Komentari

Ponukan kontinuiranim prenošenjem netočnih napisa iz dnevnih novina na društvenim mrežama, urednih našeg portala poručio kako bi valjalo bolje promisliti.
Njegovu objavu na društvenim mrežama prenosimo u cijelosti:

“Hajde da vas striček Ivan malo pouči, ili hajde da prospem biserje pred glavnostrujaške …. pa, znate već kaj….

Naimekajje, kada Slovenija i Mađarska ne bi imale dvosmjernu plinsku interkonekciju prema Italiji, one bi, prema energetskom paketu Europske unije, platile kaznu Europskoj komisiji.

To vam se zove energetska sigurnost.

Dakle, Mađarska ne radi takvu interkonekciju kako bi osigurala dovođenje LNG-a iz Italije. Dva su tome dodatna argumenta. Prvi, Mađarskoj bi punojeftinije bilo uvoziti LNG iz Gdanska, zbog već napravljene infrastrukture. Drugo, LNG u Italiji ima jako male kapacitete u odnosu na ukupnu talijansku potrošnju, i još neko vrijeme, posve sigurno, neće moći značajnije zadovoljavati tržište susjedstva.

To bi mogao tek LNG Krk, sa 2.5 milijardi kubika. I to iz dva razloga. Dakako ukoliko mi ispunimo obvezu prema EU i dovršimo kompresorske stanice za smjer interkonekcije prema Mađarskoj.

Prvo, to je kapacitet hrvatske godišnje potrošnje, a kako proizvodimo sami oko 40 posto te potrošnje te uvozimo nešto više od 1.4 milijarde kubika kopnenog plina. Drugo, nakon što ga je Vlada shvatila kao infrastrukturni objekt, rizik zakupa kapaciteta iz susjedstva je sveden na minimum.

Naposljetku, pitanje, kada će više prestati kejmtrejlovske, gušteroukazivačke i druge zavjeroteoretičarske analize u medijima sviju struja u Hrvata?”, stoji u objavi Ivana Brodića na Facebooku

Uvažavajući sve probleme i muke kojima su na žalost izloženi radnici Uljanika i 3. maja, kolumna vašeg novinara Ratka Boškovića pod naslovom „Što Brodosplit može naučiti od 3.maja i Uljanika“ – takva je da smo neizostavno dužni reagirati.
Gospodin Bošković već je duže vrijeme, makar što se Brodosplita tiče, u žestokom sukobu s činjenicama. Nismo do sada željeli voditi isprazne polemike, ali s obzirom na stavove koje je iznio u kolumni pod nazivom Ekonomski antibarbarus, dužni smo ne samo reagirati već moramo i javno konstatirati da bi se njegova kolumna trebala zvati Samoupravni ili čak Socijalistički antibarbarus.

Piše Josip Jurišić, voditelj ureda za odnose s javnošću Brodosplita, u odgovoru za Večernji list

Jer, ono što piše u tekstu od 14. veljače afirmira i promiče notorni gospodarski barbarizam. I to baš onakav kakav je upropastio Uljanik i 3.maj, sva ostala brodogradilišta i sve gospodarske subjekte čijim su upravama bili važniji naturalni pokazatelji od onih financijskih. Pojednostavljeno, Boškovićev Gospodarski barbarizam uništio je sve one kojima su tone, volumeni i ostali kvantitativni pokazatelji bili važniji od bilanci.

Nevjerojatan je, gotovo užasan apsurd da nam gospodin Bošković na samom početku kolumne spočitava kako je država uložila 12,17 milijardi kuna u sanaciju Brodosplita, a pred kraj teksta nas žestoko kritizira i blati jer nakon toliko uloženih milijardi u pripremu privatizacije današnji Brodosplit po proizvodnji brodova, BRT-a i cGT-a nije ni sijena i tek je djelić nekadašnje splitske brodogradnje.

Kako to da takav ekonomski znalac i analitičar nije uspio povezati te dvije kontradiktorne tvrdnje, koje je čak na kraju spomenuo u istoj rečenici, i zaključiti da je ta nekadašnja, za njega očito slavna splitska brodogradnja svojim štancanjem cGT-a, BRT i ostalih tona, ujedno kriva i za milijarde gubitaka koje spominje. I da su te silne milijarde morale biti potrošene za sanaciju upravo zbog načina poslovanja te i takve nekadašnje brodogradnje koja je vodila računa o broju novogradnji na navozima i napucavanju cGT-a i BRT-a u najjednostavnijim bulk carrierima i tankerima, a ne o profitabilnom poslovanju.

Ali tu nije kraj apsurda, gospodin Bošković gotovo sa podsmjehom uspoređuje proteklih pet godina poslovanja Uljanika i 3.maja s poslovanjem Brodosplita i slavodobitno navodi kako su oni eto u tom razdoblju sagradili i isporučili dvadeset brodova, a mi samo četiri. Pa Brodosplit nema njih što naučiti jer su 5,5 puta jači od njega, ističu iz Brodosplita Večernjem listu.

Zapanjujuće je da ne spominje gubitke koje je Uljanik grupa nagomilala tijekom gradnje tih dvadeset brodova. Niti u nijednom trenutku nije sučelio s jedne strane isporučenih dvadeset brodova, a s druge strane deset milijardi potencijalnog gubitka. Ni riječi nije napisao o protestiranim državnim jamstvima, niti o blokadama žiroračuna, neisplaćenim plaćama, odlasku radnika i drugim neželjenim posljedicama o kojima bruji cijela država.

Nevjerojatno je da gospodinu Boškoviću, kao ekonomskom analitičaru nisu važni financijski pokazatelji, pa mu niti gubici nisu sporni kao što mu nije sporno da je takav način poslovanja obogatio skoro sve na bilo koji način uključene, osim radnika koje je osiromašio, a brodogradilišta zaduživao – što će na kraju morati podmiriti porezni obveznici.

Za razliku od njega koji u svojoj kolumni zagovara socijalizam i plansku ekonomiju, mi ćemo se i dalje zalagati za tržišno gospodarstvo. Umjesto bahaćenja tonama, BRT i cGT-ima koje bez obzira na ogromne gubitke gospodin Bošković pokušava nametnuti kao uzorno gospodarsko ponašanje – mi ćemo i dalje voditi poslovanje pažnjom dobrog gospodara. Nećemo nikada ugovoriti posao za kojega znamo da će nam donijeti gubitak. I dalje ćemo ugovarati čelične brane poput onih za obranu Venecije od poplave, mostove, najveće generatore, silose, vjetrostupove i sve ostale čelične konstrukcije koji budu profitabilni, piše Jurišić u odgovoru Večernjem listu.

Da ne bi bilo nejasnoća, gradili smo i gradit ćemo i dalje brodove, redom najsloženije i najbolje u svojoj klasi, neusporedivo složenije od nekadašnjih balkera i tankera. A gradili bismo ih bili i više da se prijašnje vlade nisu ponašale kao da je Brodosplitu država maćeha. Nisu nam odobravali na vrijeme garancije, zbog čega smo izgubili najmanje tri unosna ugovora za složene i profitabilne novogradnje.

Na sreću to je razdoblje iza nas, zahvaljujući referencama koje smo stekli na svjetskom tržištu gradeći najveći jedrenjak na svijetu, zatim više kruzera i garanciji koja nam je prošle godine odobrila Vlada, ugovorili smo veliki polarni kruzer – najluksuzniji u svojoj klasi. Važno je istaknuti da ta garancija ne predstavlja državnu potporu, već je jamstvo za povrat avansa za brod koji je vrijedan preko 100 milijuna eura, u kojega će biti ugrađeno najmanje 70 posto domaće komponente. A to je tek prvi iz serije, jer će tako složenih brodova koje je moguće graditi s profitom – na našim navozima biti još.

Istina, trebalo je vremena, puno truda i ulaganja da se Brodosplit osposobi, preorijentira i bude prepoznat na svjetskom tržištu kao uspješan graditelj putničkih brodova – ali smo u tome i uspjeli. Zato nas čudi da gospodin Bošković i ostali instant brodograđevni stručnjaci zagovaraju prepune navoze jednostavnih i jeftinih tankera ili bulk carrier-a. A opće je poznato da bi svako europsko brodogradilište, pa tako i Brodosplit ugovaranjem takvih novogradnji ostvarilo siguran gubitak, jer Europa u tom segmentu zbog državnih subvencija ne može konkurirati azijskim brodogradilištima.

Za razliku od mišljenja tih instant stručnjaka, mi smo od prvog dana svjesni da nam nije povjereno restrukturiranje Brodosplita zato da bi svaka dva mjeseca organizirali svečano porinuće nekog takvog tankera ili bulk carrier-a. Nego zato da gradimo složene brodove s najvećim mogućim postotkom domaće komponente, te poslujemo stabilno i profitabilno. A Brodosplit tako i radi, bez uračunatih državnih potpora poslovali smo s profitom u 2016., 2017. i 2018. godini. Od početka restrukturiranja uplatili smo više od 811 milijun kuna poreza i doprinosa u državni proračun, a našim smo radnicima isplatili više od 900 milijuna kuna neto primanja, koji su 20% viši od prosjeka metalske industrije Hrvatske. Plaća im u pet godina nikada nije kasnila, osim što je jednom, ne našom greškom umjesto 15. bila isplaćena 16. u mjesecu, iako je ugovorni rok kraj mjeseca.

Zašto svi ovi ekonomski parametri nisu bitni navodnom renomiranom ekonomskom analitičaru koji nam pokušava nametnuti gospodarski barbarizam kao uzor i zašto gospodin Bošković kada je riječ o Brodosplitu preskače notorne činjenice i pokušava iskriviti stvarnost – pouzdano zna samo on. Ako je možda ljut na Brodosplit zato što mu svojedobno nismo htjeli financirati izdavanje knjige, to čak i možemo prihvatiti i tolerirati. Bolje to, nego ne daj Bože nešto drugo.

Međutim moramo konstatirati da smo se i u tom slučaju rukovodili pažnjom dobrog gospodara. Nismo naprosto u izdavanju te knjige pronašli ekonomski interes, o čemu kao odgovorni gospodarstvenici moramo voditi računa. A s obzirom za koju se gospodarsku doktrinu gospodin Bošković zalaže, ništa loše nismo napravili ni za ekonomsku misao niti za znanost – koje očito ništa ne bi izgubile neizdavanjem te knjige, stoji u tekstu koji prenosi Večernji list.

Gost nedjeljne emisije EnergyPress na N1 televiziji bio je Želimir Šikonja, dugogodišnji djelatnik INA-e na upravljačkim pozicijama u proizvodnji nafte i plina, a danas predsjednik Hrvatske udruge naftaša i geologa.
Govorio je o energetskoj strategiji, hrvatskoj proizvodnji i istraživanju, INA-inoj strategiji, investicijama u rafineriju Rijeka, LNG terminalu i Zakonu o INA-i. Pohvalio je donošenje energetske strategije te izrazio nadu kako će ovo biti prva strategija koja će dobiti izvedbeni plan. Pohvalio je rješenje unutar strategije koja idu za diverzifikacijom i energetskom sigurnosti te naglasio kako Hrvatska i u obnovljivim izvorima energije dobro stoji.

Izrazio je žaljenje što Hrvatska ne proizvodi dovoljno, te svake godine udio proizvodnje u potrebama opada. Kod plina je to osobito vidljivo, pa smo ovisni samo o jednom dobavnom pravcu, tj o jednom izvoru plina, što funkcionira dobro. Izrazio je čuđenje protivljenju istraživanja ugljikovodika u nekim krajevima, pogotovo u turistički nerazvijenim krajevima, jer istraživanja i proizvodnja gospodarski osnažuju kraj gdje se istražuje.

Pohvalio je povijesno dobrom odluku Vlade da shvati LNG terminal kao infrastrukturni objekt, jer se time dobiva novi dobavni pravac, prvenstveno za američki, a onda i sredozemni plin. Posebno je ovdje zanimljiv katarski plin, rekao je Šikonja, jer Katar je izašao iz OPEC-a i u budućnosti će se baviti plinom. Što se tiče zakupa, izrazio je optimizam, jer kada država i EU naprave terminal i osposobe brod, rizik zakupa će se značajnije smanjiti.

Pohvalio je MOL-ovu eru u INA-i, posebno posljednje dvije godine, rekavši kako je INA kontinuirano kompanija s najboljim rezultatima po svim pokazateljima. Ako izuzmemo emocije, posve je logično da se u Sisku ukida rafinerijsko poslovanje, rekao je Šikonja te izrazio nadu kako će nova investicija u rafineriju u Rijeci dodatno osnažiti rafinerijski posao u toj rafineriji te je učiniti dugoročno konkurentnom za dobavu mediteranske nafte.

Zaključio je kako promatra sa zanimanjem rasprave o zakonu o INA-i i kako se čudi potpuno neargumentiranim raspravama oko tako važnog pitanja. Nada se kako će se naposljetku, sa zakonom ili bez, odnos među vlasnicima relaksirati na dobrobit kompanije.

Pogledajte video

E

Reality show se nastavlja. Nakon što je suđenje vraćeno na prvu instancu zbog nepravičnosti koju je uočio Ustavni sud, ponovljeni postupak se nastavlja.
Dakako, govorimo o suđenju bivšem premijeru Sanaderu i, Hrvatskoj nedostupnom, čelniku MOL-a Zsoltu Hernadiju za navodno koruptivno stjecanje upravljačkih prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji INA-i.

Piše: Ivan Brodić, urednik EnergyPress-a

Na stranu to što bi za samu priču oko korupcije trebao postojati interes, a interes u korporativnom upravljanju INA-om jednostavno ne postoji, naprosto zato što relativni vlasnik, zbog nemogućnosti dolaska svih dionica na skupštine, uvijek ima kontrolu na kompanijom. Na stranu i to što smo financijskim usporedbama nedvojbeno, kao društvo, zaključili kako je MOL blagotvoran za INA-u, koja je pod njegovim upravljanjem najbolja hrvatska kompanija, s najboljim omjerom prometa, zaduženosti i profita. Na stranu i prigovori kako je MOL zapustio istraživanja, a koncesije je oduzela država, koja je kriva i za napuštanje polja izvan zemlje. Suđenje je nastavljeno.

No, vjerojatno je samo u Hrvatskoj moguće da Ustavni sud primijeti kako jedan način suđenja uzrokuje nepravičnost, da arbitražni sud u Švicarskoj (o upravljačkim pravima, koji je Hrvatska izgubila, a na koji nas nitko nije tjerao, dapače, jedna studija, ne korištena u tom postupku kao nekorisna, davala nam je izvrsne šanse (!)) utvrdi kako se jedan sudac poslužio političkim obrazloženjem presude (izrazio sumnju u politički motivirano suđenje), ali i to da je izvođenje dokaza u postupku koji je trebao dokazati koruptivnost stjecanja upravljačkih prava nevjerodostojno, i da se suđenje nastavi na isti način. Doduše, zamijenjen je sudac.

Naime, arbitražni sud u Švicarskoj je, podsjetimo na objave obrazloženja iz Večernjeg lista i portala Index,  ustvrdio kako svjedok Robert Ježić ne može biti vjerodostojan. Jednostavno radi toga što tvrdi kako je u njegovu tvrtku ušao financijski alat kojim je, kako on to tvrdi, napravljena korupcija prilikom stjecanja upravljačkih prava, a niti nakon odluke suda o tome država nije u posjedu dokaza o takvoj transakciji niti je alat korupcije izuzet u državni proračun. Postoji samo njegovo svjedočenje o tome.

Jučer je Robert Ježić svjedočio gotovo nepromijenjeno u suštinskom smislu. No, apsurd je na perceptivnoj razini. Novac koji je s ciparske tvrtke na Ježićevu tvrtku Xenoplast uplatio Imre Fazekas, a na koji je plaćen porez, kaže Ježić, ne postoji.

Ipak, uplata je bila, a to je dokaz korupcije, kaže svjedok. No, postavlja se pitanje, zašto je novac, ako je postojao, potrošen, a nije „parkiran“ na poseban račun kako bi se čuvao za Sanadera? Neće valjda biti da bi itko pametan poklanjao običnom poznaniku 5 milijuna eura? A kako novac nije izuzet kao dokaz, postavlja se pitanje nije li možda bilo riječi o nekom drugom poslu između Ježića i Fazekasa? Dakako, odgovore na ova pitanja nismo čuli, ali čuli smo kako novac ne postoji i kako će novac svjedok uplatiti u proračun RH kada se za to steknu uvjeti.

Zaključimo činjenicama, dva su suda utvrdila nevjerodostojnost svjedoka, a on je opet u procesu kao ključni svjedok, novac kojim je navodno izvršena koruptivna radnja ne postoji, kao niti uvjeti da se isti uplati u proračun RH. Ostaje samo zapitati se očekuje li gospodin Ježić žurnu uplatu pet milijuna eura iz MOL-a kako bi mogao novac uplatiti u proračun? A hrvatsko pravosuđe upitati, kako se ono naziva ponavljanje srušenog postupka, srušenim argumentima? I, što je sljedeće?

Pomalo je ironično da uz razne druge interesne skupine developeri vjetroelektrana u Hrvatskoj povremeno moraju ukrstiti koplja i sa zelenim udrugama.

Piše: Ivan Szekeres/Linkedin 

Iako se zeleni nominalno ne protive izgradnji obnovljivih izvora energije, pojedine zelene udruge u Hrvatskoj dižu tužbe kojima direktno osporavaju ocjene utjecaja vjetroelektrana na okoliš i ekološku mrežu. Takve tužbe imaju direktne posljedice na investicijski ciklus čega predstavnici tih udruga očito nisu u potpunosti svjesni.

Sredinom ovog tjedna sudjelovao sam na predavanju udruge BIOM pod naslovom “Smetaju li zelenima vjetreoelektrane?”. Na njemu su se okupili predstavnici udruge, studenti biologije, predstavnici ovlaštenih izrađivača studija utjecaja na okoliš te developeri i predstavnici investitora u vjetroelektrane, uključujući i predstavnike udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske. Cilj predavanja bio je razjasniti postupak ocjene utjecaja izgradnje vjetroelektrana na okoliš i ekološku mrežu uz pojašnjenje razloga zašto udruga BIOM diže tužbe protiv nadležnog ministarstva kad su u pitanju vjetroelektrane. Predavanje je proteklo s mnogo upadica oko točnosti podataka koje je udruga iznosila, ali i stručnosti i uloge same udruge u čitavom tom procesu, no u konačnici su ipak prevadali pozivi na međusobni dijalog.

Predstavnici udruge nastojali su otkloniti sliku koja je stvorena u javnosti o tome da su oni protivnici izgradnje vjetroelektrana. Pri tome treba uzeti u obzir da se ipak protive gradnji vjetroelektrana na područjima gdje vjetroelektrane, po njihovu mišljenju mogu ugroziti opstanak ptica i šišmiša s posebnim naglaskom na staništa surog orla. Ta se obitavališta, međutim, u Hrvatskoj dobrim dijelom preklapaju s područjima koja su interesantna za izgradnju ili na kojima su već izgrađene vjetroelektrane. Zaključak udruge je da bi se boljim prostornim planiranjem u potpunosti riješio taj problem, no realno gledano do rješenja ne može doći bez otvorenog i iskrenog dijaloga dviju suprotstavljenih strana.

Jedna od zanimljivosti koju sam uočio na predavanju je činjenica da se predstavnici udruge nastoje postaviti kao da se njihove tužbe isključivo usredotočene protiv nadležnog ministarstva i nisu usmjerene protiv investicija u vjetroelektrane. Prema njihovim riječima, tužbe su isključivo način kojim nastoje ukazati na pogreške u procesu ocjene utjecaja na okoliš i ekološku mrežu. Treba razumijeti da svi proceduralni problemi uključujući i dizanje tužbi, odbijaju krajnje investitore, zbog čega developeri mogu imaju problema sa zatvaranjem financiranja za dovršetak investicijskog ciklusa. Osim toga, medijska pažnja koju izazivaju tužbe dodatno pogoršava već ionako narušenu sliku o vjetroelektranama koju pojedini mediji stvaraju u javnosti.

Realno gledano, takva neupućenost i uski pogledi na problematiku u smislu “nas zanimaju samo ptice” direktno udaljuju dvije strane i ne pridonose ostvarenju međusobnog dijaloga. Ipak, u neformalnoj komunikaciji s pojedinim članovima udruge nakon predavanja ustanovio sam da pojedini članovi doista razumiju širi kontekst i probleme koje uzrokoju te tužbe te su pokazali interes da se predloženi dijalog stvarno i pokrene.

Baš kao što ni svi zeleni nisu uniformni u svojim stavovima, pokazalo se da ni sami developeri i predstavnici investitora nisu uvijek otvoreni i spremni razumijeti drugu stranu. Dok su neki od predstavnika ušli u direktnu konfrontaciju ili indirektno propitivanje stručnosti udruge, drugi su pokazali iskren interes za motive i problematiku koja muči drugu stranu. Potrebno je razumijeti da zelenima ptice nisu “samo ptice” i da u situaciji kada na području Hrvatske živi tek dvoznamenkasti broj surih orlova svaka jedinka postaje važna. Naime, jednako kao što ne želite navući bijes ljubitelja pasa ili mačaka govoreći da je pas “samo pas” ili da je mačka “samo mačka”, tako morate razumijeti da stradavanje ptica nekome doista može predstavljati ozbiljan problem.

Druga stvar koja me pomalo razočarava jest da su neki od predstavnika obnovljivaca u međuveremenu zaboravili kako je to kada “stručna javnost” ne razumije tvoje argumente. Dok obnovljivi izvori energije nisu bili u žarištu interesa javnosti i oni su bili meta sveznajućih “energetskih stručnjaka” koji su ih nazivali “alternativnim izvorima” i uporno tvrdili da su skupi, neracionalni i nikada neće proizvoditi značajan udio energije. Petnaestak godina poslije, neki od nas na sličan način ne vide dalje od lopatica vjetroagregata i teško mogu prihvatiti da vjetroelektrane imaju oblike djelovanja na okoliš koji zabrinjavaju određene interesne skupine. Dok ne dođe do obostranog uvažavanja, obje će strane uporno vrtjeti svaka svoju priču, a te će priče i dalje ostati suprotstavljene.

Sudeći prema reakcijama nakon predavanja čini se da obje strane imaju volju stupiti u dijalog i naći način da barem djelomično pomire svoje razlike i djeluju zajednički prema nadležnom ministarstvu, kao i prema ovlaštenim izrađivačima studija utjecaja na okoliš i ekološku mrežu. Poznavajući situaciju u kojoj se nalazi naše sudstvo i trajanje procesa, posljedice koje podignute tužbe mogu imati na odlučnost investitora, kao i dosadašnji odnos broja dobivenih i izgubljenih tužbi, smatram da je dijalog između dviju strana više nego nužan i da bi za obje strane mogao biti koristan.

Preostaje nam jedino vidjeti hoće li do tog dijaloga doista i doći.

Izvor: https://www.linkedin.com/pulse/trn-u-oku-kako-su-se-zeleni-i-vjetroelektrane-na%C5%A1li-na-ivan-szekeres/

U nedjeljnoj emisiji EnergyPress na N1 televiziji gostovao je profesor na Rudarsko naftno geološkom fakultetu i bivši savjetnik predsjednika Stjepana Mesića Igor Dekanić. Govorio je o novoj energetskoj strategiji, LNG terminalu na otoku Krku i o novom zakonu o INA-i.
Objasnio je kako je hrvatska mala zemlja za veliko neprovođenje strategija, ali kako ovoga puta ohrabruje činjenica da moramo integrirati svoj energetski sustav u Europsku energetsku uniju. Stoga, smatra kako će se ovoga puta donijeti provedbeni akti nove energetske strategije. U ovaj ciklus ulazimo s dobrim niskougljičnim polazištima, no cijena toga bila je deindustrijalizacija zemlje, rekao je profesor Dekanić.

Iako je dio struke protivan istraživanju ugljikovodika, recentno na Dinaridima, Dekanić smatra kako moramo provesti istraživanja jer moramo raščistiti koliko nafte i plina još imamo. Na to nas prisiljavaju i europski energetski paketi, a kada bi i koliko nešto našli, to je dobra varijanta jer je ta energija dostupna i jeftina.

Hrvatska i inače proizvodi dio vlastite energije, a gotovo polovinu uvozi, no to je očekivano jer ne postoje energetski potpuno suverene zemlje, objasnio je Dekanić.

Što se plina tiče, Hrvatska uvozi polovinu svojih potreba, a drugu polovinu proizvodi, međutim proizvodnja iz godine u godinu opada pa postoji opasnost kako bismo bili ovisni o jednom izvoru plina. Zbog toga je važna odluka Vlada da se ide u realizaciju strateškog projekta LNG-a na Krku, kaže Dekanić. Dodaje kako će tada posve sigurno uslijediti zakupi terminala iz Mađarske, jer Mađarska vodi jednu od najmudrijih energetskih politika u Europi, diverzificira izvore, gradi skladišta i okreće se nuklearnoj energiji. Uostalom, nastavlja Dekanić, i Hrvatskoj je potrebna diverzifikacija, ali i sigurnost opskrbe. Naime, kapacitet terminala je prosječna godišnja potrošnja plina u Hrvatskoj.

Komentirao je i situaciju u INA-i rekavši kako je Hrvatska pogriješila forsirajući svađe i arbitraže među vlasnicima, čime je trpjela samo INA te je zapustila istraživanja i neka od polja na kojima ima koncesije. Ipak, MOL je uveo reda u kompaniju koja više nije financijski protočni bojler, ona je nisko zadužena i vrlo zdrava kompanija. Po svim financijskim pokazateljima najuspješnija kompanija u Hrvatskoj.

Na pitanje povratka u Siriju, kratko je zaključio kako će to biti moguće ako relativnom većinskom vlasniku to bude u interesu.

Pogledajte video

Vlada tvrdi da je plutajući LNG terminal kod Krka iznimno važan za energetsku neovisnost i sigurnost Hrvatske, protivnici upozoravaju da je ekonomski neisplativ i ekološki štetan.
Može li ovaj strateško-politički projekt s vremenom postati komercijalan? Zašto za sada nema dovoljno interesa za zakup kapaciteta? Je li naša energetska politika u sektoru plina svedena na grubu opreku između američkog i ruskog interesa i utjecaja?

Na ta i druga pitanja u Otvorenom Branka Nađvinskog odgovaraju direktorica tvrtke LNG Hrvatska Barbara Dorić, energetski savjetnik općine Omišalj Ognjen Antunac, predsjednik Uprave Agencije za ugljikovodike Marijan Krpan, predsjednik Znanstvenog vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku HAZU-a akademik Mirko Zelić i profesor Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu.

– Sve je stvar tržišta. Trenutno imamo sreću pa proizvodimo 40 posto za vlastite potrebe, ali sve više ovisimo o ruskom plinu. Naša proizvodnja pada stopom od 8 posto godišnje. LNG je alternativni pravac kojim ćemo to riješiti. Idealan je primjer Litve u kojoj je nakon diversifikacije – cijena plina pala za 30 posto, kazala je Barbara Dorić.

– Sigurnost opskrbe i države ne možete temeljiti na uvozu energenata. Drago mi je da se konačno krenulo u obnovu ugljikovodika u Hrvatskoj. Ima još potencijala i istraživanja su trebala početi još prije 10 godina, da bi danas imali neke rezultate. RH ima preko 900 milijuna tona ekvivalenata naftnih potencijala. A ukapljeni plin će uvijek biti skuplji, kazao je akademik Mirko Zelić.

Tome se usprotivila Barbara Dorić koja je dodala da u Krk može doći iz cijelog svijeta osim iz Australije, i dolazit će onaj koji je povoljniji. Zelić se upitao je li se zna po kojoj će se cijeni plin kupovati, a po kojoj cijeni i kome. Dekanić je kazao kako se cijena plina ne može sa sigurnošću znati.

– Moramo biti svjesni da se svi energetski projekti rade za najmanje 10 godina unaprijed. Ugljikovodici će sigurno imati veliki udio u potrošnji energije idućih 20 godina. Ovaj je projekt, kao i svaki energetski – i politički i gospodarski, kazao je Igor Dekanić.

– Nisam siguran da će na duže vrijeme ukapljeni plin biti skuplji, rekao je Marijan Krpan. Upozorio je na velika otkrića polja plina u Mediteranu od “nekoliko stotina trilijuna kubičnih stopa”. Hrvatski LNG može na tome kapitalizirati svoju poziciju, smatra te dodaje kako su novi natječaji za plinska polja otvoreni i u Libanonu, koji se smatra ‘malim Katarom’.

Ognjen Antunac napomenuo je kako Omišalj nije protiv LNG-ja – nego protiv plutajućeg LNG-ja. “Ako je divesifikacija cilj – onda postoje puno fleksibilnija tehnička rješenja. S plutajućeg LNG terminala ne možete raditi bunkering – punjenje brodova gorivom. Mi svašta u svijetu prvi radimo, prvi smo kupili taj brod, kojega drugi unajmljuju i štošta, dodao je.

Barbara Dorić je kazala kako se terminal radi u fazama. Prva gaza je plutajući LNG, zatim u drugoj se ide na kopneni, a u trećoj na kopneni s većim kapacitettom. Činjenicu da su dosad samo Ina i HEP zakupili tek 20 posto kapaciteta LNG-ja komentirao je Dekanić riječima: Najskuplja je ona energija koje nema, a nema ni razvijenog i dobrog turizma bez dobre energije. Dorić je kazala kako je ostvarenje 20 % kapaciteta dovoljno da bi se s projektom nastavilo.

Ognjen Antunac je ustvrdio kako Omišalj neće imati nikakve koristi od terminala. Finci su napravili kopneni terminal s istim kapacitetom i cijelom infrastrukturom za 100 milijuna eura. Na Tenerifima također za 260 milijuna eura. Zašto smo se uhvatili plutajućeg LNG-ja, upitao je. Brod će raditi 10 godina i neće uspjeti izgenerirati sredstva za iduću fazu, dodao je.

Voditelj je iznio podatak da u EU-u postoji 26 LNG teminala, tri su plutajuća i svi rade ispod kapaciteta isplativosti. – Kad LNG bude izgrađen i kad bude predstavljao ulaznu točku u europski plinski sustav, siguran sam da će iskorišteni kapacitet biti veći, kazao je Marijan Krpan. Barbara Dorić je kazala kako mogu garantirati da građani neće plaćati ‘sos naknadu’ veću od 35 kuna godišnje, a na cijenu plina bi utjecala 1 posto, maksimalno.

Mirko Zelić je kazao kako se LNG radi u najnepovoljnijim uvjetima i okruženju. Zanima ga tko će kupovati plin. Smatra da će Rusi namjerno sniziti cijenu svog plina. Antunac je također kazao kako “Ne može LNG biti toliko jeftin da ruski plin ne bude jeftiniji. Sa suprotne strane su im odgovorili da će onda tražiti povoljnijeg konkurenta, donosi HRT.

HKR-ovi sugovornici bili su akademik Mirko Zelić, bivši član uprave Ine, Predrag Sekulić, glasnogovornik Stožera za obranu rafinerije u Sisku, i Ivan Brodić, glavni urednik mrežne stranice Energy Press.
Govorilo se o uvrštenju u dnevni red Sabora izmjena Zakona o INA-i zbog usklađivanja s europskim pravom. O optužbama oporbe da INA-u predajemo u ruke Mađara, o rafineriji Sisak te o rezervama nafte, plina, ali i energetskoj suverenosti

Sekulić je podsjetio da su prethodne dvije vlade pokušale izbjeći ovu poziciju.

S „Smatram da se i danas moglo izbjeći i postići puno više u pregovaranju za samu Inu i energetsku neovisnost Republike Hrvatske, a s izmjenama Zakona o privatizaciji Ine bojim se – ono što smo rekli i prije Božića kad smo sve saznali – da će se ići na prodaju daljnjih 19 posto dionica Ine”, rekao je te podsjetio da je Darko Horvat – i kao ministar u vladi Tihomira Oreškovića – zagovarao ovakvu poziciju. Rafinerija Sisak je ‘točka na i’ kompletnog procesa istraživanja, pripreme, proizvodnje, transporta i prerade nafte

Izjava o otkupu INA-e je predstava za javnost, koju je premijer Plenković morao dati nakon što smo izgubili arbitražu u Švicarskoj o upravljačkim pravima. Međutim, unutar Europske unije, ali i prema pravilima tržišne ekonomije, vrlo je teško prihvatljivo da bi vlast otkupljivala bilo kakvu tvrtku izlistanu na burzi novcem poreznih obveznika. Ina ima svoje vlasnike, ona je burzovna kompanije. Legitimno je pitanje zašto nije nađen strateški partner? Čini mi se kako interesa za INA-u pravoga nije niti bilo. Spominjao se Rosnjeft, ali je ispalo da sui z Rosnjefta to demantirali, spominjao se američki fond, koji se ne bavi ugljikovodicima, koji je htio dati novac za INA-u, upravljati, a nakon tri godine obvezno prodati državi uvećano za premiju. Realna je situacija to da MOL upravlja INA-om, realno je to da bi takva situacija bila i bez, za neke suspektnog ugovora o upravljačkim pravima, jer s obzirom na broj dionica koji ima te s obzirom na to da se nikada na skupštini ne pojave sve dionice, on ima kontrolu nad kompanijom. Dosadašnji zakon o INA-I je bio posve dovoljan. Zabranjivao je prodaju 25 posto plus jedne dionice što vam daje sigurnost kako se ime neće mijenjati, neće se mijenjati sjedište, a procesi se rješavaju unutar hrvatskog državnog prava, rekao je Brodić

Akademik Zelić je poručio da do privatizacije uopće nije trebalo doći jer Ina je mogla samostalno opstati u hrvatskim rukama. Trebalo je samo više želje svake vlade koja je samo trebala više štiti interese Ine, a time bi se štitio prosperitet, interes i razvoj države. Danas u svijetu nema vlade koja ne štiti svoje energetske izvore i bdije nad njima.

Da tako nije bilo u Domovinskom ratu, pitanje je kako bi rat završio, podsjetio je kao i to da Ina još uvijek ima zaliha što se tiče vlastite proizvodnje kao i ukupno šest polja koncesije u Siriji koja nas čekaju – tamo imamo blizu milijardu i pol zaređenih dolara od naše proizvodnje.

Slično je i u Iranu s nekoliko novih otkrivenih naftnih polja – nastavio je u istom tonu – gdje se zapadne kompanije bore rukama i nogama da dobiju koncesiju Iranci im ne daju, a zovu Inu. To je šansa za nas – tim više što bi Ina trebala platiti, mislim, 38 milijuna dolara jer nije izbušila bušotinu na mjestu jedne koncesije, ali oni su poručili da im se ne trebaju vraćati novce. „Samo se vratite i nastavite istraživati, odnosno opremati i razrađivati naša polja”, tvrdi akademik.

Na pitanje zašto država ne prekine sve odluke o INA-i do pravomoćnosti presude Sanaderu i Hernadiju, Brodić je rekao kako kompanija izlistana na burzi mora živjeti svoj život. Naime, nekima je suspektno kako su preuzeta upravljačka prava, iako je arbitražni sud utvrdio kako korupcije nije bilo, no nama nije suspektno kako su kupljene dionice. Mi smo arbitražu forsirali kao država bez obzira na mogućnost dogovora s partnerom.

Na pitanje gdje griješimo, urednik portala EnergyPress.Net je dao do znanja kako mi kao država griješimo u forsiranju arbitraža. U dijaspori, ali i općenito, osim nekih emotivnih izjava, vrijedi pravilo Samo ne Hrvatska. Radi se o tome da hrvatska administracija, hrvatska politika i dominantne političke strukture su dominantno usmjerene protiv svih investicija u ovu zemlju. Ili da budem plastičniji: Hrvatska politika i dominantne političke strukture žele strane investicije samo tako da one budu bankomat za njihove interese. A bilo tko tko dolazi, želi zaraditi, logika je kapitala profit i dodana vrijednost.

Dodao je kako ne zna niti jednu razvijenu zemlju u svijetu u kojoj postoji naftna kompanija koja je dominantno u državnom vlasništvu, ako ne upravlja infrastrukturom. Mi smo prilikom privatizacije INA-e izdvojili infrastrukturu u Janaf i Plinacro. Brodiću se čini kako bi INA-u trebalo prepustiti tržišnim i burzovnim kretanjima, a kao svaka zemlja imamo prostora intervenirati ako dođe do kataklizme.

Ovaj sveučilišni profesor priliku za ulaganja vidi u hrvatskoj dijaspori koja se sama nudi spremna za ulaganje u naše gospodarstvo. Također, nisu potrebne nikakve ekspertize inozemnih stručnjaka o našim procesima u naftnom rudarstvu jer one njemu poznate uvijek su bile 80 posto rad hrvatskih stručnjaka i pameti, a stranci bi dali tek završnu formu i popisali sve. Naši stručnjaci daleko više znaju.

No, Zelića ponajviše smeta da ne dokazane rezerve, već potencijalne – ugljikovodika s više od 900 milijuna tona nafte i 70 milijardi kubika plina – ne iziskuju potrebu opstojnosti rafinerije, jer rafinerija nije izolirani otok.

Nadovezao se Brodić rekavši kako INA nije dominantni istraživač niti na Jadranu, niti u Panoniji niti u Dinaridima. Natječaji su tržišni te ne možemo govoriti o tome da bi netko kroz INA-u namjerno raubao naša polja. Priča o raubanju, loptica je na strain države, u rukama onoga tko daje koncesije.

Ivan Brodić je kazao kako je zatvaranje rafinerije u Sisku, nakon propasti željezare tragedija, ali pažljivo je čitao novu strategiju INA-e do 2030. Godine koja je usklađena sa strategijom relativnog većinskog vlasnika INA-e. U Sisak se namjerava dovesti polietilenska industrija te biorafinerija, te industrijsko sjedište. Sve ovisi o administrativnim dozvolama. I inače, loptica u takvim slučajevima je na strain države, ona je trebala fiskalnim i drugim neintervencionističkim politikama u Sisak privući investicije i time osigurati zaposlenost u tom kraju. Jer teško će itko prisiliti privatni capital da održava nešto što je njemu neprofitabilno.

„Rafinerija Sisak je ‘točka na i’ kompletnog procesa istraživanja, pripreme, proizvodnje, transporta i prerade nafte. To znači ako se rafinerija Sisak gasi, onda se odustalo praktički od istraživanja i obnove rezervi, a ja ću napomenuti; mađarski MOL je obnovio sve svoje rezerve i u Mađarskoj i u koncesijama u inozemstvu, samo u Ini nije obnovio rezerve. To je problem. To je ključni problem, samo o tome nitko ne govori”, naglasio je za HKR akademik Zelić.

Brodić je zaključio kako nitko pametan ne bi zatvarao postrojenja koja donose profit, ali i to kako ne možemo govoriti o neprijateljskom preuzimanju INA-e od strane MOL-a jer je MOL vrlo legalno i legitimno došao do svojih dionica. U nacionalnom bi interesu bilo ostvariti ono što je bilo na stolu u vrijeme Oreškovićeve vlade, a to je dokup 19 posto dionica INA-e od strane MOL-a. Blagotvorno bi bilo, rekao je Brodić da netko preuzme, MOL ili drugi strateški partner, natpolovični paket dionica kompanije.

Pogledajte video

Njemački dnevnik Stuttgarter Zeitung komentirao je u srijedu brzinu kojom su neke europske zemlje slijedile američkog predsjednika Donalda Trumpa u podupiranju samoproglašenog privremenog predsjednika Juana Guadoa u Venezueli i pozivu na rušenje predsjednika Nicholasa Madura ocijenivši da bi svrgavanje diktatora s vlasti trebalo biti unutarnje pitanje zemlje.
U komentaru lista ističe se kako je “zapanjujuća brzina kojom su neke europske zemlje, među njima i Njemačka, Francuska te Španjolska – no ne i EU kao cjelina – slijedile politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, postavile rok venezuelskom predsjedniku Nicholasu Maduru da se povuče i napadno se umiješale u domaća pitanja.

Trump je možda u pravu kad misli kako u Venezueli vlada ‘rušilačka diktatura’ – mnogo takvih postoji diljem svijeta – te da nema nikakvog razloga da se ne blokira proizvodnja nafte u zemlji odnosno izvrši gospodarski pritisak. No to bi trebalo biti stvar ljudi u zemlji da se oslobode svojih nevoljenih čelnika, odnosno da sami riješe svoja domaća pitanja”, ističe u svom komentaru list.

“Prošlo je 40 godina, ali i dalje se dobro sjećam kako sam se penjao po ogradi teheranskog sveučilišta da vidim što se događa”, prisjeća se Madžid Hejdarnik, danas učitelj u svetom iranskom gradu Komu.
On je bio među milijunima koji su 1. veljače 1979. izašli na ulice iranske prijestolnice kako bi vidjeli svog voljenog “imama”, ajatolaha Ruholaha Homeinija koji se vratio iz egzila dugog 14 godina. Iranski šah Mohamed Reza Pahlavi deset dana prije pobjegao je iz države zbog masovnih uličnih prosvjeda i nereda, pa se Iran pripremao za povratak čovjeka koji će predvoditi islamsku revoluciju i okončati 25 stoljeća monarhističke vladavine.

Revolucionarni zanos ponio je i Hejdarnika, pa je uskoro napustio svoj studij računarstva i upisao se u vjersku školu. “Bili smo tamo kako vidjeli osobu koja je bila dovoljno hrabra da pruži otpor. Htjeli smo ga vidjeli uživo”, ispričao je.

Bilo je uzbuđenja, ali i tjeskobe – hoće li se zrakoplovu iz Pariza s Homeinijem među putnicima dopustiti da sleti, hoće li ga oboriti vojska koja je nominalno i dalje podržavala šaha? Tijekom nedavne posjete Homeinijevom mauzoleju na jugu Teherana, kao što to čini svake godine, zemljoradnik Golberar Naghipour (62) prisjeća se da su to bila vremena nervoze. “Plakali smo od sreće, ali smo bili i zabrinuti. Država je još uvijek bila pod kontrolom šahovog režima”.

Revolucionarna vizija

Groblje Behešt-e-Zahra, posljednje utočište mnogih neprijatelja šaha, bilo je prvo Homeinijevo odredište nakon slijetanja zrakoplova Air Francea. Ondje je održao vatreni govor i objavio da monarhija mora biti dokrajčena. “Imenovat ću vladu, a šahovu ću pljusnuti po licu”, poručio je.

Kao oštar i karizmatičan klerik, Homeini je kombinirao protuzapadnu, protukolonijalnu i protuizrabljivačku retoriku radikalne ljevice s povijesnim sjećanjima na mučeništvo šijitskih muslimana. Time je stvorio revolucionarnu viziju političkog islama.

Njegov mauzolej izgrađen je pored groblja na kojem je pokopan u lipnju 1989. Riječ je dugoj i impozantnoj zgradi ukrašenoj na tradicionalan islamski način. Čak i danas, gotovo tri desetljeća poslije njegove smrti i najvećeg pogreba u modernoj iranskoj povijesti, mnogi mu posjetitelji dolaze odati počast.

No četrdeset godina nakon revolucije Homeinijeva vizija islamske republike za neke je i dalje nedovršeni projekt. “Naziva se tako, ali još nije ostvarena”, smatra Hejdarnik.

Godišnjica revolucije stiže u nezgodno vrijeme jer je iranska ekonomija pogođena ponovnim uvođenjem američkih sankcija nakon što je predsjednik Donald Trump povukao SAD iz nuklearnog sporazuma iz 2015. godine.

To je pogoršalo dugotrajni niz problema lošeg upravljanja i korupcije koji su potaknuli kritike cijelog političkog spektra. Mnogi aktualne vlastodršce optužuju da ne slijede asketski primjer njihovog revolucionarnog osnivača. “Kad ljudi vide da troškovi života rastu, moraju vidjeti i da svi pate jednako, ne smije biti razlika. Postoje neki ljudi koji propovijedaju muslimanski, skroman život, no žive kao plemići”, kazao je Hejdarnik.

Ništa nije tražio za sebe

Za hodočasnike u Homeinijevom mauzoleju najvažnija je i dalje njegova snažna slika nesebičnog i nepotkupljivog čelnika. “Imam je toliko žrtvovao za zemlju, no nije htio ništa za sebe”, ističe Majram Jazad-Nedžad, kućanica (57) iz sjeverozapadnog grada Mašdada koja posjećuje hram gotovo svake godine.

“Kad bi barem neki od današnjih dužnosnika imali isti karakter”, dodaje. Za Hejdarnika nema sumnje da su za sve nedaće krivi iranski neprijatelji koji, kaže, žele odvratiti državu od islama. “Nažalost uljezi su uspjeli ući sve pore, u gospodarstvo, obrazovni ili politički sustav”, smatra učitelj.

“No bili smo pod vlašću monarha 2,5 tisuća godina, a prošlo ih je samo 40 od revolucije. U usporedbi, to je ništa”.

“Uz Božju pomoć ostvarit ćemo islamsku republiku u njezinoj punini”, zaključio je Hejdarnik.