Komentari

Već i ptice na svakoj europskoj grani pjevaju kakva je naša zemlja ozračje za investicije. Dokaz tomu je drugi čovjek udruženja njemačkih gospodarskih komora, Volker Treier, koji u današnjem Jutarnjem listu, urbi et orbi, govori svekolikoj hrvatskoj javnosti kako će je i u buduće svaka, iole pristojnija investicija zaobilaziti. Otići će u Srbiju.
Kao razloge navodi veliko porezno opterećenje, parafiskalne namete i prema investicijama neprijateljsko birokratsko okruženje, u kojem se ne poznaju pravila prema kojima se rješavaju prijepori.

Piše Ivan Brodić

Mi bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled. Pravni sustav, dinamičan samo po tome što stremi prema jednakom broju specijalnih zakona i broja stanovnika. Broj antisistemskih političara u Saboru u odnosu na sveukupni broj zastupnika, na svim poljima političkoga spektra.

 Spomenimo samo uvaženog zastupnika Bulja, koji ne vidi ništa sporno u svojoj današnjoj egzaltiranoj izjavi kojom je rekao kako ne priznaje parlamentarni akt, kao nedemokratski, zato što, eto, on za njega nije glasovao. Mogli bismo spomenuti i želje za nacionalizacijama, ratove protiv stranih kompanija, arbitraže, suspenzije ortačkog kapitalizma potpunim odsustvom tržišnih rješenja…. No, ono što smo posljednjih dana osvijestili, nadilazi sve nadrealne scenarije.

Svatko je pametan mislio kako se netko s nama zavitlava prije par mjeseci dok je jedan luxenbourški poduzetnik nudio puste milijune za Uljanik, ako mu država da u dugotrajnu koncesiju milijune, čini se kako je to bila topnička priprema za sličnu situaciju.

Vlada koja je došla u poziciju borbom protiv netransparentnosti upravljanja u jednoj velikoj kompaniji (dapače, riskira velike svote novca poreznih obveznika kako bi tu situaciju poništila), koja se hvali pobjedom protiv ortačkog kapitalizma u najvećem hrvatskom koncernu i koja je prije nekoliko tjedana, na promociji jedne knjige, deklarirala kraj tranzicije, pristaje na tranzicijsku situaciju gotovo tri desetljeća poslije tranzicije iz društvene u tržišnu ekonomiju.

Naime, danas smo saznali kako su se nova uprava i nadzorni odbor Uljanika i službeno odlučili za poslovanje kontinuiteta, prilikom predstavljanja novog plana restrukturiranja grupe. Naime, ne samo što je u poziciji ostala ista ona uprava koja je, uz pomoć nadzornih tijela i cijele mreža državnih birokrata i državnih bankara, manipulirala jamstvima i poreznim obveznicima stvarala gubitak od 100 milijuna kuna po brodu (namjerno (?) loše ugovarajući brodove i ne koristeći financijske instrumente osiguranja, te deklarirajući milijardu kuna javnog novca kao poštapalicu), nego su se odlučili nastaviti suradnju sa strateškim partnerom Dankom Končarem (njegovim tvrtkama).

Tim su potezom osudili najmanje jedno brodogradilište, člana Uljanik grupe, na propast. No, i to je pitanje kontinuiteta, jer podsjetimo na odgovor Uljanik grupe na ponudu iz Splita, odakle su htjeli preuzeti 3. maj, kupiti dionice Lenca i dati likvidna sredstva Uljaniku. Odgovor je bila odbijenica. Razlog, strah kako bi novi vlasnik vratio unutargrupne pozajmnice 3. maja Uljaniku, od kojih je potonji pet godina krpao svoju manipulaciju percepcijom među poreznim obveznicima.

Sada, evo recepta za sve one koji su poželjeli biti tranzicijski tajkuni, a rodili su se tridesetak godina prekasno. Uprava je odlučila, od ukupno 1.3 milijarde eura koliko je potrebno Uljaniku (gubici za koje je odgovorna upravo ta uprava, ako stvari pojednostavimo do fundamenta), novi stari strateški partner, dat će tak novih 25 milijuna eura. Država će, i pripadajuća lokalna samouprava, bilo novcem ili prenamjenom zemljišta u turističko, sudjelovati s gotovo polovicom tog iznosa.

No, nije da korisnik prenamjene takvu situaciju nije najavio. Još nedavno je, u Nedjeljom u 2, ponovio svoje stajalište kako očekuje da mu država da Uljanik grupu, a da on više ne da niti kune. Ranije je to rekao u trenutku kada je dospio u probleme s finskim regulatorom financijskog tržišta, koji mu je zapriječio kaznu zbog netransparentnog stjecanja vlasništva, pisao je Poslovni dnevnik. A još je ranije, prema pisanju medija, o tome govorio kada su banke aktivirale jamstva za podiznu platformu koju je trebalo završiti trogirsko brodogradilište, u njegovu vlasništvu, nakon što je HBOR odbio refinancirati kredite.

Uzgred, gospodin Končar je ponudio, u razgovoru za jedan dnevni list, iz pozicije vlasnika brodogradilišta koje ima problema s likvidnošću za osobne dohotke, spasiti jedino brodogradilište koje, barem za sada, posluje u pozitivi i koje, prema nalazu državne inspekcije, nije nenamjenski trošilo sredstva za restrukturiranje. Govorimo, dakako, o Brodosplitu.

Dok je prilikom tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju, iz društvene u onu s titularom vlasništva, kada tržište i pripadajuća pravila nisu postojala, bilo moguće steći nešto za desetinu ili dvadesetinu vrijednosti, postavlja se legitimno pitanje zašto i kako je to danas moguće? Pogotovo što postoje pravila koja bi u, uokvirenoj, tržišnoj ekonomiji trebala biti vrlo osjetljiva na potrošeni novac poreznih obveznika. I ona koji se još ima potrošiti.

Odgovor treba tražiti u zaštiti davno stečenog odnosa jednog dijela ortačkih kapitalista, koji su u nekim drugim slučajevima pomogli u demontaži onog drugog dijela ortačkog kapitala.

Upravo je zato pametnije zakopati vlastiti novac duboko pod zemlju, nego li investirati u Hrvatsku.  Ili, Kraljica Hrvata neka nam oprosti, investirati u Srbiju!

Talijanska populistička vlada nada se da će u zadnji tren izbjeći kaznene mjere Europske unije zbog rastrošnog proračuna, no Italiji prijeti ekonomski problem mnogo većih razmjera. 
S rekordno niskom stopom nataliteta i velikim brojem mladih koji su nezaposleni ili se sele u inozemstvo, Italija je postala “država koja zaboravlja mlade”, tvrdi Alessandro Rosina, profesor demografije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca u Milanu.

“Italiju 21. stoljeća najviše opisuje način na koji mlade generacije propadaju i to do razine koja nije samo zabrinjavajuća, nego je i sramotna”, napisao je Rosina prošli mjesec za dnevne novine La Repubblica.

Koristeći nedavno objavljene službene podatke koji pokazuju da je stopa nataliteta pala na novu povijesno nisku razinu, Rosina je izračunao da je Italija jedina država u Europi gdje ima više stanovnika starijih od 80 godina nego novorođenih.

Država ima i rekordnu razinu takozvanih ‘NEET-ova’ – mladih koji se ne obrazuju, ne obučavaju i nisu zaposleni. Prošle godine u Italiji ih je bilo 29,5 posto, u odnosu na prosjek EU-a od 17,2 posto.  U posljednjih deset godina utrostručio broj Talijana koji se iselio iz države, s 36 na 115 tisuća, pokazuju podaci koje je prošle godine objavio talijanski Državni institut za statistiku (Istat). Među tih 115 tisuća, gotovo 25 tisuća fakultetski su obrazovani.

Poslovni lobi Confindustria rujnu 2017. izračunao je da će odlazak mladih generacija u inozemstvo smanjiti gospodarski rast za po postotni bod godišnje.  “To je izvanredno stanje”, istaknuo je tada glavni ekonomist Luca Paolazzi.

Druga najstarija država svijeta

Istat je u svibnju objavio da je Italija “druga najstarija država svijeta” nakon Japana, s gotovo 1,7 umirovljenika na svaku mladu osobu. Taj bi se omjer u idućih 20 godina mogao povećati na 2,65.  To je pokazatelj sve većeg talijanskog “demografskog duga” koji će budućim naraštajima donijeti teret većih troškova mirovina, zdravstvenog i socijalnog sustava zbog međugeneracijske neravnoteže koja će postati “sve akutnija”, upozorio je Istat.

Većina ekonomista naglašava kako je zaustavljanje tih trendova ključno za borbu protiv tvrdoglavo sporog talijanskog gospodarskog rasta i niske produktivnosti, no pitanje je hoće li proračun nove vlade s visokim deficitom dati pravi odgovor.

Rosina je u drugom članku objavljenom za Reppublicu kazao kako Italiji treba “promjena paradigme” kako bi se poticale mjere za obitelji i mlade. Kao model je naveo Njemačku, državu koja je uspjela u borbi protiv niskog nataliteta. No glavni fokus proračuna talijanske vladajuće koalicije, sastavljene od krajnje desne Lige i protusistemskog Pokreta pet zvijezda, na temeljnom je dohotku za siromašne i snižavanju dobi za umirovljenje.

Temeljni dohodak mogao bi pomoći mladima, jer neproporcionalan dio njih ima niska primanja ili su nezaposleni, no ekonomisti propitkuju odluku kojom će se povećati broj umirovljenika.  Potpredsjednik vlade Matteo Salvini, čelnik Lige, glavni je zagovornik mirovinske reforme jer je uvjeren kako bi se ranijim umirovljenjem oslobodila radna mjesta za mlade Talijane.

Tu tvrdnju je u svom izvještaju o Italiji odbacio Međunarodni monetarni fond. “Temeljem iskustava iz drugih država, nije vjerojatno da će val umirovljenja stvoriti mnogo radnih mjesta za mlade”.  Zbog svega toga problemi s talijanskim proračunom koji trenutno proučava Europska unija nije samo u tome što ne poštuje pravila eurozone o dugu i deficitu, nego i u smjeru povećane potrošnje.

Simone Ferro, 30-godišnji doktorand na londonskom sveučilištu Kraljice Mary, na blogu o ekonomiji taj je proračun prozvao “darom” za starije generacije i “daljnjom redistribucijom bogatstva na teret mladih”.

Povodom summita Srednjoeuropske inicijative mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Péter Szijjártó boravio je jučer u Hrvatskoj.
Komentirao je bilateralni sastanak premijera Andreja Plenkovića i Viktora Orbana, odnose dviju zemalja, situaciju oko INA-a i MOL-a, vraćanje Zsolta Hernadija na Interpolovu tjeralicu, LNG terminal i migrantsku krizu.

Nakon 7 godina mađarski premijer Viktor Orban stigao je u službeni posjet Hrvatskoj povodom summita Srednjoeuropske inicijative, ali i iskoristio priliku da održi bilateralni sastanak s premijerom Plenkovićem.

Szijjártó je istaknuo da su zadovoljni jer je nakon toliko godina došlo do ovakvog sastanka. “Današnji sastanak je bio jako važan da se razbije led. Svi znaju u čemu je problem, svi znaju da je naš odnos kada su u pitanju trgovina, investicije i manjine dobar, ali ovaj problem s energijom je nadvio sjenu na cjelokupni odnos”.

Kada su u pitanju odnosi Mađarske i Hrvatske, dijeli isti osjećaj kao i premijer Orban. “Nesretni smo zbog ove situacije jer naš odnos može donijeti više benefita za obje zemlje, ako tog problema ne bi bilo. Mogli bismo imati brži i učinkovitiji napredak ako bi bilo više zajedničkog razumijevanja”.

Osvrnuo se i na suradnju oko isporuke plina s LNG terminala na Krku. Trenutno u im najpovoljniji Rusi, a na upit koja bi im cijena bila prihvatljiva da surađuju s Hrvatskom, rekao je: “Za nas je pitanje diverzifikacije i cijene. Hrvatska cijena je 20 posto viša kada je usporedimo s ruskom ponudo i to je previše. Nadamo se da ćemo vremenom naći zadovoljavajuće rješenje”.

Upitan kako je došlo do odluke da Mađarska povuče blokadu Hrvatskoj na putu u OECD, Szijjártó je rekao da im je u interesu imati dobre odnose sa svim susjedima. “Shvatili smo da smo jači što imamo bolje odnose sa susjedima. Naš interes je da su i naši susjedi uspješni jer smo time i mi uspješniji. Shvatili smo da je vaša želja za ulaskom u OECD jaka i nama je u interesu vaš ekonomski uspjeh. Zato smo donijeli takvu odluku”.

Mađarska je povukla blokadu, a onda je šef MOL-a Zsolt Hernadi vraćen na Interpolovu crvenu tjeralicu. Na upit jesu li bili bijesni, kako su pisali mađarski mediji, ministar je rekao: “Smatramo da je to pravni problem i tu se nećemo miješati. Pravosuđe mora napraviti svoj posao bez utjecaja ili miješanja bilo koje vlade”.

Dodao je da se slaže s Orbanom da je proces otkupa dionica INA-e od MOL-a stvar između dviju kompanija, a ne država, kao i da bi Hrvatska to trebala učiniti. “Moramo shvatiti da s MOL-om u našem odnosu nije išlo. Kad se tako nešto dogodi, najbolje se razići. Mi to držimo na korporativnoj razini i smatramo da je tako za sve najbolje”. U Hrvatsku je, kao i premijer Orban, stigao zbog summita Srednjoeuropske inicijative.

Uoči današnje plenarne sjednice, ekskluzivno nam je otkrio da će Mađarskoj biti u fokusu JI Europa. “Naše zemlje razumiju da je integracija ovog dijela kontinenta Europskoj uniji vitalna kada su u pitanju ekonomija i sigurnost. No zapadni dio Europe nema toliko razumijevanja. Zato radije SEI koristimo kao instrument za širenjem EU-a”.

Svakako neizbježna tema je migrantska kriza, oko koje Mađarska ima jasan i nepodijeljen stav – ošto se protivi migrantskoj politici Europe. “Mi to smatramo pitanjem suverenosti. Jedino mi možemo odlučiti kome dozvoljavamo ulazak u zemlju, a kome ne. Želimo zadržati svoje pravo da odlučujemo s kim želimo živjeti, bez utjecaja s drugih strana i tu odluku ne bi smio donositi nitko drugi. Samo mi”.

Na sankcije koje je izglasao EU Parlament zbog kršenja europskih vrijednosti, Szijjártó kaže da se radi o običnoj osveti. “To izvješće je osveta Mađarskoj, jer smo mi dokazali da su osnove europske migrantske politike bazirane na laži. To izvješće je hrpa laži. Nedostatak slobode medija i slobode govora, što je laž. Čak su naveli i porast antisemitizma što je i Federacija židovskih organizacija demantirala u pismu”.

Dok se oštro protive ilegalnim migracijama, objasnio je zašto ne podržavaju tzv. Marakeški sporazum koji se bavi regularnim migracijama. Tvrdi da je bio jedini ministar vanjskih poslova koji je sudjelovao na sva četiri međuvladina sastanka u New Yorku gdje se Globalni kompakt pripremao. “Globalni kompakt definira migracije kao temeljno ljudsko pravo, što je laž. Potiče daljnje mane migracija. Piše da se trebaju organizirati treninzi za one koji žele napustiti svoje domove, da moramo voditi kampanje zašto su migracije pozitivne, da bi svi migranti trebali biti opskrbljeni sličnim uslugama kroz cijeli migrantski ciklus kao lokalno stanovništvo. Ovo je užasno za europsku perspektivu”.

A kada smo ga upitali kako bi reagirali da su Mađari primorani na migriranje i da druge zemlje imaju tako striktnu antiimigrantsku politiku, Szijjártó je istaknuo: “Moramo biti sigurni da svi koji bježe iz svoje zemlje, primjerice zbog rata, trebaju biti tretirani na odgovarajući način u mjestu koje je najbliže njihovoj domovini. Ne prihvaćamo politiku koja pomaže ljudima da prelaze 6-7 mirnih država i narušavaju te granice. Naše osnovno načelo jest – ne donosi problem gdje problema nema i pomozi gdje je potrebno”.

Za kraj ekskluzivnog Intervjua tjedna Media servisa je komentirao i Inicijativu triju mora. Mađarska inicijativu podupire, no Szijjártó ima zamjerku. “Smatramo da bi bilo jako važno imati konkretan ishod. Na primjer bilo bi izvrsno ako bi Inicijativa triju mora mogla unaprijediti ili ubrzati razvoj infrastrukture iz smjera sjever-jug”.

Sastanak Andreja Plenkovića i Viktora Orbana danas u Zagrebu, u sklopu summita Srednjeeuropske inicijative, pokazao je sav apsurd javnog djelovanja jastrebova obiju strana.
Jer nakon Badnjaka 2016. godine i završetka arbitraže o upravljačkim pravima u INA-i i spremnosti na dogovor oko ovog vrućeg pitanja, nakon spremnosti obje strane na institucionalnu suradnju (ma kako spora bila) sukob možemo nazvati jedino umjetnim. Bez obzira na otvorena pitanja poput arbitraže o plinskom poslu.

Piše Ivan Brodić

Nevladine će udruge i sijači panike inzistirati kako se radi o svjetonazorskoj razlici, o pitanju migranata, o načinu upravljanja, o svrstavanju u blokove zemalja unutar Europske unije. Neki će upozoravati na Orbanov stil vladanja, na njegovo prijateljstvo s Erdoganom, Putinom, Salvinijem ili pak Gruevskim, a neki će tvrditi da ne možemo održavati dobre odnose sa zemljom koja je otkazala gostoprimstvo sveučilištu koje je osnovao George Soros.

Ako bi netko osam stoljeća zajedničke povijesti prozvao patetikom, moderna politička povijest nas uči kako se radi o dominantno prijateljskim susjedima. Svjedoči to pomoć u naoružanju tijekom velikosrpske agresije, deblokada ulaska u OECD, podrška glede ulaska Hrvatske u euroatlantske integracije, ali i potpora hrvatskom ulasku u Schengen.

Potpora strateškom europskom projektu LNG terminala na otoku Krku, čini se uvjetna je. Ne ovisi to, kako neki pokušavaju reći o prijateljstvu Mađarske s Rusijom, nego o cijeni zakupa kapaciteta, koji u prvom redu ovise cijeni plina iz terminala, a koji ovisi o cijeni transporta plina (kako je danas rekao Orban), koji je u Hrvatskoj nekoliko puta skuplji nego li u okruženju. Alternativa je da Hrvatska sama zakupi terminal javnim novcem.

No, vratimo se na temu.

Ako izuzmemo spomenute iskazivatelje na deficitarnost mađarskog demokratskog sustava, što je po sebi apsurd u zemlji gdje na slobodnim izborima jedna stranka i njen predsjednik dobivaju gotovo aklamatornu podršku, i ako izuzmemo činjenicu kako ne postoje susjedi koji nemaju otvorenih pitanja,  valja se zapitati kome je to u interesu proizvoditi sukob i time otežati institucionalno rješenje otvorenih pitanja?

Mudriji nas uče gledati interes. Dakle, tko su ti ljudi koji otvorena pitanja namjerno pretvaraju u javne prijepore, gotovo uvijek se pozivajući na nacionalne interese?

Prvo, to su nezadovoljnici mađarskim prisustvom u INA-i, svi oni koji nisu zadovoljni što je INA prestala biti bankomatom za zadovoljenje interesa politike i parapolitičkih interesa, što je činjenica gotovo svake kompanije u javnom vlasništvu u ovom dijelu Europe.

Ljudi su to koji svako toliko guraju u javnost neke nove vlasnike, nadajući se pod njihovim kišobranom zadovoljiti svoje interese. Njima nije u interesu da se odluke o INA-i donose na korporativnoj razini, njima izlistanost kompanije na burzi ne znači ništa, oni su u stanju (za svoje partikularne interese) ugroziti pravnu sigurnost ove države željom za političkim miješanjem u korporativne poslove. Po mogućnosti podržavljenjem iz javnog proračuna, ako nam već Europska unija brani nacionalizaciju.

Drugo, vojnici su to obiju strana u pripadajućim pravnim i  političkim  prijeporima, koji čine strašnu štetu svojim taborima, ali žele što duže održati privid sukoba kako bi profitirali u tom kolopletu okolnosti.

Ljudi su to koje narod proziva kokošarima. Kako drugačije objasniti situaciju u kojoj nekome nije jasno da nije dobro javno postupati protiv saveznika (ma koliko će to klikova donijeti) i kako nije pametno bilo koju kompaniju koja djeluje u Hrvatskoj stavljati u izravnu protivničku poziciju prema Vladi RH?

Hraniti partikularne interese javnim novcem i ugrožavati dioničare suprotstavljanjem vladi u zemlji gdje investiraš? Čudni neki nacionalni interesi, rekao bih!

Nakon euforije zbog postizanja sporazuma o klimi 2015. u Parizu ozračje se dramatično promijenilo. Ipak, i za novu konferenciju o klimi ima nade.
Koga god čovjek sluša pred početak Svjetske konferencije o klimi u Poljskoj, svi nastoje širiti optimizam: političari i vladini službenici, aktivisti udruga za zaštitu okoliša, znanstvenici. I svi ponavljaju: ne, nećemo odustati od borbe protiv stakleničkih plinova. Unatoč svim lošim vijestima.

Piše Jens Thurau/Deutsche Welle

I zato što je već puno učinjeno. Sve više zemalja investira u obnovljive izvore energije, a u Poljskoj konkretiziramo obećanja koja smo samo načelno dali u Parizu. Svi mi. Siromašne i bogate zemlje.

Kad nad Konferencijom o klimi ne bi bile tmurne sjene: SAD na čelu s Donaldom Trumpom. On je još prošle godine napustio Pariški sporazum. Brazil na čelu s novim predsjednikom Jairom Bolsonarom: zacijelo će također uskoro napustiti sporazum o klimi. Konferenciju koja se iduće godine trebala održati u glavnom gradu Braziliji ovaj nacionalist na čelu Brazila je hladnokrvno otkazao. Dotle diljem svijeta raste emisija stakleničkih plinova, cilj smanjenja zagrijavanja zemljine atmosfere na dva stupnja, zacrtan u Parizu, sve je dalje. I nisu problematični samo SAD i Brazil. Ni u Australiji i brojnim istočnoeuropskim zemljama, blago rečeno, nisu popularni multilateralni sporazumi koji se zasnivaju na dobroj volji država. Izgledi za spašavanje klime bili su ranije bolji. A što je s Njemačkom? Ona se, istina, hrabro zalaže za zaštitu klime, ali promašuje vlastite ciljeve koje si je zacrtala za razdoblje do 2020. i priprema se na burnu raspravu o napuštanju vađenja smeđeg ugljena, koje će još dugo trajati, a napuštanje bi bilo nužno za zaštitu klime.

Nada trenutno dolazi iz baze. Gradovi, općine i privatna poduzeća u SAD-u udružuju se protiv ignoranta klimatskih promjena Donalda Trumpa. U Njemačkoj mladi ljudi ponovo demonstriraju za zaštitu okoliša, nakon puno godina velike pasivnosti. I sve više ljudi shvaća što valja činiti, pored reforme gospodarstva: u metropolama počinje funkcionirati nova mobilnost. Istina, još postoji auto s motorom na unutarnje izgaranje, ali sigurno ne još dugo. Sve su to pozitivni pomaci.

U Njemačkoj su najnoviji pokrajinski izbori i uspon Zelenih pokazali da brojni ljudi jednim od najvažnijih problema čovječanstva smatraju klimatske promjene. Nasuprot tomu su desni populisti, ovdje i u inozemstvu, koji se s grubim teorijama zavjere suprotstavljaju spoznajama većine znanstvenika da je čovjek uzročnik klimatskih promjena. Za UN-ovu konferenciju o klimi u Katowicama to znači: obaviti domaće zadaće, skupiti novac za siromašne zemlje, sporazum iz Pariza ispuniti životom, unatoč svim otporima. I nadati se boljim vremenima. I pritisku javnosti, donosi DW.

Liberalizacija tržišta električne energije, čini se, doživljava fijasko i to najvećim dijelom krivnjom države.
Naime, s tržišta se povlači veliki broj igrača. Tako su nedavno tvrtke 220 V i Hrvatski telekom izašli iz posla trgovine električnom energijom te su prodale svoje poslovanje RWE Energiji.

Piše Ivan Brodić

Spomenute tvrtke povlače se, priopćili su iz državne regulatorne agencije Hrvatski operator tržišta električne energije (HROTE) i s tržišta opskrbljivača električnom energijom.

S tržišta opskrbljivača povuklo se sedam tvrtki od ukupno šesnaest tvrtki koje su dobile dozvolu. Međutim, svoju dozvolu do sada je koristilo tri tvrtke, pa možemo reći kako je na tržištu ostao HEP, RWE Energija i slovenski GEN I. Iako su pojedine tvrtke smanjivale poslovanje tijekom pet godina liberalizacije, vidljivo je kako su se prodaje i povlačenja dogodilo tijekom posljednja tri mjeseca.

Krivnju države za takvu situaciju nemoguće je sakriti. Jer, država je prisilila opskrbljivače kupovati električnu energiju po cijeni od 42 lipe po kilovatsatu, što je 30 do 40 posto veća cijena od onih koje se postižu na burzi. Država je time pogodovala onim opskrbljivačima koji ne ovise isključivo o tržišnom poslovanju te je pogodovala onim tvrtkama koje imaju ili domaće ili strano javno vlasništvo.

I dok bismo mogli naći neku logiku u sudjelovanju u vlasništvu hrvatskih poreznih obveznika u HEP-u, postavlja se pitanje zbog čega država sudjeluje u pogodovanju tvrtkama u vlasništvu poreznih obveznika, ili lokalne samouprave, drugih država. .

Sva su čuda svijeta nazočna u već trećem ciklusu izbora hrvatskoga predsjednika.
Prvo je nakon prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana izabran političar neobičnog stila Stjepan Mesić.

Piše: Ivan Brodić

Nakon kojega smo dobili intelektualca, profesora dvaju fakulteta, Ivu Josipovića, koji je ostavio dojam neodlučnog političara.

Uslijedila je predizborna kampanja u kojoj smo uvidjeli kako građani žele nešto potpuno suprotno od političara s pejorativnim, u narodu rasprostranjenim, nadimkom Lignja. Vidjeli smo to prema stilu i politikama protukandidata. Imali smo jednoga prilično desnog kandidata koji je koketirao s korporativizmom, jednoga iz antisistemske stranke Živi Zid, koji je koketirao, a i danas koketira s nacionalsocijalizmom (od unutarstranačkih metoda, preko metoda političke borbe i ekonomskih ideja, pa sve do politekonomskog antisemitizma), te prozapadnu kandidatkinju neposrednog stila.

Dobili smo Kolindu Grabar Kitarović, netko će reći Franju Tuđmana 21 stoljeća, koja je pobijedila, u drugome krugu, Ivu Josipovića koji se založio za veće predsjedničke ovlasti, ali kojega se odrekao premijer iz njegova političkog bazena.

Sada smo ponovno pred kandidacijskim postupkom te se čini kako mediji žele novu suprotnost, sada desnoj Predsjednici, koja često kritizira izvršnu vlast, često seli svoj ured te je u kampanji za reizbor vjerojatno od drugog dana inauguracije. Zamjeraju joj devalvaciju uloge Predsjednice, populizam, ljude kojima se okružuje, suspektni su neki njezini savjetnici….. Kažu neki, nakon što je zagrlila svakog nogometaša sa srebrnom medaljom i poradila na liniji, protiv nje ne bi imao šanse niti Franjo Tuđman da je živ.

No, protukandidati se nude kao na pokretnoj traci. Izgledan je kandidat “gradonačelnik Hrvatske” Milan Bandić, doktor hrvatske politike, mačka sa 9 puta 9 života, kolekcionar zastupnika, na kojega treba ozbiljno računati. Kandidat je predsjednik filozof Marko Vučetić, bivši Mostovac, zagovornik Istanbulske konvencije, uvjetni kandidat, za kojega mnogi govore kako će svoje mjesto, kada za to dođe vrijeme prepustiti Daliji Orešković. Ona, pak, iz svake svoje izjave daje do znanja kako je njena meta Kolinda Grabar Kitarović. Jedna je od izglednijih kandidata, sa pozitivnom hipotekom pseudoarbitra koji je obnovio ideju o stvaranju neke nove kumrovečke škole…..

Svi ti kandidati neće imati puno šanse zato što imaju slabu nacionalnu infrastrukturu. Međutim, postoje još najmanje dvojica izglednih kandidata iza kojih bi mogla stati infrastruktura nekolicine stranaka.

Grupa lijevih intelektualaca nagovara jednog sveučilišnog profesora s diplomatskim iskustvom ne bi li se kandidirao kako bi zasjenio još jednog vrlo izglednog kandidata, kojega smatraju previše desnim za svoju političku opciju – zbog domovinskih izjava o suđenju u Njemačkoj ili pak zbog izjava prilikom krize na granici sa Srbijom. Dakako, govorimo o Zoranu Milanoviću.

Bivši je premijer danas privatni poduzetnik, uz angažman na Visokoj školi za međunarodne odnose i diplomaciju, s dobrim vezama u nekim energetskim krugovima, ali također prijateljuje s najpoznatijim hrvatskim generalom (s velikim G) tunolovcem, koji bi mogli podržati ovu kandidaturu. Iako za Milanovića možemo reći, prema njegovim javnim istupima, kako je čovjek koji zastupa svjetonazor zadnje pročitane knjige, pa je tako bio weberijanac, liberal, libertarijanac, naposljetku pikettijevac, teško bismo mogli vezati njegovo djelovanje uz hrvatsku desnicu.

Kako autor ovih redova ozbiljno dvoji postoji li uopće desnica u Hrvatskoj, barem u ekonomskom smislu, valja reći kako Zoran Milanović nije bio dobar premijer. Zadužio je Hrvatsku kao malo tko do tada, započeo je proces nacionalizacije nacionalne naftne kompanije, intervenirao u cijenu tržišnih produkata, a izgubio je sve izbore koje je mogao izgubiti. No, zbog svog političkog garda, elementarne domovinske svijesti, činjenice kako je prije i nakon politike nešto realno radio, ali i stilske i svjetonazorske suprotnosti Kolindi Grabar Kitarović (što je postao uvjet nekoliko posljednjih kampanja), njegova kandidatura mogla bi biti blagotvorna za hrvatsku političku scenu.

U tom naumu, ako ga na cjedilu ostavi SDP, mogao bi računati na stranku, iako skromnu po popularnosti, koja jedna od rijetkih ima solidnu nacionalnu infrastrukturu (HSS). Odatle recentno druženje s njenim predsjednikom Krešom Beljakom, kažu upućeni, koji ga požuruje u odluci iskazivanja kandidature.

Iz krugova bliskih Zoranu Milanoviću može se čuti kako on još nije odlučio, što iz privatnih razloga, što zato što bi gubitak ovih izbora ili ne ulazak u drugi krug značio kraj njegove političke karijere.

Kojeg god od kapitalaca lijevi centar izbaci kao kandidata, osobno bih želio biti siguran kako će ući barem u drugi krug, čime bi započeo oporavak ovog društva od, za demokraciju, opasnih političkih opcija. Jer, nakon vremena Zorana Milanovića, oporbena kritika vlasti se pretvorila u ono što se narodski kaže “od zla oca i još gore matere”. Za današnju je oporbenu situaciju, Zoran Milanović, Bog neka mi oprosti, kapitalistički gigant.

Država neka nešto uradi, mantra je svehrvatskih etatista, destruktivaca, socijalista i ostalih antitržišnih –ista. Dokaz tome ne moramo dugo tražiti, dovoljno je pogledati stranački presjek Sabora i poslušati izjave uvaženih zastupnika, ali i velikog dijela ministara.
Tome je tako govorimo li o prženju javnog novca u Uljaniku , o nacionalizaciji u pokušaju glede nacionalne naftne kompanije ili u izbacivanju nepodobnog oligarha iz poslovnog sedla, u slučaju Agrokor.

Piše Ivan Brodić

Priča je uvijek jednaka, a motiv je održavanje klijentelističkih struktura radi kupovanja glasova. U tu smo svrhu čak inovirali i europsku pravnu stečevinu te smo Europi u miraz donijeli rekordan broj ad hoc zakona. Svjetski smo prvaci, naime, u mijenjanju pravila igre.

Nova je tema, a bit će toga još, Croatia Airlines. Tema je to koju MasterChefovi, ovisni o glasovima kupljenima kroz državni proračun, specijalizirani za prženje javnog novca, smatraju strateškom. Uzgred, u proračunu za sljedeću godinu predviđeno je veće trošenje u iznosu od 18 milijardi kuna. Pogodite, kako će prikupiti taj novac. No, to je neka druga tema.

Strateški zračni operater ove je godine, do kraja rujna, stvorio neto gubitak od nešto više od 34 milijuna kuna, što je za oko 4 milijuna kuna manje nego u cijeloj prošloj godini. Ima još vremena rekli bi cinici! Ili možda ne?

Naime, uprava se pohvalila tim smanjenjem gubitka te je kao nagradu zatražila 150 milijuna javnih kuna, za poslovanje u sljedećih šest mjeseci, što nam govori kako nas ova komercijalna djelatnost stoji 300 milijuna kuna godišnje, a da za to nismo dobili ništa.

Naprotiv, svojim spašavanjem zračnog operatera, mi porezni obveznici, vlasnici kompanije i serijski spasitelji tržišnih gubitaša, stječemo pravo na prilično skupe letove, bez mogućnosti popusta. Neka kapitalistička, a keynesijanska vlada, barem bi nam zamaglila oči kojim vaučerom, ovi naši niti to. U nas su povlastice rezervirane za one koje, također, ne baš jeftino plaćamo, političare sviju vrsta.

Jer, taj novac njima treba za očuvanje radnih mjesta, stabilnost nacionalne ekonomije, spašavanje turističke sezone, spašavanje znanja u visokoj tehnologiji i stratešku djelatnost komercijalnog letenja. Naime, globalno je zavladala kriza zrakoplovnog posla i rizici uzrokovani poskupljenjem goriva. Toliko su se ufurali u svoju mantru da nas ostale smatraju budalama. Kao da konkurencija, bez državnih dotacija i skupih karata, ne postoji?

No, sve to nije ništa novo, prije šest smo godina, mi serijski spašavatelji strateških gubitaša, platili gotovo 100 tisuća eura za spas svakog radnog mjesta u nacionalnom zračnom operateru, a od tada na dalje plaćamo gotovo pola tog iznosa godišnje. To bi iznosilo samo u šest godina oko 350 tisuća eura javnog novca po zaposleniku Croatia Airlinesa.

Za takvo trošenje i stvaranje gubitaka uprave javnih kompanija u pravilu, ne odgovaraju nikome! Jedino „strašno“ što im se može dogoditi je smjena i velika otpremnina, opet na naš račun.

Naime, u našem vidu ekonomske politike, njihova je funkcija od države delegirana koncesija za čuvanje lena zvanog određeni broj političkih klijenata. Kako drugačije objasniti to što se nitko, 2012. godine, nije dosjetio svakom od djelatnika dati otpremninu od 100 tisuća eura, i ugasiti kompaniju? Zar je moguće da im nije jasno kako nije posao države baviti se komercijalnom djelatnošću, već isključivo održavanjem infrastrukture i arbitrarnom regulacijom?

A i ovo prvo je moguće dati u koncesiju!

Prošloga tjedna stupile su na snagu američke sankcije naftnom sektoru Irana, uz neke izuzetke. Potencijalno, to bi moglo biti veliki izazov za naftna tržišta.
Zbog toga smo porazgovarali s  Vedranom Obućinom, pročelnikom Studijske grupe za Tursku i Bliski istok Instituta za europske i globalizacijske studije.

Razgovarao Ivan Brodić

“Sankcije utječu na svaki oblik normalnog života ovdje. Gubitak mogućnosti uvoza i smanjenje izvoza vode društvo na samodostatnost. Iranci nemaju mnogo optimizma za svoju budućnost, razvija se apatija i ogorčenje protiv vlade i protiv međunarodnog poretka. Pogotovo nema razumijevanja za američku politiku koja je pokazala s Trumpa svoje pravo lice, i koja se više ne mora skrivati iza fasade demokratskog političkog poretka. Jasno je da se Amerikanci žele promicati demokraciju samo kada je to u njihovom interesu, a kada nije onda promiču državne udare I izbjegavaju međunarodne ugovore i obveze. Irancima je toga puna kapa, oni žele jednostavan život u kojemu neće morati razmišljati o sankcijama ili oblicima šverca. Velik strah od posljedica sankcija osjeća se na ulici, što pospješuje pad iranskog rijala, veću sivu ekonomiju I opći osjećaj nedoumice oko toga što će se sljedeće dogoditi. dok je ulična cijena iranskog rijala posljednjih tjedana skakala gore-dolje, na sam dan uvođenja sankcija i nakon toga nije bilo nikakvih značajnijih promjena”, kazao je Obućina.

Na pitanje o zemljama koje su izuzete od sankcija, Obućina odogovara:

“Dok Sjedinjene Države nastoje smanjiti iranski izvoz nafte, postalo je jasno da je to nepraktično; ne postoji zamjena za iranskih 2,5 milijuna barela dnevno u izvozu nafte. Dok je Saudijska Arabija prethodno tvrdila da je nestašica gotova, stručnjaci vjeruju da Rijad i njegovi saveznici nemaju sposobnost da u potpunosti nadoknade gubitak iranske nafte. Sada kada je iranski izvoz nafte pao na procijenjenih 1,5 milijuna bpd , cijena OPEC referentne košarice porasla je na oko 76 dolara, s tendencijom rasta. Tako su izuzeci zapravo odgođen odgovor na mogućnost propasti energetskih sankcija.”

Mediji javljaju rast antiameričkog zamaha u Iranu. Kako to komentirate?

“Kako i ne bi, s obzirom na američko ponašanje u svijetu. No koliko god bila velika protuamerička strast, toliko vlada i nada da će Europa poduzeti akcije koje mogu spasiti Iran. Američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma potaknulo je zemlje poput Rusije, Kine, Indije i Turske da koriste svoje lokalne valute za trgovinu s Iranom. Ako Europa uspije u stvaranju financijskog sustava odvojenog od američkog dolara, druge države mogu koristiti euro u trgovini s Iranom, smanjujući američku dominaciju globalnih tržišta. Preostali potpisnici sporazuma smatraju svoj stav kao sredstvo za suprotstavljanje američkom unilateralizmu. To je zbog činjenice da je sporazum multilateralni, poduprt rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2231, od kojega je Trumpova vlada jednostrano odstupila i sada pokušava kazniti druge nacije za provedbu. Svaka kapitulacija Washingtonu o ovom pitanju dodatno bi podržala trenutačni američki pristup. Kako bi to izbjegli, i Iran i međunarodna zajednica će vidjeti očuvanje nuklearnog sporazuma kao stratešku nužnost”, zaključuje Obućina u razgovoru za naš portal.

Emisija EnergyPress našeg portala i N1 televizije ove je nedjelje ugostila predsjednika Hrvatske stručne udruge za plin doc.dr. Dalibora Pudića.
Pudić je govorio o novoj energetskoj strategiji u kojoj, sukladno europskoj energetskoj uniji, očekuje projekciju hrvatske energetike u sljedećim godinama. Očekuje jasnu strategiju istraživanja ugljikovodika na Jadranu, u Panoniji i u Dinaridima, diverzifikaciju dobavnih pravaca energenata te jači angažman oko jačeg uključivanja obnovljivih izvora energije u sustava.

Naglasio je kako i ova strategija treba biti okrenuta plinu kao energentu tranzicije. U tom smislu ne očekuje kraj ere ugljikovodika, tim više što niskougljični energenti još uvijek imaju tehnološki problem akumulacije energije.  Pohvalio je donošenje nove energetske strategije, jer strategije se moraju usuglašavati s vremenom.

Glede poskupljenja plina na svjetskim burzama i fiksiranja cijena plina u Hrvatskoj, Pudić smatra kako ključ te priče nije u intervenciji države u cijenu energenta, nego osmišljavanje politika za anuliranje energetskog siromaštva kroz državne vaučere siromašnim građanima.

Komentirao je početak izrade nekoliko plinskih poveznica sa susjednim državama, a posebno se osvrnuo na sjevernu interkonekciju prema BIH. Naime, tvrtka BH Gas je, u nekoliko navrata, izrazila rezerve prema tome što tu poveznicu radi privatna tvrtka. Pudić je objasnio kako se radi o produktovodu koji je dogovoren na geopolitičkoj ravni, uključen je bio čak i Vladimir Putin, a koji ima za cilj dovesti plin do rafinerije u Bosanskom Brodu te time smanjiti zagađenje Slavonskog Broda za najmanje jednu trećinu. Što se tiče prigovora, rekao je kako bi se o nastavku interkonekcije trebali dogovoriti entiteti unutar BIH.

Govorio je i o LNG revoluciji koja je krenula izvozom plina iz SAD-a, rekavši kako svaka američka revolucija, prije ili kasnije, donosi pojeftinjenje tehnologije. Za primjer je naveo ugljikovodike iz škriljaca, koji su danas cijenom vrlo blizu konvencionalnim zato što ih je pratilo pojeftinjenje tehnologije. Hrvatskoj, kaže Pudić, treba LNG terminal iz najmanje dva razloga. Prvi je diverzifikacija dobavnih pravaca, koja nas čini otpornijima na rizik opskrbe, s obzirom da ovisimo o uvozu jer naša proizvodnja opada za gotovo jedan postotak godišnje. Drugi je razlog to što je LNG terminal svojevrsno skladište, veličine gotovo cijele hrvatske godišnje potrošnje plina. Uz Okoli i potencijalno skladište u Grubišnom polju, tada više ne bismo trebali brinuti za uravnoteženje sustava.

Aktualnu dokapitalizaciju Petrokemije i osiguravanje izgledne budućnosti ovoj industriji Putić smatra izrazito dobrim potezom. Naime, kaže kako Petrokemija nije strateška samo za poljoprivredu, nego je strateška i za plinski sustav. S jedne strane ona troši 30-ak posto hrvatske potrošnje plina, a s druge strane ona uravnotežuje sustav. Pravo je pitanje kako bi bez jedne takve industrije tehnički izgledao hrvatski plinski sustav, zaključio je Pudić.

Pogledajte video