Postizanje dogovora o smanjenju proizvodnje nafte unutar OPEC-a već gotovo godinu dana nikako da dobije svoj epilog, ali zato peripetija i obrata ne nedostaje. Puno je problema i izazova, najveći je Iran, koji je željan tržišta nakon što su mu ukinute sankcije. Saudija je spremna na neke ustupke koje drugi igrači smatraju malima.
Početkom godine postignut je načelni dogovor o ograničavanju proizvodnje, no nekoliko mjeseci poslije dogovor je neslavno propao. Saudijci su, naime, zaključili kako je njihov teret u smanjenju proizvodnje prevelik. U Alžiru je, u novom krugu pregovora, dogovoreno kako će dnevnu proizvodnju ograničiti na 33 milijuna barela dnevno. Taj bi dogovor trebao biti ratificiran na sastanku krajem ovog mjeseca. Međutim, posljednje vijesti govore kako Iran neće dati ključni pristanak jer smatra kako metoda, tj. tko bi i koliko treba smanjiti proizvodnju, smanjivanja nije jasna.
Stoga, u analizi postizanja dogovora o smanjenju proizvodnje nafte valja uvažiti tri činjenice:
Prvo, Iranu je, kako je javio Bloomberg, potrebno 200 milijardi dolara kako bi obnovio svoj sankcijama zapušteni naftni sektor. Stoga bi ih bilo gotovo nemoguće nagovoriti na smanjenje proizvodnje. Tračak nade je ideja da se Iranu da moratorij na smanjenje proizvodnje, ali se pojavio i problem Iraka koji također želi biti izuzet. Također, neslužbeni dogovori do sada su doveli do oporavka cijene nafte te bi to mogao biti glavni pregovarački argument, smatraju analitičari Bloomberga.
Drugo, činjenica je kako je listopadsko smanjenje zaliha podiglo cijenu nafte, a na ruku dogovoru o proizvodnji ide stanje u Venezueli gdje opada i proizvodnja i postojeće zalihe radi nestabilne političke situacije. Ipak, kako god se na periferiji OPEC-a odvila situacija, ključ rješenja je proizvodnja u najvećima, Saudiji, Iranu i Iraku. Ukoliko bi Iran i Irak ishodili izuzeća, relevantnost dogovora drastično bi se smanjila, a i Saudija bi bila iznimno nezadovoljna jer bi ona ponovno morala iznositi najveći teret dogovora.
Treće, dugoročno bi niska cijena nafte podigla deflacijske trendove koji bi mogli odgoditi odgađanje trgovanja i investicija. Nafta je proizvod koji može biti čimbenik neravnoteža na tržištu, a svaka od njih može se pokazati negativno. Trenutno su zalihe i proizvodnja, kažu u OPEC-u, preveliki te ih trenutna potražnja ne može apsorbirati. Globalna će ekonomija još neko vrijeme biti u stanju da neće trebati toliko nafte. Zbog toga bi bilo logično da cijena bude više, no tržište će reagirati povećanjem cijene tek kad dobije osjećaj pada proizvodnje i zaliha.
Četvrto, za države koje nemaju relevantnu proizvodnju nafte poput naše, niska cijena je u pravilu pozitivna činjenica. Pojeftinjenje goriva pozitivno utječe ne ekonomiju. Kada bi se i država odrekla dijela, astronomski visokih, trošarina i krajnji bi potrošači to osjetili na vlastitom standardu.
