Komentari

Radnicima Uljanik grupe niti jučer nisu sjele plaće na račune. Sindikati, kako su i najavili ponovno pokreću štrajkaški odbor, a najavljuju da će danas spriječiti i održavanje skupštine dioničara.
Država, pak s druge strane, više u poslovanje Uljanika ne smije intervenirati. U međuvremenu, otkazuju se naručeni brodovi, pojavljuju se priče oko novih zainteresiranih partnera, najviše tvrtka Smart Holding Vladima Novinskog, jednog od najbogatijeg Ukrajinca koji je obavio razgovor s ministrom Horvatom i upravom pulskog i riječkog škvera. Situaciju u pulskom i riječkom brodogradilištu Uljanik grupe analizirali su urednik portala EnergyPress.net Ivan Brodić i predsjednik Sindikalnog odbora za opstojnost 3. maja Juraj Šoljić.

Prvenstveno bih pozvao sve radnike-dioničare da dođu danas na skuptšinu dioničara te da ne daju razrješnicu ovoj upravi za 2017. godinu, da ne daju razrješnicu nadzornom odboru i da izabreru novi nadzorni odbor koji će donijeti nove odluke, nove Uprave u svim društvima Uljanik grupe, pa tako i upravu 3. maja. Apeliram na radnike-dioničare, male dioničare da dođu unatoč svemu te izaberu u nadzorni odbor predstavnika i 3. maja od tih pet članova u nadzornom odboru, a isto tako da u idućim danima izaberu novu upravu 3. maja i Uljanika, rekao je Šoljić.
Kandidirao sam se u Nadzorni odbor Uljanik grupe na nagovor kolega radnika iz 3. maja. Vjerujem da će radnici mali dioničari, kao i drugi dioničari to prepoznati jer definitivno moramo obraniti brodogradnju i u Puli i u Rijeci i nadam se opstojnosti oba brodogradilišta, objasnio je.

Brodogradilište 3. maj se nalazi u nezavidnoj situaciji koje je neprekidno u blokadi od 24. kolovoza i ono odlazi u stečaj ako se ne odblokira. Stoga apeliram na sve dobavljače, kooperante, sve klijente, sve one koji su stavili blokadu na račun 3. maja da račun odblokiraju na jedan dan te spriječe stečaj koji zakonski stupa na snagu nakon 60 dana blokade, a to je 24. listopada. Time bi dobili još 60 dana. Apeliram na ministarstvo gospodarstva, na vladu, jer blokade djelomice dolaze iz hrvatskog proračuna, Fine, HEP-a, nekih državnih firmi i institucija, rekao je Šoljić.

Danas ćemo predati zahtjev za mirenje zbog neisplate plaća. Vjerujem da do štrajka neće doći, dodao je.

Ne vjerujem da će se na današnjoj skupštini dioničara Uljanik grupe nešto znajačnije dogoditi. Cijela situacija traje jako dugo. Došli smo u situaciju koju možemo nazvati posvemašnjm cirkusom. Brodogradilište 3. maj je najveća žrtva cijele situacije – ne samo što su pet godina imali strateškog partnera koji je živio na njihov račun nego ih je još i prisilio ih je na neke investicije u prilično suspektne kompanije iz Uljanik grupe. Kad sve zbrojimo čini mi se da je 3. maj u pet godina na gubitku oko milijardu kuna samo zato što je bio dio Uljanik grupe, rekao je Brodić.
Meni je situacija s ukrajinskim partnerom prilično zanimljiva jer za nju lobira počasni konzul u Ukrajini gospodin Pirić. Ono što vidim iz medija da je Pirić u Hrvatskoj imao jako puno projekata od kojih zapravo nijedan nije uspio, osim nešto malo s omiškim Galebom. Tako da pretpostavljan da je ovo jedna od takvih stvari, jedan dosta dobar PR, tim više što je ukrajinski partner u dosta velikim problemima. Naime, ovo ljeto je njegovo najveće brodogradilište na Crnom moru otišlo u bankrot. Meni se čini da je to dosta neozbiljna priča, smatra Brodić.

Što se tiče oko plana restrukturiranja treba reći da Uljanik grupa nikad nije donijela odluku o planu restrukturiranja. Treba čitati izvješća s Zagrebačke burze. Uprava je donijela u ožujku odluku o dokapitalizaciji na koju su se javila dva partnera, od kojih je izabran Končar. Nakon toga se išlo u pregovore s Vladom. Tu imamo nekoliko stvari. Taj prvi plan od 580 milijuna kuna je predstavljen Vladi, a ona ga je vratila na doradu. Kad su ga u Puli odbili doraditi prema pravilima EU, Vlada ga je neformalni putem poslala u Europskou komisiju koji je naravno odbijen. U novom planu ljestvica podignuta je s 580 milijuna kuna na 700 milijuna kuna i država će tu ući s 50% odnosno s 350 milijuna kuna, a Končar isto toliko. No Končar je rekao da je već posudio 130 milijuna kuna te više ne želi dati novac nego traži da mu se zemljište koje je pomorsko dobro prenamjeni da on tamo napravi biznis s nekretninama. to bi po prilici značilo da Končar želi preuzeti Uljanik grupu bez dodatnih ulaganja. Zbog toga je ministar Hrovat rekao da ozbiljan strateški partner u cijelu priču mora ući s 200 milijuna eura jer toliko treba novaca da se premosti cijela ova situacija do novog odobrenja iz Europske komisije, detaljno je objasnio Brodić.

Prije 10-ak dana je program restrukturiranja trebao biti gotov i dostavljen Vladi. Vidimo da se nabacuju lopticom uprava Uljanika s Vladom RH. Sam plan restrukturiranja doveden je u pitanje jer su u njemu bili i brodovi koji su otkazani u 3. maju. Otežavajuća okolnost je ta da je 3. maj doveden u tu situaciju ne vjerujem da će ozbiljan partner ući u 3. maj dok snam se ne vrati pozajmica od 523 milijuna kuna od Uljanika. Ima i ostalih novaca koji su uzeti 3. maju, a s tim bi 3. maj bio dobro društvo. Uprava Uljanika propustila je povijesnu šansu da revitalizira brodogradna i u Puli i u Rijeci. Pitam i državne institucije – što se čeka – gdje je novac nestao, ako državne institucije znaju trebaju reagirati. O tome se priča već duže vrijeme, znamo za dvije kaznene prijave da su predane u rijeci. Čeka se njihovo djelovanje, izjavio je Šoljić.

Program restrukturiranja je tek prvi korak. Nadam se da će Končar odnosno Kermas energija, odnosno Končar uložiti novac u Uljanik i da će to krenuti dalje. Svaki dan odugovlačenja šteti i uljaniku i 3. maju, rekao je Šoljić, prenosi HRT.

O neizvjesnoj budućnosti Uljanika i 3.Maja u Studiju 4 govorio je bivši ministar financija Slavko Linić. Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat u emisiji Poslovni tjedan izjavio je kako Uprava Uljainka nema novaca za isplatu plaća te da država više ne može pomagati.

Za Slavka Linića nije neobično što Vlada više neće pomagati Uljaniku. “Osigurala je dvije plaće, što je uskladu s odlukama Vlade i pravilima Bruxellesa. Plaću treba osigurati Uprava Uljanik grupe svojim poslovanjem”, kazao je. Linić smatra kako ministar financija Zdravko Marić itekako treba strepiti vezano za aktivaciju jamstva od 2,2 mlrd. kuna. “Svi brodovlasnici nastojali su se osigurati i itekako će naplatiti svoja jamstva. Treba krenuti u brzo rješavanje putem financijskih investitora, ne strateških – kako bi to bilo riješeno u kratkom roku. Mirovinski fondovi dijelom su vlasnici Uljanik grupe i zainteresirani su za određene projekte – ako se govori o restrukturiranju i prenamjeni dijela imovine u turizam. Mogli bi imati održivu brodogradnju, a turizam bi bio garant povrata investicije. Tu Vlada može utjecati, a Bruxelles bi dao suglasnost”, kazao je Linić.

Linić smatra da je stečaj loša opcija, jer se radi o ogromnim kreditima i avansima. A stečajevi u Hrvatskoj su spori i rizični. “To neće pomoći Uljaniku, eventualno bi kroz stečaj – prodajom opstao 3. maj”, dodao je. Smatra kako Danko Končar nema dovoljno kapitala. Za njega su nerealne poruke koje idu za tim da će novi vlasnik samo održati brodogradnju. Za Uljanik je zainteresiran miljarder iz Ukrajine čije je brodogradilište u Nikolajevu proglasilo bankrot. Isti partner je za vrijeme Sanaderove vlade pregovaro oko spašavanja sisačke i splitske Željezare pa je to propalo. “On je i dosad pokazao da želi ući u projekte u Hrvatskoj ali uvijek uloži nedovoljno sredstava i rizičan je partner, što se već pokazalo u prošlosti. Za njega je prihvatljivije riječko brodogradilište”, smatra Linić.

“Hrvatska više nije zemlja koja je konkurentna u brodogradnji – kvaliteta i cijena više nisu ključne. Sad su na prvom mjestu brzina i cijena, što mi ne možemo osigurati. Također, brodogradnja je izvozna djelatnost u kojoj treba sudjelovati što više domaćih tvrtki, a Hrvatska takvih tvrtki nema”, kazao je Linić koji smatra da se Hrvatska trebala okrenuti energetici. “Krenimo u energetske projekte. Imamo potencijala za enegetski osigurati sebe i za izvoz. Ako se odlučimo na to imali bi značajne investicije u elektroindustriju, opremu i graditeljstvo. To bi značilo i gospodarski rast temeljen na rastu industrije”, kazao je Linić.

 

Kolumnistica portala Direktno Dragana Radusinović gostovala je u HRT-ovoj emisiji Studio 4.

Tema emisije bio je rast cijena goriva koji traje tjednima te da li je vrijeme da država intervenira i smanji trošarine.

“Cijene su nešto sad malo i pale, ali kako se cijene u Hrvatskoj formiraju na mediteranskom tržištu, teško je pratiti jer je tržište zatvoreno i manje transparentno. Ne možemo sa sigurnošću reći što će se dogoditi i hoće li se globalni pad reflektirati na pad cijene”.

Radusinović je rekla kako i država previše uzima na cijenu goriva: “Država uzima previše i to prema svim izračunima oko 60 posto. Negdje smo kao siromašna država u sredini po cijenama goriva među europskim državama, a to sve čini cijene teško izdrživim u Hrvatskoj. Rast cijena je ukalkuliran u veliki dio troškova kompanija, ali ako se to dugo održi i ode u zimu i nastavi se rast cijena, onda će doći do ozbiljnijih problema”.

“Svako daljnje povećanje cijena bi moglo djelovati na rast svih cijena koji ovise o prijevozu. Dosta teško se to može podnijeti, najviše problema bi mogao imati Konzum zbog jako ‘izlizanog’ sustava Agrokora i veličine opskrbne mreže. Konzuma ima svugdje, oni bi mogli brzo osjetiti rast cijena goriva, ali na kraju će se sve preliti na potrošače”, istaknula je Radusinović i dodala kako rast cijena uznemiruje hrvatske građane, pogotovo kad gledamo strukturu cijene litre goriva.

Radusinović je pojasnila kako građani kupnjom goriva financiraju i HŽ, HC i HAC: “Financiramo s 30 lipa po litri benzina Hrvatske željeznice, dakle financiramo jedan polufunkcionalni sustav koji je toliko loš da često putnike prevozi autobusima”.

Voditelj Petar Vlahov pitao je kolumnisticu portala Direktno i kako ministar Zdravko Marić gleda na poskupljenja: “Ministar financija gleda na to da mu se lijepo puni proračun. U turističkoj sezoni imali smo divljanje cijena, ali tada su uglavnom trošili turisti. Bio je to lijep način da proračun zaradi, ali sada prevladava domaća potrošnja. Sad bi trebao reagirati”.

Vlahov je također pitao hoće li se građani uznemiri ako cijena goriva bude 15 kuna, na što je Radusinović odgovorila kako će u tom slučaju litra mlijeka koštati isto, pa bi građani mogli biti uznemireni.

“U Hrvatskoj svi razmišljamo od danas do sutra. U Bavarskoj imate rasprave o podizanju poreznog i trošarinskog opterećenja na gorivo koje koristimo zbog globalnog problema klimatskih promjena, ali mi ne možemo o tome u Hrvatskoj pričati jer smo mala i nazadna zemlja, ali i to će utjecati na to da će dugoročno cijene goriva rasti”, upozorila je Radusinović.

Na kraju je zaključila kako rast energenata može biti objektivan problem za sve gospodarske grane u Hrvatskoj, a dodala je i kako u Hrvatskoj niti jedna liberalizacija nije dovela do pada cijena niti jednog energenta te da je na prihvatljivoj razini cijene jedino struja, prenosi portal Direktno.hr

Emisija EnergyPress na N1 televiziji ovoga je tjedna ugostila bivšeg ministra gospodarstva, nekada čelnika jedne naftne kompanije, a danas uglednog konzultanta Nenada Porgesa.
Teme su bile eksplozija u rafineriji Bosanski brod, cijene plina, rast cijene goriva te stanje u industriji obnovljivih izvora energije.

Istaknuo je kako je Zabruženjeftova rafinerija u Bosanskom brodu vrlo stara i kako je za očekivati incidente.

Pohvalio je napore za plinofikaciju, ali je rekao kako ona, bez modernizacije, rješava manji dio problema. Komentirajući kako riješiti prepreke nastale oko plinofikacije rekao je: „Sve što Putin hoće, Putin može riješiti“.

Izrazio je zadovoljstvo ministarstvom zaštite okoliša i energetike glede fiksiranja cijene plina za maloprodaju rekavši kako kompanije ne rade u zrakopranoznom prostoru, a profit nije sveta krava. Potrebno je energent prilagoditi standardu građana, rekao je Porges.

Naglasio je kako su udjeli države u cijeni naftnih derivata svuda u Europi, pa i u nas zadani, jer ne bismo imali proračunskog novca za zdravstvo, mirovine, ceste i željeznice da toga nema.

Smanjenje udjela države u cijeni naftnih derivata, kaže Porges, moralo bi biti sveobuhvatna ekonomska politika, teško jedno ministarstvo samo može nešto učiniti. Ipak, za poskupljenje je teško kriviti kompanije zato što cijena ovisi o trošarinama, nabavnoj cijeni nafte i porezu, a najmanje o maržama kompanija koje su neznatnog udjela u cijeni.

Kazao je kako očekuje povećanje udjela obnovljivih izvora energije u ukupnom udjelu energenata, međutim, ne očekuje kraj ugljikovodika zato što su se pojavili postupci dobivanja nafte i plina iz nekonvencionalnih izvora energije. Zaključio je kako bi trebalo pripaziti što činimo kao ljudski rod sa životnom okolinom kako se kasnije ne bismo čudili.

Slično kao i u Hrvatskoj, u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj je nakon pristupanja Europskoj uniji došlo do velikog odljeva radne snage prema zapadnoeuropskim zemljama. Ali, dok su radnici iz Hrvatske počeli odlaziti u jeku velike krize, iz zemalja Višegradske skupine iseljavanje se dogodilo unatoč snažnom gospodarskom rastu.
Stanovništvo Mađarske je, na primjer, od 1990. do 2015. palo za šest posto. U Hrvatskoj čak i dvostruko više (prema podacima UN-a). S druge strane, Češka je usprkos iseljavanju zabilježila blagi rast stanovništva, ali čak i u toj zemlji se, u okolnostima manjka ukupne radne snage, otvorila mogućnost većeg “pritiska” radnika na povećanje plaća.

Piše Daniel Hinšt, analitičar Centra za javne politike i ekonomske analize/PrviPlan.Hr

Evidentan pad nezaposlenosti u zemljama Srednje i Istočne Europe nije samo posljedica odljeva radne snage, nego i pozitivnih gospodarskih rezultata, uslijed povećanja privatnih i EU ulaganja te osobne potrošnje.

Primjerice, Češka ima najnižu stopu nezaposlenosti u Uniji – svega 2,2 posto prema nedavno objavljenim podacima Eurostata, a regija Prag 1,7 posto. Stopa nezaposlenosti je u Hrvatskoj pala na devet posto. Za Hrvatsku to je rekordno niska nezaposlenost, ali i dalje je veća od prosjeka Unije i zemalja Višegradske skupine. Dok je rast nominalnih plaća na razini EU28 prošle godine bio dva posto, u Slovačkoj i Poljskoj je bio trostruko viši – šest posto, u Češkoj sedam posto, a u Mađarskoj 13 posto. Hrvatska i po rastu nominalnih plaća zaostaje za zemljama Srednje i Istočne Europe. U Hrvatskoj je on bio pet posto.

Radnici su automatski dobili veću moć pregovaranja većih plaća, što može utjecati na troškovnu konkurentnost u situaciji kada slijede i nova ulaganja. Tako primjerice britanski Jaguar Land Rover dolazi u Slovačku, a njemački BMW i Daimler već imaju plan u Mađarskoj. Postavlja se pitanja pomanjkanja industrijske radne snage za nova ulaganja, dok plaće već rastu. Postavlja se i pitanje kako povećati ponudu radne snage, pogotovo kroz aktivaciju domaće populacije.

Hrvatska pogotovo ima strukturni problem niske stope aktivnosti radne snage (stanovništvo dobi 15-64 godine) koja je prema podacima Državnog zavoda za statistiku 2017. bila jedva 52 posto i to u okolnostima kada je većina drugih makroekonomskih pokazatelja ipak pozitivna. Pitanje uvoza radne snage, pogotovo zbog odljeva domaće, ostat će na dnevnom redu.

Primjerice, barem milijun Ukrajinaca radi u Poljskoj, uglavnom privremeno. Za poljsko gospodarstvo je to nužnost, a u pozadini se može vidjeti i geopolitika u situaciji zahlađenja odnosa između slobodnih zemalja i Rusije. Ukrajincima se tako sve više otvaraju vrata Europske unije, uzimajući u obzir činjenicu da će pristupanje u njezino članstvo biti geopolitički trnoviti put uslijed snažnog utjecaja autoritarnih susjeda.

U svakom slučaju, ovaj primjer govori o potrebi rasprava o uvozu radne snage jer manjak evidentno postoji. O tome se prvi glas otvorio prije deset godina, a baš je spomenuta ukrajinska radna snaga.

Pored pitanja uvoza radne snage iz trećih zemalja, očigledno je da će zemlje Srednje i Istočne Europe ići u smjeru povećanja dodane vrijednosti industrijskih ulaganja kako se potaknulo otvaranje bolje plaćenih radnih mjesta. Zato su potrebna ulaganja u tehničke i digitalne vještine kroz specijalizaciju te istraživanje i razvoj inovacija.

Naglasak je na tehničkim vještina, odnosno STEM području. Razvoj dualnih modela strukovnog obrazovanja i prekvalifikacija kroz obrazovanje odraslih postaje nužnost koja se pokazuje i u hrvatskom slučaju. Tako bi se trebalo osigurati povećanje produktivnosti radne snage koje bi opravdalo povećanje plaća. To osobito vrijedi za industriju koja treba umjeravati troškove u uvjetima globalne konkurencije.

Nema sumnje kako mnoge zemlje mijenjaju svoje gospodarske politike kod privlačenja ulaganja. Napuštaju dominantni model rasta temeljem jeftinije radne snage i okreću se ulaganjima u vještine radnika koje će privući investicije u industrije i usluge više dodane vrijednosti.

U domaćim okvirima, to je osobito izazov sjeverne Hrvatske koja je privukla većinu industrijskih ulaganja. Veća pregovaračka moć radnika koji traže veće plaće može stvoriti pritisak na konkurentnost industrije. Rast plaća treba opravdati povećanjem produktivnosti kroz ulaganja u digitalne i tehničke vještine, stoji u komentaru koji donosi portal Prvi plan.

* Autor je politolog i vodi think tank Centar za javne politike i ekonomske analize. Piše u osobno ime. Stavovi izneseni u analizama i komentarima su osobni stavovi autora

Destruktivnost političara u Bosni i Hercegovini nikome nije novost, a isto vrijedi i za kratkovidnost birača, posebno onih koji se smatraju patriotski orijentiranima. Kratkovidnosti pak nema Željko Komšić, on kristalno čisto vidi sebe u Predsjedništvu BiH gdje je do sada već boravio u dva mandata bez osobitog traga.
Zapravo njegova politička ostavština je upravo izbor Dragana Čovića kao nasljednika, istog onog kojeg sada etiketira kao glavnog neprijatelja građanske države, zbog kojega se ispada uopće i kandidira.

Piše: Denis Avdagić, vanjskopolitički analitičar

To je njegova ostavština jer je propustio u svojim mandatima pokazati interes za Hrvate ispred kojih je izabran, dok takvog izostanka u isto vrijeme nije bilo kod kandidata izabranih ispred ostala dva naroda.

I upravo tu se nalazi kratkovidnost kod onih koji se smatraju patriotima prema BiH jer se takvima često samo-etiketiraju oni koji se vide kao „građanska opcija”, a Komšića kao frontmena takve politike.

Komšić nije i nikako ne može biti rješenje za budućnost BiH, on je zapravo samo varijacija Dodika, kojeg BiH patrioti istinski ne podnose, čovjek kojemu ni prijetnje nisu problem, koji bez dlake na jeziku unosi nemir. Radi se o kandidatu bez imalo konstruktivnosti koji nikako ne može doprinijeti ničemu drugom osim zaoštravanju retorike u političkoj areni. Ne radi se o političaru voljnom graditi nego plitkom populisti, talentiranom stoga za politiku ali nikako nekome tko može garantirati mirni suživot.

Bosna i Hercegovina danas je zapravo prilično stabilna zemlja i problemi koji muče građane su manje više jednaki onima koji muče i stanovnike okolnih zemalja, poput zapošljavanja i socijalnog statusa. Naravno da je neučinkovito uređenje države i prevelika administracija uteg poreznim obveznicima ali takve stvari su uteg i „nacionalno sređenijoj” Hrvatskoj koja ima veliki broj županija te primjerice i dalje nejednake izborne jedinice.

U nacionalnom smislu dva su problema ključna po pitanju budućnosti BiH. Jedan je prijeteća majorizacija Hrvata u pogledu izborne legislative koja ne pruža mogućnost relaksiranosti međunacionalnih tenzija. Tko god pri tomu traži argumente za suprotno odupire se realnosti i gura glavu u pijesak. Drugi problem je etnička očišćenost manjeg entiteta, Republike Srpske, u kojem će upravo zbog toga uvijek gorjeti opcija o neovisnosti koja će se podgrijavati iznutra, izvana zbog destabilizacije ili posve slučajno, svaki puta kada se otvore pitanja samostalnosti Katalonije ili bilo koje druge administrativne regije, pokrajine diljem Europe.

Prvi nacionalni problem je manje kompliciran jer se radi o legislativnom uređenju, dok će pitanje drugog ostati otvoreno bez mogućnosti skorog ili jednostavnog rješenja.

Pred Bosnom i Hercegovinom su doista važni izbori koji kao i brojni prethodni mogu odrediti budućnost države. No da bi do toga došlo potrebni su i izabrani predstavnici koje birači neće nakon izbora osporavati ili delegitimizirati. Rješenje u Bosni i Hercegovini je maksimaliziranje prava svih njenih građana, a ne njihovo ograničavanje. Bogatstvo države jesu njeni narodi, tradicije, vjersko okruženje. Oni koji prema tom bogatstvu i različitosti gaje ljubav su istinski patrioti. Oni koji negiraju elemente tog bosanskohercegovačkog lonca su kratkovidni pa i slijepi prema realnosti.

Ideja građanske zemlje nije nametanje vlastitog identiteta, običaja i vjerskih pogleda (ili izostanka istih) drugima, to je zamjena teza i odlika nacionalističkih društava i zajednica koje žele asimilaciju. To nije povijest Bosne i Hercegovine, to ne može zato biti niti njena budućnost. Što se međunarodne zajednice tiče, čim prije se bogatstvo različitosti u BiH prihvati kao sjajna polazišna točka, a ne uteg, tim prije će doći i do snažnijeg pokretanja i napretka u zemlji napaćenoj tuđinskim utjecajima i njegovim nerazumijevanjem njenih građana.

U nedjeljnoj emisiji EnergyPress na N1 televiziji gostovao je energetski konzultant Mladen Pejnović.
Govorio je o državnom utjecaju na cijenu plina, diverzifikaciji plinskih pravaca, LNG terminalu, plinskom ratu SAD-a i Rusije u Europi ta digitalizaciji energetskog sektora.

Upozorio je kako plin nije samo tržišni artikl te kako plin mora imati i regulatornu komponentu. Stoga je nemoguće regulatoru poskupljivati plin sve dok plaće i mirovine u Hrvatskoj ne porastu.

Kazao je kako pritisak SAD-a na Njemačku i dobar dio Europe glede ovisnosti o ruskom plinu nije bez razloga, rekavši kako očekuje u dužem roku izgradnju sustava LNG terminala u Europi i pojeftinjenje američkog i katarskog LNG-a. U srednjem roku Europa ne može bez ruskog plina, rekao je Pejnović te dodao kako se ne treba bojati europske nekonkurentnosti prilikom postupnog prelaska na skuplji plin iz LNG-a, jer ako svi počnu prelaziti na njega, svi će biti u istoj startnoj poziciji.

Pohvalio je nastojanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović oko pronalaska tržišta za LNG u Inicijativi triju mora, te je naglasio kako Hrvatskoj treba taj terminal, ne samo zato što je Europa već dala dio novca za terminal, nego i zbog toga što će Hrvatska postati čvorište za diverzifikaciju dobavnih pravaca. To će puno značiti za energetsku sigurnost u ovom dijelu Europe, ali i u nas.

Istaknuo je kako je Hrvatskoj, u smislu europskog energetskog paketa, potrebno provesti digitalizaciju energetskog i komunalnog sektora, koji je prema potrošaču iznimno zastario. Takav poduhvat, rekao je Pejnović, mogao bi zaustaviti odljev najboljih inženjera iz zemlje, jer bi ih svaka jedinica lokalne uprave morala zapošljavati radi provođenja takvog projekta.

Zaključio je kako polako ulazimo u razdoblje kraja ere ugljikovodika i prelazimo u eru obnovljivih izvora. Do situacije u kojoj ćemo moći akumulirati energiju iz obnovljivih izvora tako da ne gubimo veliki postotak te energije, potreban je prijelazni energent. To je plin, rekao je Pejnović.

Ne stišavaju se reakcije na govor Donalda Trumpa pred Općom skupštinom UN-a, kruže fotografije sa reakcijama svjetskih državnika na njegova, nekad i nespretne, izjave.
No, je li Donald Trump sam stekao baš sve neprijatelje, kao što se trudi steći nenaklonost pojedinih europskih zemalja, ucijenjujući ih da devalviraju svoja gospodarstva prekidom energetske trgovine sa Rusijom?

Piše: Ivan Brodić

Loše odnose s Iranom, nuklearizaciju Sjeverne Koreje, ljutnje zbog kršenja pravila trgovine glede Kine, europski protekcionizam i neke druge probleme, Trump je naslijedio.  Gotovo ni na jednom području potezi američkog predsjednika Donalda Trumpa ne odražavaju dosljednije pogled na državu kao korporaciju kao u vanjskoj politici. Trumpova praksa zavrtanja ruke, nakon čega slijede slatke riječi, pogled na svijet koji uključuje samo “dobitnike” i “gubitnike” te fokus na bilateralne dogovore umjesto međunarodnih institucija,  navode na taj zaključak.

U govoru na Općoj skupštini tako je osudio Iran kako sije kaos jer ne poštuje svoje susjede te njihove granice. Koriste nacionalne resurse kako bi obogatili vlastite elite, no u sljedećoj je rečenici zahvalio Iranu i Rusiji što su spriječili krvoproliće u Idlibu. Ipak, tri su mu najveća neprijatelja, kako je imenova, Kina (zbog klimatskih ciljeva i trgovinskog rata), Iran (najveći ideološki neprijatelj i rival u toj regiji koja je bogata naftom) i Rusija (vojna prijetnja), dok mu niti politika EU nije zadovoljavajuća. jer je gospodarski rival, pretjerano se drži procedura i zalaže se za nepragmatične ciljeve.

U globalnu politiku Trump je uveo komunikaciju bez diplomatskih skrupula, što analitičari nazivaju odsudstvom dobroga upravljanja, no čini se kako je Trump prihvatio ulogu glasnogovornika onoga što većina njegovih birača misli. Hoće li ga nagraditi vidjet ćemo.

Hrvatski poslodavci izrazili su razočaranje aktualnom poreznom reformom jer su očekivali snažnije porezno rasterećenje, prije svega zbog otvaranja prostora za rast plaća. Nešto manje primjedbi imali su na mirovinsku reformu, koja više pogoduje interesima kapitala.
O stavovima Hrvatske udruge poslodavaca u vezi reformskih poteza Vlade, problemima na tržištu rada i drugim aktualnim gospodarskim temama za tportal je govorila predsjednica HUP-a Gordana Deranja. Dala je procjenu mandata i tempa reformi vlade premijera Plenkovića.

“Aktualna Vlada možda ima i najviše sluha za gospodarstvo, no dubioze koje su stvorene po resorima u godinama mandata svih prethodnih Vlada prevelike su da bi BDP značajnije rastao bez nužnih sveobuhvatnih promjena.

Pomaci jesu učinjeni, prvi val smanjenja parafiskalnih nameta je učinjen, no stao je odlaskom Martine Dalić. Tzv. mini porezna reforma donijela je manji efekt, no naglašavamo da to nisu mjere za poticanje rasta gospodarstva. HUP je još prije dvije godine isticao nužnost rasta BDP-a, više od tri posto, a da bi se gospodarstvo značajnije pokrenulo, naglašavamo potrebu snažnijeg rasterećenja troškova poslovanja koje bismo pretočili u dodatan rast plaćanja s ciljem zadržavanja radnika.

I sam ministar Marić nedavno je izjavio da je za poboljšanje stanja potrebna sinergija reformskih politika u nekoliko područja – od zdravstvenog, mirovinskog i obrazovnog sustava do demografskih politika i fleksibilizacije tržišta rada. Tu treba ubrojiti i pravosuđe. Dakle dijagnozu znamo, akutna područja smo identificirali, još samo treba primijeniti terapiju”, rekla je Deranja.

Udruga poreznih obveznika “Lipa” u utorak je zatražila da se transparentno objave sva jamstva, garancije i ostale potencijalne financijske obveze za koje direktno ili indirektno jamče hrvatski porezni obveznici, pri čemu posebno apostrofiraju pitanje zaštite njihovih interesa u slučaju naplate određenih obveza.
“Zahtijevamo da se na transparentan i jasan način objave sva jamstva, garancije i ostale potencijalne financijske obveze države Hrvatske, lokalne i područne samouprave, ostalih proračunskih korisnika, trgovačkih društava u vlasništvu države te ostalih pravnih osoba za čije obveze direktno ili indirektno jamče porezni obveznici”, stoji u priopćenju Lipe.

Pritom napominju da je posebno važna informacija na koji su način interesi poreznih obveznika zaštićeni u slučaju da dođe do naplate navedenih obveza. “Koja su sredstva osiguranja, kako je napravljena procjena rizika, koja je naknada za obradu koja se naplaćuje, kakva je odgovornost dužnika te kakva je odgovornost tijela koje je odobrilo potencijalnu obvezu?”, neka su od pitanja koja iz udruge postavljaju.

Kažu da gotovo svakodnevno svjedočimo prisilnoj naplati državnih garancija izdanih Uljaniku, što po njima u konačnici znači da “porezni obveznici vlastitim novcem financiraju privatnu tvrtku koja već godinama posluje s gubitkom i za koju niti jedan relevantan pokazatelj ne pokazuje da je tržišno održiva na bilo koji način”. “Na ovom su se primjeru hrvatski porezni obveznici suočili s postojanjem neiskazanih rizika te se bojimo da je Uljanik samo vrh ledenog brijega potencijalnih obveza koja su dijeljena ‘šakom i kapom’ bez pažnje dobrog gospodarstvenika i uzimanja u obzir najboljeg interesa Hrvatske i svih njenih građana”, poručuju iz Lipe.

Kažu da je loše kada gospodarski subjekti pod kontrolom države nisu u stanju profitabilno poslovati pa ih porezni obveznici moraju financirati, no smatraju da je “potpuno neprihvatljivo da financiraju još i privatne tvrtke”.

Po njima, uloga države je da osigura ravnopravnu tržišnu utakmicu svih gospodarskih subjekata uz što je moguće manje porezno opterećenje i uz što je moguće lakše i jednostavnije zadovoljavanje propisa. “Tržišnim rječnikom, država Hrvatska mora težiti što boljem omjeru cijene i kvalitete svoje usluge kako bi cjelokupno gospodarstvo kao korisnik te usluge bilo konkurentnije na globalnoj sceni. Uloga države nikako nije preferiranje jednog ili nekoliko privatnih gospodarskih subjekata na račun svih poreznih obveznika”, kažu iz Lipe.

Pritom ističu nužnost provjere poštovanja procesa odobravanja potencijalnih obveza. “Ako se utvrdi da su propisana pravila i procesi poštovani, a da je svejedno došlo do značajnog troška za porezne obveznike tada hitno treba pristupiti prilagodbi propisa kako bi se takvi slučajevi u budućnosti smanjili ili potpuno uklonili. Ako se utvrdi da pravila nisu poštovana onda zahtijevamo osobnu odgovornost svih uključenih u generiranje još jednog gubitka poreznih obveznika”, zaključuje se u priopćenju.

Inače, u izvještaju o izvršenju državnog proračuna RH za prvo polugodište 2018. godine, koji je Vlada nedavno prihvatila, stoji da je razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja ove godine izdano devet jamstava u ukupnom iznosu od 14,7 milijardi kuna. Od toga, za refinanciranje postojećih obveza izdano je jamstava u iznosu od 13,6 milijardi kuna, dok je novih jamstava izdano u iznosu 1,1 milijardu kuna, u koji je iznos uključeno i jamstvo izdano za izmirenje kratkoročnih obveza izvanproračunskih korisnika u iznosu od 297,2 milijuna kuna.

U istom broju Poslovnog dnevnika izašla su dva članka o poticajima. Reagirao je na to na svome Linkedin profilu ugledni financijski stručnjak iz tvrtke Grubišić i partneri Andrej Grubišić.
“Teško je gledati kako se osiromašuju oni koji su ovo prisiljeni plaćati, a od primatelja istovremeno stvaraju ovisnici, nekonkurentni biznisi i kandidati za odlazak u Njemačku i Irsku. Kroz sustav poticaja, osoba A (državni birokrat) kazuje osobi B (građaninu) što mora platiti za osobu C (primatelj sredstava). Osobu B se uvjerava da je to za njeno dobro i da će tako imati pristupačniji “hrvatski” proizvod. Međutim, što je stvarna istina? Pretpostavimo da litra mlijeka njemačkog proizvođača na polici u Hrvatskoj košta 6 HRK, a hrvatskog proizvođača 7 HRK jer je manje efikasan s troškovnog aspekta ili zato što njemački proizvođač prima poticaje (dakle, nasilno uzima od njemačkih poreznih obveznika).

Hrvatski građani slobodnim izborom kupuju vise njemačkog mlijeka jer za danu cijenu i kvalitetu to smatraju razboritim izborom. Dakle, većina slobodnom voljom radi ekonomski razboritu odluku. Sada dolazi osoba A (birokrat) i nameće 1,1 HRK prisilne naknade po litri prodanog (ili još gore samo proizvedenog) mlijeka u Hrvatskoj koju sve osobe B (građani) moraju izdvajati za osobu C (hrvatskog proizvođača i primatelja prisilno naplaćene naknade koja se zove “poticaj”) kako bi se ˝zaštitila prava˝ tog proizvođača. Osoba A (birokrat) u tom postupku za sebe uzima “proviziju” jer dobiva plaću i grijani ured iz kojeg administrira provedbu nametnutog transfera pa zadržava 0,1 HRK za sebe, dok osobi C (primatelju poticaja) ide preostali iznos od 1 HRK, što mu omogućuje da cijena na polici padne na 6 HRK i da “postane konkurentan”. Međutim, koja je ekonomska pozicija osobe B (građanina) koji sutra ujutro ide u dućan kupiti litru mlijeka? Sada je cijena njemačkog i hrvatskog mlijeka ista, odnosno 6 HRK za litru. Nažalost, koje god mlijeko kupi ukupni trošak će mu biti veći od prijašnjih 6 HRK koje je trošio na kupnju njemačkog mlijeka. Ako bi kupovao isključivo hrvatsko mlijeko konačna cijena je 7,1 HRK (umjesto 6 HRK koliko je koštalo njemačko mlijeko koje je kupovao svojevoljno) jer povrh litre mlijeka koju je kupio mora izdvojiti 1,1 HRK za “zaštitu domaćih proizvođača”. Ako se proda 1 milijun litara mlijeka dnevno, to je 365 dana x 1,1 mil HRK dnevno = 401,5 mil HRK godišnje dodatnog troška za građane da bi dobili litru mlijeka dnevno. Dakle, nedvojben je interes osobe A (birokrata) i osobe C (primatelja poticaja) da se ovakva praksa nastavi, a osoba B navodno ˝samo˝ treba shvatiti i prihvatiti da se ovako “štite nacionalni gospodarski interesi”. Mnogi, nažalost, vjeruju u takve konstrukcije ne razmišljajući u terminima ilustrativne litre mlijeka. Nadalje, svi mi najčešće proizvodimo samo jedan proizvod ili uslugu od koje živimo, a kupujemo na stotine drugih koje su proizveli drugi, i željeli bi da se baš naš proizvod ili usluga “zaštiti” i “unaprijedi poticajima” nauštrb drugih. Nerijetko se kao izgovor za domaće poticaje čuje da je i njemački mljekar dobio poticaje. To je (gotovo sigurno) točno, ali to ide na štetu njemačkih poreznih obveznika koji (ako mi ne bismo bili prisiljeni izdvajati za poticaje) hrvatskim građanima omogućuju jeftinije mlijeko i dodatnih 400 mil HRK u džepu za potrošnju na druge stvari, štednju ili investiranje u ono u čemu misle da mogu biti konkurentni.

S poticajima je jedino sigurno da sve osobe B (građani) prisilno plaćaju za lagodniji život osobama A i C, a ništa nisu dobile zauzvrat, dapače, ista stvar ih košta u pravilu skuplje. U Hrvatskoj je do sada preko 30 mlrd HRK “poticaja” otišlo u brodogradnju i puno više od toga u poljoprivredu. Rezultati su toliko loši da osoba A i C rješenje vide, kao i uvijek do sada, u povećanju poticaja! Kao pripadnik onih koji su osobe B, uvjeren sam da takvi aranžmani potiču isključivo kreiranje nekonkurentnih biznisa i na dugi rok osiromašuju nas koji plaćamo, ali i one koji ih primaju jer iskrivljuju njihovo poimanje stvarnosti i održivosti vlastitog biznisa. Ponekad mi se čini da dobar dio osoba B koje plaćaju nije svjestan što se doista događa i koliko se tuđih ruku zavuklo u njihove džepove. Trenutačno je najpopularniji ministar u Vladi onaj koji izlazak Hrvata s europskog dna (iza nas su samo Bugari) vidi u raznim “besplatnim” EU sredstvima, poticajima, omotnicama i drugim načinima života od tuđih novaca. Ako nikom drugom, barem je njemu i birokratima s provizijom (u obliku plaće i grijanog ureda) dobro dok drugi plaćaju, ali nažalost, rezultati i brojčane činjenice kažu da je za ozbiljniji iskorak s dna potrebno ukinuti subvencije jer su neimaština i oskudica u kombinaciji s izloženošću tržištu i konkurenciji (naj)bolji poticaj za ekonomski napredak od prividnog obilja koje dolazi s prividnim ˝pravom˝ življenja na tuđi račun.”, napisao je Grubišić na svom poslovnom profilu.