Komentari

Igranje s kineskom vatrom

Zašto Mađarska njeguje tako dobre političke odnose s Kinom? Kakvu korist Mađari od toga uopće imaju? Orbán i njegovo okruženje profitiraju doduše ekonomski, ali politički gledano, taj odnos je dvojben.

Mađarski premijer rado koketira s titulom “bivšeg antikomunističkog uličnog borca”. Viktor Orbán često naglašava kako se zdušno borio za pad diktature i slobodu svoje zemlje. I doista, on je kao student prije pada komunističkog režima demonstrirao često na ulicama glavnog grada Budimpešte. I da, znao se pritom sukobiti i s policajcima koji su htjeli hapsiti kritičare režima.

Ali davno je to bilo, prije više od tri desetljeća. U međuvremenu političar Orbán prezire liberalnu demokraciju i njeguje prijateljske odnose s autokratima i diktatorima. Ima vrlo dobar odnos s Vladimirom Putinom, baš kao i s Recepom Tayyipom Erdoğanom, a vrlo je rado viđen gost i kod dugovječnih vladara u republikama središnje Azije.

No, prije svega je mađarski premijer u proteklom desetljeću izgradio vrlo intenzivno strateško partnerstvo s Narodnom Republikom Kinom. Tako dobre odnose s Pekingom nema nijedna druga članica Europske unije. Mađarska je tako postala jedna od najvažnijih „vrata” za ulazak Kine, odnosno Komunističke partije, u Europsku uniju.

“Gotovo sve članice EU-a njeguju dobre gospodarske odnose s Kinom, ali ni u jednoj drugoj članici Unije politički utjecaj Pekinga nije tako velik kao u Mađarskoj”, kaže budimpeštanski politolog Péter Krekó za DW. “To se uklapa u sliku o sve očitijoj antizapadnoj retorici mađarske vlade.”

Najočitiji aktualni primjer za to je način na koji je Mađarska prošle srijede (5.5.) u Bruxellesu po drugi put u roku od tri tjedna spriječila usvajanje rezolucija o Kini. Konkretno se radilo o kritikama na račun izbornog zakona za Hong Kong. Već sredinom travnja Mađarska je blokirala usvajanje rezolucije EU-a o toj posebnoj upravnoj regiji.

Blokada nije presedan – već godinama se Mađarska redovito protivi usvajanju rezolucija protiv Pekinga. No, Mađarska je podržala sankcije protiv Kine usvojene u ožujku ove godine zbog kršenja ljudskih prava od strane komunističke diktature, ali treba dodati da je mađarski šef diplomacije Péter Szijjártó sankcije tada nazvao „besmislenima i štetnima”.

Cilj te politike nije primarno izražavanje Orbánovog eksplicitnog oduševljenja komunističkom Kinom, već je to pragmatizam. „Politika istočnog otvaranja”, tako mađarski premijer naziva približavanje Rusiji, zemljama središnje Azije i Kini. To je strategija koju je najavio već i prije stupanja na premijersku dužnost 2010.

Tom strategijom mađarski premijer želi proširiti ekonomske odnose Mađarske s drugim zemljama, cilj je privlačenje novih izvora financiranja i veći stupanj neovisnosti o Europskoj uniji i zapadnim financijskim institucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) – koji je mađarska vlada u ljeto 2010., usred pregovora o restrukturiranju dugova, doslovno potjerala iz zemlje.

Loša bilancaKako bi produbio veze s Kinom, Orbán je bio spreman na konkretne političke geste poput blokade rezolucija EU-a, ali i na neke retoričke „vratolomije” kako bi se dodvorio Kinezima. Često zna pohvaliti učinkovitost Kine, ili zna eksplicitno reći kako Mađarskoj ne pada na pamet da Kinu podučava po pitanju demokracije. „Zvijezda na istoku stoji visoko na nebu”, rekao je mađarski premijer 2017., kada je u Budimpešti ugostio susret na vrhu Kina-istočna Europa, u okviru suradnje poznatije kao inicijativa „16+1″.

Iz svega toga Mađarska do sada i nije imala neku pretjeranu korist. Baš kao ni većina drugih istočnoeuropskih zemalja iz te skupine koje su u međuvremenu shvatile da Peking puno toga obećava, ali mało ispunjava. Volumen trgovinske razmjene s regijom je trebao porasti na troznamenkasti iznos (u milijardama eura), ali to se još nije dogodilo. Kina za sada nije ispunila ni obećanja o milijardskim investicijama. Umjesto toga neke zemlje poput Crne Gore upale su u zloglasnu kinesku dužničku klopku.

U Mađarskoj je najveća dosadašnja kineska direktna investicija još uvijek kupovina kemijskog koncerna BorsodChem. Kinezi su 2011. za njega platili 1,2 milijardi eura. Značajnijih i većih investicija tog kalibra za sada nema – ali zato je tu cijeli niz politički opasnih projekata. „Važnost Kine na istoku i jugoistoku Europe raste. Peking šalje cjepivo, investira i posuđuje novac. Tako nastaje nova ovisnost“, upozorava u svom današnjem izdanju njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Kina, Srbija i Mađarska dogovorile su 2014. godine izgradnju najmodernije željezničke veze između Budimpešte i Beograda. Mađarska je uzela kineski kredit od dvije milijarde eura, čiji su detalji do danas tajni. Pritom postoje brojni stručnjaci koji sumnjaju u isplativost i svrsishodnost projekta. Osim toga postoje brojne sumnje u korupciju: jedan od ljudi uključenih u širenje željeznice je Orbánov prijatelj iz djetinjstva Lörinc Mészáros, koji se tijekom posljednjeg desetljeća od malog montera plina uzdigao do najbogatijeg čovjeka u Mađarskoj.

Prošli su tjedan Mađarska i Kina dogovorile osnivanje podružnice Šangajskog sveučilišta Fudan i izgradnju kampusa od 1,5 milijardi eura za do 8000 studenata u Budimpešti. Elitno sveučilište smatra se mjestom gdje se kale najpouzdaniji kadrovi Komunističke partije Kine i tajnih službi Narodne Republike.

Ovo potonje posebno zabrinjava. Investigativni novinar Szabolcs Panyi s portala Direkt36 objavio je u ožujku opširan izvještaj o kineskim špijunskim aktivnostima u Mađarskoj. On dolazi do zajključkas da je zemlja postala važna baza za rad pekinških tajnih službi u Europi.

Kineski studenti, kojih u Mađarskoj ima oko 2.800, sustavno se angažiraju kao špijuni, navodi se u izvješću. Također je uočljivo da je od oko 20.000 ljudi koji su kupili boravišnu dozvolu za Mađarsku u sklopu programa Zlatne vize od 2012. godine, 80 posto kineskih državljana. Stoga je Mađarska optužena da je trojanski konj u Europi zbog kineskog utjecaja, piše Panyi.

Postoji očigledno proturječje u mađarskoj politici prema Kini, kaže politolog Péter Krekó. “S jedne strane, mađarska vlada više puta naglašava suverenitet Mađarske u odnosu na EU i SAD, ali istodobno postaje ovisna o Kini i upada u dužničku klopku. To je puno opasnije od ovisnosti o Bruxellesu .

Mađarska vlada nije odgovorila na niz pitanja DW-a o svojoj kineskoj politici. Samo na pitanje blokiranja rezolucija EU kritičnih prema Kini, vladin glasnogovornik je pismeno rekao da je EU već puno puta komentirala Hong Kong. Stoga daljnja objašnjenja tu nisu potrebna, navodi on, a donosi DW.

Blog HNB-a

Središnje su banke spremne preuzeti aktivnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, a daljnja istraživanja i analize koje poduzimaju dat će im odgovor na koji način klimatske promjene i borbu protiv njih uključiti u okvire svojih politika, ali i svog poslovanja, ističu analitičari HNB-a u najnovijem HNBlogu.

“Središnje banke sve više uključuju pitanje klimatskih promjena u sva područja svojeg djelovanja. Trenutno je njihova pozornost usmjerena na uvažavanje klimatskih rizika pri aktivnostima usmjerenima na ostvarenje stabilnosti cijena i financijskog sustava. Osim toga, središnje banke razmatraju i svoju ulogu kao i ulogu financijskog sektora u borbi protiv klimatskih promjena. Klimatske su promjene danas, uz digitalne valute, najdinamičnije područje istraživanja i razvoja središnjih banaka”, navode autori HNBloga – glavni savjetnik u sektoru istraživanja HNB-a Maroje Lang i zamjenica guvernera HNB-a Sandra Švaljek.

Kako bi se zaustavio trend globalnog zagrijavanja, još 2015. godine potpisan Pariški klimatski sporazum, koji je istaknuo i potrebu osiguranja financiranja takvih projekata i pozvao države potpisnice na mobilizaciju različitih izvora, instrumenata i kanala financiranja, pri čemu posebnu ulogu trebaju imati javna sredstva.

Autori HNBloga podsjećaju uz ostalo i da je osiguranje potrebnog financiranja važan dio Europskoga zelenog plana, prema kojemu je velik dio sredstava predviđenih Fondom nove generacije namijenjen “zelenim” ulaganjima. Posebnu ulogu imaju razvojne banke, među kojima se na europskoj razini ističe Europska investicijska banka (EIB).

“Središnje su banke oprezno pristupile pozivu Pariškog sporazuma kako ne bi ugrozile stabilnost cijena i stabilnost financijskog sustava. Radi definiranja zajedničkog pristupa, središnje su banke 2017. godine uspostavile Mrežu za ozelenjivanje financijskog sustava (engl. Network for Greening of the Financial System – NGFS), skupinu središnjih banaka i regulatora udruženih na dobrovoljnoj osnovi radi razmjene iskustava i dobrih praksi, doprinosa u razvoju upravljanja klimatskim i okolišnim rizicima i podupiranja doprinosa financijskog sustava tranziciji prema održivom gospodarstvu”, navode Lang i Švaljek.

NGFS je u početku brojio osam članova, a porastao je na 89 članova i 13 promatrača te su mu se, osim osredišnjih banaka te regulatora banaka i osiguravajućih društava, pridružile i mnoge razvojne banke i međunarodne financijske institucije.

Prvi korak u djelovanju NGFS-a bio je istražiti kako klimatske promjene utječu na ekonomsku aktivnost i financijski sustav. “Pokazano je da klimatske promjene imaju negativan utjecaj i predstavljaju srednjoročni ili dugoročni rizik za ostvarenje osnovnih ciljeva središnjih banaka. Pritom bi se učinci klimatskih promjena mogli materijalizirati tek nakon više desetljeća, što prelazi uobičajeni horizont razmatranja djelovanja monetarne politike, pa ih je stoga monetarna politika sklona zanemariti, a posebno je teško predviđati ekstremne vremenske uvjete i njihove učinke. Stoga se razvijaju dodatni modeli i pokazatelji za praćenje utjecaja klimatskih promjena na gospodarstvo i financijski sustav”, navode autori bloga.

Središnje banke postupno uspostavljaju mehanizme za identificiranje izloženosti poslovnih banaka klimatskih rizicima te potiču poslovne banke na uspostavu kvalitetnih sustava praćenja klimatskih rizika, pri čemu autori podsjećaju da je Europska središnja banka (ESB) sredinom prošle godine objavila dokument u kojem je opisala procedure koje će primjenjivati pri nadzoru klimatskih rizika.

“Središnje banke tek razmatraju na koji bi se način mikrobonitetni i makrobonitetni instrumenti mogli rabiti kako bi se financijske institucije potaklo na adekvatno praćenje klimatskih rizika i na snažnije financiranje klimatske tranzicije”, ističu Lang i Švalje.

U blogu uz ostalo obrazlažu da središnje banke mogu uključiti klimatske rizike u politiku upravljanja svojim pričuvama i portfeljima, što je posebno slučaj kod velikih središnjih banaka koje su u posljednjih deset godina provodile velike operacije kvantitativnog popuštanja i koje u svom portfelju imaju znatne iznose vrijednosnica privatnog sektora.

Sve se više analiziraju i načini uvažavanja pitanja klimatskih promjena kod provedbe monetarne politike. Stoga je, podsjećaju autori, ESB u svoj pregled strategije monetarne politike uvrstio ocjenu primjerenog načina uključivanja klimatskih rizika u okvir monetarne politike ESB-a.

NGFS također razmatra opcije prilagodbe monetarne operacije borbi protiv klimatskih promjena, i to u smislu operacija kreditiranja banaka, definiranja prihvatljivih kolaterala i operacija otkupa vrijednosnih papira.

“Sve te mogućnosti na strani monetarne politike u fazi su razmatranja i postupnog uvođenja. Istodobno, većina se središnjih banaka opire izravnom financiranju zelenih ulaganja koja bi mogla predstavljati kreditni rizik i ugroziti ostvarenje primarnog cilja, odnosno stabilnosti cijena”, ističu Lang i Švaljek, napominjući i kako središnje banke sve veću pozornost posvećuju vlastitom doprinosu emisiji ugljika i utjecaju na okoliš objavljujući informacije o svom ugljičnom otisku i donoseći planove njegova postupnog smanjivanja do ostvarivanja ciljnih veličina.

Komentar DW-a

Praktično su već mjesecima u Njemačkoj trgovine zatvorene i Nijemcima ne preostaje ništa drugo nego da – ne kupuju ništa. No stručnjaci upozoravaju: upravo je potrošnja “izvukla” Njemačku u krizi 2008.

Odredbe u Njemačkoj su jasne – makar ih malo tko može razumjeti: prvo prošlog proljeća, a sad još od prije Božića smiju raditi samo trgovine živežnim namirnicama, drogerije, apoteke i kiosci. Bilo je velikih muka da od prije par tjedana smiju raditi barem frizeri, ali svi ostali trgovci se moraju domišljati trikovima kako da ipak nekako prodaju svoju robu: na primjer “kupnjom” na internetu pa im se roba na ulazu u trgovu i uruči.

Internetske trgovine poput Amazona će zbog neočekivane rekordne dobiti možda podići spomenik pandemiji korone, ali Nijemcima je – sve u svemu – jednostavno dojadilo uopće gnjaviti se i kupovati bilo što. Institut njemačkog gospodarstva (IW) iz Kölna je izračunao kako su potrošači u ovoj zemlji potrošili u prosjeku najmanje 1250 eura manje za robu široke potrošnje.

Tradicionalno, Nijemci su spremni i gladovati da bi imali za svoj “Urlaub”. Ali u ovim okolnostima nema čak volje niti staviti koji euro na stranu za odmor – kojeg možda zbog korone neće ni biti.

U konačnici je to golema rupa u svoti novca koji se obrće u ovoj zemlji: 116 milijardi eura. To je 6,1% manja potrošnja građana nego u godini 2019. i to je najveći pad u posljednjih 70 godina. Zvuči apsurdno da je kupovanje trajnijih predmeta – poput namještaja ili automobila – u drugoj polovici godine čak i poraslo za 5% u usporedbi s istim razdobljem godine prije toga, a ekonomisti Instituta to tumače i privremenom mjerom smanjivanja poreza na dodanu vrijednost.

No čini se da je razlog možda jednostavniji: ljudi nisu znali kamo će inače s novcem. Kad već sjede stalno kod kuće onda su si priuštili i novi namještaj, da sad ne govorimo i o poštenom stolu jer se mora raditi u kućnom uredu. A za automobil je ostalo novaca kad se vidjelo da se zapravo nema gdje potrošiti zarađeno.

Osobito je pogođena trgovina potrošnom robom kao što je odjeća ili obuća. Isprva se to još kupovalo preko interneta, ali kod kuće je ionako svejedno kako izgledate. Ali prava katastrofa je pogodila uslužni sektor: “Državnom određeno zatvaranje usluga s bliskim kontaktom kao što je gastronomija, hoteli, zabavni sadržaji i manifestacije su učinile nemogućim mnoge želje za potrošnjom”, kaže ekonomist IW-a Hubertus Bardt. Samo u tim segmentima se potrošnja smanjila za čitavih 78 milijardi eura – a to je 2% BDP-a Njemačke.

Potrošnja u Njemačkoj je u okolnostima ovih državnih zabrana rada trgovina doista poprimila bizarne oblike: lanci samoposluga poput REWE javljaju o rekordnom prometu, ali priznaju kako je lavovski dio tog rasta nastao u takozvanom NFI sektoru – non-food items. Jer sve samoposluge, a pogotovo discounteri poput Lidla ili Aldija redovito imaju ponudu svega i svačega, od alata i pribora za kućanstvo pa do sportskih artikala – i čini se da je to postao glavni izvor uopće nešto kupiti za kuću.

Hohestraße u Kölnu je inače na samom vrhu u čitavoj Njemačkoj po broju prolaznika radnim danom. Ali u ovim okolnostima je već mjesecima jedina korist od ulaza u zatvorene trgovine smještaj za beskućnike…

Sve to zapravo znači katastrofu: u prvom redu za male i obiteljske specijalizirane trgovine cipelama, odjećom, šeširima… Prvo su se morali boriti protiv velikih robnih kuća, onda protiv interneta, ali korona im je bila previše. Mnoge od njih već odavno nemaju novaca niti za plaćanje prostora i na njihovom mjestu u središtima gradova će ostati rupe ili trgovine jeftinih svaštarija, piše DW.

To je problem i za središta gradova: u doba zatvorenih trgovina su se tamo proširili uglavnom beskućnici u potrazi za zaštitom od kiše i ne samo zbog toga nema više ničeg privlačnog u šetanju gradom.

Ali najveći problem je financijski: za vrijeme euro-krize 2008/2009. su ekonomisti predviđali i Njemačkoj mnogo ozbiljniji gospodarski pad ali su se iznenadili. Na sve strane su se čule crne prognoze, ali Nijemci su nastavili – kupovati. Ova nacija se nipošto ne može uvrstiti u rastrošne, ali baš je ta potrošnja uvelike pomoglo čitavom njemačkom gospodarstvu prebroditi krizu.

Ovako, već smo javljali kako ušteđevine Nijemaca dostižu rekordne iznose a 43% upitanih u anketi ovog Instituta kaže da će štedjeti i dalje – u normalnim okolnostima je to oko 30%. Čak i za najdraži izdatak Nijemaca – onaj za odmor – nema planova. Jedva njih 30% kaže da stavlja koji euro za ljetovanje, inače ih je oko 50%.

A to je problem i za banke: već su i neke štedionice počele ograničavati iznos koji je građanima uopće dozvoljeno držati, inače moraju plaćati kaznene kamate. Granica je u pravilu određena na 100.000 eura, ali već se čuje kako neke banke tu granicu žele smanjiti na samo 25.000 eura. No opet: gdje da se potroši ono što se zaradilo?

Petir na međunarodnoj konferenciji o biomasi

Na Međunarodnoj konferenciji o biomasi i obnovljivim izvorima energije koja se je održala danas u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog drvnog klastera raspravljalo se o energetskoj tranziciji, niskougljičnom gospodarstvu, položaju biomase na europskom tržištu, tehnološkim i tržišnim inovacijama, mobilnosti sirovine, mogućnostima i izvorima financiranja.

Direktor Hrvatskog drvnog klastera Marijan Kavran istaknuo je kako je cilj od nula neto emisija do 2050. koje je EU postavila vrlo ambiciozan, ali nije neizvediv. „Fosilna goriva moramo što brže zamijeniti obnovljivim alternativama, a upravo je biomasa odlično rješenje koje se proizvodi lokalno i ima veliki utjecaj na zapošljavanje i ostanak ljudi u ruralnim prostorima“, rekao je Kavran.

Christian Rakos, predsjednik World Bioenergy Association naglasio je kako je za promociju lokalne potrošnje biomase potrebna politička podrška. „Republika Hrvatska je važan proizvođač, ali je istovremeno i slab potrošač biomase i kako bismo to promijenili, potrebna je intervencija institucija“, istaknuo je Rakos.

Predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora Marijana Petir rekla je kako poljoprivreda i šumarstvo kroz proizvodnju biomase mogu biti pokretači zapošljavanja i stvaranja „zelenih radnih mjesta“ u ruralnim i regionalnim gospodarstvima, te posljedično dovesti do jačanja socijalne kohezije i stabilnosti kao rezultata povećanja zaposlenosti i ostvarivanja dodatnih prihoda za proizvođače.

Ona je podsjetila da je udio poljoprivrede u proizvodnji ukupne energije iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj vrlo nizak (2,7 %), znatno ispod prosjeka za EU-27 (12,1 %). Isto tako, gotovo dvije trećine proizvodnje energije iz obnovljivih izvora dolazi iz sektora šumarstva (62,6 %), što je znatno iznad prosjeka za EU-27 (41,4 %)“. „Strategijom razvoja poljoprivrede koja je sada u e-savjetovanju planirana je potpora razvoju i pokretanju poljoprivrednih gospodarstava na ruralnim područjima, a poseban naglasak stavlja se na male i mlade poljoprivrednike i to kroz planirana ulaganja u obnovljive izvore energije, što bi trebalo utjecati i na povećanje udjela poljoprivrede u proizvodnji ukupne energije iz obnovljivih izvora“, rekla je Petir.

Na razini Unije još uvijek traje usuglašavanje o novom okviru Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) koji će financijski Hrvatskoj donijeti 5 milijardi eura, a portugalsko predsjedništvo najavilo je mogućnost postizanja dogovora tijekom svibnja ove godine, nakon čega slijedi izrada Nacionalnog strateškog plana u okviru ZPP. „U preporukama Europske Komisije za izradu ovog plana ističe kako zahvaljujući bogatim izvorima biomase, Hrvatska ima jedan od najvećih potencijala u EU-u za razvoj biogospodarstva, što je prilika za zeleni razvoj ruralnih područja, ali i nove gospodarske mogućnosti za poljoprivrednike“, rekla je Petir, upozorivši kako taj potencijal trenutno nije iskorišten, te posljednjih godina čak pokazuje znakove smanjenja.

Ona smatra da biomasu trebamo iskoristiti za zeleni razvoj ruralnih područja, ali i nove gospodarske mogućnosti za poljoprivrednike, te odgovarajućim potporama ulaganjima i financijskim instrumentima moramo povećati dodanu vrijednost proizvoda biogospodarstva i njihovu kružnost.

Rekla je kako su u Hrvatskoj šume prepoznate kao važan element zaštite prirode i bioraznolikosti, s naglaskom na njihovu održivom gospodarenju i zaštiti, međutim, 27 % šumskog zemljišta degradirano je zbog obraslosti vegetacijom, a 280 km2 i dalje je minsko područje (ili minski sumnjivo područje) te se zbog toga ni ne održava ni ne koristi. U okviru Programa ruralnog razvoja nudile su se i mogućnosti financiranja obnove oštećenih šuma, no sredstva su ostala neiskorištena.

Hrvatska ima približno 2,5 milijuna hektara šuma i drugih šumskih područja, a ukupno 76 % šumskog zemljišta u državnom je vlasništvu. U sektoru šumarstva i eksploatacije drva 2017. je radilo 13 800 osoba. Prema analizi Europske komisije, prividna proizvodnost rada tog sektora s 14 100 EUR bruto dodane vrijednosti po zaposleniku ispod je prosjeka za EU-27 (54 200 EUR). Isto vrijedi i za gospodarsku produktivnost šumarskih djelatnosti u Hrvatskoj. Ujedno, Hrvatska istodobno ima jedan od najviših omjera bruto investicija u fiksni kapital i dodane vrijednosti u EU-u (15,4 %), što upućuje na relativno visoku razinu ulaganja. U 2017. je biogospodarstvo u Hrvatskoj ostvarilo ukupan promet od 11 milijardi EUR, s prometom od 52 000 EUR po osobi (EU-27: 127 000 EUR) te je u njemu bilo zaposleno 216 800 osoba.

„Kako je od devet ciljeva buduće Zajedničke poljoprivredne politike, njih sedam direktno ili indirektno vezano uz biomasu i obnovljive izvore energije, ovaj je sektor potrebno ozbiljno pozicionirati i u našim strateškim dokumentima i u programiranju za novo proračunsko razdoblje, kako bogatstvo kojim raspolažemo ne bi prokockali, već kako bi zahvaljujući pametnom gospodarenju biomasom, dali dodanu vrijednost ruralnom prostoru“, zaključila je Marijana Petir, a donosi Jutarnji list.

Komentar DW-a

U kritičnom trenutku ruski šef diplomacije stigao je u Iran. S vlastima u Teheranu će pregovarati o nuklearnom programu. Zbog američkog pritiska Iran se okreće istočnim partnerima. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov iranski kolega Mohamed Džavad Zarif su stari znanci. Oni su se sastali već puno puta, na tim susretima na dnevnom redu su stari, dobro poznati problemi. I ovaj put će u Teheranu sigurno biti riječi o „incidentu“ u iranskom nuklearnom postrojenju Natanz.

Nakon što su prošle subote u tom postrojenju svečano u pogon puštene nove centrifuge za obogaćivanje urana, što je bilo svjesno kršenje sporazuma o atomskom programu Irana, u nedjelju su registrirani „problemi s električnom mrežom“ u Natanzu.

Zarif je u ponedjeljak u iranskom parlamentu rekao da se radilo o terorističkom činu i dodao da Izrael tako pokušava sabotirati nuklearna dostignuća Irana i pregovore o nuklearnom programu u Beču. I izraelski mediji poput javnog servisa Kana javili su da se radilo o kibernetičkom napadu Mossada.

I bez tog incidenta u Natanzu, nuklearni program Irana bi sigurno bio jedan od prioriteta Lavrovljeve diplomatske misije u Teheranu. Prošli tjedan su u Beču počeli novi pregovori o „obnovi“ atomskog sporazuma s Iranom. Iako se u istoj prostoriji tada ipak nisu našli predstavnici Irana i SAD-a, ostaje činjenica da se dvije strane već godinama nisu tako približile – i geografski i politički. Diplomatski napori oko sporazuma koji se službeno naziva JCPoA i pokušaji približavanja Teherana i Washingtona bude nadu u skori napredak.

Rusija je itekako zainteresirana za opstankom nuklearnog sporazuma. „Moskva je i predložila postupni povratak obiju strana s ciljem potpune primjene sporazuma”, kaže za DW David Jalilvand. “Taj prijedlog definira korake Irana i SAD-a na putu do potpune primjene atomskog sporazuma, i to od strane Washingtona i Teherana“, dodaje šef Orient Mattersa, savjetodavne tvrtke koja se specijalizirala na područje Bliskog istoka. Očekuje se da će se Lavrov u Teheranu založiti upravo za povratak obiju strana nuklearnom sporazumu. Ali to neće biti baš lako – pogotovo u kontekstu vjerojatnog napada na Natanz. Iranske konzervativne snage već traže napuštanje bečkih pregovora.

Sovjetsko-iranski ugovor o prijateljstvu je potpisan prije skoro 100 godina. „Ali to je više pragmatičan odnos. Dvije strane slijede neke zajedničke interese, ali to nije strateški savez“, napominje Jalilvand.

Thomas Kunze, šef moskovskog ureda Zaklade Konrada Adenauera, tvrdi da je Iran za Rusiju jamac da na južnom „krilu“ neće biti etablirana američka uporišta. „Osim toga postoji zajednički interes Rusa i Iranaca u Siriji. I treća stvar: iranski sukob s SAD-om, ali i rivalitet s Turskom, Rusiji pomaže u održavanju balansa moći na Bliskom istoku”, kaže Kunze za DW.

Jedan od zajedničkih interesa je privreda. Američke sankcije su uništile iransku vanjsku trgovinu. Rusko-iranska robna razmjena je suprotno trendu pak porasla – za ukupno 25% u posljednje dvije godine. „Tu je pomoglo rusko iskustvo u kontekstu Venezuele, konkretno to znači kako se zaobilazi američki financijski sustav, gradi direktne bankovne veze kako bi se u bilateralnoj trgovini moglo koristiti i rublju”, objašnjava Jalilvand.

Otkako je bivši američki predsjednik Donald Trump 2018. protivno ugovoru napustio nuklearni sporazum te pravom poplavom sankcija počeo voditi politiku „maksimalnog pritiska“ na Teheran, Iran se počeo sve više okretati partnerima na istoku. Koncem ožujka s Kinom je potpisan Ugovor o strateškom partnerstvu, spominju se gigantske svote, od oko 400 milijardi dolara koje Kina navodno u idućih 25 godina namjerava investirati u Iranu. Prije svega se radi o projektima iz sektora energetike, prometa i telekomunikacija. Zauzvrat bi Iran Kinezima trebao isporučivati naftu – po povlaštenim uvjetima. Spominje se i vojna suradnja. Jalilvand napominje da se radi za sada samo o retorici i velikim najavama – ali bez puno supstance.

No, to je ionako samo jedna strana medalje. Iranci u praksi zapravo izbjegavaju ulazak u bilo kakva strateška partnerstva, kaže u intervjuu za DW Cornelius Adebahr. Ovaj stručnjak za Iran iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) pritom podsjeća na sadržaj Iranskog ustava: „A u njemu stoji da ne smije biti nikakve ovisnosti o stranim silama.” Teheran samo želi stvoriti alternativu, kaže on. Europa bi srednjoročno, ako naravno bude moguća trgovina, mogla postati svojevrsna „protuteža” prijetećoj kineskoj dominaciji, prognozira Adebahr. Teheran osim toga nije zaboravio da je Kina u prošlosti iskoristila više puta lošu pregovaračku poziciju Irana. A na koncu konca, kineski proizvodi u Iranu ne uživaju baš najbolji ugled, za razliku od europskih.

No, Teheran u političkom smislu ne očekuje puno od Europe, kritizira stručnjak DGAP-a. I napominje da je to posljedica razočaranja zbog činjenice da se Europljani nisu uspješnije suprotstavili američkim sankcijama.

Prema Bloombergu

Rimac Automobili proizvodit će najviše 100 vozila godišnje. Nakon što je njegova tvrtka objavila detaljne planove za novi kampus, a koji će uključivati i prvu tvornicu automobila u Hrvatskoj, Mate Rimac u razgovoru za Bloomberg izjavio je da će njegov fokus u tom segmentu ostati na malim serijama.

Bloomberg piše da Rimac navodi da će se automobili s njegovim imenom uvijek prodavati u maloj količini – manje od 100 jedinica godišnje – kako bi se izbjeglo nadmetanje s proizvođačima koji su kupci njegove tvrtke.

Naime, Rimac Automobilima temeljno poslovanje nije proizvodnja električnih vozila već razvoj i proizvodnja komponenti za električna vozila. Tehnologija Rimčeve tvrtke tako se ugrađuje u modele Aston Martin Valkyriu i Koenigsegg Regeru.

Usto, najveći partner Rimac Automobila, Volkswagen već duže vremena preko hrvatske tvrtke želi konsolidirati Bugatti. Nakon što je Rimac odbio mogućnost da većinsko vlasništvo u Rimac Automobilima prebaci na Volkswagen, odnosno Porsche, u zamjenu za Bugatti, Nijemci su predstavili novi plan.

Bloomberg podsjeća da je u ožujku Herbert Diess, izvršni direktor Volkswagena predložio da Porsche uđe u joint-venture s Rimcem i tako preuzme Bugatti.

Volkswagen je toliko zainteresiran za to da nudi Rimcu većinski udio u novoj tvrtki. Dakle, Volkswagen, odnosno Porsche de facto bi se odrekao večeg dijela vlasništva nad Bugattijem samo da poznatog francuskog proizvođača jurilica s motorom na unutarnje izgaranje preuzme i modernizira najuspješniji europski proizvođač tehnologije za električna vozila.

Rimac se pri tome našao u nezahvalnoj poziciji, jer je Porsche ujedno, nakon Rimca, pojedinačno najveći suvlasnik Rimac Automobila i tvrtka koja mu je tržišnu valuaciju podigla na status tik do 1 milijarde dolara, odnosno statusa jednoroga.

Bloomberg donosi i da, iako je Mate Rimac, već jednom upozorio da nije sklon izlasku na burzu preko SPAC-a, da o tome ipak, barem teoretski, promišlja. Ne bi mi bio dobar osjećaj, da dok svi skupljaju hrpe novca na taj način i možda nemaju toliko stvari za pokazati, supstance, kao mi, da mi ostanemo iza njih bez kapitala, tako da naravno, provjeravamo tu mogućnost – kaže Mate Rimac.

SPAC je poseban način izlaska na burzu, gdje se stvara kompanija koja ima obvezu preuzeti neku drugu kompaniju i de facto kroz sebe prodaje dionice te druge kompanije. Rimac je Bloombergu izjavio da ima visoko mišljenje o tvrtkama poput Ricid Automotive, koju podržavaju Lucid i Amazon.com, ali i da je sumnjičav koliko SPAC mogu koristiti drugi startupi za elektromobilnost.

Krajem prošle godine Rimac je u izjavi za Financial Times izjavio da bi učestalo korištenje SPAC-ova moglo naštetiti dugoročnim izgledima industrije u kojoj posluje. Menadžeri takvih specijaliziranih tvrtki (SPAC) ne snose istu odgovornost za potencijalne izglede za rast kompanije kao menadžeri koji skupljaju novac inicijalnom javnom ponudom (IPO) na tržištima dionica, što potiče bojazni od stvaranja balona – naveo je tom prilikom Mate Rimac.

Objasnio je da se danas može nabaviti jako puno novca za kompanije koje nemaju nikakav proizvod i da ga to plaši. Kad mi uvrstimo dionice u burzovnu kotaciju, želim pokazati brojke, želim da se dionicama trguje na temelju činjenica a ne nabrijavanja. Nadam se da će SPAC-ovi biti uspješni. Mnogi od njih neće. Nadam se da neće previše naštetiti sektoru – kazao je tada Financial Timesu Rimac.

Sada za Bloomberg ističe da se niti jedna druga tvrtka u području elektromobilnosti ne može pohvaliti da već pet godina stvara profit. U 2019. imao je prihod od 23 milijuna eura i dobit od 1,4 milijuna eura.

Za 2020. u Rimac Automobilima ističu da su ostvarili snažan rast i da očekuju još jače širenje u ovoj godini. No, rezultat za 2020. još nisu revidirani pa nisu ni javni.

Zbog kapitala za rast i činjenice da mu putem SPAC-ova konkurencija lako dolazi do kapitala, Bloomberg navodi da Rimac ipak ne može zanemariti takav način izlaska na burzu. Djevojka za koju se svi žele oženiti – to smo trenutno mi za SPAC-ove. Svi nas zovu jer imamo ovu jedinstvenu priču i vrijednu ponudu. Razgovaramo, provjeravamo sve mogućnosti i vidjet ćemo kasnije ove godine – zaključuje Rimac.

Komentar Bloomberga

Administracija američkog predsjednika Joea Bidena prikuplja podatke o planovima Kine za uporabu digitalnog juana, a američke službe upozoravaju da bi Kina uz pomoć digitalne valute mogla oslabiti svjetsku ulogu i poziciju dolara, piše Bloomberg.

Navodeći svoje izvore iz State Departmenta, Ministarstva financija i Vijeća nacionalne sigurnosti, Bloomberg tvrdi kako su u tim i drugim institucijama i agencijama aktivirani napori kako bi se shvatilo kakve mogu biti posljedice uporabe digitalnog juana.

Neki američki dužnosnici boje se da bi uporaba digitalnog juana mogla postati jednim od elemenata dugoročnih nastojanja da se dolar zbaci s trona globalne valute, navodi Bloomberg i dodaje kako Ameriku posebno zanima kako će se distribuirati digitalni juan i hoće li se uz njegovu pomoć moći zaobići američke sankcije.

Također, dodaje novina, Washington analizira i posljedice optjecaja digitalnog juana na svjetski financijski sustav u dugoročnoj perspektivi.

Boomberg tvrdi da Bidenova administracija trenutno ne planira bilo kakve mjera za protudjelovanje od eventualne ugroze koju donosi kineska digitalna valuta.

Osim toga, dodaje, i u Washingtonu raste interes za mogućnosti stvaranja digitalnog dolara te se već razmatraju zakonski koraci u tom smjeru.

Kina je jedan od svjetskih lidera u razvoju vlastite digitalne valute, koja može biti dostupna za korištenje čak i bez mrežnog signala i interneta. U kolovozu prošle godine odjel za monetarno-kreditnu politiku Narodne banke Kine priopćio je da Kina provodi unutarnje zatvoreno testiranje digitalnog juana u raznim gradovima, no još nema konkretnog datuma početka njegove primjene.

I Europska središnja banka (ECB) razmatra uvođenje digitalnog eura u idućih pet godina, ali takvim planovima protivi se njemačka središnja banka Bundesbank, strahujući da bi mogao predstavljati rizik za banke.

Prihvaćanje digitalnih valuta u međunarodnoj trgovini i plaćanjima sve više uzima maha i moglo bi u konačnici ugroziti status dolara kao de facto valute svjetske trgovine i potkopati utjecaj SAD-a, mišljenja su mnogi analitičari. Ne očekuje se da bi digitalne valute istisnule iz uporabe klasični novac, prenosi N1.

Komentar DW-a

Europsko-turski odnosi su u dubokoj krizi. Ima li nade da se oni poprave? Nakon posjeta turskom predsjedniku Erdoganu, čelnici EU-a vide izvjesnu priliku za to – i nju bi trebalo iskoristiti, smatra Bernd Riegert.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je pragmatičan političar. On čini ono što, po njegovom uvjerenju, najbolje služi održavanju moći i njegovim interesima. To nema puno veze s vrijednostima, pogotovo ne s europskim. Tu je Erdogan sličan brojnim drugim autokratima. On se spori s EU-om i SAD-om, koketira s Moskvom ili Pekingom, provocira Cipar i Grčku i galami protiv NATO-a. Kako mu kada odgovara.

Za najviše predstavnike EU-a koji su u utorak (6.4.) razgovarali s Erdoganom u Ankari, ovaj često neuračunjljiv predsjednik je uistinu težak sugovornik. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel uspjeli su iskoristiti kratko, vrlo blago i uglavnom površinsko zatopljavanje u odnosima s Turskom kako bi obnovili razgovor koji je bio dugo u prekidu.

Erdogan je do daljnjeg zaustavio svađu s članicama EU-a, Grčkom i Ciprom, oko rezervi plina i morskih granica. Zauzvrat, EU nije uvela sankcije Turskoj i nudi pregovore o reformi 25-godišnje carinske unije.

Posjetitelji iz Bruxellesa, koji su se posljednji put osobno sreli s Erdoganom prije godinu dana, kreću se u vrlo složenoj mreži strateških interesa i ovisnosti. EU se slaže s novom američkom administracijom da će Turska i dalje biti potrebna kao zaštitni zid protiv Rusije i Irana, posebno unutar vojnog saveza NATO. Zbog toga se članstvo u savezu ne dovodi u pitanje i gotovo se u svemu pokušava izbjeći dalje guranje Erdogana u smjeru njegovih autokratskih kolega u Moskvi ili Pekingu.

EU je svjesna da joj treba Turska kako bi donekle ograničila dolazak izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Iraka i Irana.Turskoj su, s druge strane, potrebni više-manje funkcionirajući odnosi s EU-om, svojim najvećim trgovinskim partnerom, kao i sa SAD-om, kako bi održala svoje gospodarstvo ozbiljno pogođeno koronakrizom.

Nova američka administracija pod vodstvom Joea Bidena pojačava pritisak na Erdogana. Sankcije zbog kupnje ruskih protuzračnih raketa i dalje su na snazi. Do sada je predsjednik Biden Tursku uglavnom ignorirao, za razliku od svog prethodnika Donalda Trumpa.

Pragmatičaru Erdoganu je jasno da ne može preživjeti sasvim sam, bez saveznika i prijatelja. To je razlog njegovoj spremnosti za razgovor s EU-om, a ne to što bi ga zabrinjavala kritika zbog kršenja ljudskih prava ili povlačenje iz Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama.

Odnosi s EU-om u stalnom su padu od neuspjelog puča u Turskoj 2016. Samo jednim posjetom Ankari, čelnici EU-a neće moći ništa bitno popraviti. No možda bi barem mogu pokrenuti taj trend. Još je malo prerano za “pozitivnu agendu”, koju zagovara predsjednik Europskog vijeća Michel. Najprije bi trebalo vidjeti postoje li bilo kakve šanse za povratak Turske demokratskim standardima u dogledno vrijeme. To će biti vrlo teško, ali barem je dogovoreno da se o tome razgovara.

Svima je jasno da Turska ovakva kakva sada jest nema nikakve šanse za neki skori ulazak u Europsku uniju. Pristupni pregovori nikada zapravo nisu istinski ni započeli. Turska naime ne priznaje članicu EU-a Cipar i drži dio njenog teritorija pod okupacijom.

Naravno da bi bilo politički korektno slijediti zahtjeve Austrije i mnogih konzervativnih parlamentaraca EU-a i konačno – nakon 16 godina stagnacije – prekinuti pregovore. Ali to nikome ne bi pomoglo. Sve dok Recep Tayyip Erdogan ima makar malen interes za nastavak tih sablasnih pregovora, EU se ne bi trebao odreći ove karte u turskom pokeru.

Možda će Ursula von der Leyen i Charles Michel morati pričekati do 2023. godine. Tada će autokrat Erdogan pokušati ponovo pobijediti na izborima. No još nije sigurno da će mu to i uspjeti, usprkos svim makinacijama s izbornim zakonima i slabljenju pravne države, donosi DW.

Komentar

Već se godinama smatra kako je Warren Buffet jedan od najvećih investitora današnjice. S pravom ili ne, no za Buffeta se može reći kako je jedan od onih koji ima prilično dobar osjećaj za tržišta kapitala.

Ipak, kritičari će reći kako je njegov fond Berkshire imao posljednjih deset godina ima puno slabiji rezultat nego li bi se očekivalo i to zbog vrlo konzervativne politike ulaganja. Od nešto manje od pedeset tvrtki čije dionice fond posjeduje malo ih je u sektoru zaliha obnovljivaca, gotovo zanemarivo, negdje na razini 5 posto svih ulaganja, piše portzal Fool.

Berkshire je jedan od vodećih ulagača u energetski sektor, posjeduje preko stotinu milijardi dolara imovine i ostvaruje preko tri milijarde dolara dobiti godišnje. Ulaže mahom u električnu energiju i distribuciju. Berkshire ulaže i u obnovljivu energiju, u vrijednosti približno 6 milijardi dolara, u više od 30 nezavisnih projekata.

Taj podatak iznenađuje analitičare zbog toga što Buffet nije klasičan konzervativni ulagač, jer se kladi i na nove tehnologije. Pokazao je to kupnjom dionica Applea, ali i nekim drugim industrijama u razvoju.
Analitičari tvrde kako Buffet općenito izbjegava obnovljive izvore energije zbog profitabilnosti i procjene vrijednosti. On smatra kako je ta industrija toliko ciklična da u ovom trenutku može biti neisplativa.

Ova bi godina, smatraju, mogla biti prekretnica u tom smjeru, jer je zbog pandemije pala potražnja za energijom, te dionice doživljavaju minimume, što bi Buffeta, u kombinaciji s obećanim državnim poticajima za tu vrstu industrije, moglo ohrabriti za značajniju kupnju.

Ostaje za vidjeti hoće li se Berkshire odlučiti za ulaganja u neke nove projekte ili će potražiti sigurnije dionice u nekoj velikoj energetskoj tvrtki koja ima strategiju okretanja prema toj vrsti energije.

Rast obnovljive industrije, pogotovo uz političko i fiskalno stvaranje potražnje, mogao bi značiti kako će i Buffet promijeniti strategiju i svom fondu omogućiti zaradu na toj vrsti dionica, te tako pokrenuti nove trendove.

Komentar DW-a

Ruski brod „Akademik Cherskiy“, dodatno opremljen tehnikom EU-a, trebao bi završiti sporni plinovod Sjeverni tok 2. Istraživanja DW-a pokazuju kako Rusi zaobilaze sankcije SAD-a. Kada je brod „Akademik Cherskiy“ krajem ožujka počeo s polaganjem cijevi plinovoda, nedaleko od njemačkog otoka Rügen, našao se u središtu međunarodne pažnje. Zadatak je bio da završi radove na Sjevernom toku 2, drugom ogranku sigurno najspornijeg plinovoda na svijetu.

Istraživanje DW-a je pokazalo da je brod opremljen najmodernijom tehnikom za preciznu obradu cijevi talijanske firme „Nuova Patavium“. To je znakovito s obzirom da svakom tko sudjeluje u izgradnji Sjevernog toka 2 prijete bolne američke sankcije.

Naime, prema američkoj odluci za suzbijanje ruskog utjecaja u Europi i Aziji, Bijela kuća bi trebala uvesti sankcije pojedinicima i kompanijama koji pružaju usluge i prodaju robu za izgradnju plinovoda. Tim sankcijama su pogođene sve isporuke u vrijednosti većoj od milijun dolara, odnosno pet milijuna dolara na godišnjem nivou.

Zbog prijetnji sankcijama Washingtona švicarska firma Allseas je već krajem 2019. povukla svoj brod iz ovog projekta. Zato je uskočio „Cherskiy“, koji se početkom 2020. na odredište u Baltiku uputio iz Pacifika. Problem: ovom ruskom brodu, opremljenom za polaganje cijevi, nedostajao je dio opreme. Ali, kako su Rusi uspjeli da usprkos američkim sankcijama opreme brod?

Odgovor pruža uvid u rusku carinsku dokumentaciju, koja je dostupna u bazi podataka „ImportGenius“, a koju je pregledao DW. Između kolovoza i rujna 2020. vlasnik broda „Cherskiy“ – firma „STIF“, mala ruska kćer-firma kompanije „Gazprom“ – isporučio je opremu iz Italije i Nizozemske kompaniji za polaganje cijevi u vrijednosti oko deset milijuna eura. Mjesto isporuke: Luka Mukran na nemačkom otoku Rügen – tu se nalazi baza za izgradnju Sjevernog toka 2.

U carinskim dokumentima se navodi da su samo 12. rujna sustavi za obradu cijevi s hidrauličnim pogonom firme „Nuova Patavium“, vrijedni 1,1 milijun američkih dolara, proslijeđeni iz Rusije u Njemačku. Radi se o sumi koja bi terbala biti relevantna za američku službu koja je zadužena za sankcije. Ali, ova oprema je u Rusiju stigla, barem prema podacima ruske carine, u dvije pojedinačne isporuke s više mjeseci razmaka. Navedena cijena: manje od 200.000 dolara po isporuci. Na pitanje DW-a o razlogu ove razlike u cijeni Talijani nisu odgovorili.

Kada su od lipnja 2020. američke sankcije pooštrene i precizirane, lanci isporuke su bili još nepregledniji. Od tada talijanska firma nije poslovala sa vlasnikom broda – barem na papiru. Novi kupac opreme je firma „Sistema SPB“. Ova firma iz Sankt Petersburga sa samo troje zaposlenih je vrlo tajnovita. Za samo nekoliko godina se više puta selila, mijenjala polje poslovanja pa čak i broj u registru firmi. I nemoguće je na osnovu nekoliko tragova bilo šta ustanoviti. Prema službenim izvorima, firma ima državnu licencu za instalaciju protupožarnih alarma u zgradama, kao i neplaćene dugove kod Udruženja kompanija za istraživanja nafte i zemnog plina.

Zbog napada na Alekseja Navalnog u Njemačkoj se diskutira o mogućim posljedicama. Govori se i o obustavljanju gradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Kakve bi bile posljedice i ima li alternative?

Pored poslovanja sa firmom „Nuova Patavim“, prema podacima ruske carine, firma iz Sankt Peterburga kupovala je opremu za „Cherskiy“ kod jedne druge talijanske firme – Opus S.R.L. Ova kompanija je na primjer 25. kolovoza 2020. isporučila pneumatske glave za zavarivanje s automatskim pozicioniranjem. Dva tjedna kasnije oprema je takođe prebačena u luku Mukran, i to kao vlasništvo Gazpromove podružnice STIF. Ono što upada u oči kod reeksporta iz Rusije u Njemačku, italijanska oprema je već koštala 1,2 milijuna dolara – deset puta više nego što je prijavljeno carini kod uvoza iz Italije. Ni „Opus S.R.L.“ nije reagirao na upit DW-a.

Nizozemski proizvođač „Vermaat Technics B.V.“ kažu da su iznenađeni. Njegov moderni kompjuterski vođeni aparat za zavarivanje „Veraweld Torch System D.“ isporučila je Gazpromova kćer-firma firma STIF „Akademiku Cherskiyom“ u Mukranu – i to stoji u ruskoj carinskoj dokumentaciji. „Mi ne znamo šta se događa na tom brodu‘“, izjavila je kompanija u pisanom priopćenju u kojem se također navodi: „Mi nismo isporučili nikakvu opremu za završetak Sjevernog toka 2“. Zbog toga Nizozemci ne računaju s američkim sankcijama.

No prema dokumentima „Vermaat Technics“ uopće ne posluje s firmom „STIF“. Aparati za zavarivanje nisu isporučeni ovoj kćerki-firmi „Gazproma“ već ruskoj firmi „Vermaat Service“. Ali Nizozemci tvrde: „‘Vermaat Service‘ nije naša kćerka-firma“. Iako su do srpnja 2020. direktno vršili isporuke firmi „Vermaat Service“, od kako su pooštrene američke sankcije formalno više uopće ne posluju s Rusijom.

Umjesto njih je dalje isporuke je preuzela firma „BHS International B.V.“. A od ove firme postoji samo jedan poštanski sandučić u jednom selu u jugoistočnoj Nizozemskoj i jedna internet stranica koja ne funkcionira. Internet domen je registrovan kod iste kompanije kao i ruski „Vermaat Service“. „Mi ne znamo ništa o tome da je naša tehnika prebačena iz Rusije u Njemačku“, priopćio je „Vermaat Techincs“. Tako je „Akademik Cherskiy“ dobio opremu iz Nizozemske ukupne vrijednosti oko pet milijuna dolara.

Zaobilaznice i posrednici, off-shor komanije i razlike u cijenama – da li je tako lako prevbariti američku vladu? Dugogodišnji američki diplomat Daniel Fried kaže da nije: „Ne pomaže ubacivanje lažnih firmi u lance isporuke. Jer, to je prekršaj. To je rizično i ne štiti od sankcija“, kaže Frid u razgovoru za DW.

On je od 2014. do 2017. bio koordinator sankcija Rusiji u State Departmentu. Međutim, nije sigurno da će SAD Europljane uistinu i kazniti sankcijama. Washington će tu u procjenu mporati uključiti i političke rizike, naglasio je bivši diplomat. „Sankcije su skupe. Jer, na svake sankcije mogu uslijediti kontra-sankcije“, kaže Daniel Fried.

Nikos Tsafos iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu je uvjeren da se europske firme ne moraju bojati. „SAD nisu spremne pokupšati zaustaviti gradnju Sjevernog toka 2 po svaku cijenu. Verujem da postoji crvena linija za Washington. Radi se o tome da se previše ne opterete odnosi s Europom“, ističe Tsafos. On je uvjeren da će USA, usprkos prijetnji sankcijama, ostaviti mjesta za kompromis.

No za neki takav kompromis ne ostaje baš mnogo vremena. „Akademik Cherskiy“ bi trebalo da do rujna završi s postavljanjem cijevi. Zahvaljujući najmodernijoj europskoj tehnici, ruski brod za postavljanje cijevi to može da obaviti dvostruko brže nego manji brod „Fortuna“, koji radi južno od danskog otoka Bornholm, piše DW.