova bi kompanija imala snagu kupovine HEP-a, a ne obrnuto. To su rezultati MOL-ove uprave. Govorim o načinu upravljanja tvrtkom, a ne o prijeporima iz ugovora o kupovini dionica.

Spomenuli ste na nekoliko mjesta kompanije koje upravljaju infrastrukturom. Kako vidite kvalitetu njihova upravljanja?

Čini se, na prvi pogled, kako su Janaf i Plinacro dobro vođene kompanije. Raste im promet, dobit, a značajno doprinose i proračunu RH. Međutim, to nije njihova funkcija. Njihova je funkcija da kroz naknade za korištene infrastrukture minimaliziraju rizike, moderniziraju sustav, osiguraju fer utakmicu i time učine proizvod za industriju i krajnjeg korisnika sigurnijim i jeftinijim. Njegovi rezultati se nebi trebali mjeriti uplatom u proračun, jer to je paraporezni namet, u konačnici, nego kvalitetom spomenutoga. Ne može se dogoditi da Plinacro, recimo, na stanju blagajne zadnji dan u godini ima milijune kuna. To pokazuje odsudtvo brige za onim čime upravlja i želju države za novcem koji joj kroz porezna sredstva ne pripada, a potrošači time državi plaćaju dvostruki porez, što u najmanju ruku nije pristojno, da ne upotrijebim teže riječi, rekao je Brodić za Direktno.

You may also like

0 comments