Komentari

Komentar Ivana Brodića
Nakon inicijative o obveznim kutama u školama, stranka s ukupnom popularnošću od 0.6 posto, koja želi biti stožerna liberalna stranka u Hrvatskoj, prije nekog je vremena sakupila potpise da se voda proglasi osnovnim ljudskim pravom te kao takva izuzme od bilo kakve privatne inicijative čime bi se trebao dopuniti ustav.

Kako posezanje za niskim strastima nije imanentno samo onima koji su nekada imali veliku podršku birača nego i drugima koji su, barem u jednom dijelu svoje povijesti, ispovijedali liberalne vrijednosti svjedoci smo ovih dana. Stranka koja je zagovarala liberalna rješenja smanjenja državnog aparata, kasnije ratovala protiv barem dva strana investitora, zagovarala podržavljenje dijela ekonomije, ovih dana uhvatila se vode. Dakako radi se o Mostu, čiji Miro Bulj uzvikuje „Voda je sloboda!“.

Nejasno je bili do te slobode dolazio krampom, kao kada je tim oruđem prijetio premijeru RH, ali to je neka druga tema, možda za najavljeno rebrendiranje Mosta.

Ne vjerujem da bismo se trebali baviti s ovim strančicama bez prevelikog utjecaja na hrvatski politički spektar, neka se bave samima sobom, kada u pitanju resursa ne bi vladala potpuna zbrka u glavama hrvatskog političkog elektorata. Društvene mreže prepune su zbunjola koji s jedne strane sektaški, temeljem jedne knjige šire „evanđelje“ jednoga zajedničkog južnoslavenskog jezika, a s druge bi strane uveli suverenizam u upravljanje prirodnim resursima.

Most tako predlaže da se u Ustav RH unese odredba prema kojoj je voda neotuđivi resurs RH te da se zabrani privatno upravljanje (koncesije) na pitku vodu, ali – pazi dobro sad – i privatna distribucija pitke vode. Jer, voda je ljudsko pravo.

Zanimljivo je kako smo se baš u mjesecu kada je cijeli svijet, osim ove socijalističke džamahirije, zvane Hrvatske, obilježio stvaranje Magne Charte, prvog dokumenta o monarhizmu, ograničenoj vlasti, dotakli ljudskih prava.

Iako u modernoj etatističkoj političkoj doktrini smatramo kako je ljudsko pravo baš sve to se dogovorimo da ljudsko pravo jest i kako baš sve što se dogovorimo da ljudsko pravo jest mora biti zaštićeno od strane države, logično bi bilo osnovnim ljudskim pravima smatrati ona prava koja stječemo postankom ljudskim bićima, dakle ne onim što je odredila država zakonom. Život, sloboda i privatna svojina postojali su prije zakona, štoviše, povijesno gledano oni su omogućili čovjeku stvoriti državu i zakone, parafrazirat ću iz Francuske ostrašćenog filozofa Frederica Bastiata.

Dežurni će kritičar reći kako je za stvaranje države i zakona bila potrebna i voda, jer ljudska bića ne mogu dugo živjeti bez vode. To bi samo idiot sporio. Međutim, povijesno gledano, izvori vode, od rane faze ljudske povijesti bili su predmetom privatnog dogovora, korisnici su izdvajali sredstva kako bi se voda mogla distribuirati, održavati čistom i kako bi svaki korisnik imao pristup do iste.

Također, kako je voda prirodni resurs nad kojim Republika Hrvatska sukladno članku 2 Ustava RH ima puni suverenitet može sporiti samo potpuni ignorant, međutim, kao i kod hrane, plaće ili prava na rad i pravo na pitku vodu netko mora osigurati. Nitko se nije rodio ili postao Hrvatom (ako kao argument uzmemo Ustav RH) dobiti neko pravo koje netko drugi mora proizvesti, nego pravo na rad, hranu ili plaću znači kako svaki građanin ima pravo pristupiti tim pravima ravnopravno.

Hrana, odjeća ili pak voda prijeko su potrebni za održavanje života, međutim netko ih mora proizvesti i u tome postoji trošak, naime onaj koji osigurava tako nešto, dopustite da patroniziram i banaliziram, zbog posvemašnjeg nacionalnog nerazumijevanja, mora stvoriti dodanu vrijednost, jer i on mora od nečega živjeti. Dakako, ova tvrdnja nema za cilj ustvrditi kako se društvo ne bi trebalo pobrinuti za one manje sretne. Ili netko od uvaženih genijalaca misli kako živimo u robovlasništvu, pa da je ljudsko pravo i rad koji nam resurse mora osigurati.

Naime, kako bi svaki čovjek imao pitku vodu, netko mora izraditi vodovod, flaširati vodu ili je dovesti u dućan, mora postojati cijela infrastruktura. Moderna dostignuća i sadašnja razina svijesti očekuje kako će ta voda biti čista i pitka, što također netko mora osigurati, nadgledati i kontrolirati.

Netko će pak reći kako resurs treba biti u rukama državnih tvrtki. Nacionalna država posjeduje samo prirodne resurse i ono što prikupi od svojih građana. Nisam protivnik toga da joj oduzmemo prirodne resurse kao suvereno pravo upravljanja, možda će onda manje drugih privatnih dobara prikupljati. No, tvrditi kako država mora imati isključivo pravo na upravljanje, eksploataciju i distribuciju prirodnih resursa, zapravo znači puno manju korist za porezne obveznike.

Kako to funkcionira u velikoj većini zemalja svijeta dobro znamo, obično upravljaju podobni, a ne sposobni, puno se novca, nužnog za poboljšanje usluge eksploatacije i distribucije gubi ili ostaje na stolu za različite vidove korupcije tj. U tržištima rada ovisnim o stranačkim iskaznicama, kakvo je naše, za kupovinu birača. Ili za daljnje uhljebljivanje. Jer, sjetimo se direktora iz Uljanika, koji je rekao, „pa sve će to i tako narod nadoknaditi“.

Samo efikasno upravljanje resursima omogućava državi lukrativne rente od koncesija i ubiranje poreza od dodane vrijednosti usluge nastale prirodnim resursom. U protivnom, gdje je kraj, mogli bi nam reći kako je i more ljudsko pravo, pa zabraniti kupanje u njemu o svom trošku.

A sockrampoidi? Kako to biva od kada postoje, dok se pozivaju na zaštitu prirode, kao u slučaju Srđa, osuđuju kraj na odsustvo investicije, a porezne obveznike na milijunske naknade Dok se pozivaju na nacionalne interese želeći nacionalizirati tuđe vlasništvo, sudovi u Švicarskoj presuđuju velike naknada koje trebaju platiti porezni obveznici, ali i obezvrjeđuju vlasništvo poreznih obveznika. Dok nas plaše Rusima, legislativnim mehanizmima upravo njima isporučuju veliku privatnu kompaniju. Sada, dok se pozivaju na slobodu, žele uvesti ropstvo državi, kako to taj fenomen lijepo tumači bezvremenski i svevremenski Hayek u Putu u ropstvo, monopolu kroz smanjivanje efikasnosti i kvalitete usluge. Sve, kako to u većini monopola biva, za više novca. Vjerojatno je to jedini način da si kupe dostatnu podršku za ulazak u Sabor?

Santini i Vušković
Centar za javne politike i ekonomske analize napravio je intervju u kojemu su sudjelovali ekonomski analitičari Guste Santini i CEA predsjednik Petar Vušković.

Ova dva hrvatska ekonomista već su se prije zajedno osvrnula na temu dizanja minimalne plaće. Ovaj put odgovaraju na pet istih pitanja koja se vežu uz odnose države i tržišta, centralno planiranje, poreznu politiku i ključne ekonomske reforme.

Kako vidite odnos države i tržišta? Radi li se o suprotnostima ili postoji prostor ravnoteže?

GUSTE SANTINI: Winston Churchill je za demokraciju rekao da je manjkav sustav ali da ne postoji bolji oblik organizacije društva. Isto možemo reći za tržište. Tržišnom načinu alokacije akumulacije nije poznat oblik koji bi bio učinkovitiji. Svako se društvo, država, temelji na nekim specifičnostima. Država je ta koja institucionalizira pravila tržišnog ponašanja njezinih sudionika. „Nevidljiva ruka“ djeluje tek kad „vidljiva ruka“ obavi svoj dio posla. Prema tome, tržišta nisu ista, ona se temelje na zajedničkim principima. To se najbolje vidi na primjeru EU gdje se vode značajne rasprave koje imaju za cilj kako regulirati jedinstveno tržište. Da bi EU uopće funkcionirala „pravila igre“ moraju zadovoljiti sve sudionike što nije ni lako ni jednostavno. S jedne strane, mora se voditi računa kako bi se povećala konkurentnost europskog gospodarstva, a, s druge strane, imajući u vidi veliki raspon razvijenosti razvijene članice, u svom interesu, moraju voditi brigu dinamiziranju gospodarskog rasta manje razvijenih članica. U brojnim radovima sam pokazao kako je nužna transformacija nacionalne u tržišnu državu. Članice nisu svijet za sebe već dio cjeline kojoj su svojevoljno pristupile. Prema tome, ravnoteža na relaciji države i tržišta je nužna u obliku partnerskog odnosa. Svaki drugi pristup, po mome mišljenju, je nasljeđe prošlosti.

PETAR VUŠKOVIĆ: Tržište treba odvojiti od ovisnosti o državi. Da bi država ostvarila ravnotežu s tržištem, ona ga mora oporezivati. Najčešće oporezivanje predstavlja neefikasnu alokaciju novca, uzimajući novac efikasnom poduzetniku X, budžetirajući ga u neefikasan proračunski program. Kako neefikasnu alokaciju novca ograničiti? Na način da rashodi državnog proračuna ne bi smjeli rasti brže od referentne potencijalne stope rasta BDP-a, što se trenutno i događa jer rashodi, ne računajući EU fondove, rastu 1%, a BDP 2,5% i više. Također, udio prosječne javne potrošnje (rashodi konsolidirane opće države) bi trebalo rezati do 35% BDP-a na dugi rok. Uloga države je institucionaliziranje prava i uzimanje tržištu samo onoliko koliko mu daje.

Trebaju li države razmišljati o centralnom planiranju ili je to zazivanje starih vremena?

GUSTE SANTINI: Članice EU dostavljaju trogodišnje procjene nacionalnih proračuna u kojima se, po prirodi stvari, kvantificiraju osnovne makroekonomske varijable koje potkrepljuju procjene. Drugi primjer su mirovinski fondovi koji u svojoj konstrukciji moraju sadržavati životni ciklus osiguranika. Kad govorimo o održivosti mirovinskih fondova govorimo o životnom ciklusu. Isto vrijedi za zdravstveno osiguranje. Naša ustrajna praksa ignoriranja dugoročnih učinaka kratkoročnih mjera ekonomske politike dio su naših gospodarskih i društvenih problema. Nije pitanje da li planirati. Danas planovi nisu „scenarij“ što valja činiti, već predviđanje budućnosti što, ekonomski rečeno, znači smanjiti neizvjesnosti i kontrolirati rizike. Ima li se u vidu da tržište djeluje kratkoročno i kontinuirano redefinira odnos prošlosti i budućnosti u sadašnjosti planiranje pomaže u otklanjanju neravnoteža. Prema tome, planiranje i tržište nisu uzajamno isključivi instituti već komplementi. Koliko mi je poznato sve razvijene zemlje ulažu značajna financijska sredstva kako bi predvidjela kretanja na srednji i dugi rok. Za Kineze kažu da ne gledaju u budućnost kraće od životnog vijeka jedne generacije.

PETAR VUŠKOVIĆ: Centralno planiranje pretpostavlja stvaranje „tržišne ekonomije“. To bi bila samostalna država s modernim javnim menadžmentom, digitaliziranim sustavom upravljanja, strategijskim SWOT promišljanjem i ona koja posluje prema jednakim uvjetima kao i tržište. Ipak, to je samo teorija. Treba spomenuti da se ekonomijom centralno već upravlja, ali djelomično. Političko-ekonomski uredi su u Bruxellesu, a monetarni u Frankfurtu.

Kako biste reformirali porezni sustav?

GUSTE SANTINI: Nacionalna država, posebno u vrijeme welfare statea, koristila je porezne oblike kako bi se korigirali dohoci kako ih je tržište raspodjeljivalo. Nije slučajno da se preraspodjela poreznim sustavom nazivala sekundarna raspodjela (primarna se je odvija na tržištu). Kako bi država osigurala što više javnih dobara udio države u raspodjeli novo dodane vrijednosti kontinuirano se povećava. U tržišnoj državi napuštene su nerazumno visoke marginalne porezne stope, ali je udio države u finalnoj raspodjeli novo dodane vrijednosti i dalje nedopustivo velik.

U hrvatskom slučaju valjalo bi javno objaviti smanjenje porezne presije od današnjih 38% na maksimalnih 30%. U tako definiranom udjelu predlažem povećanje neoporezivog djela dohotka na najmanje 5.000 kuna. Ukinuće II. stupa mirovinskog osiguranja što znači da bi doprinosi za mirovinsko osiguranje umjesto dosadašnjih 20% (15+5) iznosili 15%. Valja smanjiti porezne stope po razredima kako bi se podržalo stvaranje srednjeg imovinskog sloja građana (Aristotel je srednji sloj smatrao temeljem stabilnosti države). Porez na platnu listu u ovom trenutku ne bih mijenjao. Predlažem 100-tnu integraciju poreza na dohodak i poreza na dobit, te značajno naglašenije povećanje poreznih olakšica za izdržavane članove obitelji. Smanjio bi osnovnu stopu PDV sa sadašnjih 25% na 20%, što bi otvorilo prostor uvođenja županijskih poreza na promet u maloprodaji. Općenito se zalažem za ekonomsku interpretaciju PDV-a. Moja ekonomska analiza PDV-a redefinira porez na dobit kao oporezivanje extra profita. Naime, kao što postoji neoporeziv dio dohotka trebalo bi dio dobiti putem zaštitne kamate na kapital odbiti od porezne osnovice. Stav temeljim na činjenici da se PDV realizira u sferi prometa ali izravno i neizravno ga plaćaju poslodavci i radnici. David Ricardo je bio u pravu kada je kazao da su svi porezi u konačnici porez na profit. Protiv sam oporezivanja imovine jer samo bogati građani, ne opterećuju socijalne fondove, stvaraju brojne mogućnosti da svi građani Lijepe naše imaju veću količinu i kvalitetu javnih dobara. Predlažem prohibitivne poreze koji će biti usmjereni za zaštitu okoliša. Zalažem se za individualizaciju doprinosa za zdravstvenu zaštitu na način kako to čine osiguravatelji u osiguravateljnoj industriji.

PETAR VUŠKOVIĆ: Porezni sustav mora biti transparentan. To je glavna polazišna točka. Dobar pravac je onaj u kojem Grad Bjelovar ima transparentni otvoreni proračun gdje se može pratiti svaka potrošena kuna. Nadalje proračun mora biti jednostavan. Predlagali smo unutar Centra ukidanje akontacije (predujma) na dobit, zatim glavnog poreza na dobit (12% i 18%), s time da samo porez na isplaćenu dobit ostane. Dakle slijedimo pravac poreznog rasterećenja ekonomije. U tom smislu treba uvesti flat tax kod oporezivanja dohotka s jednom stopom od 15% po uzoru na Češku. PDV čini više od 60% proračuna središnje države i njegovo smanjivanje je osjetljivo. Od reforme poreznog sustava važnije je kako se javni novac troši.

Važna tema je porezno rasterećenje rada. Kako smanjivati doprinose uz toliko velike troškove mirovinskog i zdravstvenog sustava?

GUSTE SANTINI: Prihodi poreza na dohodak ustupljeni su lokalnoj upravi i samoupravi. Razlog tome vidim u činjenici da u narednom razdoblju centralna vlast ne očekuje njihovo značajnije povećanje. To je porazna spoznaja. Pitanje doprinosa je temeljno pitanje zašto su neto plaće male.

Doprinosi za mirovinsko osiguranje iznose velikih 20%. Razlog tome je nerazumna politika prijevremenog umirovljena radnika tijekom realizacije upitnog modela privatizacije. Mirovinska reforma i uvođenje II. stupa provedena je u vrijeme kada smo imali uporni proračunski deficit. Mirovinska reforma je taj proračunski deficit dodatno povećala. Visina doprinosa za mirovinsko osiguranje jasno pokazuje kako je država troškove svoje nerazumne politike prijevremenog umirovljenja prebacila na zaposlene koji svojim nadnicama nisu u mogućnosti osigurati minimalni životni standard što je vidljivo po udjelu siromašnih građana u ukupnoj populaciji. Rješenje se nameće samo po sebi. Potrebno je odvojiti dio mirovina koji se isplaćuju temeljem mirovinskih prava od dijela mirovina koje se temelje na posebnim zakonskim propisima. Kratko rečeno država mora iz proračuna namiriti dio prijevremenih umirovljenja i sve mirovine koje nisu temeljene na doprinosima za mirovinsko osiguranje. U perspektivi I. mirovinski stup treba ujednačiti mirovine jer su one izraz socijalne politike. Taj i takav pristup otvara mogućnost da doprinosi za mirovine smanje svoj udio s dosadašnjih 20 na 15%.

Kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje njihovo smanjenje je moguće tek kad se definiraju standardi koje je moguće osigurati svim građanima. Pri tome je važno da se osiguranicima pristupi individualno. Naime, ako osiguranik, zbog svog neprimjerenog načina života, povećava rizik oboljenja od bolesti morao bi biti penaliziran na način da mu se poveća obveza uplate premije za zdravstveno osiguranje. Općenito broj zaposlenih nije u mogućnosti priskrbiti dovoljnu količinu i standard zdravstvene zaštite temeljem dohotka per capita. Zdravstveni sustav valja restrukturirati što je moguće učinkovito ostvariti jedino tržišnom utakmicom davatelja zdravstvene usluge. Nažalost, balkanski mentalitet preferira status quo što bi se moglo pokazati krajnje rizičnom politikom. Tek jasnom dijagnozom zdravstvenog sustava moguće je otvoriti raspravu o smanjenju doprinosa za zdravstveno osiguranje.

PETAR VUŠKOVIĆ: Porezno rasterećenje rada mora biti komplementarno smanjivanju troškova mirovinskog i zdravstvenog sustava. Što su troškovi tih dvaju sustava veći, pa je veća i porezna presija rada. Uzmimo mirovinski sustav. Ima li održivosti za mirovinski sustav za koji je u proračunu za 2019. bilo rezervirano gotovo 40 milijardi kuna javnog novca poreznih obveznika. Pritom se tek 56% troškova pokriva kroz „doprinos“, odnosno ostatak iz općih poreza. Pozdravljam povećanje penalizacije prijevremenih mirovina s 0,15% na 0,3% po mjesecu (što znači 4% po godini, tj. okvirno 20% za 5 godina). Istovremeno, važno je poticati dulji ostanak na tržištu rada kroz provedenu bonifikaciju od 4% po godini (iznad zakonske dobi umirovljenja, pod uvjetom da osiguranici imaju 35 godina staža). Isto tako, u dijelu onoga što nije učinjeno, treba definitivno provesti ukidanje povlaštenih izračuna mirovina. Za iste se godišnje izdvaja preko 5 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

Navedite nam 5 ključnih stvari koje bi promijenili u Hrvatskoj, a koje bi pozitivno utjecale na našu ekonomiju?

GUSTE SANTINI: Preispitati postojeći institucionalni okvir kako bi se isti pojednostavio, s jedne strane, i, s druge strane, bio jasan i precizan kako bi pravosuđe imalo jednak tretman stranaka u sporu. Ovo je posebno značajno ako se ima u vidu dužina sudskih sporova čije pravovaljane presude stimuliraju neetično ponašanje u društvenom sustavu.

Uspostava partnerskih odnosa na relaciji država – gospodarstvo. Udio države u finalnoj raspodjeli dodane vrijednosti je u najmanju ruku nerazuman. Država svojim preraspodjelama ugrožava sam smisao tržišnog modela privređivanja. Nije smisao države da uzima od onih koji stvaraju i tako prikupljena sredstva raspodjeljuju socijalno ugroženim građanima. Smisao je države da omogući građanima da svojim radom stvaraju dodanu vrijednost i budu primjereno nagrađeni za svoj rad bez obzira da li se radi o radnicima ili poduzetnicima. Kratko rečeno, država mora funkcionirati kao i gospodarstvo u uvjetima tvrdog budžetskog ograničenja. Navedeni pristup iznjedrit će novi pristup politici kao javnoj djelatnosti koja je u funkciji svih svojih građana. Velik dio ekonomske emigracije posljedica je postojeće nerazumne politike.

Prije zamjene kune eurom potrebno je provesti mirovinsku i zdravstvenu reformu, te reformu lokalne uprave i samouprave. Postojeći sustav lokalne uprave i samouprave nije primjeren za tržišnu državu što smo postali 1. srpnja 2013. godine. Bit je reforme da lokalna uprava i samouprava preuzme odgovornost razvoja gospodarstva na svom području djelovanja. U tom smislu moguća su dva pristupa. Prvi pretpostavlja smanjenje broja općina i gradova na sedamdesetak, a drugi pristup sugerira da županije budu nositelji razvoja. I jedan i drugi pristup imaju svoje dobre i loše strane. Mislim kako bi u postojećim uvjetima bolje rješenje bilo da županije preuzmu odgovornost za razvoj svoga područja. Tako bi razvoj predstavljao odnos dijela i cjeline u kojem bi dio utjecao na cjelinu razvoja što bi omogućilo ravnomjerniji razvoj. Danas svjedočimo nedopustivo veliku koncentraciju gospodarske aktivnosti u Zagrebu što, imajući u vidu da je Zagreb glavni grad, predstavlja više usisavanje a daleko manje razvoj.

Posebno mjesto pripada obrazovnom sustavu. Cjeloživotno obrazovanje nema alternative. Tehnologije se kontinuirano mijenjaju. Privredna struktura se također dnevno mijenja. Tijekom radnog vijeka djelatnici mijenjaju profesije. Izostajanje cjeloživotnog obrazovanja kreira strukturne probleme na tržištu radne snage. Ovom valja pridodati i položaj i uloga znanosti u Hrvatskoj. Na samom smo dnu po broju registriranih patenata. Slovenija ih ima jedanaest puta više. To je rezultat nerazumne politike. Nikako da shvatimo kako je znanost temeljna poluga razvoja. Zarobljenici smo prošlih vremena kada je bilo bitno kako proizvoditi. U globalnim uvjetima bitno je što proizvoditi. Samo lideri diktiraju uvjete i ostvaruju znatnu prednost pred svojim konkurentima, donosi Centar za javne politike i ekonomske analize.

Petar Vušković:

  1. Postepena privatizacija oko 400 državnih poduzeća (njih barem 95%, uz primjerice zadržavanje voda, šuma, infrastrukture);
  2. Uvođenje eura do 2025. godine;
  3. Započeti smanjivati ukupnu javnu potrošnju ispod 40% BDP-a kao poticaj za gore navedena porezna rasterećenja, prije svega kroz rezanje doprinosa i uvođenje flat tax sustava. Brža i hrabrija reforma zdravstva i mirovinskog sustava preduvjet je za rezanje doprinosa;
  4. Potpuno digitalizirati javnu upravu kao servis građana i digitalizirati proračun kao novac građana i
  5. Provesti dodatno administrativno rasterećenje gospodarstva (nastavno na preko 2 milijarde kuna već provedenog rasterećenja temeljem SCM mjerenja) i jače rezati razne parafiskalne namete (još nekoliko milijardi kuna u odnosu na ukupan registrirani iznos).

Intervju Ferenca Horvata Poslovnom dnevniku
Sisak ostaje vrijedan dio Ine i MOL-a jer smo svi dio jedne poslovne obitelji, te će kompanija nastaviti s aktivnostima na toj lokaciji.

Energetska industrija je jedna od globalno najznačajnijih sektora gospodarstva, a u Hrvatskoj je njena važnost još izraženija jer po svim analizama već godinama upravo tvrtke koje se bave energetikom zauzimaju vodeće pozicije po ostvarenom prihodu i dobiti. Ina, koja posluje u sklopu Mol grupe, tradicionalno zauzima prvo mjesto po ostvarenom prihodu u Hrvatskoj. Kakva je perspektiva naftne i petrokemijske industrije u Hrvatskoj i regiji, u kojim smjerovima će se oni razvijati te što konkretno možemo očekivati od Ine i Mola u narednom razdoblju, za Poslovni dnevnik govori Ferenc Horváth, izvršni potpredsjednik MOL Grupe za Rafinerije i marketing

Koliko je petrokemijska industrija važna u planovima razvoja MOL grupe u narednom razdoblju?

Vjerujemo da će tržišna potražnja za petrokemijskim proizvodima imati stabilan rast u sljedećih 20 godina, posebno u Srednjoj i Istočnoj Europi. Kao dio naše Strategije 2030., 4,5 milijardi dolara namijenjeno je širenje petrokemije. Napredak u tehnologiji i nove navike potrošača iz temelja su promijenili industriju kakvu godinama poznajemo, a tu su i rastuća svijest o okolišu i strože regulative, stoga moramo odgovoriti na te izazove. Radimo na osmišljavanju sveobuhvatnog pristupa održivoj kružnoj ekonomiji i recikliranju te već imamo opipljive rezultate u prijelazu na nisko ugljično gospodarstvo.

Kakva je trenutačno situacija u MOL-u s petrokemijom te ima li kakvih konkretnih planova za područje Hrvatske, bilo putem Ininih investicija bilo izravno MOL-a ili trećih partnera?

Neprekidno radimo na uspostavljanju novih partnerstava i prilagođavanju našeg poslovanja, jer smo snažno predani cilju da postanemo vodeći igrač u regiji Srednje i Istočne Europe u vrijednosnom lancu recikliranja. Prošle godine udružili smo se s APK-om, njemačkom kompanijom koja se bavi inovativnim recikliranjem plastike na bazi otapala, kako bismo integrirali recikliranje u naše sadašnje petrokemijsko poslovanje. Nadalje, kao što smo najavili sredinom travnja, kupili smo i Auroru, njemačkog proizvođača recikliranih plastičnih spojeva. Tim ćemo korakom proširiti naš portfelj visokokvalitetnim recikliranim spojevima i ojačati naš položaj dobavljača za automobilsku industriju. Tu je i postrojenje za gumeni bitumen koje se bazira na interno razvijenoj tehnologiji. Radi se o izvanrednom cestovnom građevinskom materijalu koji koristi bitumen i gumeni granulat dobiven od rabljenih guma. Nedavno smo položili kamen temeljac novog postrojenja za gumeni bitumen u Zalaegerszegu, na području Rafinerije Zala, što će omogućiti povećanje postojećeg kapaciteta. Prošle godine, MOL je ostvario važnu prekretnicu u projektu Polyol. Donijeli smo konačnu odluku i sklopili ugovore o inženjeringu, nabavi i izgradnji s društvom Thyssenkrupp Industrial Solutions za provedbu cijelog kompleksa polieter poliola. Projekt Polyol trenutno je naše najveće ulaganje i njegovom provedbom postat ćemo jedini integrirani proizvođač poliola u Srednjoj i Istočnoj Europi. Postoji i mnogo manjih, ali značajnih inicijativa, kao što je prikupljanje otpadnog jestivog ulja na benzinskim postajama diljem MOL Grupe. Ovaj projekt također je proveden u Ini, na odabranim maloprodajnim mjestima, a u godinu dana u Hrvatskoj je prikupljeno više od 3 tone otpadnog jestivog ulja. Razmatramo daljnje širenje naših petrokemijskih aktivnosti u svim zemljama u kojima MOL posluje, a ulaganja će ovisiti o pojedinačnim poslovnim slučajevima.

U Hrvatskoj trenutačno postoje, ili su barem postojale, dvije značajne naftne rafinerije – Rijeka i Sisak. Postoji li neki konkretni planovi za koju od njih?

Krajem 2018. godine Uprava Ine jednoglasno je odobrila program INA R&M Novi smjer 2023. i objavila svoju odluku. Program uključuje koncentraciju prerade sirove nafte u Hrvatskoj u Rafineriji nafte Rijeka i transformaciju Rafinerije nafte Sisak u industrijski centar. To znači da će Sisak ostati vrijedan dio Ine, a naravno i MOL-a s obzirom na to da smo svi dio jedne poslovne obitelji, te će kompanija nastaviti s poslovnim aktivnostima na lokaciji. Osim već odobrene proizvodnje bitumena, čija će proizvodnja započeti 2021. godine, ostali projekti planirani u skladu sa strateškim smjernicama uključuju logističko središte, proizvodnju maziva i potencijalno rafineriju biokomponenti. Što se tiče riječke rafinerije, ona je vrlo važan dio Ine i MOL-a, a postrojenje za obradu teških ostataka (DCU) unaprijedit će je do razine vrhunske europske rafinerije. Radi se o velikom ulaganju, od 4 milijarde kuna, a postrojenje bi trebalo biti pušteno u rad 2023.

Bioplastika je sve važnija društvena tema, a vjerojatno i industrijska prilika. Gdje je MOL daleko odmaknuo po tom pitanju te kakvi su vam planovi?

To je važna tema i za MOL. Kao što sam već napomenuo, prošle smo godine napravili veliki korak – donijeli smo konačnu odluku o ulaganju u projekt Polyol i započeli sa zemljanim radovima i osnovnim građevinskim aktivnostima. Novi kemijski kompleks imat će kapacitet proizvodnje polieter poliola od 200 kt godišnje i moći će proizvoditi širi spektar krajnjih proizvoda no što smo predvidjeli. Uključivat će i jedinicu za proizvodnju propilen glikola kako bi se maksimizirala operativna i komercijalna fleksibilnost. Ukupni kapitalni izdaci projekta Polyol iznose 1,2 milijarde eura, uključujući već nastale troškove. Već sam spomenuo da će MOL podržati završetak pogona APK-a u Merseburgu, koji će služiti kao pilot za inovativni proces recikliranja plastike na bazi otapala. Spomenuo sam već i Auroru, njemačkog proizvođača recikliranih plastičnih spojeva. Sve to omogućuje nam dobru poziciju za odgovaranje na rastuću svjetsku potrebu za biorazgradivim plastičnim proizvodima koji pomažu ublažiti utjecaj klimatskih promjena i koji podržavaju prijelaz na kružno gospodarstvo.

Koliko cijena nafte, koja dosta oscilira u zadnje vrijeme, utječe na vaše planove i investicije?

Oscilacije u cijeni utječu na naše poslovanje, ali naši planovi i dugoročne strategije su kreirani da spremno odgovore na taj izazov. MOL-ov integrirani poslovni model osigurava otpornost i pruža prirodnu zaštitu od nestabilnog makro okruženja, kao i izuzetnu stabilnost novčanog toka te solidno generiranje EBITDA-e u različitim scenarijima vezanima uz cijenu nafte.

Imate li kakvih projekcija ukupnih investicija MOL-a u ovoj, ali i narednih nekoliko godina u vašem segmentu?

Naš primarni cilj ostaje transformirati “downstream” za razdoblje nakon ere goriva i istovremeno biti konkurentni i učinkoviti s trenutačnim portfeljem. Naša transformacija znači da ćemo povećati udio proizvoda nemotornih goriva, proširiti vrijednosni lanac kemikalija i integrirati recikliranje plastike, ali istovremeno nastaviti s programima učinkovitosti. Prošle godine pokrenuli smo program Downstream 2022 (DS2022). Program je na dobrom putu, uz doprinos EBITDA-e od 110 milijuna dolara već u prvoj godini, a uključuje više od 10 velikih projekata s ukupnim kapitalnim ulaganjima od 2,3 milijarde dolara i dodatnim EBITDA potencijalom od 600 milijuna dolara do 2023. godine (uključujući projekt Polyol). Osim našeg vodećeg kemijskog projekta, planiramo nekoliko velikih ulaganja u downstream kao dio programa – ulaganje u postrojenje za obradu teških ostataka (DCU) u Rijeci i projekte usmjerene na povećanje fleksibilnosti i sirovine za petrokemiju: uklanjanje ograničenja kapaciteta na HGU, propilen spliter, zatim prerada otpadnih masti i ulja te novo postrojenje za anhidrid maleinsku kiselinu, oboje u rafineriji Danube. Naš fokus je na učinkovitosti – s više od 100 aktivnosti, očekuje se da će DS2022 ostvariti dodatnu EBITDA-u od 210 milijuna dolara zbog poboljšanja učinkovitosti.

MOL se već prije uključio u nekoliko projekata e-mobilnosti. Kakva je situacija s tim i planovi, uključuju li oni i Hrvatsku?

Naš cilj u okviru Strategije 2030. je pružiti vozačima, putnicima na cestama najbolje usluge, koje uključuju i podršku za e-mobilnost. Između ostalih, MOL je i dio projekta Next-e, kojeg je odabrala Europska komisija za sufinanciranje putem Instrumenta za povezivanje Europe (CEF), u sklopu kojeg će više od 200 stanica za brzo punjenje i 30 stanica za ultrabrzo punjenje biti instalirano u šest zemalja EU-a, uključujući Hrvatsku. Već smo implementirali 7 punjača za električna vozila u Hrvatskoj, na benzinskim postajama Tifona (četiri u Zagrebu i tri na autocestama), a u roku od tjedan dana duž autoceste bit će dostupna još četiri. Istovremeno, INA je trenutačno u procesu implementacije u suradnji s HEP-om. Spomenuo bih i naš projekt MOL Limo – uslugu dijeljenja automobila. Limo nudi fleksibilno rješenje koje korisnicima omogućuje ostavljanje automobila na odredištu po svom izboru, uključujući zračnu luku u Budimpešti, a radi u kombinaciji s javnim prijevozom. Na temelju pozitivnih povratnih informacija naših korisnika, naš dugoročni cilj je proširiti mrežu u Budimpešti, pa čak i van države, u skladu s razvojem infrastrukture za električna vozila u Mađarskoj i regiji Srednje i Istočne Europe.

Kako ukratko generalno vidite kretanje na energetskom tržištu u narednom razdoblju (Venezuela, iranska kriza, izgradnja i dovršetak novih plinovoda u ovom dijelu Europe, izvjesni LNG terminal na Krku…)

Kako globalno energetsko okruženje prolazi kroz razdoblje brze transformacije, razmatra se dugoročna konkurentnost europskog downstreama. Na europske rafinerije utjecat će, i već utječe, pojava rafinerija na Bliskom istoku, u Aziji i Sjevernoj Americi, a koje imaju niske troškove. Uz to, tradicionalna izvozna tržišta za europske rafinerije postaju samodostatna i na meti su novih rafinerija. Novi propisi Međunarodne pomorske organizacije (IMO-a) za brodska goriva stupaju na snagu sljedeće godine. Stroža ograničenja sumpora imat će velike posljedice i za industriju prerade nafte i za brodarstvo. Na dugoročnu budućnost industrije utjecat će i povećana učinkovitost goriva, stroži propisi o zaštiti okoliša te rast hibridnih i električnih vozila. Svi ovi čimbenici doprinose neizvjesnoj budućnosti. Međutim, MOL vjeruje da će se, kako se bude smanjivala važnost motornih goriva, istovremeno otvoriti nove mogućnosti. Veća proizvodnja sirovina za petrokemiju velika je prilika, uz širenje vrijednosnih lanaca kemikalija te druge proizvode visoke vrijednosti, kao što su mlazna goriva i aromatski spojevi. Do 2030. godine namjeravamo povećati proizvodnju koja nije vezana uz gorivo na 50% ukupne proizvodnje, u usporedbi s trenutačnih 30 posto, donosi Poslovni dnevnik..

Piše: Christopher Nehring/ DW 
Rad tajnih službi prate mnogi mitovi. Oni nisu uvijek netočni. Ali, rušenje tih mitova spada u osnove demokratskog odnosa prema tajnim službama

Svijet je, kako to ponekad izgleda, danas poprilično kaotičan – a tajne službe uvijek i svuda u tome imaju svoj udio: u Engleskoj napad otrovom, u Crnoj Gori pokušaj puča, u Njemačkoj kibernetički napadi na Ministarstvo vanjskih poslova, pa pokušaji da se utiče na izbore u SAD-u i Francuskoj, pa bivši agenti komunističke državne sigurnosti na čelu politike, privrede i društva u Češkoj, Rusiji i na Balkanu…

Najnoviji skandal na toj neslavnoj listi: video-snimak s austrijskim vicekancelarom Hans-Christianom Stracheom i njegovim ilegalnim dogovorima i pregovorima sa ženom koja se pravi da je nećakinja ruskog oligarha. I iza toga – kako tvrdi sve više glasova – može stajati samo tajna služba, jer – tko bi inače tako nešto mogao organizirati?

No, mnogo toga što okružuje tajne službe ili im se pripisuje, se pri pažljivijoj analizi ispostavi kao mit. Da ne bude nesporazuma: na tajne službe ne treba gledati kao na bezazlene, niti ih treba demonizirati. Malo koja državna institucija je toliko precijenjena i podcijenjena u isto vrijeme. Velika tajnovitost koja ponegdje još uvijek poput kulta obavija tajne službe, stvorila je more mitova. Svuda gdje su, kao što je to bio slučaj s bivšim socijalističkim dijelom na Istoku i Jugoistoku Evrope, tajne službe bile u službi državne represije, ti mitovi su posebno jaki i žilavi.

Mitovi nisu uvijek i neistiniti. Oni su, kako je to rekao francuski filozof Rolan Bart, forma komunikacije i značenja. Mitovi ispunjavaju vakuum koji nastaje zbog nedostatka javnog i utvrđenog znanja o ovoj sasvim posebnoj državnoj instituciji. Stoga je njihova demistifikacija doprinos demokratskoj kontroli. Jer, jedno je sigurno: tajne službe su dio svakodnevice i u demokratskoj Europi, i pratit će nas i u budućnosti. Rušenje mitova o njima je osnovna pretpostavka suverenog i demokratski zrelog odnosa prema tajnim službama – svuda u Europi.

Mit br. 1: samo države imaju tajne službe

U praćenju rasprave oko video-snimke sa Stracheom, brzo donijet zaključak nekih stručnjaka da je čitavu „operaciju” mogla provesti samo neka tajna služba, s obzirom na to da samo ona ima odgovarajuća sredstva, pri pažljivijem promatranju mora izazvati sumnju, jer, to je mit! Svuda u Europi, na starom Zapadu kao i na novom Istoku, već desetljećima niču privatne tajne službe. Business intelligence, ili, jednostavno rečeno, sigurnosne tvrtke, klijentima koji plaćaju nude „prikupljanje informacija” svih vrsta. Tu ima mnogo firmi koje su osnovali bivši pripadnici tajnih službi, i onih koje najradije zapošljavaju takve ljude. U čitavom Istočnom bloku, privatne sigurnosne tvrtke su poslije propasti komunizma poslužile kao okupljalište za prihvat bivših pripadnika tajnih službi. Na Zapadu je npr. Orbis Business Intelligence, tvrtka bivšeg pripadnika MI6 Christopherea Steela u Velikoj Britaniji, izazvala veliku pažnju, jer od nje potiču informacije o tzv. „Trumpovom dosijeu”. Tu su na djelu obavještajni profesionalci, koji kao privatna firma imaju i tu prednost da se teško mogu dokazati njihove veze s političkim ili privatnim nalogodavcima.

Mit br. 2 – lažne vijesti su nešto novo

Fake news kao pojam kojim se označavaju namjerno širene neistine koje bi trebale imati određeno djelovanje, pomodan je pojam koji je u upotrebi u posljednjih pet godina. On se velikom brzinom proširio po svijetu i zapravo je označavao dezinformacije koje je ciljano širila država kako bi ostvarila utjecaj. A potom je mutirao u borbeni pojam koji se koristi u sukobima između država, stranaka i mišljenja. Pri tome tu postoji i tijesna veza s internetom i digitalizacijom, koji su lažnim vijestima u formi tweetova, video-snimaka ili kratkih vijesti, podarile posebnu formu. No, tvrdnja da su lažne vijesti nova pojava digitalne ere – predstavlja mit! Dezinformacija po nalogu države, koju šire tajne službe, stara je pojava. Posebno su socijalističke tajne službe Istočne Evrope desetljećima imale odjele čiji je jedini zadatak bio proizvodnja i širenje dezinformacija. I to zapravo nikada nije prestalo; 1990. je samo potonulo pod površinu političkog sustava, da bi se danas svom snagom vratilo na dnevni red.

Mit br. 3 – EU nema tajnu službu

Europska unija je komplicirana politička konstrukcija. Vanjska i unutarnja politika su uvijek bili u nadležnosti njenih država-članica a ne zajednice. Tako je to propisano Lisabonskim sporazumom. I tako je i pitanje tajne službe EU skinuto s dnevnog reda. Ipak, postoji jedno mjesto u Bruxellesu koje dobiva informacije tajnih službi država-članica, priključuje im javne informacije i vlastite analize i potom ih dijeli instancama EU-a: INCTEN (EU Intelligence Analysis Centre) čije je sjedište u Službi EU-a za vanjske poslove. Razlika u odnosu na „pravu” tajnu službu je u tome što INCTEN ne smije do vlastitih informacija dolaziti tajnim sredstvima (koristeći svoje izvore, saslušavanjem itd.) nego je upućena na javne informacije i informacije država-članica.

Mit br. 4 – nad tajnim službama nema kontrole

Prilikom svakog novog skandala s tajnim službama, u medijima se može čitati kako tajne službe nisu kontrolirane, da se ni ne mogu kontrolirati, i da su ionako strano tijelo u demokraciji! To nepovjerenje je široko rasprostranjeno (i razumljivo) posebno u društvima koja imaju povijesno iskustvo s tajnim službama, koje je njihovo političko vodstvo koristilo kao tajnu političku policiju za provođenje diktatura. U Njemačkoj se to odnosi na dvije diktature, ali posebno važi u postkomunističkim zemljama istočne, istočne srednje i južne Europe. Reformski proces ni 30 godina nakon propasti komunizma nije zaključen. Ali, i u Zapadnoj Evropi je poslije završetka Drugog svjetskog rata moralo proći i do 50 godina prije nego što su se razvile forme demokratske kontrole. Kontrolni organi parlamenata nisu bili nešto što se samo po sebi razumije. A njihov stalan razvoj i prilagođavanje novim uvjetima su važan sastavni dio demokracije. Kontrola tajnih službi koju sprovode nadzorna tijela, parlamentarni odbori, sudovi, opunomoćenici, mediji ili znanost, nije savršena. Ali – ona postoji!

Mit br. 5 – tajne službe su pogodne za svjetsku zavjeru

I za kraj – možda najveći mit: tajne službe su podesno sredstvo svjetske zavjere. Posebno u postkomunističkim zemljama, u kojima su tajne službe bile hermetički pokrivene i širile klimu straha, koja je daleko prelazila njihove realne mogućnosti, mit o svemoćnim tajnim službama je još uvijek vrlo rasprostranjen. S tim u vezi je Rusija posebno često u središtu pozornosti. Istina je da taj mit ima svoju realnu pozadinu, naime, stvarnu upletenost tajnih službi u prevrate, atentate, pokušaje pučeva i druge „tajne operacije”. Od Afganistana do Paname su tajne službe – po nalogu njihovih vlada – bile umiješane u kojekakve spletke. Ali, svjetska zbivanja one kontroliraju– samo u vratolomnim idejama teoretičara zavjere. Tajne službe su državni organi, imaju ograničene resurse kada je riječ o osoblju i financiranju, ovisne su od svojih vlada i ne mogu stvarno držati u tajnosti sve svoje tajne. Posebno u digitalnom dobu u kojem se krug informiranih enormno povećao. Ono što zaista jeste zavjereničko, jesu instrumenti i sredstva tajnih službi.A oni nisu obavezno i najbolji, piše DW.

Komentar DW-a
Nakon izbora za EP je jedino jasno kako ništa nije jasno: treba i novi predsjednik EK, EP, Vijeća Europe, povjerenik za vanjsku politiku, ESB… Interesi su razni, a natezanje tek počinje.

Kada bi bilo po glavnom kandidatu europskih Pučana Manfredu Weberu, sve bi bilo sasvim jednostavno. Kršćanski demokrati i pučke stranke u EU su dobili najviše mjesta u Europskom parlamentu i tako su predsjednici država ili vlada EU na izvanrednom zasjedanju u Bruxellesu ovog utorka (28.5.) upravo njega trebali predložiti za predsjednika Europske komisije.

Doduše i Weber zna kako je frakcija Pučana u EP sa 180 zastupnika relativno najveća, ali nakon ovih izbora je opustošena i kako su izgubili 41 mjesto (EU izbori: pad “narodnih” stranaka)i kako tek sad nemaju vlastitu većinu u Europskom parlamentu. On zato poziva sve ostale frakcije, sa izuzetkom populista (Izbori u EU: Desna revolucija je izostala) i Ljevice na suradnju, ali Socijaldemokrati, Zeleni i Liberali imaju i vlastite kandidate i ideje tko bi mogao biti predsjednik Europske komisije.

Najviše građana EU je glasovalo za kandidata Pučana, Manfreda Webera. Ali on nema većinu, a čitav postupak nipošto nije tako jednostavan.

Ali kao što se sinoć vidjelo, mnogima od 28 predsjednika država ili vlada Unije je ta računica Webera previše jednostavna. Kao prvo, čelnici nacionalnih vlada ne žele prepustiti Europskom parlamentu pravo prijedloga osoba za najvažnije položaje u Bruxelesu, kao drugo su nepovjerljivi prema Nijemcu Weberu i što će se on to dogovoriti sa drugim frakcijama i zastupnicima, a kao treće je tu ukupno pet važnih položaja u EU i tu se treba dogovoriti oko čitavog paketa. A tu će biti potrebno postići kompromise, tako da će Manfred Weber lako postati žrtva svih tih ustupaka i natezanja koja će možda završiti tek koncem lipnja.

Što je još gore za Manfreda Webera, ne može biti sasvim siguran čak niti u podršku Berlina: doduše, Angela Merkel ga načelno podržava, ali se čuje i kako je “u smislu viših europskih rješenja” spremna i na ustupke. Francuski predsjednik Emmanuel Macron ionako ne želi da postoji samo jedan glavni kandidat pojedinih frakcija za predsjednika Europske komisije, a sinoć je i rekao kako Europa treba „najbolje ljude”. Prevedeno na jezik ovog francuskog predsjednika to ne znači Weber, nego danska europska povjerenica Margarethe Vestager. Jer Macronova stranka ne spada u Pučane, nego u frakciju Liberala odakle je i ova danska političarka.

Već prije sastanka na vrhu su počeli pregovori i ispitivanje mišljenja. Razgovarali su dosadašnji predsjednici klubova zastupnika, a i francuski predsjednik je htio čuti što misle u Španjolskoj, Nizozemskoj i Belgiji. Nije imao problema niti čuti što žele države Višegradske skupine: mađarski premijer Orban doduše zagovara „neliberalnu demokraciju”, dakle potpunu suprotnost onoga što zagovara Macron, ali zajednička im je točka što niti Budimpešta nije sklona imati Nijemca na čelu Europske komisije.

I Francuski predsjednik želi “najbolje ljude” na čelnim pozicijama: po njegovom mišljenju, to je kandidatkinja Liberala Margrethe Vestager koja bi trebala stati na čelo Europske komisije.

Jer treba izabrati osobe za čitav niz važnih funkcija: nije samo riječ o nasljedniku Jean Claude Junckera na čelu EK, nego treba izabrati i predsjednika Europskog parlamenta, nasljednika Donalda Tuska na čelu Vijeća Europe, tu je i funkcija posebnog povjerenstva za vanjsku politiku, a na jesen treba već imati i novog predsjednika Europske središnje banke. Tu treba naći ravnotežu između predstavnika velikih i malih članica, između bogatih i siromašnih, sjevera i juga, „starih” i „novih” članica Europske unije.

Već je i to teška zadaća, ali još je teža upravo beznadnom stranačkom šarolikošću Europskog parlamenta (Europski parlament postaje raznovrsniji). Da stvar bude još gora, čitav niz članica uopće nema vladu: u Austriji je više nema, u Belgiji je još nema jer su u nedjelju tamo bili i parlamentarni izbori i koalicija se tek dogovara. O koaliciji se još razgovara i u Španjolskoj, Finskoj i Estoniji, a onda je tu i Velika Britanija koja je ionako poseban slučaj zbog Brexita. A onda je tu i čitav niz država za koje se uopće ne zna što točno žele. Na primjer Italija i njena populistička vlada, makar je upravo iz Italije čak tri od pet važnih čelnih mjesta o kojima se sad raspravlja: Talijanke ili Talijani su i povjerenica za vanjsku politiku, predsjednik Europskog parlamenta i predsjednik Europske središnje banke. Mnogima je to puno previše, Rim naravno u tome ne vidi nikakav problem.

Utoliko ne čudi što su se predsjednici država ili vlada EU ovog utorka dogovorili tek – da će se dogovoriti, bez spominjanja bilo čijeg imena. Najvjerojatnije će se prvo znati ime novog predsjednika Europske središnje banke jer o njemu ionako odlučuje manji i ipak nešto homogeniji broj zemalja – države zone eura. I tu je kandidat jedan Nijemac, predsjednik Njemačke središnje banke Jens Weidman, a ako on bude izabran onda će sigurno Francuzi htjeti odlučiti o predsjedniku Europske komisije. „Ili će biti obrnuto?” pita se Janis Emmanouilidis, stručnjak za Europu. On nipošto ne isključuje mogućnost i da netko „padne s neba” i da se šefovi država EU dogovore o nekome o kome još nitko nije razmišljao.

Pored svih nacionalnih i regionalnih interesa, najstariji službujući eurozastupnik Elmar Brok (CDU) podsjeća i na još jedan „problemčić”: građane Europske unije. Unija je već ionako došla na zao glas što se o kadrovima dogovara iza zatvorenih vrata, bez obzira koga i što građani zaokružili na svojim listićima. Oni su mislili i da tako odlučuju o predsjedniku Europske komisije i građane se ne može samo tako vući za nos, upozorava njemački eurozastupnik koji se tim upozorenjem i oprašta od Europskog parlamenta.

Drugi „problemčić” je i pitanje, čime će se novi čelnici EU uopće baviti. Na to je još uoči izbora upozorio i glavni kandidat europskih socijaldemokrata Frans Timmermans: građane zanima što će se učiniti sa konkretnim pitanjima, dakle promjenom klime, zaštitom okoliša, migraciji i naravno, što će biti sa njihovim vlastitim blagostanjem. Tko će onda i raditi na tim pitanjima, to je građanima na koncu svejedno, smatra ovaj nizozemski političar, a donosi DW.

 

Konferencija
Hrvatska ima svijetlu energetsku budućnost, ali treba bolje iskoristiti energetski potencijal i dobro se pripremiti za tranziciju ka čišćim energentima, rečeno je u srijedu tijekom konferencije “Energetska budućnost Hrvatske”, gdje je istaknuto i da do 2030. treba prestati prodavati plinske bojlere te vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem.

Na konferenciji koju je organizirao tjednik Lider, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić istaknuo je da je energetska budućnost Hrvatske dobra, nabrojivši što je u energetskom sektoru učinjeno unatrag nekoliko godina u izmjenama zakonodovnog okvira i izgradnji novih kapaciteta. “Hrvatska se u svojoj Strategiji energetskog razvoja prije svega opredijelila za afirmaciju domaćih proizvodnih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, a pored toga i na diverzifikaciju dobavnih pravaca električne energije i plina. Naša je težnja smanjenje energetske ovisnosti”, kazao je.

Ćorić energetski sektor vidi kao ključan za gospodarski razvoj, ali smatra i da hrvatski energetski kapaciteti nisu u potpunosti iskorišteni. Ponovio je, naime, da Hrvatska uvozi 40 posto električne energije, 60 posto plina te 80 posto nafte i naftnih derivata. “Strategija energetskog razvoja afirmira veću proizvodnju svih energenata, manju ovisnost o uvozu, diverzifikaciju dobavnih pravaca i povećanje skladišnih kapaciteta “, kazao je Ćorić, dodavši da će se jako voditi računa i o obnovljivim izvorima energije.

Kako je rekao, vrijeme pokazati koliko je projekt LNG terminala na Krku ispravan i potreban, naglasivši da je svjetska energetska budućnost bazirana i na tom energentu. Predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede (HEP) Frane Barbarić kazao je da se Strategija obnovljivog scenarija HEP-a do 2030. godine temelji na četiri segmenta.

Prvi je nastavak ciklusa razvoja hidroelektrana koji će HEP-u ostati najvažniji obnovljivi izvor. U revitalizaciju hidroelektrana do 2028. godine HEP planira uložiti 3,6 milijardi kuna, od čega je do danas, istaknuo je Barbarić, uloženo nešto više od trećine. Rezultat tog investicijskog ciklusa bit će dodatnih 160 megavata nove snage hidroelektrana.

Drugi je segment izgradnja novih hidroelektrana, pri čemu se razmatra nekoliko lokacija za izgradnju malih hidroelektrana, a treći izgradnja i preuzimanje projekata vjetroelektrana, sunčanih elektrana i i ostalih elektrana koje koriste obnovljive izvore energije.

Četvrti stup je izgradnja visokoučinkovitih kogeneracija, prvenstveno na postojećim lokacijama u Zagrebu i Osijeku. “Ukupno u svim spomenutim tehnologijama do 2030. godine planiramo dobiti 1.500 megavata nove snage. Od toga pola se odnosi na sunčane elektrane i vjetroelektrane. Do kraja 2023. godine u sunčane elektrane planiramo uložiti 750 milijuna kuna. Tome treba dodati i veći broj punionica za električna vozila koje planiramo instalirati”, naglasio je prvi čovjek HEP-a, dodavši da će realizacija obnovljivog scenarija te kompanije rezultirati povećanjem udjela obnovljivih izvora energije za 50 posto te povećanjem proizvodnje iz obnovljivih izvora za 6 do 9 milijardi kWh godišnje.

Profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Neven Duić naglasio je da će se sva fosilna goriva u svijetu prestati upotrebljavati do 2030. godine, s tim da će ugljen nestati iz upotrebe do 2030. godine. On smatra da će se do tada vjerojatno ugasiti i naš Plomin. Isto tako, a budući da im je prosječni životni vijek 20-ak godina, i u Hrvatskoj do 2030. treba prestati prodavati plinske bojlere, kao i vozila s motorima na unutarnje izgaranje.

HRT 4
U općinama na sjeveru Kosova sinoć je bilo mirno nakon što su kosovski specijalci ušli na to područje i uhitili najmanje 28 osoba, među kojima 19 policajaca.

Priština tvrdi da se radilo o kriminlanim skupinama, no srbijanski predsjednik Vučić zapovjedio je stanje pune borbene pripravnosti vojske. Rekao je da završetak drame na sjeveru Kosova nije kraj.

Što se događa na Kosovu i može li doći do otvorenog sukoba u Studiju 4 govorio je novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab.

– Priprema terena za priznanje i podjelu Kosova?

– Vučić pokazuje mišiće, ali ne smatram da bi moglo doći do otvorenog sukoba. Vučić vrlo dobro zna da ako u bilo kakvu akciju krene sukobit će se s NATO-om. Na žalost, Kosovo je žrtva pasivnosti međunarodne zajednice, kazao je Hassan Haidar Diab.

Komentirajući navodni dogovor Thacija i Vučića o podjeli (razmjeni) teritorija i navode da su jučerašnji događaji išli u smjeru da se EU prisili na dogovor Prištine i Beograda kazao je da je u Thaci otvoreno priznao da se pregovara o teritoriju. Po tome, dodao je, Srbija bi dobila kompaktni dio Sjeverne Mitrovice, a zauzvrat bi Albanci dobili Preševsku dolinu.

– To je išlo glatko. Pregovori o tome su išli duboko, ali je zapelo na rudniku Trepči i jezeru Gazivoda, što su najveća bogatstva Kosova. Tu je i otpor kosovskog premijera Haradinaja, pravoslavne crkve ali i opozicije u Vučićevoj stranci, ali i njemačke kancelarke Merkel i francuskog predsjednika Macrona, rekao je Diab koji smatra da bi razgraničenje i dogovor oko granica bilo rješenje.

U Kosovu ne funkcionira pravna država, naveo je – svi tamo funkcioniraju kao “udruženo leglo kriminala”. Naglasio je kako Vučić mora priznati Kosovo, ako želi prosperitet i ulazak u EU, bez obzira na Rusiju. “Je li ovo pogodan trenutak, pitanje je, ali tome nema alternative. Svi su toga u Srbiji sretni”, dodao je. Napomenuo je da srpski dio Mitrovice izgleda kao pojas Gaze. Tamo gdje žive Albanci – život ide naprijed. Upitao je: “Gdje je tu interes Vučića?”.

Ministar Krstičević prisjetio se prvog postrojavanja vojske na stadionu u Kranjčevićevoj ulici. 

“Hrvatska vojska je stvorena u Domovinskom ratu, a nije naslijeđena kao neke druge vojske iz drugih država. Kruna Domovinskog rata su akcije Bljesak i Oluja”, rekao je za HRT.

Istaknuo je da je Hrvatska vojska uvijek bila moćna, respektabilna, poštovana. Dodao je da naš narod voli Hrvatsku vojsku.  “Ova Vlada RH učinila je sve za vojsku – od povećanja proračuna, do boljeg standarda naših vojnika, dočasnika i časnika. Mislim da smo zajedno obnovili Hrvatsku vojsku, vratili smo joj sjaj iz Domovinskog rata, vratili smo dostojanstvo hrvatskim vojnicima i mislim da smo jamac mira i sigurnosti u Republici Hrvatskoj te da smo spremni odgovoriti na sve sigurnosne izazove”, rekao je ministar obrane.

Osvrćući se na napetosti na sjeveru Kosova, ministar Krstičević kazao je kako je jasno da živimo u nestabilnom okruženju. Zato je naša zadaća razvoj i modernizacija Hrvatske vojske.  “Vidim da neki spominju ‘Oluju’. Svakome će se dogoditi ‘Oluja’ tko se usudi napraviti nešto loše protiv Hrvatske. Prema tome, snažni smo, jaki i spremni odgovoriti na sve izazove”, naglasio je.

Podsjetimo, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poručio je u utorak da će Vojska Srbije zaštititi srpski narod na Kosovu ukoliko bude ugrožen te je nazvao “licemjernim“ poruke predstavnika NATO-a da je započeta akacija kosovske policije borba protiv korupcije i kriminala.

Borislav Škegro za Direktno.hr 
Sada je više nego jasno – u postojećem političkom sustavu i praktičnom funkcioniranju hrvatske parlamentarne demokracije nikakve reforme nisu moguće. Nikakve!

Čak ni one za koje bi se reklo da determiniraju i sam opstanak hrvatskog naroda i države. Nisu moguće jer hrvatski politički sustav ima ugrađene, prvo, teške konstrukcijske nedostatke i, drugo, u stvarnom životu postojeća vrijednosna određenja koja zajedno nužno generiraju, ne samo suboptimalna rješenja, već i ona izravno štetna pa i pogubna za sve nas. Čak i za one koji su ih formalno izglasovali.

U nekoliko tekstova pokazat ću na bezbroj stvarnih primjera da je hrvatska stranačka politika najveći neprijatelj hrvatskog gospodarstva. Teške riječi? Bojim se – nimalo. Kada se podsjetimo na sada već duga dva desetljeća lutanja, nečinjenja, čak i hoda unatrag i sve to unatoč pritiscima iz EU i zbog EU, onda je svaka kritika preblaga. Krajnje je stoga vrijeme da se suočimo s ovim vrlo nezgodnim činjenicama i realnostima. Krajnje je vrijeme i da trenutne političke elite sjednu najprije unutar svojih foruma, zatim zajedno s drugima i da eksplicitno adresiraju bitne probleme hrvatske budućnosti. Prva točka na tom dnevnom redu, duboko sam uvjeren, mora biti sam politički sustav u kojem žive i rade svakog dana.

Polazim od pretpostavke da su ljudi racionalna bića. Pa i političari. Pa i ovi današnji, s kojima su mnogi nezadovoljni. Većina nisu budale. Radit će sve ono za što smatraju da im povećava šanse ponovnog izbora. Što god to značilo. Vrijeđati suparnika – zašto ne? Lagati – zašto ne? Obmanjivati javnost lažnim vijestima – zašto ne? Kršiti poslovnik – zašto ne? Kršiti zakon – zašto ne? Prijetiti ubojstvom – zašto ne? Valjati se po podu sabornice – zašto ne? Maltretirati saborske službe maratonskim besmislenim podnošenjem opstrukcijskih amandmana – zašto ne… Stvarno, zašto ne kada njihova veličanstva ankete tobože pokazuju da takvo što može podići nečiji rejting sa 6,1 na 6,2 posto. Sve ostalo je nevažno. Sve ostalo mora biti u funkciji postizanja dodatnih 0,1 posto za mjesec dana.

Sustav koji nagrađuje laž, mržnju, neznanje, drskost i licemjerje nije dobar sustav. To je poguban sustav. Stavite u njega desetine nespornih svetaca, nakon nekoliko mjeseci će i oni sami postati poput većine ostalih. Zato ovakav politički sustav mora biti iz temelja reformiran, tek tada famozne strukturne reforme imaju neku šansu opstati. Dok god se to ne učini, potpuno je svejedno koliko će koja stranka osvojiti glasova na bilo kojim izborima. Potpuno je svejedno tko će sve ući u aritmetičku većinu od 76 zastupnika. Koja god struktura te većine bila, bitna pitanja budućnosti hrvatskog naroda će ostati po strani, a sve ono banalno, efemerno i u krajnjoj liniji protuhrvatsko bit će nuđeno puku, koji ionako više prati što je obukla neka medijski atraktivna osoba ako generira više klikova po portalima, piše Škegro na portalu Direktno.hr.

Ne treba puno truda da bi se dokazalo izrečene ocjene. Pogledajte samo one najnovije primjere. Tzv. mirovinska reforma i skupljanje potpisa za referendum protiv nje. Ne zna se što je tužnije. Te male kozmetičke promjene, ali ipak u pravom smjeru, podižu na noge sve one protiv bilo čega. Jednima smeta premijer, drugima vladajuća stranka, trećima koalicija, četvrtima Istanbulska, petima misa na Bleiburgu… Svi su potpisali za referendum. Neki su potpisali protiv vlastitog zakona. Nema veze, “sve je to politika”.

To što se naziva reformom samom je naznakom broja prikupljenih potpisa postalo prošlost. Pitanje je samo dnevnopolitičke taktike na koji način će u najregularnijoj proceduri donesen dobar zakon biti pregažen potpisima nepoznatog broja ljudi koji se ne slažu s nepoznatim brojem pitanja. Eto, to je hrvatska parlamentarna demokracija. Umjesto ozbiljne rasprave o efektima pogubnih demografskih kretanja na bilo koji mirovinski sustav, problem se svede na iščekivanje decimala postotka u “rejtinzima”. Ne mareći za činjenicu da, bez stvarne reforme, možda već za desetak godina neće biti gotovo nikakvih mirovina! Jer neće biti nikoga tko će uplatiti potrebne doprinose.

Primjer drugi se sam nudi. Brodogradnja u Puli i Rijeci. Naš politički sustav (i samo on!) doveo je do najgoreg mogućeg ishoda – trošak za državu po osnovi protestiranih jamstava maksimalno moguć, proizvodnja i zaposlenost potpuno likvidirani, otvoren prostor za višegodišnje mrcvarenje po sudovima svih protiv svih. I uništene perspektive, jer politika u silnoj brizi za malog čovjeka ne dopušta zakonom definirane procedure i ekonomski opravdane projekte. Umjesto toga, kao članica EU i NATO-a, ponižavamo se moljakanjem visokih dužnosnika KP Kine da “smisle nešto” korisno za nas. Priznajući tako da su čak i kineski komunisti više reformski i protržišno nastrojeni od nas, tobože uvjerenih europejaca, zaključuje Škegro za Direktno.hr.

Ivan Koprić za Tportal 
U tri koraka, pobjedama na nacionalnim izborima u ciklusu 2019./2020., bivši sudac i budući europarlamentarac Mislav Kolakušić naumio je ostvariti svoj konačni cilj: Preuzimanje funkcije premijera, ministra pravosuđa i ministra unutarnjih poslova.

Mislav Kolakušić smatra da se Hrvatska ne može promijeniti ako on osobno ne preuzme sve tri navedene dužnosti. Pritom se poziva na primjere iz Švicarske, Norveške i Nizozemske, u kojima su pravosuđe i policija objedinjeni pod kapom jednog ministarstva, a u dva slučaja najviši državni dužnosnici ujedno obavljaju različite ministarske dužnosti. Međutim, u Norveškoj i Nizozemskoj zbog složenosti poslova tim ministarstvima upravljaju po dva ministra. Konkretno, u Norveškoj djeluje 15 ministarstava, a ministarstvo pravosuđa i javne sigurnosti zajednički vode ministar pravosuđa i imigracije Jøran Kallmyr te ministrica javne sigurnosti Ingvil Smines Tybring‐Gjedde.

 U Nizozemskoj djeluje 12 ministarstava, a premijer Mark Rutte ujedno je ministar općih poslova. To ministarstvo koordinira vladinu politiku i komunikacije i administrira poslove koji “zapinju” u ostalim ministarstvima. Tamošnjim ministarstvom pravosuđa i sigurnosti upravljaju ministar pravosuđa i sigurnosti Ferdinand Grapperhaus te ministar pravne zaštite Sander Dekker. Švicarska je pak sasvim poseban primjer, kao konfederacija u kojoj najvišu izvršnu vlast ima Savezno vijeće sa sedam članova te predsjednikom konfederacije, kojega među članovima Vijeća imenuje parlament na razdoblje od godine dana. Predsjednik je u tom razdoblju ujedno na čelu izvršne vlasti, a 2019. ta dužnost pripada Ueliju Maureru, aktualnom voditelju Saveznog odsjeka za financije, što je švicarska inačica ministra financija. Od siječnja 2019. na čelu Saveznog odsjeka za pravosuđe i policiju je vijećnica Karin Keller-Sutter, po struci prevoditeljica i srednjoškolska nastavnica, piše tportal.

Za vrijeme kampanje Kolakušić je ustvrdio da se jeftinija država može postići vrlo brzo, ukidanjem “na prvom zasjedanju Sabora deset ministarstava, parafiskalnih nameta i financiranja općina, ali ne i izravnim ukidanjem samih općina te zabranom u potpunosti bilo kakvog financiranja stranaka i njihovih satelita iz državnog i lokalnog proračuna”.

Prema riječima profesora Ivana Koprića, usporedba sa Švicarskom nije najsretnija jer je tamo po Ustavu iz 1874. uspostavljeno sedmeročlano predsjedništvo konfederacije koje je zbog hitnih potreba tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije preuzelo određene izvršne funkcije, ali to nikad nije postala vlada.

“Sa Švicarskom se ne možemo uspoređivati baš ni po čemu. A za promjenu broja ministarstava u Hrvatskoj prvo je potrebno osvojiti potrebnu većinu u Saboru. Tek onda ćemo vidjeti koliko će se od toga htjeti i moći realizirati. Dobro znamo da se izjave političara prije i poslije izbora znaju razlikovati i da oni vrlo brzo kad se suoče sa stvarnošću počnu odustajati od ideja koje su zastupali u predizbornim kampanjama”, podsjeća Koprić. Kaže da je Kolakušićeva ideja o rezanju broja ministarstava usmjerena onim biračima koji su opravdano nezadovoljni time što se gotovo ništa ne radi po pitanju reforme javne uprave, ne samo u mandatu sadašnje Vlade, nego i puno prije toga. “Izuzev nešto malo pomaka, u posljednjih 30 godina nije baš bilo nekih pozitivnih promjena”, konstatira Koprić.

Što se tiče objedinjavanja funkcija u izvršnoj vlasti, upozorava da je “jedno htjeti, a drugo moći”. “Jedno je htjeti, drugo je moći obavljati dvije funkcije u isto vrijeme, pogotovo premijersku i ministarsku, jer je to vrlo zahtjevno; manje-više zemlje idu prema tome da odustanu od toga, ne zato što možda ne bi imali superambicioznih premijera koji misle da bi trebali raditi sve i svašta, nego zato što ne stignu. To je pitanje vremena, a ne volje, a još nikome nije pošlo za rukom produžiti dan s 24 na 48 sati”, kaže Koprić, dodajući da Kolakušić teško može održati takva obećanja, sve i kad bi osvojio vlast.

Profesor ističe da je broj ministarstava najmanji problem u reformi javne uprave, pa mu je pitanje o smanjenju tog broja sasvim irelevantno. “Bitno mi je znaju li uopće ta ministarstva što rade, mijenjaju li politike ovisno o tome što taj dan piše u novinama, zapošljavaju li na fiktivna radna mjesta. To su ključni problemi. A hoće li se posao organizirati u 20 ili 16 ministarstava, manje je bitno. Važnije je da se prilikom svakih izbora ne mijenja organizacija unutar državne uprave jer to stvara stres zbog kojeg ta uprava ne radi nekoliko mjeseci prije i nekoliko mjeseci poslije izbora”, upozorava Koprić.

Kolakušić je, međutim, odlučio spojiti sigurnosno-pravosudni aparat jer bi se tako mogao lakše osobno obračunati s korupcijom. “Čujte, ne znam, možda je on Superman, ali poslovi u državnoj upravi postali su toliko kompleksni da je teško da sad netko poput monarha vodi sve poslove. Veliki je problem to što se ministri premalo bave svojim resorima ili o njima premalo znaju. Pa ni gospodin Kolakušić, budimo realni, ne zna baš previše o nekima od tih resora koje je spominjao”, primjećuje Koprić.

Često se govori da je najveći problem u tzv. srednjem menadžmentu, koji svojim snažnim utjecajem stečenim tijekom desetljeća obnašanja posla po ministarstvima i ostalim tijelima državne uprave i lokalne samouprave opstruira provedbu zakona i poslovne procese. “Ne treba se pouzdati u bombastične izjave bivših ministara, koji su se možda prihvatili ministarske dužnosti s potpunim nepoznavanjem stanja u resoru, da ih je netko bojkotirao. Pa jasno, ako su došli s bijesnim idejama, onda im je to netko trebao i reći. Svuda na svijetu ljudi iz uprave upozoravaju ministre da su neke njihove ideje potpuno neostvarive. To su vrlo često profesionalci s iskustvom, koji su prošli sve edukacije, bili po svijetu i onda im dođe netko tko se jučer počeo baviti politikom i kaže “ja ću promijeniti cijeli svijet”. Meni je to, oprostite, malo odiozno. Uvijek sam za to da se stvari mijenjaju u skladu sa strukom, poznavanjem stvari na temelju činjenica i podataka, a ne na temelju impresija i izjava koje je netko dao u medijima da bi dobio pokoji glas na izborima”, kaže Koprić.

Naravno, on nema ništa protiv Kolakušićevih poruka o iskorjenjivanju korupcije, jer Hrvatska stvarno jest država koja ima ozbiljan problem s korupcijom. “Na tome se ni formalno ne radi dobro ni dovoljno, a kamoli u stvarnosti. Sve to su realni problemi i bilo bi dobro da gospodina Kolakušića netko u tom smislu čuje i da se krene zbivati nešto. No da će on sam to riješiti, to je smiješno. Nitko nije sam riješio probleme cijelog društva; čak ni u jednom selu ne možete sami riješiti problem, a kamoli na razini zemlje članice EU-a, koja je usto vezana brojnim obzirima, ugovorima, procesima, standardima, poslovima, obavezama…”, zaključuje Koprić, piše tportal.

Piše Ivan Brodić
Jeste li primijetili da svi zeleni pokreti imaju u sebi nešto armagedonsko?

Čudan sjaj u očima je tu, neizbježan smak svijeta samo što nije, sljedbenika ima, samo još nedostaju lojtre, pa da se poput radikalnijih pripadnika Jehovinih svjedoka pentraju na njih ne bi li bili bliže Bogu u trenutku njegova ponovnog dolaska.

Takve, kaže Biblija, Krist neće prepoznati kao svoje, no to je za neki teološki osvrt…

Tako nekako izgleda i nova zelena revolucija u Europi, čiji nas valovi zapljuskuju preko kulta Grete Thunberg, tj petkovnog srednjoškolskog štrajka za klimu, činjenice kako je većina mlađih od 30 godina u njemačkoj glasovala za Zelene i popularnosti Green New Deala Alexandrije Ocasio-Cortez u SAD-u.

Jer upravo se ovdje o tome radi. Naime o zauzimanju pozicija u nekoj novoj svjetskoj podjeli karata.

Kako inače protumačiti to što nam tumače kako krave puno prde, što je dakako najveći problem globalnog zagrijavanja, te pokušavaju uvesti veganstvo kao dominantnu prehrambenu kulturu, u kojoj će oni, dakako biti gurui koji će nam dopuštati što smijemo, a što ne bismo smjeli jesti? Kako objasniti njihovu borbu protiv putovanja zrakoplovima, a evo ovih dana je gospođica Greta Thumberg, u društvu Terminatora, Arnolda Schwarzeneggera, doletjela mlažnjakom u Beč, ne bi li zaprijetila skepticima, energetskim tvrtkama, zrakoplovnoj i autoindustriji kako će „ih dostići njihova (zelena) sudbina“?

Točno, što je dopušteno Jupiteru, nije volu! Pa oni lete mlažnjacima, odlučuju što ćemo jesti, koriste moderne mobilne tehnologije i okrenuti su kriptovalutama.

Ali, kako objasniti gospodi kako njihova okrenutost kriptovalutama unazađuje zaštitu okoliša više nego li stotinu stada krava, jer za rudarenje kriptovaluta potrebna je velika količina energije, mahom iz fosila?

Kako objasniti spomenutoj političkoj američkoj zvijezdi i njenim europskim sukultašima kako za njihove želje treba jako velika razina prisile? Čak je i prvi New Deal, onaj Rooseveltov, Vrhovni sud SAD-a desetljeće nakon njegova provođenja proglasio suprotnim ustavu, političkim i ekonomskim slobodama, a on, za razliku od Green New Deala nije bio usmjeren ka usporavanju gospodarstva.
Vjerojatno nikako, jer svaka revolucija se sastoji od visoke razine nekritične panike, protiv bankstera, Židova, kapitalista, kulaka ili nečeg drugoga, i još više razine prisile u hvatanju pozicija prilikom nove političke podjele karata.

U tome se vjerojatno krije poziv na eskalaciju „ekološkog hitnog slučaja“, upućen ovih dana iz Beča, kao i iz Njemačke nakon objave rezultata euroizbora.

Ekološki hitni slučaj zapravo se sastoji u znanstveno dokazanoj činjenici kako čovjek ubrzava ono što se sa Zemljom uvijek događalo, naime zatopljenja i hlađenja. Znanstvena činjenica našla je oživotvorenje u klimatskim I ugljičnim ciljevima Pariškog klimatskog sporazuma, koji ima za cilj, pojednostavljeno, smanjiti temperaturu na Zemlji za dva stupnja Celzijusa.

Postavlja se pitanje kako to praktično eskalirati, a ne uvesti svijet u novi srednji vijek? Plan je, dakako, suspendirati konvencionalne izvore energije, jer, kažu, ako to ne učinimo, ako ne suspregnemo industriju, ova planeta nema šansu.

No, ne pripadnici cjelosvjetskom kulta ne odgovaraju hoće li onda obnovljiva energija uopće imati šansu. Obnovljiva energija nije samo sunce I vjetar, potrebni su nam alati, potrebna nam je tehnologija kako bi se, iz Bogom danog resursa, dobila energija.

Naime, za proizvesti obnovljivu energiju potrebne su elektrane, a za njihovu proizvodnju potrebna je velika količina ugljena, za instalaciju elektrana potrebna je velika količina fosilnih goriva. Još ih nismo u stanju proizvesti reciklažom dovoljno, bez bušenja. Kako ćemo to biti u mogućnosti bez stvaranja dodane vrijednosti, ako ugasimo konvencionalnu energiju?

Svaka nova tehnologija ovisi o umjetnoj potražnji, zrakoplov nikada ne bi postao komercijalan da su u igri bila braća Wright, da se nije pojavio Boeing I njegov kompromis s državnom vojnom industrijom. Tako je I sada, bez državne potražnje, pa i poticaja poreznih obveznika (priznajem sve manje!) ne bi bilo moguće potpuno tržišno proizvoditi obnovljivu energiju. Kako ćemo stvarati dodanu vrijednost za takvo društveno poduzimanje ako ugasimo konvencionalnu energiju?.

Posebna je priča to što sadašnja tehnologija nije u stanju akumulirati obnovljivu energiju tako da joj se kalorična vrijednost ne gubi prilikom transporta na velikim udaljenostima, a to je preduvjet da energetske I prometne tvrtke prijeđu na takvu vrstu energije. To, pak, što rudarenje, sada dostupnih, materijala za akumulaciju takve energije, poput litija, zagađuje okoliš na višoj razini nego li nekoliko bušotina nafte dodatno komplicira problem.

Odgovor bi, možda, mogla biti nuklearna energija, međutim današnja tehnologija, tu su zeleni djelomično u pravu, ne smanjuje rizik nuklearnih katastrofa kakvih smo svjedoci jednom u svakom od posljednjih desetljeća.

Ali, na trezvenom sagledavanju situacije, na stvaranju energetskog miksa I ravnoteže, na ekonomskoj slobodi s ciljem osiguravanja stvaranja nove vrijednosti, kako bi se industriji obnovljivaca I nuklearne energije pružila prilika za razvoj, nemoguće je stvarati sljedbeničku mrežu s ciljem pozicioniranja novih plemenitaša u projiciranom zelenom neosrednjovjkovlju.