Komentari

HRT
Nakon dramatičnog prosinca, kada su se za plaće borili štrajkom i prosvjedima, pred radnicima Đure Đakovića iz Slavonskoga Broda odlučujuća je godina. S kolektivnog godišnjeg odmora vratili su se u pogone. U vruće fotelje zasjela je nova uprava.

Uz pomoć Vlade očekuje se stabilizacija proizvodnje te stvaranje zdravih temelja za opstanak nekadašnjeg slavonskog industrijskog diva. Novim će kreditnim aranžmanom sanirati dio dugova. No perspektiva ne postoji bez strateškog partnera.

O tome su u emisiji Otvoreno, urednika i voditelja Branka Nađvinskog, govorili: predsjednik Uprave Đuro Đaković Grupe Hrvoje Kekez, zamjenik povjerenika Sindikata metalaca Hrvatske u Đuri Đakoviću Ivan Barić, pomoćnik ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Zvonimir Novak, član Predsjedništva SDP-a Ivo Jelušić i brodsko-posavski župan Danijel Marušić.

– Oko 560 milijuna kuna su dugovi kratkotrajne obaveze, uglavnom kod financijskih institucija, nešto dobavljača i tako. Velike su zalihe ne dovršene robe u Đuro Đaković specijalnim vozilima, mislim tu na vagone. 128 milijuna vrijedi roba koju ćemo isporučiti, ja se nadam, najbrže što možemo, jer ipak smo sada ovih tjedana u blokadi praktički za vrijeme štrajka se nije uopće radilo, Nakon što se prekinuo štrajk krenulo se raditi s onim što se ima, s onim materijalom koji je zatečen, u mogućnostima koje jesu, kazao je Kekez.

Nešto optimističniji bio je Barić.

– Danas je atmosfera puno bolja. Mi smo unazad tri mjeseca, onako prosto rečeno, kao Slavonci naučili se boriti. Zatečeni situacijom neisplate plaće prošli smo jednu Golgotu. To kašnjenje plaća proživljavaju cijele obitelji. Istina je da je gospodin ministar gospodarstva nama uporno govorio da Đuro ima perspektivu, da će se u Đuru uložiti i da Đuro ide naprijed. I evo danas Đuro Đaković, odnosno radnici u Đuri Đaković vjeruju u perspektivu, vjeruju u budućnost. Vlada je donijela danas određenu stabilnost, bili su prisutni gospodin Marić i ministar obrane Krstičević. Tu su se iznašla određena rješenja potrebe države. Ako mi znamo da Đuro Đaković specijalna vozila rade i civilni i vojni program, puno je lakše ući u tu tvrtku. I naravno da su danas radnici puno opušteniji, vjeruju u svoju budućnost, rekao je Barić i dodao:

– Nas je napustilo 50, 60 ljudi. 30 posto tih ljudi već dolazi u tvrtku i kaže da bi se rado vratili.

– U brodsko-posavskoj županiji nema domaćinstva, nema kuće da na neki način nije povezan s Đurom Đaković. Đuro Đaković, kako kod nas kažu, može proizvesti od igle do lokomotive. Đuro Đaković je negdje oko četvrti proizvođač vagona u Europi, da ne kažem više od 700 tenkova i tako dalje. Posrtanje Đure Đakovića bi imalo jako veliki negativni odjek na gospodarstvo brodsko-posavske županije. Tako da ova današnja odluka Vlade je itekako ispravna, rekao je Marušić.

Na pitanje što je to što može napraviti nova uprava, a da nije mogla napraviti stara uprava, Novak je rekao:

– Od same nove uprave očekujemo sada uhvatiti se u koštac s izazovima proizvodnje, završiti vagone koji su u visokoj fazi, na kraju krajeva za što je i Vlada ovaj prvi dio od jamstva od ukupno 300 milijuna kuna odredila, ali isto tako očekujemo od uprave da izradi jedan kvalitetan, održiv program restrukturiranja koji će omogućiti budućnost kompaniji na nekim drugim osnovama, normalno zadovoljavajući sva pravila i kriterije Europske komisije vezano uz državne potpore.

– Ako je ovo sve napravljeno da se Đuro Đaković stavi na zdrave noge, da se održi zaposlenost, da se vrate dugovi, da se nastavi poslovanje – dobro. A ako je ovo napravljeno zato što je izborna godina u kojoj treba sve učiniti da Plenković pobjedi u HDZ-u za mjesec, dva dana, da HDZ ponovno pobjedi na izborima, onda to nije dobro, rekao je Jelušić.

– Osnovni problem Đuro Đaković specijalna vozila je niska produktivnost u proizvodnji vagona. Ja mislim da je to jedna radna disciplina, loša organiziranost ljudi s više nivoa, rekao je Kekez i dodao da do sada nije bila spremnost da se nešto više napravi na tome.

Što se tiče strateških partnera, za sada se ne može govoriti o konkretnim tvrtkama u svijetu koje su za to zainteresirane.

– Ne samo kod nas, nego i u Europi nedostaju kapaciteti, nedostaju sposobnosti kakve Đuro Đaković ima, isto tako nedostaje kvalificirana radna snaga koja može odgovoriti na te izazove. Ja sad ne bih konkretno o imenima. Doista se razgovara, doista primamo upite čak i s domaćeg tržišta, a isto tako razgovara se s avio kompanijom iz Amerike. Vrlo je teško raditi program restrukturiranja i tražiti strateškog partnera ako gledate Đuru Đaković kao jednu cjelinu u kojoj imate vojni program i u kojoj imate civilni program, rekao je Novak.

– Logika kaže da je lakše naći tri ili četiri više strateških partnera, svaki u svom fokusu, u svom polju, nego jedan. Stvarno ne mogu reći da je nemoguće, sve je moguće, možda ima netko, i pregovarat ćemo, ali ono što bih ja htio u izradi tog strateškog plana restrukturiranja je da se poveća produktivnost na sve načine, da se smanje troškovi, kazao je Kekez.

Komentar
Emmanuel Macron je nezadovoljan jer njegove ideje ne nailaze na razumijevanje. Angela Merkel je ljuta jer on razbija politički porculan. Njemačka i Francuska bi morale u bračno savjetovalište.

Aachenski sporazum je prije godinu dana bio neka vrsta ponovljene prisege na prijateljstvo između Njemačke i Francuske, upravo kao što se u potrošenom braku supružnici zaklinju u ljubav. U tom smislu je sporazum potpuno zakazao. Obje strane znaju da zajedno bolje mogu prebroditi teška vremena, ali jedna drugoj idu na živce. Kao da je snošljivost nadjačala poriv za očuvanjem zajedništva.

Emmanuel Macron se od početka zaista trudio oko Angele Merkel. Bio je šarmantan, pleo je ukrasne girlande prijateljstva u svojim govorima. Udvarao se „dragoj Angeli“ i skoro da je čovjek mogao vidjeti suhoparnu Njemicu kako se zarumenila u licu od toliko pažnje. Poslije drvenog Hollandea i nadobudnog Sarkozyja, mladi francuski predsjednik djelovao je kao utjelovljenje intelektualne briljantnosti i reformističkog žara – idealan partner za Nijemce.

Angela Merkel je, s druge strane, izgledala kao hridina usred europskih uzburkanih voda: iskusna i nepokolebljiva, političarka bez straha i mane. Samo je ona bila u stanju s Putinom dogovoriti Protokol iz Minska i progurati sankcije u Europskoj uniji. Samo ona je mogla zakočiti revolucionarni žar Alexisa Tsiprasa i zadržati Grčku u eurozoni. Činilo se da je njemačka kancelarka idealna, majčinski umirujuća partnerica za ambicioznog francuskog političara.

Ipak, frustracija je narasla za najkraće vrijeme. Macron je ustanovio da Berlin jednostavno ignorira njegove reformske prijedloge za Europsku uniju kao što su produbljivanje eurozone ili digitalni porez. U najboljem slučaju osnivane su radne skupine u kancelarkinom uredu. Francuska molba za vojnu pomoć u vojnoj intervenciji u Maliju je odbijena, veliki planovi oko suradnje na području obrane ostali su mrtvo slovo na papiru. Emmanuel Macron je uočio da politička zvijezda Angele Merkel prerano blijedi i mislio je da je suočen s vakuumom političke moći u Berlinu.

Ona je doživljavala kao nametljivost i razmetljivost stalnu bujicu ideja i međunarodne ambicije Francuza, kao i njegov običaj da nediplomatski kaže ono što misli – NATO je klinički mrtav, ne želi Makedoniju i Albaniju u Europskoj uniji, Europa mora pokušati približiti se Putinu. Macronova politička hiperaktivnost je izazvala otpor Angele Merkel. Dosta joj je skupljanja krhotina i lijepljenja šalica koje je on porazbijao, to je Angela Merkel navodno rekla Emmanuelu Macronu na jednoj večeri. To ukazuje na prilično poremećen odnos.

Više se ne vrijedi baviti klišejem o francusko-njemačkom motoru koji je počeo trzati, a mora održati Europsku uniju u pokretu. Ovdje se radi o većim stvarima: o našoj budućnosti s obzirom na dolazeću klimatsku katastrofu, o mjestu Europe u svijetu, o nužnosti vlastite obrane, o odnosima sa supersilama Kinom i Sjedinjenim Državama.

I u svemu tome Njemačka i Francuska nisu na istoj liniji. Macron je ponekad manje, a nekad više u pravu sa svojim idejama, ali on daje važne misaone impulse. Berlin bi trebao u najmanju ruku saslušati ih i odrediti se prema tim idejama. Jednostavno začepiti uši i ignorirati partnera, to je najgore što možete učiniti u nekoj vezi.

S druge strane, Macronu nedostaje razumijevanje za njemački kompleksni federalizam u kojem ni kancelarka ne može vladati kako joj volja. Nedostaje mu razumijevanje i za drukčiju političku kulturu koja je usmjerena prema sporazumnom rješavanju sukoba interesa i traženju kompromisa. Pariz mora biti spreman na pokušaj da s Berlinom umjesto epohalnih skokova pravi male korake, na osnovi nekog „opisa puta”.

Ukupno uzevši, izgleda da je za obje strane nužna bračna terapija. Moraju pokušati razumjeti jedno drugo, jedno drugom oprostiti greške i prepoznati zajednički interes. Iz svega toga može, kao u stvarnom životu, nastati nova uzajamna naklonost, a u najboljem slučaju i prelijepo prijateljstvo.

Jedna stvar je jasna: zemljopis ne dozvoljava razvod ovih europskih veličina. Najbolje bi bilo da konačno nauče kako naći zajednički jezik, piše DW.

Odjeci summita o Libiji
Veliki je uspjeh Njemačke to što su sukobljene strane u Libiji došle u Berlin i potpisale zajedničku izjavu. To je za sada samo komad papira, ali je kompromis jedino rješenje za tu zemlju.

Već godinama njemačka politika ne zna kako se točno ophoditi prema potrebi preuzimanja veće odgovornost na svjetskoj političkoj pozornici. Točnije: kako bi trebala izgledati ta veća odgovornost koja bi bila u skladu s ulogom Njemačke kao jedne od vodećih industrijskih nacija u svijetu i vodeće zemlje u Europi?

Često tu nije jasno o čemu je riječ. O vojnoj sili? To baš i ne: njemačke mogućnosti i breme njemačke prošlosti tu postavljaju jasno ograničenje. Ali Njemačka očigledno može biti sila koja bi mogla pomoći tradicionalnoj diplomaciji, usmjerenoj ka pronalaženju kompromisnih rješenja.

U nedjelju je kancelarka Angela Merkel primila goste u Berlinu. Bili su tu francuski, ruski, turski i egipatski predsjednik. Iz Velike Britanije i Italije su došli premijeri, iz SAD-a ministar vanjskih poslova, a prisustvovali su i predstavnici Ujedinjenih Emirata, Europske unije i Afričke unije.

Iz Libije, o kojoj je na konferenciji bila riječ, došli su predstavnici obje sukobljene strane: premijer Fajiz al Saradž koji je na čelu vlade koju priznaje veći dio međunarodne zajednice i general Khalifa Haftar, čija vojska kontrolira veći dio zemlje.

Mnogo o situaciji u zemlji govori to što su obojica tijekom konferencije manje-više bili u prikrajku i osobno se uopće nisu sreli u Berlinu. Otkako je 2011. svrgnut Moamer Gadafi, u Libiji traje rat u koji su se umiješale mnoge strane sile.

Tu se radi o nafti i plinu, ali i o izbjeglicama. One prije svega preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemnog mora kako bi se domogli Europe. Mnogi završe u libijskim zatvorima, gdje vladaju strašni uvjeti. I radi se o islamističkom teroru. Dugo vremena se tom ratu pridavalo manje pažnje nego ratu u Siriji, ali i u Libiji se radi o sukobu svjetskih i regionalnih sila preko posrednika i saveznika.

Utoliko je značajnije to što je njemačkoj vladi uspjelo u Berlinu okupiti međunarodne sile s jasnom namjerom da prije svega smanji utjecaj komplicirane mreže međunarodnih pomagača, trgovaca oružjem i privrednih profitera. Jer, to je jasno, bez pomoći izvana ni službena vlada niti general Haftar ne bi bili u stanju voditi rat. Utoliko je namjera njemačke diplomacije ispravna.

U doba jačanja nacionalizma priznanje zaslužuje već i sama ideja da se rješenje u Libiji traži pod okriljem Ujedinjenih naroda. Tim više što se svijet već počeo čuditi neaktivnosti Nijemaca s obzirom na vojne sukobe širom svijeta.

Sada bi dakle trebalo nastupiti primirje koje će nadgledati međunarodna zajednica, a dogovoreno je i da strane sile poštuju embargo UN-a na isporuku oružja zaraćenim stranama. Njemačka je svakako u dobroj poziciji da nastupi kao posrednik u pregovorima, jer se još 2011. suzdržala od glasanja u Vijeću sigurnosti kada je bila riječ o Libiji.

Tada je vojna intervencija protiv Gadafija vođena prije svega od strane SAD-a, Velike Britanije i Francuske, kao i u raznim slučajevima prije toga. Tada je njemačka diplomacija zbog toga bila pod udarom kritike, ali danas je ta njena suzdržanost korisna.

Koliko je izgledno da se zaključci iz Berlina zaista provedu u djelo? Zanimanje mnogih država za libijsku naftu i plin ostaje. Ali prije svega bi Europljanima moralo biti u interesu da diplomacija odnese prevagu u Libiji.

Posljednji veliki izbjeglički val prije nešto više od četiri godine, tada preko Balkana, doveo je Europsku uniju do krajnjih granica i raspirio populizam i nacionalizam. Glavna izbjeglička ruta iz Afrike u pravcu Europe sada vodi preko Libije.

Ako se ozbiljno misli sa zaključcima berlinske konferencije, onda bi se „bolje nadgledanje” primirja, kako je to zapisano u zajedničkoj izjavi, trebalo dugoročno osigurati s dovoljno vojnika, prije svega iz Europe.

Kada su Nijemci već pokrenuli diplomatski inicijativu, onda ne mogu ostati po strani kada se trebaju slati vojnici. Doduše, kancelarka je na konferenciji za novinare izbjegavala odgovoriti na to pitanje. Ali to je jedini način da Stari kontinent dokaže kako ozbiljno misli kada kaže da neće nijemo promatrati ozbiljne sukobe pred kućnim pragom, već da je odlučan u namjeri da doprinese smirivanju.

S obzirom na situaciju u Libiji, neki stručnjaci su govorili da su pregovori u Berlinu održani u nekoj vrsti „paralelne stvarnosti”. Može biti da jesu. Još uvijek je zaključak Berlinske konferencije samo komad papira. Ali i to je bolje nego ništa. Za Njemačku je to u svakom slučaju pokušaj da preuzme više odgovornosti, donosi DW.

Klaus Schwab
Predsjednik WEF-a Klaus Schwab izjavio je u razgovoru za Associated Press kako je Trump dobrodošao zbog svoje uloge na svjetskoj političkoj pozornici.

“Mislim da su oba mišljenja neophodna”, naglasio je Schwab. Utemeljitelj WEF-a ne samo da je drugu godinu za redom pozvao Thunberg u Davos, već je i sam preuzeo dio njezine retorike. Na konferenciji za tisak prošli tjedan podsjetio je novinare da se svijet nalazi u “izvanrednom stanju”.

“Ne želimo dosegnuti kritičnu točku po pitanju klimatskih promjena”, rekao je tom prilikom Schwab. “Ne želimo budućim generacijama ostaviti u nasljeđe neprijateljski svijet koji postaje sve neprikladniji za život – samo se prisjetite požara koji divljaju Australijom”, upozorio je Schwab, prenosi Reuters. Program ovogodišnjega sastanka organiziran je i oko koncepta “dioničkog kapitalizma” prema kojemu treba uzeti u obzir interese svih dionika, odnosno čimbenika i interesnih skupina, za razliku od “dioničarskog kapitalizma” u kojemu se tvrtkama upravlja samo na temelju interesa vlasnika dionica. Schwab već duže vrijeme promovira tu ideju kao način da se tvrtke natjera da se odgovorno ponašaju prema društvu i okolišu, a ne samo prema dioničarima.

Prvi čovjek WEF-a ističe kako sve više kompanija uviđa prednosti ESG modela (ekološko, društveno i korporativno upravljanje). “Kompanije prepoznaju da je činiti dobro preduvjet za dugoročni opstanak”, naglasio je Schwab. Krajem prošloga tjedna Schwab i čelnici Bank of America i nizozemske prehrambene kompanije Royal DSM uputili su zajedničko otvoreno pismo liderima kompanija od kojih traže postavljanje cilja o dostizanju nulte emisije stakleničkih plinova do 2050. ili ranije.

Uz to, Klaus Schwab je najavio da će na samitu biti pokrenuta globalna inicijativa u sklopu koje će tijekom sljedećeg desetljeća milijarda ljudi biti osposobljena za suočavanje s digitalizacijom posredovanim promjenama na radnom mjestu, kao i novi plan sadnje bilijun stabala do 2030. godine. Osim klime, u Davosu će se još raspravljati usporavanje globalnog rasta, trgovinski ratovi te sukobi i napetosti na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i u istočnoj Aziji.

Svjetski gospodarski forum ponosan je na svoju sad već 50-godišnju ulogu njegovatelja diplomatskih rješenja, među kojima je i govor ministra vanjskih poslova Zapadne Njemačke Hansa-Dietricha Genschera 1987., koji je smatran presudnim za okončanje Hladnoga rata, prenosi agencija dpa. Godinu dana kasnije, sastanci turskih i grčkih čelnika u Davosu pridonijeli su sprječavanju rata između dvaju sredozemnih rivala. Povrh toga, godišnji samit svjetske elite u Švicarskoj pridonio je rađanju nekoliko međunarodnih inicijativa, kao što je skupina G20 vodećih razvijenih i gospodarstava u razvoju.

Globalni savez za cjepiva (GAVI) i Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM) također su inicirani u Davosu. Bez obzira na ta postignuća, kritičari Davos smatraju mjestom na kojemu se svjetske elite igraju velikim novim idejama, ali bez konkretnih rezultata. Svjetskom gospodarskom forumu često se predbacuje da proizvodi puno buke, ali malo konkretnih rezultata. Organizatori godišnjega samita u Davosu stoga njegov 50. rođendan planiraju proslaviti s opipljivim rezultatima, donosi Poslovni dnevnik.

Komentar DW-a
Kako pobijediti Donalda Trumpa? Je li bolje u utrku za Bijelu kuću poslati muškarca ili ženu, pitaju se američki demokrati, osobito nakon sukoba Elizabeth Warren i Bernieja Sandersa.

„Žene u politici i dalje se suočavaju s posebnim preprekama, poput one jesu li dovoljno simpatične”, izjavila je za DW Sheri Berman, politologinja s Barnard Collegea u New Yorku. Ali, ona ne vidi razlog zašto žena ne bi trebala sjediti u Bijeloj kući. “Mi (Amerikanci) nismo više seksistički nastrojeni od ostalih zemalja u kojima već postoje ženski šefovi država”, kaže Berman.

„Čudno je da čak razgovaramo i o tome je li Amerika spremna za predsjednicu”, rekla je u intervjuu za DW Marisha Kirtane iz Ženskog nacionalnog demokratskog kluba (WNDC), organizacije za žene koje dijele političke stavove demokrata. “Hillary Clinton je 2016. godine dobila tri milijuna glasova više od Trumpa tako da se pitanje spremnosti SAD-a za ženu na čelu države zapravo ne postavlja.”

Ipak – žena kao glavna zapovjednica vojnih snaga je još uvijek apsurdna ideja za neke Amerikance. U istraživanju koje je u rujnu 2019. godine proveo list USA Today, skoro 90 posto anketiranih demokratskih birača je reklo da nemaju problema s američkom predsjednicom. Ali samo 76 posto je reklo da su i članovi njihovih obitelji otvoreni za tu ideju. I samo 44 posto njih je vjerovalo da njihovi susjedi nemaju problema sa ženom na čelu zemlje.

„Jesu li Sjedinjene Američke Države spremne za predsjednicu dobro je pitanje”, kaže za DW dr. Michael Cornfield, politolog sa Sveučilišta George Washington. “Još uvijek ima puno predrasuda prema ženama, ne samo u politici. Usprkos nekim kandidatkinjama koje su bile u igri, ni ove godine nijedna žena nije nominirana za Oscara kao najbolja redateljica.”

Povijesno suđenje o opozivu američkog predsjednika Donalda Trumpa počinje u utorak u Senatu i dok demokrati traže da ga se ukloni s dužnosti, republikanci su odlučni u nakani da ga oslobode, i to brzo ako je moguće.

Četiri mjeseca nakon što je izbio ukrajinski skandal i zasjenio kraj Trumpova mandata te 10 mjeseci prije no nego Amerikanci izlaze na izbore kako bi odlučili hoće li ga ponovno izabrati za predsjednika, 100 članova Senata okupit će se u 13 sati po lokalnom vremenu, a predsjednik Vrhovnog suda John Roberts predsjedat će suđenjem. Zadaća tih zastupnika, koji su kao porotnici prisegli prošli tjedan, jest odlučiti o tome je li Trump zloupotrijebio svoju dužnost i ometao Kongres, za što je optužen u dva članka opoziva koje je prošli mjesec prihvatio Zastupnički dom.

U njima se navodi da je Trump pokušao izvršiti pritisak na Ukrajinu u pogledu upletanja na izbore 2020. kako bi mu pomogla da pobijedi te tada nastojao spriječiti kongresnu istragu o svojim postupcima. To je treći put da predsjednik prolazi suđenje o opozivu, prije njega to su prošli Andrew Johnson 1868. i Bill Clinton 1999.

Dio skandala vezan je uz telefonski poziv 25. srpnja u kojemu Trump pritišće ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija da objavi istragu protiv bivšega potpredsjednika Joea Bidena, potencijalnog Trumpova suparnika u izborima u studenome.

Demokrati, koji kontroliraju Zastupnički dom i vode istragu, optužuju Trumpa da je manipulirao Ukrajinom uskraćujući joj blizu 400 milijuna američkih dolara vojne pomoći i uvjetujući posjet Zelenskija Bijeloj kući otvaranjem istrage.

Hillary Clinton je na posljednjim izborima po pravilima složenog izbornog zakona u SAD-u izgubila od Trumpa. Izgubila je iako je osvojila više glasova birača. Šteti li to kandidatkinjama demokrata za ovogodišnje predsjedničke izbore? Ne, kaže politologinja Berman. “Birači koji su u Trumpovo vrijeme najviše okrenuli leđa republikancima su visokoobrazovane žene”, kaže Berman. “Sada su im potrebni demokrati. Zašto osoba koja se bori protiv Donalda Trumpa ne bi trebala biti i žena?”

Berman kaže da Elizabeth Warren i Amy Klobuchar, kao i druge kandidatkinje koje još uvijek imaju šanse, imaju prednosti i mane. Međutim, njihov spol ne igra ulogu. Broj žena u američkom Kongresu od 1971. do 2019. Predstavnički dom ima 435 zastupnika, a Senat 100 senatora.

Na pitanje jesu li Warren ili Klobuchar imale ikakvih šansi protiv Trumpa, Kirtane iz WNDC-a ima kratak i jasan odgovor: “Zašto ih ne bi imale?” Ona kaže i da Sjedinjene Države nikada nisu imale predsjednicu. “Ali nakon izbora 2018. godine na polovici legislativnog razdoblja imamo više žena u parlamentima i u američkom Kongresu nego ikada ranije.”

Pitanje šansi protiv Donalda Trumpa je izazvalo pomutnju među demokratskim kandidatkinjama. Berman kaže da žestoka rasprava nema smisla za demokrate i samo odvlači pozornost od važnih pitanja. Cornfield, s druge strane, cijelu stvar vidi kao pametan potez Elizabeth Warren: “Znala je da se mora nekako razlikovati od Sandersa, a njih dvoje se u političkim pitanjima razlikuju samo po nijansama.”

Hoće li demokrati imenovati ženu kao kandidatkinju za predsjednicu bit će odlučeno na izborima koji počinju 3. veljače u Iowi i koji završavaju u lipnju. Hoće li kandidat ili kandidatkinja pobijediti protiv predsjednika Donalda Trumpa bit će jasno tek tijekom izborne večeri 3. studenoga. Dakle, još uvijek ima puno vremena za žestoke rasprave.

Piše Davor Gjenero
Iako je cijela slovenska politička javnost s pozornošću iščekivala izbornu konvenciju DeSUS-a, Demorkatske strnake umirovljenika Slovenje, koju smatraju najslabijom karikom vladajuće koalicije, iako se nagađalo da bi Karel Erjavec, koji već petnaest godina vodi stranku (duže su na čelu neke stranke u Sloveniji samo Janez Janša i Zmago Jelinčić) mogao biti poražen, uvjerljivost tog poraza, ali i konzekvenca koju je Erjavec povukao, bili su iznenađenje.

Nitko nije, naime, očekivao da ministrica poljoprivrede, Aleksandra Pivec, koja je bila izazivačica na ovim izborima, može osvojiti više od 130 glasova kongresnih delegata, a očekivalo se da će izborni rezultat biti tijesan. Budući da je bilo troje kandidata, neki su mislili da bi u Statut stranke prije glasovanja trebalo unijeti novelu, jer je statutom predviđeno da se predsjednika bira relativnom većinom. Međuitm, Pivec je osvojila čak 150, a Erjavec tek 80 glasova, tako da o legitimnosti pobjede ne treba sumnjati.

Stranka se distancirala od svog dugogodišnjeg predsjednika prije svega zbog nezadovoljstva time što je u političkoj areni postala neprepoznatljiva, što je 2018. na parlamentarnim izborima osvojila samo 5 mandata, nakon što ih je u nekoliko prethodnih imala desetak, ali prije svega zato što aktualna istraživanja javnog mnijenja konstatiraju da u slučaju izbora u ovom trenutku DeSUS ne bi prešao izborni prag.

Istovremeno, Erjavec slovi kao jedan od najslabijih ministara, u kabinetu kojem ionako nedostaje bilo kakav reformski potencijal. Neposredno pred konvenciju Erjavec se osramotio nepromišljenim potezima o povlačenju slovenskog kontingenta iz Iraka, i to na tako diletantski način, da je povlačenjem vojnicima bila ugrožena sigurnost, ali i da je time što su se vraćali s niskotarifnim avio-prijevoznikom otrkriven identitet slovenskih sudionika u misiji. Premijer Marjan Šarec prije izborne konvencije DeSUS-a je najavio ozbiljan razgovor s ministrom.

Iako opozicija na čelu s Janezom Janšom i predsjednikom Nove Slovenije (NSi) Matejem Toninom sustavno „buši” Erjavca, pa je i KNOVS, parlamentarni Odbor za nadzor obavještajno sigurnosnih službi pod lupu Erjavčeve pogrešne poteze u arbitražnom procesu o razgraničenju s Hrvatskom pred Ad hoc arbitražnim tribunaom, iz kojeg je Hrvatska istupila zbog toga što su ga slovenski akteri kontaminirali, Erjavec je ipak najavljivao da nije sigurno da će nastaviti podupirati Šarčevu vladu, pod uvjetom da se stvore uvjeti za „reformsku koaliciju”. Njegova protivnica Pivec deklarirala se kao lojalan član koalicije.

Erjavec je nakon konvencije nastupio formalno vrlo demokratski, priznao je poraz i najavio ostavku na mjeto ministra, onda kad se o tome dogovori s premijerom. Međutim, pitanje je što stvarno smjera, jer barem dvojica od pet parlamentarnih zastupnika DeSUS-a ostali su vjerni njemu, a treći se odmetnuo k Janši i opozicionalcima. U uvjetima manjinske vlade već izbor novog ministra obrane za Šarca i njegov kabinet može biti velik problem, jer će u sadašnjim uvjetima novog ministra biti vrlo teško „progurati kroz parlament”.

S druge strane, bez cijelog zastupničkog kluba DeSUS, gotovo je nemoguće razmišljati o formiranju alternativne desne koalicije, koja bi nalikovala na onu u Hrvatskoj, s vladom Tihomira Oreškovića. Naime, postoji teoretska mogućnost da se oformi vlada desnog centra, ali ni teorijski nije moguće da bi joj na čelu mogao biti šef najveće opozicijske stranke Janez Janša, upravo kao što je bilo nemoguće da Tomislav Karamarko 2015. formira vladu kojoj bi on bio predsjednik.

Iako su se mnogi nadali da bi konvencija DeSUS-a mogla donijeti stabilnost vladajućoj koaliciji, a da bi odlazak Erjavca s čela stranke mogao donijeti očito rasterećenje, čini se da unatoč Erjavčevu porazu ipak neće biti niti rasterečenja niti stabilizacije. Upravo suprotno, njegov odlazak iz vlade mogao bi biti uvod u ozbiljnu nestabilnost Šarčeva kabineta.

Robin Harris  za Otvoreno.hr
On je britanski povjesničar, publicist i autor koji je pišući knjigu o Dubrovniku toliko se zaljubio u Hrvatsku i njezine stanovnike da se ovdje i doselio te dobio državljanstvo. Doktorirao je suvremenu povijest na Oxfordu, bio je posebni savjetnik britanske vlade i osobni savjetnik premijerke Velike Britanije Margaret Thatcher.

S Robinom Harrisom razgovarali smo o političkoj situaciji u Ujedinjenom Kraljevstvu uoči Brexita. Posebno je želio, kako kaže, razbiti mitove koje se šire u dijelu hrvatske javnosti o navodnim katastrofalnim posljedicama Brexita za tu zemlju.

Boris Johnson svojoj zemlji obećao je ‘rješavanje Brexita’. Na toj temi je premoćno pobijedio na izborima. Sada očekujemo da se ta odluka i finalizira. Važno je istaknuti da to nisu bili obični britanski izbori. To je bio jedinstven slučaj u britanskoj povijesti kada smo zapravo imali izbore i referendum u jednom, drugi referendum o britanskom izlasku iz Europske unije.

‘Rješavanje Brexita’, prekidanje neizvjesnosti, za to su se zalagali i oni koji su možda glasali za ostanak u Europskoj uniji. Razrješavanje problema Brexita koje je bilo nemoguće riješiti bez stabilne većine.

“Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima”, objašnjava naš sugovornik.

Naravno, takav ‘drugi referendum’ ne bi bio potreban da je politička klasa odlučila poštovati rezultate prvog referenduma. Zato su mnogi dijelovi Engleske koji tradicionalno glasaju za laburiste ovaj put glasali za konzervativce. Primjerice, sjever zemlje, koji je dobrim dijelom podržao Brexit.

Koja je uloga fenomena masovnih migracija u pitanju Brexita?

Pitanje masovne migracije bilo je važnije za sam referendum nego za zadnje izbore. Važno je istaknuti da je to pitanje 2015 pokrenula Angela Merkel, kada je s nerazboritom odlukom da ‘pozove’ migrante u Europu otvorila granice za migrante iz Afrike i iz Bliskog istoka.

U Velikoj Britaniji je i ranije živio velik broj stranih državljana iz europskih zemalja. Međutim, oni nisu imali veliku ulogu u glasanju za Brexit. Problemi koji dolaze s useljenicima izvan Europe su bili presudni.

Kada dolaze ljudi u velikom broju, koji nemaju ništa zajedničko s lokalnim stanovništvom, to stvara velike društvene i političke probleme.

Osim toga, postoje i ekonomski problemi. Cijene nekretnina su pod konstantnim pritiskom, tako da je mladim parovima gotovo nemoguće kupiti prvu nekretninu. Postoji i pritisak na javne usluge, na zdravstvo. Ljudi se ne osjećaju baš dobro kada su stranci ispred njih na listama čekanja.

Međutim, Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima. Mislim da tome svjedoči i činjenica da London više nije etnički britanski grad.

Kako komentirate navode raznih dušobrižnika iz Europske unije, između ostalog i iz Hrvatske, koji prognoziraju krah Ujedinjenog Kraljevstva, čak i raspad te zemlje?

Na proteklim izborima konzervativci su ostvarili jako dobar rezultat. Ali dobar rezultat su ostvarili i Škotski nacionalisti, osvojivši gotovo sva zastupnička mjesta u Škotskoj. Ohrabreni tim rezultatom, najavili su drugi referendum o neovisnosti.

Taj referendum neće biti obvezan, kao što nije bio obvezan ni referendum o Brexitu. Britanski zakoni ne priznaju mogućnost obveznih referenduma, ali u slučaju Brexita, Vlada je najavila da će poštovati volju naroda.

“Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata”, rekao je Harris. Odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnost Škotske od Velike Britanije donosi Parlament u Londonu. Prema najavama konzervativaca, takva odluka neće biti donesena.

Međutim, u konačnici, ukoliko Škoti zaista budu htjeli nezavisnost, ukoliko se stvori pravi konsenzus, nitko ih neće zaustaviti. Britanska Vlada neće učiniti ono što su Španjolci radili Kataloniji, da ne spominjem ono što se dogodilo u Jugoslaviji. Hladni rat je gotov, te nema bojazni kakva je onda postojala, a to je da će se u Škotskoj pojaviti sovjetske rakete.

Ali kada govorimo o ovoj temi važno je istaknuti neke činjenice. Škotska živi od Engleske pomoći, unatoč tome što ima mnogo izdašnije javne usluge i socijalne davanja. Bez pomoći Engleske njihov javni dug bi brzo postao neodrživ.

Osim toga, Škotska čini osam posto populacije Ujedinjenog Kraljevstva. Mnogi talentirani Škoti rade u Engleskoj. Mislim da mogu biti itekako zadovoljni svojim položajem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali ako žele uništiti svoju zemlju, imaju to pravo.

Za Englesku će veći problem biti kako zaustaviti priljev škotskih imigranata nakon što nezavisna Škotska postane propala država. Jesu li takvi strahovi opravdani u Sjevernoj Irskoj? Neki čak spominju i povratak terorizma.

Sjeverna Irska je dio Ujedinjenog Kraljevstva upravo zato što je protestantska većina odbijala priključenje katoličkoj Republici Irskoj. I Sjeverna Irska dobiva značajne poticaje iz Engleske, a čini tri posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva.

Protestantska većina je sve manja i manja, zbog većeg prirodnog prirasta katoličke populacije. Ujedinjenje Sjeverne Irske s Republikom Irskom je dugoročno vrlo vjerojatno neizbježno. Realno gledano, to bi odmaknulo velik financijski teret s leđa Velike Britanije. Velika Britanija se po pitanju Sjeverne Irske nikada nije vodila sebičnim nacionalističkim interesima.

Kada je 1925. veći dio Irske dobio nezavisnost, šest od tadašnjih trideset okruga odlučilo je ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. To je bilo njihovo demokratsko pravo, i zbog zaštite tog prava je Velika Britanija je godinama pružala otpor republikanskom terorizmu s juga kojim se htjelo ostvariti ujedinjenu Irsku.

Ako bi većina u Sjevernoj Irskoj u određenom trenutku odlučila ujediniti se s jugom Irske, to bi uvelike olakšalo djelovanje Britanskim vladama.

Mnogi Hrvati povlače krive paralele. Ideja da je Velika Britanija nastojala zadržati kontrolu nad Škotskom i Sjevernom Irskom kao što je Srbija pokušala održati nad Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom u Jugoslaviji je besmislica. Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata, rekao je za Otvoreno.hr.

Intervju
U razgovoru za Jutarnji list Miroslav Škoro otkriva konture nove političke opcije temeljene na ‘zdravom razumu’ a ne ideologiji.

Suradnju sa SDP-om i Beljakovim HSS-om unaprijed odbacuje, a o postizbornoj koaliciji s HDZ-om kaže: ‘Birači su ti koji određuju tko je relevantni čimbenik za suradnju. Dobijemo li 76 mandata ni o kakvoj suradnji ni sa kim neću razgovarati. Ne dobijem li postoji i opcija ponavljanja izbora’.

 Objasnio je i kakvu to “stabilnu treću opciju” želi stvoriti. “Narod želi stabilnu opciju koja drži do principa, ne okreće se kako vjetar puše i kojoj prioritet nisu stranački interesi, nego interesi naroda i države. Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum. To je vrlo važno, a čini mi se da danas u politici toga nedostaje. U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog. Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustaviti iseljavanje, zar je pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?”, rekao je Škoro.

“U predsjedničkoj sam kampanji vrlo jasno govorio o svjetonazorskim temama. Svakodnevno me se bombardiralo takvim pitanjima i ja od njih nisam bježao. Isti oni koji su mi ta pitanja servirali, nakon nekog su vremena ustvrdili da pričam samo o prošlosti i ideologiji. To je namještena igra, što god kažem ne valja. Ali veliki je broj birača ipak prepoznao da sam autentičan i dao mi svoje povjerenje. Sad analitičari tvrde da su me podržale različite skupine birača, što pokazuje da nisam odbio ljude koji se možda i ne slažu u svemu sa mnom, ali vide da nisam maliciozan i da ne lomim preko koljena. Zdrav razum je ono što ljudi traže. Znači, nešto ili valja, ili ne valja. Evo vam jednog primjera. Kad je davnih dana u jednom parku na Trešnjevci trebalo postaviti klupu, ona nije bila postavljena samo zato što je inicijativa došla od opozicije u Vijeću gradske četvrti. Kada je isto predložila većina tjedan dana kasnije, klupa je postavljena. Ima li to smisla? A takvih je primjera puno i na državnoj razini. Meni to nije ozbiljna politika nego gubljenje vremena”, rekao je Škoro za Jutarnji list.

Istaknuo je da na političkoj sceni želi što je moguće kvalitetnije oformiti treću opciju te otvoriti prostor nekompromitiranim ljudima koji će raditi na dobrobit narodima. Dodao je da pritom pazi da ne ponovi neke greške koje su mu se dogodile kao političaru početniku, jer se nije dovoljno dobro pripremio.

“Svjestan sam da izbori za Sabor nisu isto što i izbori za predsjednika RH, gdje je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a kampanja potpuno individualizirana. Na parlamentarnim izborima natječemo se u jedanaest izbornih jedinica koje je Ustavni sud davno proglasio neustavnima, naši državljani koji glasaju u inozemstvu i dalje otežano konzumiraju svoje biračko pravo, a u sve se to još uključuje i “gospodin D’Hondt”. Moji suradnici i ja moramo puno parametara uzeti u obzir kako bismo povukli najbolje moguće poteze koji će nas dovesti do cilja. Da s jedne strane ne razočaramo ljude koji su nam na predsjedničkim izborima dali povjerenje, a s druge da se jasno postavimo prema onima koji su definitivno na suprotnoj strani. A tu prvenstveno mislim na HDZ i SDP”, rekao je Škoro.

“U političkom smislu trebamo napraviti “kišobran” pod kojim bismo se okupili i pritom zadovoljiti izborna pravila jer ne može Miroslav Škoro biti nositelj lista u svih jedanaest izbornih jedinica. Jasno je da za formiranje novog političkog brenda nemamo dovoljno vremena pa mislim kako je najbolje rješenje da ostanemo pokret i da na izbore izađemo pod mojim zaštitnim znakom. Treba naći pravu mjeru, kompromis između činjenice da su me određene stranke podržale i dale svoj doprinos te zaslužuju da se zadovolje i neke njihove ambicije, a s druge strane, ne treba zaboraviti da sam od tih 24,5 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora nešto osvojio i ja osobno, na svoje ime”, rekao je Škoro.

Što se mogućih koalicija tiče, Škoro je rekao da o njima ne razmišlja, jer u ovom trenutku nema mandata. ” O tim tehničkim stvarima kompetentno možemo razgovarati tek kad ostvarimo neki rezultat. Dotad je to samo “što se babi htilo, to se babi snilo”. Birači su ti koji na izborima određuju u kolikoj bi mjeri neka opcija trebala participirati u vlasti. Odgovorni političari potom uvaže tu činjenicu. Ne izigravaju volju birača nego postupaju u skladu s njom”, rekao je Škoro.

“Ne mogu zamisliti suradnju sa strankom čiji saborski zastupnik kaže da 1945. posao nije odrađen do kraja ili čiji koalicijski partner izjavi da UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Kad takve izjave prođu bez posljedica, jasno je da se ta opcija nije u stanju odreći svog protucivilizacijskog totalitarnog nasljeđa”, rekao je Škoro za Jutarnji list.

“I dalje apsolutno stojim pri svojoj tvrdnji da su za sve naše nedaće odgovorne dvije najveće stranke, sa svojim satelitima. One su upravljale državom, njihove su zasluge za ono dobro, ali i krivica za sve loše. Ja sam prije drugog kruga predsjedničkih izbora pokazao da nisam tu da bih nekome pomagao da ostane na poziciji nego želim voditi autentičnu politiku. Što se tiče vašeg pitanja, ponovit ću ono što sam već rekao: birači su ti koji određuju tko je relevantan čimbenik za suradnju. Dobijemo li mi 76 mandata, ni o kakvoj suradnji ni s kime neću razgovarati. Ne dobijemo li, postoji i opcija ponavljanja izbora. Trošak je za građane nešto veći, ali dugoročno puno manji od cijene neprincipijelne koalicije i loše vlasti”, rekao je.

HDZ-om se ne zamara, rekao je, dodavši da će o sudbini te stranke odlučivati njezini članovi.

Komentar
Nakon nekoliko mjeseci nagađanja, prošloga je tjedna stigla potvrda. Prvo plinarsko društvo, odnosno njihov koncern Energia naturalis (ENNA grupa), čiji je vlasnik i predsjednik Uprave Pavao Vujnovac, otkupilo je 6 posto Fortenova grupe od malih dioničara Agrokora, piše Jutarnji list, pozivajući se na neslužbenu informaciju Bloomberga koju su dnevniku potvrdili u ENNA grupi.

Obzirom se radi tvrtki koja je promijenila ime nakon jedne o najvećih afera u hrvatskom gospodarstvu, Fortenova grupi, gdje se vuku repovi posebnog zakona (Lex Agrokor), gdje bivši vlasnik optužuje vlast za criminal i otimanje tvrtke, gdje postoji visok udio kapitala ruskih banaka (Sber i VTB), ali i o PPD-u, nositelju desetogodišnjeg ugovora (s Gazpromom) za uvoz kopnenog (ruskog) plina, normalno je kako ova transakcija golica interes javnosti kako onaj poslovni, tako i onaj s onu stranu kreativnog mišljenja.

Ovaj prvi pokušao je zadovoljiti Damir Spudić, direktor financija ENNA grupe, u priopćenju koje je prenio Jutarnji list.

“ENNA grupa raspolaže s takozvanim Kompletima novih instrumenata, izdavatelja tvrtke Fortenova Group TopCo B.V., koji nose oko 6,4 posto glasačkih prava na skupštini izdavatelja. Riječ je o vrijednosnim papirima kojima se trguje na sekundarnom financijskom tržištu.Mi smo grupacija koja se primarno bavi i bavit će se energetikom i logistikom. Istodobno, kontinuirano ulažemo u projekte i kompanije u hrvatskom gospodarstvu za koje smatramo da imaju potencijal razvoja”.

Onaj drugi, s onu stranu poslovnoga promišljanja, koji ne razumije normalnu psihodinamiku tržišta poslovnih udjela, i tako je nemoguće zadovoljiti, osim možda nekim zakonom prema kojemu bi se privatnom kapitalu zabranilo trgovanje legitimnim tržišnim artiklima, zarada ili raspolaganje vlastitim vlasništvom u svom interesu. Rješenja su to koja smo u hrvatskom kontekstu već vidjeli, a u europskom se najavljuju, no ona posve sigurno ne bi značila unaprjeđenje ekonomskih sloboda i slobodnije tržište, no to je ipak druga tema.

Interes poslovne javnosti je to izraženiji, zato što je to prva velika vlasnička transakcija u tom koncernu nakon nagodbe vjerovnika Agrokora.

Vlasnička struktura Fortenova grupe prije ove transakcije izgledala je tako da Sberbank ima 39 posto udjela, VTB 7.5 posto udjela, a 24.9 posto udjela ima Knighthead. Slijedile su domaće institucije, manji vjerovnici ten eke domaće banke, za koje se pretpostavlja da su sudjelovale u ovoj transakciji.

Ostaje za vidjeti kako će ovaj moćni energetski div glasovati na skupštinama Fortanova grupe i koji će biti njegovi interesi u ovom poslu. No, posve je sigurno kako razloge za ovaj primjer strategije disperzije portfelja valja tražiti u trenutnoj niskoj vrijednosti Fortenova grupe u odnosu na njezin potencijal rasta. Ozbiljni poslovni ljudi vjerojatno u tome vide priliku za zaradu, bilo rastom vrijednosti tvrtke, bilo u nekoj budućoj transakciji, kada će i veći dioničari prodavati svoje udjele. U tom smislu, ne bi trebalo isključiti daljnje kupovanje.

Komentar
 Angela Merkel je s Putinom u Kremlju razgovarala o kriznim žarištima na Bliskom i Srednjem istoku. Oni su potrebni jedno drugom.

Na zajedničkoj konferenciji za novinare Angele Merkel i Vladimira Putina u Kremlju zastava Njemačke bila je tik uz zastavu Europske unije. Malo dalje stajala je ruska zastava. To je mali, ali znakoviti detalj. Hoće li se to promijeniti nakon razgovora u Moskvi? Približava li se Rusija Njemačkoj i EU-u? To bi bilo važno s obzirom na predstojeću eskalaciju situacije na Bliskom istoku.

U Rusiji kažu: “Reci mi tko ti je prijatelj pa ću ti reći tko si.” Angela Merkel i Vladimir Putin nisu prijatelji, ali su partneri, kako na gospodarskom tako i na političkom planu. Usprkos sankcijama EU-a protiv Rusije i ubojstvu ruskog državljanina u Berlinu, bez obzira na aneksiju Krima i rat u Donbasu, usprkos svim političkim razlikama, njih dvoje su sada bliži nego ikad. Jer, Merkel je potrebna Putinu, a Europskoj uniji je potrebna Rusija.

Sviđalo se to nekome ili ne, ruski utjecaj na Bliskom istoku i sjevernoj Africi je ogroman. Rusija je postala ključna zemlja u čitavom tom području zahvaljujući vakuumu moći, koji su tamo ostavili Amerikanci. U Libiji, gdje bi građanski rat ponovo mogao eskalirati i odakle se očekuje novi val izbjeglica prema Europi. U Siriji, gdje se Putinova vojska bori zajedno s trupama Bašara al-Asada. U Iranu, gdje se ruski predsjednik hvali da je saveznik Teherana.

Putin je potreban za rješavanje svih ovih sukoba. I on to zna. Njemu je sigurno važno kako ga doživljavaju na međunarodnoj sceni. Važno mu je da ga ne mogu optužiti da poduzima samostalne akcije. Bitno mu je i da se Rusi u Siriji ne doživljavaju više kao agresori, već kao posrednici u nastojanju da se dođe do mira. I konačno, Putinu je važno da se jednog dana ublaže sankcije prema Rusiji.

Pitanje, koje se postavlja nakon dvosatnog razgovora u Kremlju, je je li Njemačka spremna ući u nove vidove suradnje, koji vode udaljavanju od Sjedinjenih Američkih Država. Od dolaska Donalda Trumpa Merkel i Putin imaju zajedničkog protivnika u Washingtonu – kako na gospodarskom tako i na političkom planu. Njemačka svakako želi isporuke ruskog plina preko plinovoda Sjeverni tok 2, koji vodi ispod Baltičkog mora i zaobilazi Ukrajinu, a Sjedinjene Države to nastoje spriječiti svim sredstvima. Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi, ali i u Berlinu, osudilo je ubojstvo iranskoga generala Kasema Sulejmanija od strane Sjedinjenih Država.

Drugim riječima: kancelarka Merkel došla je u posjet ruskom predsjedniku kao saveznica. I otišla iz Kremlja s uvjerenjem da Berlin u budućnosti također može pomoći u rješavanju krize na Bliskom istoku. Na kraju krajeva Putin i Merkel su dogovorili održavanje međunarodne konferencije o Libiji u Berlinu. To je prvi korak prema zajedničkoj politici u smjeru postizanja mira. Nadajmo se samo da nije i posljednji, stoji u komentaru DW-a.