Komentari

Kometar Ivana Brodića

Tijekom cijele ove godine, ne samo oko inauguracije novog američkog predsjednika, za kojega se očekuje kako će ublažiti neke politike svoga prethodnika, ponovno se gužva na velikoj šahovskoj ploči.

Nalazimo se u nekoliko paralelnih utrka i latentnih sukoba. A sve, kako je Mike Pence, sredinom prošle godine, priznao, počinje nalikovati na novi hladni rat – Hladni rat 2.0. Tako se nalazimo u trgovinskom ratu,informacijskom sukobu, digitalnom i tehnološkom prijeporu, klimatskim previranjima, utrci u isporuci i proizvodnji cjepiva, ali i permanentnom i latentnom energetskom ratu.

Kada sve to pogledamo, čini se kako se nalazimo u razdoblju vrlo sličnome onome, koji je u knjizi The Sleepwalkers, opisao Christopher Clark. U razdoblju kraja jednoga dijela povijesti, sutonu jednog svjetskog poretka. U takvom su stanju pojedine strateške ekonomske grane instrument koji zamjenjuje oružanu silu u težnji za širenjem utjecaja na geopolitičkoj ploči Rizika. Baš kao što je to lijepo opisao Edward Luttwak, poznati geopolitički konzultant, poznat i pod nadimkom Machiavelli iz Marylanda.

U energetskom smislu na ruku takvim događanjima ide asimetrija dobavnih pravaca energenata u Europu, prvenstveno u vidu ovisnosti članica NATO saveza, i onih pod zaštitom NATO saveza, o ruskim energentima. U prvome redu se radi o plinu, kao ključnom energentu sljedećih nekoliko desetljeća, u borbi za niskougljično društvo i tranziciji prema čistoj, obnovljivoj energiji.

Još od početka projekata Sjeverni i Turski tok, nakon političke krize u Ukrajini i nemogućnosti tj oslabljenoj mogućnosti, isporuke plina kroz tu zemlju, kao i visoke korupcije u operatoru plinskog sustava kroz tu zemlju, koja se očitovala u velikim gubicima zbog neodržavanja infrastrukture, kao i zbog ucjena ukrajinskih dužnosnika glede cijene transporta plina, puno je kritika na račun tih projekata.

Te su kritike, u vrijeme Donalda Trumpa, i njegove borbe za većom participacijom članica NATO-a u financiranju toga saveza, eskalirale u vidu sankcija za izvođače projekta Sjeverni tok 2, ali i snažnim lobiranjem za izgradnju sustava LNG terminala, za prihvat ukapljenog plina, u Europi, kao da je moguće imati, u uvjetima objektivno više cijene ukapljenog plina od kopnenoga, zbog tehnologije ukapljivanja i transporta, stabilnu opskrbu plinom bez kopnenoga plina, no to je neka druga tema, kao i to što gotovo niti jedan terminal za ukapljeni plin ne radi većim kapacitetom nego polovičnim.

Barem ne u Europi. Izuzev našeg hrvatskog, prve tri godine, ali i on ima svoje izazove zbog rasta cijene plina na azijskom tržištu. Naime, isporuke kasne zato što trgovci isporučuju plin tamo gdje će ga isplativije prodati.

Posebna je, pak, tema ulazak u LNG posao opskrbljivača kopnenim plinom, ali i jakih ruskih tvrtki poput Gazproma i Novateka…

Cijeloj situaciji nije pomogla afera s trovanjem ruskog oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog, protjerivanje novinara i različito vrijednosno shvaćanje demokracije i demokratskih procesa, što zagovornicima putinovskog antidespotizma na Zapadu, ali i među analitičarskom elitom, ne smeta kada treba zagovarati kineski model poslovanja, koji je najčešće pod čvrstim stiskom komunističke partije. Sudbina Jacka Ma to dokazuje. No, o tome nekom drugom prilikom, također.

Kritike se nastavljaju i danas, pa je tako prošloga petka, „problem“ Sjevernog toka 2 na sastanku G7 apostrofiramo i novi američki predsjednik Joe Biden, odbacivši mogućnost povlačenja sankcija izvođačima to ga projekta, koji je gotov 95 posto, ali glavni akteri i dioničari projekta ne pokazuju naznake zaustavljanja.

Pod utiskom lobiranja moćnog njemačko ruskog lobista, trenutno nastanjenog u Moskvi, gospodina Matthiasa Warniga, utjecajnog bivšeg pripadnika istočnonjemačkih službi, bivšeg bankara i lobista ruskih energetskih interesa, ili pod pritiskom ekonomske logike slično je rekao i nasljednik Angele Merkel na čelu CDU-a Armin Laschet.
Pruska tehnologija i ruski resursi, stara je krilatica o savezu kojega se svi boje….

Zdravorazumski, ne postoji nitko tko bi strmoglavio svoju ekonomiju za nekoliko desetaka postotnih bodova BDP-a, u uvjetima kada je plin ključni energent tranzicije prema niskougljičnom društvu i kao takav pogonsko gorivo za sve razvijene ekonomije sljedećih desetljeće do dva, pa tako i lokomotive EU, Njemačke. Sjeverni tok 2 i Turski tok (te njegov nastavak Balkanski tok) upravo tome služe. Kako bi europske ekonomije dobile stabilnu opskrbu plinom, u uvjetima ukrajinskih nestabilnosti i neulaganja u infrastrukturu (sjetimo se samo europske zime u jeku ukrajinske krize). Zato oni kapacitetom, zbrojno, približno odgovaraju ranijem kapacitetu Ukrajinskog toka.

Uostalom, ozbiljni se ljudi, usprkos geopolitičkim ucjenama, drže svojih dogovora i ugovora, a infrastrukturni se projekti ne dogovaraju na razdoblje amortizacije kraće od dvadeset do trideset godina, pa tako neće niti Sjeverni tok. Ne bi niti jedina izgledna alternativa, ona poljska, koja bi trebala dovesti norveški plin u Europu, ona, naime, još nije niti prošla iz faze ideje u fazu nacrta, a kamo li realizacije.

Vrlo je malo zemalja koje ne trguju sa susjedstvom i dalje energentima, trguje čak i Sjeverna Koreja s Kinom i Rusijom, trgovala je jedna od najzatvorenijih zemalja u povijesti Hoxina Albanija, a trgovalo se čak i u vrijeme Hladnoga rata. Dovoljno se prisjetiti priča (noveliziranih ili ne) o moćnom traderu Marcu Richu.

S druge strane, velike kompanije, EU, ali i njemačka i ruska nacionalna strategija, postaju sve svjesnije mogućnosti vodika, koji je također niskougljični energent, a za razliku od ostalih obnovljivih izvora nema izazove skladištenja. Pitanje je vremena kada će se stvarati i prenamjenjivati infrastruktura za njegov transport.

A posao na kraju pobijedi svaki sukob i svaku ucjenu. Pobijedit će i ovo geopolitičko preslagivanje pred nama….

Aljoša Pleić za HRT

Kako lokalne zajednice u Hrvatskoj mogu kreirati i provoditi svoje politike razvoja? Mogu li manje sredine zadržati stanovništvo da u potrazi za boljim životom i za poslom ne odlazi u veće? Ima li načina da i male lokalne zajednice osiguraju dobre uvjete života i rada? Ako ima resursa – ima i načina. Neki će priliku vidjeti u turizmu, drugi u poljoprivredi, ali što je s trećima koji naizgled nemaju nikakvih resursa – osim neiskorištenog prostora u svojim prostornim planovima? Takvima su možda prilika projekti obnovljivih izvora energije.

Na tu je temu govorio Aljoša Pleić, direktor Acciona energije i predsjednik NO OIEH gostujući na HTV 4 u emisiji Studio 4.

Pleić je istaknuo važnu ulogu lokalnih zajednica u OIE projektima te pojasnio kako se od samog početka planiranja razvoja nekog OIE projekta kreće u komunikaciju s lokalnom zajednicom. Lokalne zajednice su partneri u projektu, istaknuo je Pleić, i u zadnjih 15 godina razvoja OIE projekata u Hrvatskoj svjedočimo njihovoj želji da imaju takve projekte u svojim sredinama. To im donosi i brojne prednosti.

“Lokalne zajednice od OIE projekata imaju višestruke benefite. Nije im samo cilj naplatiti komunalnu naknadu, ona je čak i manji dio pozitivnog efekta iako su OIE projekti na račun komunalne naknade uplaćivali od nekoliko stotina tisuća kuna pa do više od milijun kuna. Imaju još nekoliko direktnih benefita kao što su energetska renta koju plaća svaki projekt te nova radna mjesta. Uz to, svaki OIE projekt lokalnoj zajednici u kojoj se razvija pomaže kroz sponzorstva i donacije, što rade i svi naši članovi”, istaknuo je Pleić te naglasio ekonomski, društveni, ali i ekološki utjecaj OIE te značaj domaće komponente u projektima OIE – usluga i opreme. Taj udio domaće komponente varira od 30-40 posto pa do više od 60 posto, kao što je, primjerice, u slučaju prve geotermalne elektrane u Hrvatskoj i u najnovijim projektima vjetroelektrana.

Dio EU sredstava namijenjen je i bržoj integraciji OIE u elektroenergetski sustav. Govoreći o postojećoj elektroenergetskoj mreža i prihvatu brojnih OIE projekte, naročito u malim lokalnim zajednicama, Pleić je naglasio da mreža može, mora i hoće podržati jaču integraciju OIE.

“Trenutačno u Hrvatskoj, ali i globalno, imamo elektroenergetsku mrežu staru više od 50-ak godina. U vrijeme kad je građena, proizvodnja i izvori energije bili su drugačiji nego danas. No, danas je sve drugačije, čak su se i navike potrošača promijenile. Sada su se otvorile i velike mogućnosti da se kroz Green Deal i EU fondove alocira što više sredstava upravo u tu svrhu”, istaknuo je Pleić, a prenosi portal OIE.

Više ponuđača

Postoji puno interesa za više od stotinu OMV-ovih pumpi na tržištu, pogotovo nakon što je Petrol preuzeo ulogu regionalnog lidera u downstreamu.

Za gotovo 93 posto dionica u slovenskom poslovanju, koliko ih želi prodati OMV, naime, interes je pokazala poljska energetska tvrtka PKN Orlen, a među mogućim kupcima spominju se i mađarski MOL, azerbejdžanski SOCAR i ruski Lukoil.

Azerbejdžanska tvrtka SOCAR, koja je kupila 82 benzinske pumpe u Austriji 2019. godine, i ruski Lukoil, koji je Crobenz preuzeo u Hrvatskoj 2010. godine, također su bliske Sloveniji, podsjetile su Finance.

OMV je drugi najveći igrač na slovenskom tržištu naftnih derivata s udjelom od nešto više od 20%. Petrol ima najveći, nešto manje od 60%, s 318 benzinskih postaja.

Petrol pak nije zainteresiran za kupnju, a pitanje je bi li mu koncentraciju dopustio i slovenski regulator sukladno europskim pravilima o tržišnom natjecanju.

Istovremeno, sukladno novoj strategiji, Petrol je napustio ideju o gradnji nove zgrade, ali i ulaska u bankarsko poslovanje, jer vide poprilično mogućnosti za isplativije investicije, rekla je za Delo predsjednica Uprave Petrola Nada Drobne Popović.

Posljednjih godina mađarski MOL, koji ima nešto više od 50 benzinskih servisa, jača svoju prisutnost na slovenskom tržištu. Za sada nisu željeli komentirati kupnju OMV-ovih benzinskih postaja, no kuloari bliski kompaniji iskazuju određenu skepsu glede te moguće transakcije.

Ostali pružatelji usluga imaju manji udio.

Prije desetak dana austrijski OMV objavio da namjerava prodati 92,25% udjela u OMV Slovenija kao dio programa prodaje investicija. Za STA su objasnili da je ovo korak prema optimizaciji investicijskog portfelja, dodajući kako je prerano odgovoriti kome će ih prodati.

OMV ima benzinske crpke u Sloveniji pod markama OMV, Eurotruck, Avanti i Diskont. Prisutan je i s tvrtkom OMV Marine koja se, kako su objasnili, neće prodati.

Farkaš za HRT

Slučaj Navaljni” doveo do krize u Bruxellesu, Europa će morati promijeniti svoj kurs prema Rusiji, Sjeverni tok 2 samo što nije gotov, kako ga otvoriti s Putinom, Biden formirao tim i definira politike… O svjetskim aktualnostima govori Branimir Farkaš.

Slučaj Navaljni doveo je do krize u Bruxellesu… Visoki povjerenik Europske unije za vanjske poslove Josep Borell “ponižen” je u Moskvi. Došao je Putinu pod noge, u trenutku kad se raspravlja o novim sankcijama protiv Moskve. Putin ga nije ni primio, nisu mu dali da se susretne s Navaljnim: Sergej Lavrov mu je dao ponižavajući komentar a naizgled logičan – da se obrati sudu ako se želi sastati s pritvorenikom – komentirao je u emisiji Dobro jutro, Hrvatska vanjskopolitički analitičar Branimir Farkaš aktualnosti u svijetu.

Na press konferenciji Lavrov je nazvao Europsku uniju pred Borellom “nepouzdanim partnerom”, podsjetio je Farkaš, a Borell nije reagirao što je izazvalo bijes u Bruxellesu. Za vrijeme konferencije, putem Twittera je saznao da su Rusi protjerali 3 europske diplomate iz Njemačke, Švedske i Poljske zbog “sudjelovanje na prosvjedima”. Mediji su ga razapeli, 80-tak parlamentaraca potpisalo je zahtjev za njegovim opozivom.

Europa će morati promijeniti svoj kurs prema Rusiji, smatra Farkaš. Njemačku opterećuje Sjeverni tok 2, plinovod je zamalo gotov, trebao je biti otvoren krajem prošle godine, no sad je to velika neugodnost: otvoriti plinovod s Putinom nakon pokušaja ubojstva pa uhićenje oporbenog vođe… To je sada domaći skandal, ali i problem za odnose s SAD-om gdje Joe Biden želi otvorenu, drugačiju i konzistentnu politiku prema Rusiju.

U Americi se nastavlja postupak protiv Trumpa, a Biden je formirao tim i definira politike. Zanimljiv je njegov izbor ministra obrane i to zbog toga što se radi o prvom crnom ministru obrane – ex general s 4 zvjezdice Lloyd Austin. Nije samo to ogroman iskorak, već i njegov stav o klimatskim promjenama: Klimatske promjene su pitanje nacionalne sigurnosti i tako ih treba tretirati – kaže ministar Austin. U prošloj Strategiji, objavljenoj 2018. godine, klimatske se promjene gotovo uopće ne navode – Donald Trump je smatrao da su one ‘kineska izmišljotina’.

Ministar Austin je otišao i korak dalje te potvrdio da američki i saveznički zapovjednici svake godine provode operacije koje su posljedica nestabilnosti u društvima teško pogođenim dezertifikacijom (širenje pustinjskog okoliša u sušna ili polu sušna područja, uzrokovano promjenama klime, ljudskim utjecajem ili i jednim i drugim), prijetnje da bi protivnici mogli ostvariti pristup američkom ozemlju preko Arktika i zahtjeva za humanitarnom pomoći širom svijeta. Samo u 2019. godini Ministarstvo je utvrdilo posljedice klimatskih promjena na 79 vojnih instalacija na svakom geografskom području odgovornosti borbenog zapovjedništva. To je kopernikanski obrat u tretiranju klimatskih promjena kao prijetnje društvu od strane vojno obrambenog sustava, donosi HRT.

Komentira Ivan Brodić

Vrag je odnio šalu, shvatili su i u Vladi RH. Barem ako je suditi po jučerašnjem briefingu za novinare u ministarstvu gospodarstva, gdje je ministar Ćorić najavio kako ima plan za riješiti situaciju oko INA-e.

Ministar Tomislav Ćorić je slavodobitno novinarima predočio kako je hrvatska strana, temeljem Božićnog obećanja, a nakon cirkusantskog procesa s konzultantima i njihovim mijenjanjem kao čarapa te wishful thinkinga u procesu određivanja vrijednosti INA-e, odlučila ponoviti ponudu za preuzimanje MOL-ovog relativno većinskog udjela u hrvatskoj naftnoj kompaniji.

Jer, naposljetku su shvatili i u Vladi, nije uputno slušati raznorazne aspirante na čelno mjesto nacionalizirane kompanije, ta takva je vlasnička struktura i dovela do potrebe restrukturiranja, pronalaska strateškog partnera te njegove prirodne želje za maksimizacijom vlastitog vlasništva i utjecaja u kompaniji.

Koji je, uzgred, po financije i upravljanje bio blagotvoran, o čemu sam već pisao. Koji, prema presudi međunarodnog arbitražnog suda, nije bio nelegitiman, dapače, procesi nacionalnog pravosuđa protiv toga u međunarodnopravnom epilogu označeni su kao politička haranga.

Svađa dvaju vlasnika bilo koje svojine, čini se došlo je iz stražnjice u glavu i opinion makerima u Vladi, gotovo uvijek dovodi do obezvrjeđivanja te svojine. Tako, nakon zanimljivih akvizicija slovenskog Petrola u Hrvatskoj, INA više nije regionalni lider u downstreamu, a nakon što i OMV proda svoje slovensko poslovanje, pitanje je hoće li biti i druga po redu.

Nije pomogla niti slučajna greška oko prijave na natječaj za modernizaciju rafinerije u Rijeci, no, uvjeravaju me u INA-i, i nije im za nevjerovati jer riječka rafinerija je MOL-u i INA-i iznimno važna za poziciju na mediteranskom tržištu, kako se ništa katastrofično nije dogodilo i kako investicija ide dalje. A ona je nekoliko puta veća od investicije u Pelješko most. Razumljivo je, stoga, zašto je “bušenje” te investicije u osobitom interesu opinion makera i influencera, koji zagovaraju nacionalizaciju kompanije na račun, ili uz inspiraciju, aspiratora na funkcije u tako vlasnički posloženoj kompaniji, no to je neka druga tema.

U uvjetima energetske tranzicije, kompanija kakva je INA, u svađi dvaju vlasnika, ima skučene mogućnosti napraviti iskorake u obnovljive izvore energije, izvan maloprodajne mreže punionica električnih vozila, recimo u solare, vjetar ili pak u vodik, koji je neiskorišten ili slabo iskorišten nusproizvod nekih INA-inih industrija….

Ako Hrvatska izgubi i plinsku arbitražu u Washingtonu, stvari neće izgledati nimalo bajno.

Sada, nadaju se u ministarstvu, mađarska je strana spreman na nove pregovore, jer u političkom smislu, ovo pitanje sve više pritišće inače poslovično dobre odnose Hrvatske i Mađarske.

Tajming nije loš, međutim, mađarskoj strani se ne žuri prodati ispod cijene, jer svoje je dionice legitimno kupila na tržištu, a međunarodno pravni lijek stoji iza upravljačkih prava koje ima u kompaniji.

Sama situacija u kojoj Hrvatska može računati na smanjene uplate u proračun gubitkom INA-ine pozicije, možda je dobar motiv za hrvatsku stranu, ali za multinacionalku kakav je MOL trebat će još neki argumenti.

U toj pat poziciji, možda bi dobar argument bio promjena vlasničkih udjela, a samim time i potreba za promjenom upravljačkog ugovora. Stoga, možda valja razmišljati izvan okvira. Neka RH zadrži, sukladno Zakonu o INA-i 25 posto plus jednu dionicu, što nam garantira zadržavanje branda te djelovanje kompanije u hrvatskom pravosudnom sustavu, što je važno u energetski kriznim vremenima i kataklizmama. Ostatak svojih dionica neka proda trećoj strani, može i nekom konzorciju hrvatskih tvrtki, takvih koji to mogu financirati, a imali bi energetski i poslovni interes u našoj zemlji je dvije ili manje.

Za to je potrebna politička hrabrost, koja nije imanentna sustavima u kojima se glasovi plaćaju (dakako, ne direktno) i politikama čija se popularnost kupuje zadovoljavanjem posebnih interesa. Jer, bliže se lokalni izbori. Možda je slučajnost, ali ministar je i tako najavio kako će se ponovno o tome razgovarati u ljeto, dakle, nakon lokalnih izbora…

No, možda nas iznenade, čime bi, vjerujem, iznenadili i sebe i svoja politička očekivanja.

Mišljenje
HPK je mišljenja kako površine koje bi trebale pojačati samodostatnost, proizvodnju hrane i konkurentnost, nikako ne bi smjele biti korištene za izgradnju sunčanih elektrana na poljoprivrednim tlu

Hrvatska poljoprivredna komora uputila je Jedinicama regionalne samouprave – županijama, apel i zahtjev da prilikom izmjena i dopuna Prostornih planova županija (PPŽ) vode brigu o poljoprivrednom zemljištu, odnosno da ga sačuvaju za potrebe poljoprivredne proizvodnje, a ne gradnju sunčanih elektrana na poljoprivrednom zemljištu.

„Slijedom pritužbi brojnih poljoprivrednih proizvođača, Hrvatska poljoprivredna komora je na sjednici Upravnog odbora (predstavnici poljoprivrednika iz svih županija) donijela zaključak kojim se nikako ne podržava mogućnosti gradnje sunčanih elektrana na poljoprivrednim površinama, osobito na zemljištu kategorija P1 i P2 (najkvalitetnija poljoprivredna zemlja) te na svim ostalim poljoprivrednim površinama koje se koriste u svrhu poljoprivredne proizvodnje, objavljeno je iz Hrvatske poljoprivredne komore.

„Želimo istaknuti kako novi prijedlog „Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine“ ima za strateški cilj – samodostatnost u hrani i razvoj biogospodarstva. U okviru navedenog planira se povećanje iskorištenosti poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju hrane kao instrument za smanjivanje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti na ruralnim i obalnim područjima te na područjima koja zaostaju u razvoju“, izjavio je predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović.

HPK je mišljenja kako površine koje bi trebale pojačati samodostatnost, proizvodnju hrane i konkurentnost, nikako ne bi smjele biti korištene za izgradnju sunčanih elektrana na poljoprivrednim tlu, ukoliko nema svrhu pomoći konkurentnoj poljoprivrednoj proizvodnji hrane tog gospodarstva, a s ciljem jačanja konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje. Također, jedan od važnih segmenata konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstava je proizvodnja zelene energije na istima kroz postavljanje solarnih kolektora na postojećim objektima ili izgradnju bioplinskih postrojenja u sklopu gospodarstva, naglašavaju u HPK.

„ Proizvodnja hrane i postavljenje solarnih elektrana na krovove postojećih poljoprivrednih objekata trebaju imati prioritet za rast i razvoj konkurentnosti ruralnih područja. Ovim putem tražimo da uvažite naše primjedbe te tijekom izmjena svojih PPŽ-a onemogućite izgradnju sunčanih elektrana na poljoprivrednom tlu. Ovim putem tražimo da uvažite naše primjedbe te tijekom izmjena svojih Prostornih planova županija onemogućite izgradnju sunčanih elektrana na poljoprivrednom tlu“, zaključio je predsjednik HPK Mladen Jakopović.

Tabak za N1
Analitičar portala Obris i član saborskog Odbora za obranu, Igor Tabak, gostovao je u Novom danu i komentirao nabavu borbenih zrakoplova.

Upitan je li sigurno da će Hrvatska ići u nabavu borbenih zrakoplova, Tabak je rekao da je u Hrvatskoj posebno na vojnim pitanjima jako malo stvari sigurno ili jasno. “Te nabave se već duže vremena ne rade na transparentan način, transparentnost u obrani pada, a cijeli postupak u nabavi borbenih aviona posebno je karakteriziran činjenicom da su rokovi nejasni i o odgodi se sasvim slučajno čuje u odgovoru na novinarsko pitanje bez obzira što se radi o poslu koji je težak kao četiri Pelješka mosta”, rekao je Tabak.

Nabava borbenih zrakoplova teška je odluka, a u Hrvatskoj su ulaganja u obranu zadnjih više desetaka godina vrlo slaba, objasnio je Tabak, dodavši da su MiG-ovi koje trenutno imamo pred umirovljenjem.

“Kraj 2023. ili 2024. je rok kad se mašine počinju umirovljivati i onda ostajemo bez aktualnog rješenja za pitanje nadzora zračnog prostora, a to je onda ono što će opet nekoga pritjerati na rub stola i natjerati da stvarno dođe do odluke. Budući da je odluka ne samo skupa, nego i komplicirana, nije je dobro donositi u zadnjem momentu. Postupak je dugotrajan, Hrvatska nema iskustvo u takvim nabavama i to se jako dobro vidi i preklani i lani i ove godine i te sve stvari utječu na rokove. Sklapanje odabira, sklapanje ugovora, početak obuke pilota, početno preuzimanje tih aviona, to sve traje i tek treba vidjeti koliko je Hrvatska sposobna za takav tehnološki skok za ljude koji rade u zrakoplovstvu i koji su naviknuti na ruski model koncepcijski, a onda treba skočiti na nešto puno, puno modernije, jer sve ove ponude su beskrajno modernije od onoga što danas koristimo”, rekao je Tabak.

“Ako se odabere ili krene u kupovinu ne bi bilo čudno da se sklopi kratkoročni prijelazni dogovor s državom od koje kupujemo avion, da nam pomogne premostiti taj period. To nije toliki problem, koliko je presjeći, donijeti odluku i preuzeti u službu novi avion, koji god on bio. To je kompleksan set koraka koji su važni sami za sebe i ovakvi su postavljeni rokovi, kao postupni izlazak MiG-ova iz službe, dobri, jer se kod nas ništa ne radi planski prije nego što vrag pokuca na vrata”, rekao je Tabak.

Piše Ivan Brodić
Tijekom posljednjih nekoliko dana pristigle su informacije koje su neki mediji označili zabrinjavajućim, a koje govore o tome kako je, netom svečano otvoreni, LNG terminal u problemu tj. kako nisu došla tri broda koja su bila ugovorena za rad toga terminala. Odlučili smo to provjeriti s akterima poslovnog procesa oko LNG terminala.

Pojedini su portali, poput Geopolitike.news, objavili informaciju iz Jadranskog pomorskog servisa, koju je EnergyPressu potvrdio izvor iz tvrtke LNG Hrvatska. Ponudio je racionalno objašnjenje.

Naime, kako se nalazimo u razdoblju u kojemu je cijena ukapljenog plina u Aziji (Kina, Japan i Južna Koreja) nekoliko puta skuplja, trgovci su se vodili ekonomskom računicom te su prodavali plin u tom području, pristajući naručiteljima platiti naknade, kalkulirajući s burzovnim cijenama plina u Europi. Štoviše, inozemni portali koji prate kretanje tankera primjećuju zadnjih dana pojačano kretanje brodova s ukapljenim plinom prema tim krajevima.

Ugovori se u ozbiljnom svijetu poštuju, pa o nestašicama plina na tržištu ne možemo niti razmišljati, upozoravaju redakciju EnergyPressa iz nekoliko tvrtki zakupnika terminala, koji je uzgred zakupljen u punom kapacitetu sljedeće tri godine, a zakupnici su INA, HEP, MVM, MET, dok još neke tvrtke imaju ugovore o korištenju terminal putem ugovora o swapovima s postojećim zakupnicima.

Ipak, razmišljajući o tržištu ukapljenim plinom, čini se kako je ovome trenutku tržište ukapljenim plinom iznimno volatilno, a analitičari s kojima smo razgovarali upozoravaju ponovno na činjenicu kako je jako dobro to što smo sagradili terminal za ukapljeni plin u smislu diverzifikacije i energetske sigurnosti, ali kako je, zbog cijene ukapljenog plina, koji je i bez azijskog tržišta skuplji od kopnenog plina, pogrešno orijentirati potrošače isključivo prema njemu.

Uostalom, Hrvatska ima dobro riješen ugovor o uvozu kopnenoga plina, koji je stabilan i trajat će još nekoliko godina sigurno. Jednostavno je, takva bi politika bila udar na gospodarstvo, koje će još neko vrijeme ovisiti o plinu kao tranzicijskom gorivu prema niskougljičnom društvu.

Odjeci dogovora s bankama
Gotovo četiri i pol godine nakon što je podignuta prva tužba protiv Republike Hrvatske na arbitražnom sudu u Washingtonu zbog konverzije kredita u švicarskom franku i 127 milijuna kuna sudskih troškova kasnije, država i banke postigle su nagodbu. Većina kreditora pristala je odustati od zahtjeva za nadoknadu najmanje 2,5 milijarde kuna štete zbog konverzije ‘švicarca’.

Dok Vlada tvrdi da dogovor ne uključuje kompromise s bankama, stručnjaci ističu da je ustupak bilo rezanje uplata premije osiguranja depozita, kontroverznog poteza u rastućoj neizvjesnosti zbog pandemije.

Dogovor je postignut sa Zagrebačkom, Raiffeisen, Erste & Steiermärkische te OTP-om, kao i PBZ-om te Sberbankom premda posljednje dvije nisu podnosile tužbe. Od osam banaka koje su odobravale kredite u švicarskom franku, dogovor ne uključuje Addiko ni Societe Generale, a koji je formalno otišao s domaćeg tržišta prodajom Splitske banke. S te dvije banke dijalog se nastavlja i pokušat će se doći do rješenja, diplomatski je ustvrdio ministar Marić. Na internetskim stranicama Međunarodnog arbitražnog suda za investicijske sporove (ICSID) u Washingtonu, koji je dio grupe Svjetske banke, već su notirane suspenzije postupaka do kraja lipnja (osim za Zabu) nakon čega bi procedura trebala biti formalno okončana. Prema riječima ministra financija, iznos od 2,5 milijardi potencijalnih obveza uključuje i postupke pri domaćim sudovima, a riječ je zahtjevu od 482 milijuna kuna na zagrebačkom Trgovačkom sudu.

“Suspenzija koja je stupila na snagu podrazumijeva da nema dodatnih radnji ni troškova. Ni sam dogovor ne donosi dodatne troškove”, rekao je Marić. Porezne obveznike ti su sporovi dosad stajali 127 milijuna kuna. Uime Republike Hrvatske postupak je vodilo Državno odvjetništvo te međunarodno odvjetničko društvo sa sjedištem u Londonu Volterra Fietta. Protiv Hrvatske u Washingtonu se vodi 13 postupaka, nakon najnovijeg dogovora bit će ih četiri manje. Među njima najzvučnija ime je onog mađarskog Mola u arbitraži ‘teškoj’ 385 milijuna dolara.

Ministar financija bio vrlo decidiran da država bankama za odustanak od arbitraže nije obećala ustupke ili buduće kompenzacije, rekavši da nikome nisu u cilju dugotrajni i neizvjesni procesi.

Dodao je da su banke prepoznale napore Vlade na stvaranju i unapređenju poslovnog okruženja kroz uskladbu standardima i direktivama Europske unije, ulazak u Europski tečajni mehanizam i uvođenje eura.

“Namjera svakog smanjivanja određenih troškova i tereta za poduzetnike, pa i banke, je da se taj novac kanalizira drugim putem, prema onima koji su ciljani, a u ovim okolnostima je više no potrebita aktivnost banaka u kratkom roku za kreditiranje gospodarstva i građana za likvidna sredstva, a u nekim idućim koracima i za nastavak investicijskih ciklusa, kada krenemo putem oporavka. To je na tragu i ovog ukupnog okvira o kojem govorimo”, rekao je.

Premda neće biti budućih ustupaka, država i banke ipak su imale mjesta za kompromis kroz smanjenje plaćanja premije osiguranja štednje. Iz bankarskih krugova često se može čuti da je trošak regulative u Hrvatskoj natprosječno visok, uključujući premiju osiguranja štednih depozita. Dok je prosjek u Europi 0,8% pokrivenosti ukupne štednje, u Hrvatskoj je 2,65% što banke godišnje stoji oko pola milijarde kuna. Budući da je usklada s direktivom stupila na snagu s 1. siječnja, banke prestale uplaćivati tu premiju jer je u fondu osigurane štednje prikupljeno više od zakonskog minimuma. Koliko će to biti privremeno i u kojem iznosu, tek će se vidjeti.

“Usporedio bih situaciju s odlukom da prestanete uplaćivati policu dodatnog zdravstvenog osiguranja jer imate osnovno nadajući se da vam neće biti potrebno jer ste mladi i zdravi. U Hrvatskoj je slučaj da imate visoku kapitaliziranost bankarskog sustava i visoku razinu izdvajanja za osiguranje štednje, ali vrijeme je takvo da vam polica osiguranja treba više nego ikada zbog Covida 19”, ističe Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. Naglašava da je i Hrvatska narodna banka vukla poteze u dijametralno suprotnom smjeru ograničavajući isplate dividendi, a sve s namjerom daljnjeg kapitalnog jačanja banaka u vrijeme rastuće neizvjesnosti.

“Iznos koji DAB ima za isplatu osigurane štednje dovoljan je za tri manje banke ili jednu srednje veličine. Iako je štednja koncentrirana u velikim bankama to je sustav koji funkcionira na povjerenju: kad imate reputacijski rizik stvari ne možete gledati statično”, podcrtava.

Tako se, nakon što je država 2015. za vrijeme Vlade Zorana Milanovića donijela Zakon o konverziji na isključivi trošak banaka što su stručnjaci kritizirali, a protiv je bio i HNB, danas pod pritiskom milijardi kuna potencijalnih obveza zatvara krug. Individualni rizici iz odnosa potrošač-banka postaju društveni rizik uz nadu da se neće materijalizirati.

Kompromis banaka i države kojoj će dogovor zasigurno ‘popeglati’ izglede javnih financija na putu za euro, zasigurno ima svojih argumenata, no postavlja se pitanje tajminga, posebice jer su se vjerojatnosti pandemije i dva razorna potresa u istoj godini mogle kalkulirati kao gotovo nevjerojatne.

Skepsu oko dogovora u utorak nisu skrivali u Udruzi Franak kojoj je “šokantno” da se dogovor objavio u vrijeme kada Ustavni sud odlučuje o ustavnim tužbama banaka protiv revizije Vrhovnog suda, kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF u kolektivnom predmetu franak. Prema najavama, Ustavni sud pravorijek bi trebao donijeti danas, a po Marićevim riječima arbitraže u Washingtonu i dogovor, “premda imaju isto ishodište”, ne bi trebale biti povezane. Na pitanje je li namjerava li HNB povlačiti neke “blagonaklone” poteze i je li bilo takvih obećanja bankama, regulator odgovara negativno.

“Stopa adekvatnosti kapitala i obvezne pričuve banaka nisu i ne mogu biti predmetom pregovora. U sklopu bliske suradnje s ESB-om, kao i u svojstvu makroprudencijalnog tijela, HNB će mjerama osigurati adekvatne razine kapitala banaka u RH i neće mijenjati odluku kojom je stopa obvezne pričuve smanjena s 12% na 9% u cilju oslobađanja dodatne likvidnosti koja je tada, u jeku prvog pandemijskog vala, bankovnom sustavu te posljedično cijelom gospodarstvu trebala omogućiti da lakše prebrodi kriznu situaciju”, poručuje regulator. U Hrvatskoj udruzi banaka u utorak nisu komentirali dogovor, piše Poslovni dnevnik

HRT
Danas bi trebala biti donesena presuda Alekseju Navaljnom koji je uhićen prošlog tjedna zbog kršenja uvjetne kazne po povratku iz Njemačke gdje se liječio od trovanja novičokom.

Prijeti mu zatvorska kazna od dvije do tri godine, jer je dio kazne već odslužio u kućnom pritvoru. Rusko državno odvjetništvo najavilo je u ponedjeljak da traži trajni zatvor za Navaljnog. Njegove pristaše su pozvane na okupljanje ispred suda.

Žestoki prosvjedi zbog uhićenja Alekseja Navaljnog, ali i njegovo otkriće golemog tajnog kompleksa, koji on povezuje s Vladimirom Putinom, udarci su inače monolitnoj vlasti u Kremlju. Prosvjednici nemaju samo problem sa službenom verzijom ruskih vlasti, po kojoj Aleksej Navaljnij nije bio ni otrovan – a kamoli bojnim otrovom. Nemaju problem samo s činjenicom da je odmah nakon povratka u Rusiju poslije borbe za život u Njemačkoj Navaljni uhićen zbog kršenja uvjetne kazne iz 2014., za koju su uvjereni da je tipični montirani proces kojim mu se brani da se natječe na izborima. Za njih je slučaj Navaljnog primjer svega što u ruskoj vlasti preziru.

– Umoran sam. Kao i mnogi građani Rusije. Imam 26 godina i gotovo cijeli svoj život proveo sam u eri Putina. Svake godine slušam jedna te ista obećanja. A što sam dočekao? Rat s Ukrajinom, rat s Gruzijom, povećanje postojećih poreza i uvođenje novih, kaže Ilja, stanovnik Vladivostoka.

Dok prorežimski mediji i analitičari i dalje tvrde da je u Sibiru za njega čulo samo oko 1.5 posto stanovništva, slučaj Navaljnog je čak i u sibirskim gradovima po cičoj zimi privukao na prosvjede tisuće ljudi. Manja grupa okupila se čak i u Jakutsku na -50 stupnjeva Celzijevih.

U vrhu vlasti i dalje uporno izbjegavaju izgovoriti ime Alekseja Navaljnog čak i kad o njemu moraju govoriti. No posljednjih mjeseci Kremlj je prisiljen sve češće komentirati političke procese koje pokreće djelovanje tzv. Berlinskog pacijenta.

Koliko bi ljudi glasalo za Navaljnog – teško je odrediti. Kandidatura mu je posljednji put bila odobrena 2013. Tada je na izborima za gradonačelnika Moskve bio drugi s 27 posto glasova. Ubrzo je protiv njega uslijedio sudski proces zbog navodne korupcije i uvjetna kazna koja se danas uzima za temelje njegova lišavanja slobode.

– Prosvjedne akcije će nastaviti. Nažalost, drugog instrumenta za zaštitu svojih prava građani Rusije nemaju. Kada bi sudovi bili pošteni, bilo bi moguće boriti se za svoja prava. Nažalost, ruski sudovi sad već zasjedaju u odjeljenjima policije, bez osiguravanja osnovnih prava – prava na upoznavanje sa sudskim materijalom, na savjetovanje s odvjetnikom i prava na javnost procesa, upozorava Ljubov Sobol, odvjetnica Alekseja Navaljnog.

Povratkom u Rusiju Navaljni je pokazao da je spreman ići do kraja. Neki pobornici u njemu vide budućeg ruskog predsjednika, neki pak hodajućeg mrtvaca koji bez obzira na prijetnje ide putem Borisa Njemcova i brojnih drugih žrtava. Treći pak prognoziraju da će ga vlasti strpati u zatvor na dugi niz godina, dok se ne slomi i odustane.

– Navaljni djeluje u okvirima ruske tradicije “samopožrtvovnosti”. Ideje spremnosti da se za istinu strada. Snimio je taj film, vratio se u zemlju, predao se u ruke onih koji su mu bez sumnje pripremali – i nastavljaju pripremati tešku robiju. To je svjestan čin kakav nalazimo u paradigmi cijele ruske povijesti i duhovne tradicije po kojoj se ne smije miriti s očiglednim zlom i nepravdom, kaže novinar Ego Moskve Maksim Ševčenko.

Dvosatni film o karijeri Vladimira Vladimiroviča Putina, Navaljni je dao objaviti na Youtubeu poslije svog uhićenja: Bavi se, između ostalog, misterioznom palačom na ruskim obalama Crnog mora, o kojoj već cijelo desetljeće kruže glasine da je napravljena za čovjeka kojeg – neki s obožavanjem, a neki s ciničnim prezirom – nazivaju novim ruskim carem. Putin tvrdi kako ono što je prikazano nije njegovo vlasništvo, ni njegove bliže obitelji.

Sam vrh ruskih vlasti ovog se puta morao angažirati oko demantiranja videa koji je na YouTubeu kliknut više od 100 milijuna puta. Iz Kremlja odgovaraju da misteriozna rojalistička palača pripada određenoj grupi poslovnih ljudi, ali kako se ti ljudi zovu – to pitanje već odbacuju kao neumjesno. Netransparentnost i odvojenost vladajuće klase u Rusiji odavno je takva, da se čini kao da se 20. stoljeće nije ni dogodilo.

Neočekivano masovni prosvjedi isprovocirali su dosad nezabilježenu medijsku mobilizaciju raznih organa režima. Čelnici formalno oporbenih stranaka u ruskom parlamentu, koji su na svojim čelnim pozicijama od ranih 90-ih, osuli su paljbu po prosvjednicima umanjujući njihov broj uz klasične optužbe.

– Na mitnzima se okupilo nekoliko tisuća ljudi. Vlast je o tome već govorila i sutra će podrobnije. Mi nismo sudjelovali ni na koji način. Sve su to provokacije. Vlast im treba za prosvjed dodijeliti londonski Hyde park, poručio je Vladimir Žirinovski, predsjednik LDPR-a od 1992..

– Postavljen je zadatak: proliti prvu krv, po mogućnosti mladih ljudi i školaraca. Pripremili su 37 grupa koje su po gradovima organizirale napade na predstavnike policije. Općenito govoreći, taj smo film nedavno imali prilike vidjeti u Bjelorusiji, poruka je Genndija Zjuganova, čelnika Komunističke partije RF-a od 1993..

Alekseju Navaljnom odbijen je zahtjev da presudu zbog kršenja uvjetne kazne dočeka braneći se sa slobode. Tijekom tjedna su uhićeni njegovi najbliži suradnici te brat Oleg Navaljni, a policija je obavila još jednu raciju u njegovom Fondu za borbu protiv korupcije. Stigli su upasti i u stan u kojem je do trovanja i lišavanja slobode oporbenjak živio sa suprugom i sinovima, donosi HRT.