Ekonomija je snažan alat koji bi mogao uključiti S. Koreju u globalne tokove

Sutra će predsjednik SAD-a Donald Trump govoriti na općoj skupštini UN-a. Par dana kasnije, u četvrtak, provest će se ministarsko zasjedanje Vijeća sigurnosti posvećeno Sjevernoj Koreji.
Prema najavama Trumpovog savjetnika za sigurnost McMastera, jedna od ključnih tema bit će reforma UN-a i smanjenje birokratske razine te međunarodne organizacije. Komentirajući Sjevernu Koreju i implementaciju sankcija predstavnica SAD-a Nikki Haley opisala je situaciju kao vrlo jasan „ili-ili“ odabir između SAD-a i Pyongyanga te najavila sankcije zemljama koje zaobilaze implementaciju rezolucije Vijeća sigurnosti, analizira ekskluzivno za naš portal dr.sc. Branimir Vidmarović.

Shvaćao on to ili ne, UN je za američkog predsjednika jedan od najtežih terena. Od ukupno 193 zemlje svega pedesetak zemalja ulazi u tzv. razvijene i tranzicijske ekonomije. Ostale 3 četvrtine su zemlje koje se prema SAD-u odnose skeptično i bez oduševljenja a zato gaje dobre odnose s Kinom ili Rusijom. Budući da te većinske zemlje u razvoju tradicionalno smatraju UN jedinim mjestom gdje još postoji kakvo-takvo pravo glasa i redovito naglašavaju njegovu ulogu (ili nedostatak iste) u svjetskom miru, Trump bi trebao pomno birati riječi i tonalitet kritike UN-a.

Premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je otputovao u New York na redovito zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

U povodu 72. zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku Plenković predvodi hrvatsko izaslanstvo od 18. do 21. rujna, a s njim je i potpredsjednica Vlade te ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić. Već danas po dolasku u New York Plenković će se susresti s predstavnicima hrvatske zajednice, a sutra će sudjelovati na prijemu dobrodošlice koji za šefove izaslanstava priređuje glavni tajnik UN-a Antonio Guterres i potom nazočiti otvaranju opće rasprave na 72. zasjedanju Opće skupštine UN-a.

Opća rasprava počinje 19. rujna i traje do 25. rujna, a glavna tema je “Fokusiranje na ljude: stremljenje miru i dostojnom životu za sve na održivom planetu”, uz niz popratnih događanja na najvišoj razini.

Plenković će se Općoj skupštini UN-a obratiti u četvrtak, 21. rujna, a tijekom boravka u New Yorku sastat će se s Guterresom, ali i održati i niz drugih bilateralnih sastanaka, a održat će i predavanje na Sveučilištu Columbia u sklopu Columbia World Leaders Foruma na temu: “Budućnost Europe – hrvatska perspektiva”.

Podsjetimo, Opća skupština Ujedinjenih naroda je jedno od šest glavnih tijela UN-a, sastavljeno od svih država članica (193) od kojih svaka ima jedan glas, a 12. rujna 2017. godine započinje 72. zasjedanje OSUN-a, kojim predsjedava slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčák.

Inače, u New York je planirala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, no ipak je odustala. Ona se idući mjesec u Moskvi sastaje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Općenito gledajući, Trumpovski glasan ulazak u razgovor o bilo kakvom reformiranju UN-a je u startu promašena stvar. Bez obzira na sve probleme koje generira birokracija UN-a i bez obzira na hrpu besciljnih stipendija, projekata i financiranja često opskurnih i sumnjivih NVO-a, UN je ipak mjesto sa snažnom društvenom komponentnom gdje svoj stav i mišljenje mogu iznijeti brojne građanske i nevladine udruge s bogatom lepezom problema i pitanja. Kritika takve strukture može naići na snažan otpor s mnogih strana.

Osim toga, glavna reformatorska tema u UN-u je tema reforme Vijeća sigurnosti. Diskusija je bila posebno snažna polovicom 2000-h godina a jedan od ključnih aktera bio je Japan. Naime, raspravljalo se o proširenju stalnih članova VS a Japan se postavljao kao jedan od glavnih kandidata. Još su se spominjale Njemačka, Brazil i Indija no diskusija je brzo splasnula nakon što su veliki igrači povukli ‘ručnu’. Duboka i pametna reforma VS, koja se neće odnositi samo na napuhavanje tijela je dobar i neophodan poduhvat. Ali ako Trump naprasito i površno spomene taj problem, samo će probuditi stare ambicije i frustracije reformatorski nastrojenih zemalja, posebice Japana.

Ni Sjeverna Koreja nije šetnja Maksimirom. N. Haley postavlja neugodne blokovske uvjete koje ne odgovaraju većini zemalja današnjeg svijeta. Zemlje, kao i ljudi danas vole imati opcije i varijante. Svijet je isprepleten a politička paradigma je hibridnost. Stoga američki povratak ka svijetu crno-bijelog filma ne može naići na cjelovitu podršku, posebno kod zemalja vezanih za Kinu.
Striktna implementacija sankcija ne može biti ostvarena već i zbog toga što je tekst rezolucije omekšan i ostavlja dosta sasvim legalnog manevarskog prostora za zemlje. Dodatni pritisak na Kinu i indirektna prijetnja sankcijama prema Pekingu (i Moskvi) je štetan i besmislen poduhvat jer Kina neće ugroziti vlastitu nacionalnu sigurnost riskantnim potezima s nepredvidljivim posljedicama. Sjeverna Koreja strahuje da će sukladno teorijama nagodbe između SAD-a i Kine postati predmet licitacije, pa zato nastoji i Pekingu pokazati odlučnost i prkos. Posljedice bilo kakvog remećenja statusa quo su nepredvidljive i potencijalno opasne. Igra sa sankcijama prema Kini je iznimno oštar dvosjekli mač i to bi u Washingtonu trebali shvaćati.

Puno veće izglede za koordinirane napore SAD ima s ruskim čelništvom za koje Sjeverna Koreja ne predstavlja opasnost i koji se s Pyongyangom osjećaju vrlo dobro. između zemalja postoji solidno povjerenje i dobre gospodarske veze. No Putin ne želi intervenirati jer je očigledno da Rusija sa smiješkom prati konfuziju i stalno soljenje američkog repa. Postoji mogućnost da Putin čeka da ga SAD zamoli za pomoć, što bi mu odgovaralo za dizanje međunarodnog statusa. No čak i tada bi čitav poduhvat bio malo izgledan jer je Rusija na primjeru Sirije i Irana stekla uvjerenje da se napor koji ulaže u borbu protiv terorizma i proliferacije ne cijeni.
Situacija sa Sjevernom Korejom je zamršena koliko je i vrlo očigledna. Pjongjang je nedavno u vrlo jasnoj formi i na zapanjujuće otvoren način obznanio ponovio svoje dugoročne planove i smisao naoružanja:

„…konačni cilj [naoružavanja] je dostizanje balansa snage sa SAD-om kako se američki lideri ne bi usudili razmatrati vojnu opciju protiv NDRK“,  stoji u priopćenju agencije KCNA.

Oko opcija se lome koplja: stručna zajednica, eksperti iz Bulletin of Atomic Scientists i poneka vojna lica se slažu oko neophodnosti diplomatskog rješenja. No, problem je u tome što linearna rješenja više nisu učinkovita. Princip „riječi za riječi, djela za djela“ iz doba pregovora Šest zemalja iscrpio je svoj potencijal. Potrebni su apstraktni koncepti u kojima neće biti naizmjeničnih poteza već istovremenih djela na nekoliko razina odjednom. Na tabeli su označene osnovne karakteristike zemalja u ovom problemu. Crvenim strelicama označene su konstante koje stvaraju napetost. Do sada, SAD se fokusirao na realne ciljeve poput moratorija na ispitivanja, puštanja međunarodnih promatrača, postepene korake itd. ali s neprihvatljivim za Sjevernu Koreju metodama i procesima. Kako bi se kriza pokrenula s mrtve točke, valja se koncentrirati na motivacijama i apstraktnim (srednjoročno nedostižnim) ciljevima ali uz prihvatljive za Pjongjang metode i procese. Dodirne točke označene su zelenim strelicama.

Nastupajući kao odgovorna globalna sila s čitavom lepezom diplomacije i iskustva, SAD bi trebala izvagati metode i uvjete i doći do zaključka da su životi ljudi i sigurnost saveznika izvorni temelji američkog poretka i kao takvi puno vredniji od demonstracije snage i moći u čudnovatoj situaciji gdje realne opasnosti zapravo i nema a strane ne pate od animoziteta već od slabog obrambenog potencijala jedna naspram drugoj.

Dobar početni korak bio bi prenošenje prijedloga preko Pak Kil-Yona, sjevernokorejskog predstavnika u UN-u ili ministra vanjskih poslova Ri Su-Yonga u kojemu bi SAD predložio uzajamno ograničenje (smanjenje intenziteta) količine testiranja projektila na Sjeveru i vojnih vježbi na Jugu na određeno razdoblje, nakon čega bi se predložio šestomjesečni dvostruki moratorij na isto. U isti mah, valjalo bi predložiti da Kina i Rusija budu uz SAD supotpisnici privremene garancije nenapadanja tijekom probnog razdoblja i moratorija. Istovremeno, plasirao bi se prijedlog o dvostrukoj medijskoj i političkoj šutnji po principu „aut bene aut nihil“ – Pjongjang i Washington obustavili bi agresivnu retoriku i pretvarali se da strane ne postoje. U slučaju proboja u povjerenju, strane bi pohvalile jedna drugu za napore. Istovremeno, u nekom trenutku procesa, valjalo bi oslabiti sankcije prema Sjevernoj Koreji i započeti rudimentarnu trgovinu, pri tome ostavljajući više manevarskog prostora Rusiji i Kini; Pjongjang se može uvrijediti ako Washington predloži službenu ekonomsku injekciju. Ekonomija je snažan alat koji bi u pravim rukama, suptilno, i uz Seul, mogao pomoći ponovnom uključivanju Sj. Koreje u globalni život. Na odmet ne bi bilo ni otvaranje posebnih kvota za sjevernokorejske studente na raznim zapadnim sveučilištima. Po završetku ovog procesa, koji bi mogao potrajati od 3-6 godina, SAD i Sj. Koreja mogli bi se vratiti ka Okvirnom sporazumu i na temelju postignute razine neutraliteta jedan prema drugome odrediti daljnje korake: mir za mir, poštivanje integriteta u zamjenu za smanjenje provokacija, poštivanje volje naroda Koreje i simbolična izjava o tome da dvije Koreje rješavaju svoje probleme suvereno i bez ičijeg uplitanja. Nakon dogovorenog razdoblja, SAD bi mogao predložiti potpisivanje Mirovnog sporazuma.

No, ni u jednom trenutku se ne bi smjela spominjati kompletna denuklearizacija ili potpuna zabrana raketnog programa. SAD bi morao shvaćati da primarni cilj nije Pjongjang već Peking i očuvanje kontrole nad Tajvanom. Hoće li ključni ljudi prepoznati nužnost političke kreativnosti u ovoj zadaći? Nadajmo se.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

You may also like

0 comments