[vc_row][vc_column width=”1/3″]Sastanak Andreja Plenkovića i Viktora Orbana danas u Zagrebu, u sklopu summita Srednjeeuropske inicijative, pokazao je sav apsurd javnog djelovanja jastrebova obiju strana.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Jer nakon Badnjaka 2016. godine i završetka arbitraže o upravljačkim pravima u INA-i i spremnosti na dogovor oko ovog vrućeg pitanja, nakon spremnosti obje strane na institucionalnu suradnju (ma kako spora bila) sukob možemo nazvati jedino umjetnim. Bez obzira na otvorena pitanja poput arbitraže o plinskom poslu.
Piše Ivan Brodić[/vc_column][/vc_row]
Nevladine će udruge i sijači panike inzistirati kako se radi o svjetonazorskoj razlici, o pitanju migranata, o načinu upravljanja, o svrstavanju u blokove zemalja unutar Europske unije. Neki će upozoravati na Orbanov stil vladanja, na njegovo prijateljstvo s Erdoganom, Putinom, Salvinijem ili pak Gruevskim, a neki će tvrditi da ne možemo održavati dobre odnose sa zemljom koja je otkazala gostoprimstvo sveučilištu koje je osnovao George Soros.
Ako bi netko osam stoljeća zajedničke povijesti prozvao patetikom, moderna politička povijest nas uči kako se radi o dominantno prijateljskim susjedima. Svjedoči to pomoć u naoružanju tijekom velikosrpske agresije, deblokada ulaska u OECD, podrška glede ulaska Hrvatske u euroatlantske integracije, ali i potpora hrvatskom ulasku u Schengen.
Potpora strateškom europskom projektu LNG terminala na otoku Krku, čini se uvjetna je. Ne ovisi to, kako neki pokušavaju reći o prijateljstvu Mađarske s Rusijom, nego o cijeni zakupa kapaciteta, koji u prvom redu ovise cijeni plina iz terminala, a koji ovisi o cijeni transporta plina (kako je danas rekao Orban), koji je u Hrvatskoj nekoliko puta skuplji nego li u okruženju. Alternativa je da Hrvatska sama zakupi terminal javnim novcem.
No, vratimo se na temu.
Ako izuzmemo spomenute iskazivatelje na deficitarnost mađarskog demokratskog sustava, što je po sebi apsurd u zemlji gdje na slobodnim izborima jedna stranka i njen predsjednik dobivaju gotovo aklamatornu podršku, i ako izuzmemo činjenicu kako ne postoje susjedi koji nemaju otvorenih pitanja, valja se zapitati kome je to u interesu proizvoditi sukob i time otežati institucionalno rješenje otvorenih pitanja?
Mudriji nas uče gledati interes. Dakle, tko su ti ljudi koji otvorena pitanja namjerno pretvaraju u javne prijepore, gotovo uvijek se pozivajući na nacionalne interese?
Prvo, to su nezadovoljnici mađarskim prisustvom u INA-i, svi oni koji nisu zadovoljni što je INA prestala biti bankomatom za zadovoljenje interesa politike i parapolitičkih interesa, što je činjenica gotovo svake kompanije u javnom vlasništvu u ovom dijelu Europe.
Ljudi su to koji svako toliko guraju u javnost neke nove vlasnike, nadajući se pod njihovim kišobranom zadovoljiti svoje interese. Njima nije u interesu da se odluke o INA-i donose na korporativnoj razini, njima izlistanost kompanije na burzi ne znači ništa, oni su u stanju (za svoje partikularne interese) ugroziti pravnu sigurnost ove države željom za političkim miješanjem u korporativne poslove. Po mogućnosti podržavljenjem iz javnog proračuna, ako nam već Europska unija brani nacionalizaciju.
Drugo, vojnici su to obiju strana u pripadajućim pravnim i političkim prijeporima, koji čine strašnu štetu svojim taborima, ali žele što duže održati privid sukoba kako bi profitirali u tom kolopletu okolnosti.
Ljudi su to koje narod proziva kokošarima. Kako drugačije objasniti situaciju u kojoj nekome nije jasno da nije dobro javno postupati protiv saveznika (ma koliko će to klikova donijeti) i kako nije pametno bilo koju kompaniju koja djeluje u Hrvatskoj stavljati u izravnu protivničku poziciju prema Vladi RH?
Hraniti partikularne interese javnim novcem i ugrožavati dioničare suprotstavljanjem vladi u zemlji gdje investiraš? Čudni neki nacionalni interesi, rekao bih!
