Komentari

Njemački stručnjak

Jens Andersen od 1990. godine je radio za Volkswagen te čak napisao svoju doktorsku tezu o električnim automobilima u usporedbi vozilima s motorima s unutarnjim sagorijevanjem dok je unutar Volkswagena radio na više pozicija, ali je uvijek bio povezan sa strategijom i pozadinskim planiranjem. Od 2018. radi kao izvršni konzultant i savjetnik odbora za tvrtku Strategy Expert Groupa, istaknuto je u njegovom intervjuu za Business Insider.

U intervjuu Business Insideru Andersen je istaknuo da tehnologijom i učinkovitošću kod električnih automobila Tesla jasno dominira, dok Toyota isto to čini s hibridima. Nijedan europski proizvođač tehnološki se ne može približiti Toyoti ili Tesli, barem ako se držimo onoga što svaki danas proizvodi i plasira. Ipak, za Andersena, Tesla prestaje biti referenca i on vjeruje da je prednost koju je američki proizvođač ima nad ostalima blizu nestanka, javlja Revija HAK.

Prema Nijemcu, tvrtka Elona Muska u budućnosti bi se čak mogla smatrati mogućom metom koju će Volkswagen apsorbirati:

“Dugoročno, Tesla je, po mom mišljenju, kandidat za kupnju. Čak ni povećanje prodaje brojke zbog trenutnih popusta na cijene će promijeniti ovu situaciju. Lovac je odavno postao lovina.”

Prema Andersenu, neće biti problema u premium segmentu, gdje će marke poput Audija, BMW-a, Mercedesa ili Porschea imati konkurentnu električnu tehnologiju koja se može ponuditi u zamjenu za premium trošak nabave. Međutim, u nižem segmentu tržišta, ne može biti evolucije ako se prodaja ne poveća.

“Čini se da u Njemačkoj ljudi koji su do sada birali osnovna vozila više naginju pretplati, dijeljenju automobila i javnom prijevozu. Dakle, oni koji su jučer vozili Opel Corsu (i slične male automobile op. a.), sutra će ići autobusom”, tvrdi Andersen.

Možda nikada nećemo vidjeti istinski konkurentne električne automobile za manje od 20.000 eura, ali samo će vrijeme pokazati je li Andersenovo gledište ispravno, donosi Revija HAK-a.

Komentar Reutersa

Američke sankcije na kineski tehnološki sektor ipak su mnogo veći problem za Peking, unatoč ulijevanju desetaka milijardi dolara pomoći kako bi se efekti blokiranja pristupa najsuvremenijoj tehnologiji barem donekle ublažili.

Kako navodi Reuters, kineska vlada u prosincu je odlučila da će u tamošnji tehnološki sektor usmjeriti 140 milijardi dolara pomoći, što uključuje i subvencije za nabavku računalnih dijelova proizvedenih u Kini.

Potez kineske vlade odgovor je na sve snažnije američko stezanje izvoza komponenti proizvođača iz SAD-a. Argument je Washingtona da će američke računalne komponente kineski proizvođači iskoristiti za izradu softvera i hardvera koji može koristiti i kineska vojska. Međutim, analitičari koje je kontaktirao Reuters smatraju da novac za subvencije koje Peking namjerava upumpati neće biti dovoljan da bi kineski tehnološki sektor nastavio držati korak s američkim konkurentima.

Kineski proizvođači računalnih komponenti uglavnom prodaju na domaćem tržištu, a nedostatni pristup proizvođačima s naprednijom tehnologijom, poput tajvanskog TSMC-a i južnokorejskog Samsunga otežava im samostalno rješavanje inženjerskih izazova. A bez toga nema pomaka nagore u hijerarhiji svjetskih dobavnih lanaca, tvrde poznavatelji tržišta.

“Takva situacija kineske proizvođače sprečava da sve što postignu odjeli istraživanja i razvoja dođe u masovnu proizvodnju, ali ih i ograničava da nauče više ‘trikova’ u trgovini”, ocjenjuje Mark Li, analitičar Bernstein Researcha koji prati kineski tehnološki sektor. Kao što je slučaj i i industriji proizvodnje zrakoplova, kompanije koje proizvode opremu za izradu računalnih komponenti usko surađuju sa svojim kupcima, nudeći im dugoročne usluge koje uključuju instalaciju, kalibraciju, održavanje i popravak strojeva čija cijena doseže i 100 milijuna dolara. Takva suradnja može rezultirati dijeljenjem “know-howa” koji objema stranama pomaže da tehnološki napreduju. Izvori unutar kineskih tehnoloških kompanija tvrde Reutersu kako se barijere nisu činile previsokima dok dobavni lanci nisu postali još globalniji, inženjerstvo još složenije, a tržištem počele dominirati zapadne kompanije.

Primjerice, kineska kompanija SMEE usvojila je određene proizvodnje sa 20 godina zakašnjenja u odnosu na zapadne lidere u tom području. “Čak i kad bi uspjeli izraditi određeni stroj za proizvodnju, ne bi imali znanja kako ga održavati i servisirati”, ističe jedan SMEE-ov inženjer koji je želio ostati anoniman. Svjesna tih ograničenja, kineska vlada odlučila se za drugačiji pristup – kompletnu promjenu paradigme. To konkretno znači da se Kina počela fokusirati na novu generaciju računalnih procesora umjesto da pokušava uhvatiti priključak za zapadnim proizvođačima kako bi proizvela još manje procesore od njihovih.

Upravo o tome je govorio rad dvojice akademika s kineske Akademije znanosti objavljen krajem prošlog mjeseca. Oni smatraju da se Kina treba usmjeriti na istraživanje i razvoj novih tehnologija i materijala. Nagomilavanjem patenata i upravljanjem njihovim korištenjem u inozemstvu, Kina može stvoriti vlastite barijere u globalnim dobavnim lancima i riješiti trenutne tehnološke bolne točke, pišu autori.

U međuvremenu, kineske tehnološke kompanije postale su još izoliranije nakon novog vala američkih sankcija objavljenih prošlog listopada. Njima se američkim kompanijama zabranjuje izvoz opreme koju bi kineski proizvođači mogli iskoristiti za proizvodnju naprednijih čipova, prenosi Poslovni dnevnik.

Komentar DW-a

Jedna od tema tijekom blic-posjeta Olafa Scholza Washingtonu u petak je paket subvencija SAD-a koji već ima ogroman utjecaj na gospodarstvo Njemačke i EU-a. Takozvani Zakon o smanjenju inflacije (IRA) – paket subvencija vrijedan ukupno 370 milijardi dolara, koji je predsjednik SAD-a Joe Biden predstavio tek sredinom 2022. u međuvremenu se pretvorio u pravi magnet i za njemačke tvrtke.

U anketi Njemačke industrijske i trgovinske komore (DIHK) provedenoj u 2.400 njemačkih tvrtki iz svih branši, a čiji su rezultati objavljeni u srijedu 1. ožujka – svaka deseta tvrtka je navela da već planira preseljenje proizvodnje. Prema tom istraživanju, natprosječan broj od 23 posto proizvođača vozila i njihovih dobavljača može zamisliti preseljenje proizvodnje u inozemstvo. Također natprosječan broj tvrtki strojarske industrije i poduzeća iz kemijske i plastične industrije razmišlja o preseljenju.

To je neobično veliki broj, rekao je šef vanjske trgovine DIHK-a Volker Treier u Berlinu. SAD i Kanada su trenutno posebno privlačne. Međutim, da bi se tvrtka odlučila na preseljenje proizvodnje potrebno je više čimbenika, a dobitnu kombinaciju čini – paket subvencija, niski porezi, manje regulative i znatno jeftinija energija.

Evo kako na američki magnet reagiraju samo neke od najvećih njemačkih tvrtki:

„Sljedeće tvornice najvjerojatnije ćemo izgraditi u Americi. Postoji opasnost da Europa u ovoj preraspodjeli bude gubitnik”, rekao je na primjer Klaus Rosenfeld, šef Schaefflera iz Herzogenauracha, kooperanta automobilske industrije s više od 80.000 zaposlenih.

Šef Audija Markus Duesmann opisao je izgradnju tvornice električnih automobila u SAD-u kao „vrlo atraktivnu” – zahvaljujući IRA. Nejasno je hoće li Audi graditi vlastitu tvornicu ili u sklopu Volkswagen grupe. Kompanija iz Wolfsburga želi u ožujku predstaviti plan za buduću globalnu proizvodnu mrežu za izgradnju električnih automobila. Audi trenutno ima tvornicu u Meksiku, a Volkswagen tvornicu u Chattanoogi u Tennesseeju. Tu se od prošle godine proizvodi električni ID.4.

Prema vlastitim izjavama, kooperant automobilske industrije iz Regensburga Vitesco s 37.000 zaposlenih već desetljećima je aktivan u SAD-u. „Zato smo u stalnom kontaktu s lokalnim institucijama i naravno provjeravamo u odnosu na trenutnu pozadinu ima li ovdje mogućnosti.“ Početkom 2022. tvrtka je iz SAD-a dobila narudžbu vrijednu milijarde za visokonaponske transformatore, koji će se u Sjevernoj Americi proizvoditi od 2025. godine.

Govoreći o američkim subvencijama, šef Siemens Energie Christian Bruch smatra posebno mudrim subvencije projekata vezanih za vodik. Siemens Gamesa koji proizvodi vjetroturbine također razmatra izgradnju još jednog proizvodnog pogona u SAD-u i želi ponovo pokrenuti tvornice koje su nedavno zatvorene – nada se dodatnim narudžbama za kopnene i obalne sustave.

A neke tvrtke koje su planirale investicije u Njemačkoj sada su se predomislile:

Švedski proizvođač baterijskih članaka Northvolt je bio jedna od prvih tvrtki koja se u svojim investicijskim planovima eksplicitno pozvala na IRA: Šveđani su najavili da bi radije proširili svoje poslovanje u SAD-u i istakli da bi mogli dobiti do 800 milijuna eura državnog novca za izgradnju tvornice baterija. Šef Northvolta Peter Carlsson doveo je u pitanje planiranu tvornicu u Heideu na sjeveru Njemačke.

Američki Tesla također eksplicitno spominje IRA u svojim investicijskim planovima: kompanija sklapa baterije za svoje električne automobile u svojoj Giga-tvornici kod Berlina. Fokus proizvodnje članaka je pak nedavno prebačen u SAD, zbog poreznih olakšica. Tesla je prvobitno planirao proizvoditi cijelu bateriju u Grünheideu, s maksimalnim kapacitetom od preko 50 gigavatsati godišnje.

Talijanska kompanija Enel smatra da je IRA prikladnija od europskih programa za promoviranje proizvodnje komponenti za elektrane. „SAD ima odličan paket ne samo da promijeni infrastrukturu i miks energije, već i da vrati proizvodnju kritičnih dijelova”, rekao je izvršni direktor Enela Francesco Starace.

Stefan Schönberger, stručnjak za klimu i energiju u konzultantskoj agenciji za menadžment BCG, rekao je za Reuters da će cijene struje i plina u Europi dugoročno vjerojatno biti najmanje dvostruko veće nego u SAD-u. Stoga bi se nove investicije mogle sve više obavljati na drugoj strani Atlantika.

SAD sada ubrzava tempo i ulaže „apsurdne svote” u porezne olakšice. „SAD je pritom vrlo prijateljski okrenut prema investitorima.”

Njemačka vlada je prepoznala problem i pokušava se u provođenju IRA-e izjednačiti s povlaštenim susjedima SAD-a – Meksikom i Kanadom – ali za sada bezuspješno. Ministri gospodarstva Njemačke i Francuske, dvije najjače ekonomije u EU-u, uzalud su prije tri tjedna bili u Washingtonu. Europska unija za sada ostaje diskriminirana po tom zakonu kojim se krše i pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Ministri gospodarstva Njemačke i Francuske, Robert Habeck i Bruno Le Maire u WashingtonuFoto: Bernd von Jutrczenka/dpa/picture alliance
Jedan predstavnik njemačke vlade rekao je Reutersu da je potrebna atraktivna industrijska cijena električne energije da bi se izjednačili uvjeti. Međutim, ovo je vrlo skupo i skoro nemoguće – s obzirom na zakone u EU-u.

Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck želi predstaviti koncept industrijske cijene električne energije u prvoj polovici godine. Europska komisija nedavno je u Bruxellesu predstavila svoje protumjere američkim subvencijama. Odluka o tome se očekuje u ožujku, piše DW

Andrej Grubišić za N1

DZS je objavio da je hrvatsko gospodarstvo poraslo i u četvrtom tromjesečju prošle godine, sedmi kvartal zaredom, no rast je usporen na četiri posto, dok je u cijeloj 2022. BDP porastao za 6,3 posto.

O tome je za N1 govorio ekonomski analitičar Andrej Grubišić.

“Sve je u skladu s očekivanjima. Prije se nešto pisalo o tehničkoj recesiji, no ako gledamo ove podatke nje nema. Barem ne još”, rekao je Grubišić.

Ističe da naše referentne vrijednosti u zadnjih 5 do 10 godina cijelo vrijeme rasato. “Onda i najmanje posklizavanje, pad od jedan posto od onoga na što smo se naučili izaziva neku vrstu nelagode. Suštinski, ekonomski gledano, takve situacije su topovsko meso za dvije skupine ljudi – makroekonomiste koji onda imaju o čemu razgovarati i oporbu koja onda kritizira. Ali za široke mase je tržište rada najbitniji indikator, a ono pokazuje da sve osobe koju su radno sposobno u pravilu, ukoliko nisu previše selektivne, imaju radnom mjesto, imaju gdje raditi.”

Ipak upozorava da uvijek treba biti oprezan kada su projekcije i najave u pitanju.

“Ljudi iz Europske centralne banke, mnogi tzv. razvikani makroekonomisti su nas uvjeravali još 2021. da inflacija nije nikakva prijetnja. Gledali smo podatke, tiskanje novaca počelo je poprimati takve razmjere da smo inflaciju vidjeli na nekretnina i vrijednosnim papirima. I odjednom je Christine Lagarde rekla da je inflacija došla niotkuda. Povijest nas uči da ko tiskate novac u toj mjera inflacija će prije ili kasnije doći. Sve projekcije s vrha uzimam s rezervovm i svima sugeriram – dobro gledajte što se događa oko vas i razmišljajte svojom glavom”, upozorio je Grubišić.

Najave su da bi se inflacija u Hrvatskoj trebala spustiti na jednoznamenkastu brojku, a Grubišić smatra da je to realan scenarij.

“Htio bih nešto demistificirati – mnogi brkaju smanjenje stope inflacije sa smanjenjem cijena. Mi ćemo i dalje imati povećanje cijena, jedino što neće rasti tom brzinom. I ono što je možda najbitnije, ne vidim povratak na staro što se tiče cijena. A mjere koje se spominju, subvencije, povećanje plaća… Koliko god to nekom na prvu loptu zvuči kao rješenje problema, stvari su mrvicu slojevitije od toga. Subvencije imaju tendenciju nesmanjivanja potražnje, a dok je jaka potražnja nitko nema motiva smanjiti cijene. A povećanja plaća je legitimno, no svako povećanje koje ne korespondira s povećanjem produktivnosti rada ima inflatorni utjecaj”, objašnjava Grubišić.

Što bi onda trebalo učiniti? Grubišić predlaže: “Mislim da se mora ići sa starim, provjerenim metodama. Snažnim povlačenjem novca, tehnički mi to zovemo povećanje kamatnih stopa i država bi mogla stvarno jako pomoći. Imali smo suficit u proračunu prošle godine, nije ništa falilo, država je ubrala više nego što je mislila mislila. Neka se odrekne jednog lavovskog dijela kolača i pusti ljude i biznise da oni rasporede taj višak koji bi ostao kroz porezno rasterećenje na način na koji oni smatraju potrebnim. Svatko od nas ima različite potrebe u danom trenutku”, donosi N1.

Komentar

Energetska kriza, potaknuta vanjskopolitičkim uzrocima, pandemijom I krizom u globalnim lancima opskrbe, koju je umanjila meteorološki dobra godina, no ne i anulirala, rezultirala je okretanjem Europe prema ugljenu I nuklearnoj energiji, javlja nekoliko anaitičkih kuća proteklih dana.

Premda se infrastrukturna politika pokušala u proteklih godinu dana prilagoditi, nove sankcije na ruske derivate te terminiranje, privremeno ili dugoročno, nekih plinovoda, potencijal za produbljivanje energetske krize dodatno su produbili.

Zbog toga nije čudno što je udio ugljena u proizvodnji električne energije porastao za 3 posto protekle godine te je više od dvadeset konzerviranih elektrana na ugljen pušteno ponovno u promet zbog toga što su mnoge zemlje EU stavile po strain zelene politike I u cjenovno izazovnim vremenima počele štititi svoje potrošače. Dodatno, perceptivno, energetska je kriza smanjila protivljenje ugljenu.

Sličan je slučaj i s nuklearnom energijom, koja je pala u svojevrsnu “nemilost” dijela europskih političara, dvanaest godiina katastrofalnih događaja u Fukušimi prije dvanaest godina. Poglavito je to bio slučaj u germanskim zemljama, a potaknuta karizmom bivše njemačke kancelarke Angele Merkel.

Aktualna je kriza prisilila Europu razmišljati o nuklearnoj energiji, a Nijemce zaustaviti konzerviranje vlastitih preostalih reaktora. Sve oči su u tom smislu uprte u Francusku, koja se zapravo nikada nije odrekla nuklearne energije i iz koje dolaze glasovi kako je nuklearna energija, uz neke rizike glede nuklearnog otpada, za energetsku tranziciju vrlo prihvatljiva zbog toga što ima nulti ugljični otisak.

Također, nije za zanemariti niti to što proizvodnja struje iz nuklearne energije daje određene prednosti glede stabilnosti te čak i stanovnici koji žive blizu elektrana sve više zatomljuju vlastite radioaktivne strahove zbog dostupnosti i stabilnosti energije.

Komentar

Razgovarajući s nekoliko konzervativnijih ulagača u energetski sektor i u financijske produkte vezane uz energetski sektor može se čuti kako neki od njih polažu razmjerno velike nade u vodik. Kažu, kako je to jedini oblik obnovljive energije, uz možda geotermalne izvore energije, kojim možeš napuniti skladište, nije ga potrebno pretvoriti u nešto drugo, kako bi se skladištio u baterijama, kao što je to potrebno s vjetrom ili pak suncem.

Još konzervativniji među njimasmatraju kako je vodik izuzetno koristan, ali ne kao izvor energije, nego kao sredstvo za očuvanje i skladištenje energije. Svoje uporište nalaze u tome što se industrijski vodik dobiva proizvodnjom iz plina, a vrlo rijetko, i puno skuplje, iz vode.

Ipak, postoje istraživanja koja dokazuju kako postoje mjesta gdje se vodik u svom izvornom obliku nalazi ispod površine zemlje. Jedno od takvih nalazišta nađeno je koncem 80-ih godina prošloga stoljeća u Maliju. Nalazište je obnovljeno 2007. godine te je dokazano kako se tamo nalazi vodik 98 postotne čistoće.

Iako su do sada tvrdili kako nije moguće pronaći vodik ispod površine zemlje, jer se to do slučaja iz Malija nikada nije dogodilo, geolozi i naftni stručnjaci su sve oprezniji te sada tvrde kako je moguće da takvih slučajeva još ima drugdje osim u Maliju.

Mnogi od njih traže istraživanja u tom smjeru jer američki znanstvenici tvrde kako kontrakcija vode i stijena u zemljinoj površini stvara dovoljno vodika za tisuće godina opskrbe globalnih potreba. Pronalazak veće količine vodika riješio bi probleme glede ugljičnog otiska, ali i pitanja cijene energije, jer bi cijena kilograma vodika bila oko pola dolara.

Postavlja se, stoga pitanje zbog čega se vodik u prirodnom obliku do sada nije tražio. Odgovor bi trebali biti brojni izazovi, kao što je cijena tehnologije za istraživanje vodika, ali i velik postotak fosilne energije koji je u ovom trenutku potrebno utrošiti za takvu vrstu istraživanja.

Ulaganja u vodik rastu iz godine u godinu. Koristio se on naposljetku kao revolucionarno gorivo, dio energetskog miksa ili pak kao sredstvo skladištenja energije iz drugih energetskih sektora, povijest nas uči kako mnogi energenti bivaju predmetom skepse sve dok se ne nađe dovoljno veliko nalazište i dok tehnologija njegova istraživanja i eksploatacije ne pojeftini, kao što je to bilo prije stoljeća i pol s naftom.

Amin Nasser

Predsjednik uprave Saudi Aramca je u nedjelju upozorio da povećani fokus na klimu potkopava ulaganja u naftu i plin do te mjere da predstavlja prijetnju svjetskoj energetskoj sigurnosti.

Prema analizi iz newslettera BloombergNEF-a, globalna ulaganja glede tranzicije na čistu energiju dosegla su 1,1 bilijun dolara 2022. godine te su se prvi put se izjednačila s ulaganjima u proizvodnju fosilnih goriva, čime su porasla za oko trećinu u odnosu na godinu prije, no to je još uvijek nedostatno kako bi se spriječilo globalno zatopljenje.

Čelnici naftnih kompanija, poput Nassera, i nešto ranije glavnog tajnika OPEC-a, međutim smatraju kako ulaganja u ugljikovodike smanjuju energetsko siromaštvo na mnogim dijelovima svijeta, što će biti ključna tema u godinama prad nama.

Nasser je tako rekao kako je cijela nova paradigma utemeljena na pogrešni pretpostavkama, a ta će utopija imati ozbiljne posljedice za svjetsku ekonomiju, pristupačnost energije i energetsku sugrunost. Dodatno, kako tu tranziciju netko mora platiti, povećat će se trošak projekata u nafti i plinu.

Odjeci bloga o američkoj diverziji na plinovodu

Tko je uništio plinovod Sjeverni tok? Službena istraga je još u tijeku, ali američki istraživački novinar Seymour Hersh tvrdi da zna tko je odgovoran za eksplozije iz rujna 2022. Dobitnik Pulitzerove nagrade na svome je blogu objavio detaljan članak u kojem tvrdi da su plinovod koji povezuje Rusiju i Njemačku uništili – Amerikanci. I to uz pomoć Norvežana, piše DW.

Hersh, pozivajući se na jedan, i to anoniman izvor, piše da je američki predsjednik Biden osobno odobrio tu operaciju – Bijela kuća je u međuvremenu demantirala Hershove navode, tvrdi da su „potpuno pogrešni“, odnosno da se radi o „izmišljotini“. Kremlj je pak pozdravio objavu članka. Predsjednik ruskog parlamenta Vjačeslav Voldin je na Telegramu šefa Bijele kuće nazvao „teroristom“. Moskva zahtijeva međunarodnu istragu.

Nakon objave Hershove priče puno pitanja ostaje otvorenim, piše njemački javni servis ARD na svom portalu. Između ostaloga se prenose izjave vojnog stručnjaka Juliana Pawlaka sa Sveučilišta Bundeswehra u Hamburgu koji tvrdi da je Hersh selektivno birao činjenice „kako u toj priči ne bi bilo kontradikcija“. Pawlak se konkretno osvrće na Hershovu tvrdnju da su američki ronioci ciljano postavili mine uz plinovod koje su onda, kako piše, aktivirane u rujnu prošle godine. „Postavljanje mina je već godinama sastavni dio programa“ na Baltiku, tvrdi stručnjak. I to pogotovo, kako napominje, nakon ruske invazije na Krim 2014.

Pawlak osim toga nevjerodostojnim smatra i tezu da su Amerikanci, kako se tvrdi u Hershovoj priči, razmatrali mogućnost uništavanja Sjevernog toka uz pomoć svojih podmornica. „Američka mornarica raspolaže velikim podmornicama na nuklearni pogon. Uopće nema smisla pokušati uz pomoć takvih podmornica doći neopaženo u jedno tijesno područje na Baltiku“, citira ARD njemačkog vojnog stručnjaka donosi DW.

Mnogi mediji u Njemačkoj kritiziraju činjenicu da Hershov članak počiva na izjavi jednog jedinog, i to anonimnog izvora. Istraživački novinar je rekao da se radi o osobi „koja očito zna jako puno o tome što se događa“.

Berlinski dnevnik „taz“ u svom komentaru piše kako je Seymour Hersh „uvjeren“ da je pronašao odgovor na pitanje tko je u zrak digao Nord Stream, ali i dodaje da on pritom „nažalost ne poštuje novinarske standarde“. Kao glavni problem Hershove priče „taz“ navodi „mršavo činjenično stanje“, odnosno da je ona „potpuno bez dokaza“.

Ipak „taz“ zaključuje da to ne znači nužno da je Hershova priča neozbiljna. Kada se novinar poput Hersha poziva na jedan jedini i to anonimni „izvor s direktnim znanjem o operativnom planiranju“, to nije dovoljno da se zadovolji novinarske standarde, piše berlinski list u komentaru objavljenom na svom web-portalu. I dodaje kako je iskaz navodnog zviždača trebao biti početak, a ne kraj njegovog istraživanja.

Slično argumentira i list „Frankfurter Rundschau“ (FR) koji zaključuje da je, sve dok Hersh ne otkrije tko je njegov izvor, „jasno da ove izjave pomažu samo jednom čovjeku: Vladimiru Putinu. Ono što ostaje je puno teatra. I malo provjerenih činjenica.“

Javni servis ZDF piše o „tišini nakon eksplozije“ – i bavi se pitanjem zašto čak pet mjeseci nakon eksplozije na Baltiku nisu objavljeni rezultati istrage? Za to postoje dobri razlozi, tvrdi ZDF-ova autorica, ali i napominje da „to otvara prostor „mitovima urote“. Jer na koncu konca, kako piše ZDF, radi se ipak o najtežem napadu na kritičnu infrastrukturu u Europi.

Njemačka TV-postaja se pita zašto je istražni postupak obavijen takvim velom tajnovitosti da se čak ne zna koje institucije uopće sudjeluju u razjašnjavanju i koje su bile uključene u taj proces? Mogući razlog je da zapadne zemlje ne žele otkriti koje tehnike nadzora koriste na području Baltičkog mora, kazao je za ZDF Johannes Peters iz Instituta za sigurnosnu politiku iz Kiela.

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) podsjeća da su švedski istražitelji u studenom prošle godine objavili da se radilo o „teškoj sabotaži“ na cijevima plinovoda Sjeverni tok, ali i da oni tada nisu naveli mogućeg krivca ili krivce. FAZ podsjeća da su njemački istražitelji (glavni državni odvjetnik Peter Frank, op. ur.) prošli tjedan objavili da u ovom trenutku nema nikakvih dokaza koji bi upućivali na zaključak da iza eksplozija stoji Rusija. Tu tezu trenutno nije moguće „potkrijepiti“, piše frankfurtski list, te dodaje kako „istraga traje”.

Javni radio-servis Deutschlandfunk (DLF) o Hershu piše kao o „reporterskoj legendi“ koja je otkrila My Lai masakr tijekom vijetnamskog rata (ratne zločine koje su tada počinili Amerikanci, op. ur.) te mučenja od strane američkih vojnika u iračkom zatvoru Abu Ghraib.

DLF dodaje kako je Hersh posljednjih nekoliko godina objavljivao i tekstove koji su bili „znatno kritizirani”, te dodaje da mu se predbacivala „navodna bliskost prema sirijskom režimu i ruskom vodstvu”, piše DW.

Piše S. Hersh

Kremlj je u četvrtak poručio da svijet mora doznati istinu o tome tko je raznio Sjeverni tok i da treba provesti međunarodnu istragu o tome nakon što je američki istraživački novinar objavio da su ronioci američke mornarice raznijeli plinovod.

Eksplozije na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 dogodile su se 26. rujna 2022. godine.

Istraživački novinar nagrađen Pulitzerom Seymour Hersh objavio je na svom blogu pozivajući se na neidentificirani izvor da su ronioci američke mornarice uništili cjevovode eksplozivom po zapovjedi američkog predsjednika Joea Bidena. Reuters nije mogao potvrditi izvješće, a Bijela kuća ga je odbacila.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da Hershov blog zaslužuje više pozornosti i da je iznenađen što zapadni mediji o tome nisu podrobnije izvijestili.

Peskov je rekao da to dokazuje da treba provesti međunarodnu istragu sabotaže tog plinovoda.

Svijet, rekao je, zaslužuje znati istinu o onome što se dogodilo.

Napomenuo je ipak da je pogrešno smatrati taj blog glavnim izvorom informacija o tome.

Moskva tvrdi da je Zapad odgovoran za sabotažu Sjevernog toka, no za to nije iznijela dokaze.

Istražitelji iz Švedske i Danske, u čijim su se isključivim gospodarskim zonama eksplozije dogodile, rekli su da su one rezultat sabotaže, no nisu rekli koga smatraju odgovornim za to.

Guardian

Filipini su odobrili SAD-u prošireni pristup svojim vojnim bazama, uvelike pojačavajući prisutnost Washingtona u regiji. Washington će dobiti pristup četiri dodatne vojne baze u “strateškim područjima zemlje”, priopćio je u četvrtak filipinski Odjel za nacionalnu obranu, ne navodeći lokacije.

Prošireni pristup popunit će ključnu prazninu u američkom pozicioniranju u regiji, kažu analitičari, i omogućiti bolje praćenje kineskih aktivnosti u Južnom kineskom moru i u blizini Tajvana, prenosi Guardian.

Dogovor je sklopljen prema Sporazumu o poboljšanoj obrambenoj suradnji (EDCA) koji SAD-u dopušta pristup filipinskim bazama za zajedničku obuku, skladištenje opreme i zaliha te izgradnju objekata, ali ne i za uspostavljanje stalne prisutnosti. SAD već ima pristup pet lokacija.

Aranžman će ojačati američku prisutnost u Indo-Pacifiku, gdje ima vojne sporazume sa zemljama koje se protežu od Japana i Koreje na sjeveru, do Tajlanda i Filipina i, na jugu, Australije. Američki dužnosnici ranije su komentirali da je pozicioniranje američke vojne opreme u Aziji bilo “previše orijentirano” prema sjeveroistočnoj Aziji.

U svojoj izjavi, filipinski Odjel za nacionalnu obranu rekao je da će Washington izdvojiti više od 82 milijuna dolara za ulaganja u infrastrukturu u pet prethodnih baza kojima je dobio pristup. “Filipinsko-američki savez je izdržao test vremena i ostaje čvrst”, navodi se.

Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova rekao je na redovitom brifingu za novinare u četvrtak da SAD jača svoje vojno raspoređivanje u regiji “iz vlastitih sebičnih interesa i s mentalitetom nulte sume”.

Mao Ning optužio je SAD za “pogoršanje regionalnih napetosti i ugrožavanje regionalnog mira i stabilnosti” i rekao da druge zemlje u regiji trebaju biti oprezne jer ih SAD “iskorištava”.

U kineskim državnim medijima, izvještavanje se usredotočilo na procjene da SAD širi svoje vojno prisustvo u regiji “kako bi se suprotstavio Kini”, te da bi Filipini trebali voditi računa o balansiranju svojih odnosa s obje zemlje.

Američki ministar obrane Lloyd Austin je tijekom posjeta Manili razgovarao sa svojim filipinskim kolegom Carlitom Galvezom Jr. i savjetnikom za nacionalnu sigurnost Eduardom Añom, kao i s predsjednikom zemlje Ferdinandom Marcosom Jr.. Opširno je objavljeno da su SAD tražile pristup bazama na Luzonu, dijelu Filipina koji je najbliži Tajvanu, i na otoku Palawan, kopnu najbližem spornom otočju Spratly u Južnom kineskom moru.

Takva su mjesta bila vrijedna iz dva razloga, rekao je Denny Roy, viši suradnik u East-West Centru, na havajskom Honolulu. “Oni su zemljopisno blizu dvjema gornjim žarišnim točkama koje uključuju Kinu, Tajvan i Južno kinesko more”, rekao je. “Među ostalim, dodatna područja gdje SAD može unaprijed postaviti snage pomažu smanjiti koncentraciju mnogo snaga na malom broju mjesta koja bi mogla biti ranjiva na kineske raketne napade”, dodao je.

Lokacija u Luzonu omogućila bi SAD-u pružanje operativne i logističke podrške Tajvanu, ako je potrebno, rekao je Herman Kraft, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Filipina. Za sada bi se pristup najvjerojatnije koristio u svrhu nadzora, dodao je.

Karika koja je nedostajala
Prošireni pristup ispunjava kariku koja nedostaje u smislu pozicioniranja SAD-a u regiji koja datira iz 1991. godine, kada su Filipini odbili ratificirati novi sporazum s Washingtonom, svojim bivšim kolonijalnim vladarom, prisilivši SAD da napusti zemlju, rekao je Kraft. “Jugoistočna Azija je uvijek više-manje označavala prazninu za SAD,” rekao je Kraft. “Imaju sporazum o raspoređivanju sa Singapurom, ali on je mali”, napomenuo je.

Odnosi sa SAD-om pogoršali su se pod prethodnim predsjednikom Rodrigom Duterteom, koji je jednom rekao da je “vrijeme da se kaže zbogom” SAD-u i zaprijetio da će ukinuti bilateralni sporazum koji uključuje posjete američkih trupa. Postoji osjećaj, rekao je Kraft, da Marcos, koji je preuzeo dužnost prošle godine, “želi uspostaviti više kooperativan, a manje konfrontirajući odnos sa Sjedinjenim Državama”.

Blinken će tijekom posjeta Kini razgovarati o ratu u Ukrajini
SVIJET

31. sij 2023
    1
    Ova objava dolazi usred zabrinutosti oko kineske samopouzdanosti u spornom Južnom kineskom moru, glavnom potencijalnom žarištu. Filipini, kao i Vijetnam, Malezija i Bruneji polažu pravo na dijelove mora, dok Peking tvrdi da ima suverenitet nad gotovo cijelim morem.

U izvješću Azijske inicijative za pomorsku transparentnost pri Centru za strateške i međunarodne studije utvrđeno je da je kineska obalna straža održavala gotovo svakodnevne ophodnje na ključnim dijelovima Južnog kineskog mora 2022. te da je njezina prisutnost bila “snažnija nego ikad”.

Izvješće, koje je analiziralo podatke sustava automatske identifikacije komercijalnog pružatelja usluga MarineTraffic, pokazalo je da se broj kalendarskih dana u kojima je plovilo kineske obalne straže patroliralo ključnim značajkama povećao u cijelosti u usporedbi s podacima iz 2020. Proučavane značajke uključivale su mjesta Second Thomas Shoal, Luconia Shoals, Scarborough Shoal, Vanguard Bank i otok Thitu.