Komentari

Poruke s Međunarodnog tjedna energije

Naftni analitičari i uglednici iz vodećih energetskih kompanija još ne vide napetosti na tržištu nafte, usprkos međunarodnim kriznim žarištima poput Crvenog mora, ako je suditi prema porukama koje putem agencija dolaze iz Londona, sa Međunarodnog tjedna energije.

Iako je nekoliko govornika upozorilo na napetosti na nekoliko kriznih žarišta, uglednici industrije spremni su se okladiti na utjecaj politike proizvodnje naftnog kartela OPEC-a i njegovih saveznika, predvođenih Rusijom.

Tržište nafte usmjereno na zemlje oko atlantskog oceana u izazovu je radi preusmjeravanja dobavnih tokova zbog krize u Crvenom moru, poglavito zbog toga što su zalihe nafte u europskim zemljama i SAD-u na najnižim razinama od 2020. godine.

Istovremeno su spomenute napetosti povećale zalihe nafte koje plutaju morima na najveću razinu u proteklih šest mjeseci. Te zalihe negdje putuju i, prije ili kasnije, će stići na odredište.

Značajan rizik postoji kako će situacija daljnje eskalirati, međutim, iz Londona se moglo čuti kako smo već na maksimalnom intenzitetu poremećaja tržišta, osim u slučaju da se u toj regiji, gdje se proizvodi velika globalna količina nafte, prisilno zaustavi eksploatacija.

Ruska nafta pak putje prema Aziji, a predstavnici Vitola upozorili su kako svjetsko tržište teško može podnijeti daljnje smanjenje ruske opskrbe, osim ako se to ne nadoknadi povećanom proizvodnjom iz naftnog kartela.

To se čini malo vjerojatnim, jer se Saudija pokazala voljnom napraviti uslugu Rusiji smanjenjem proizvodnje, ne bi li ta zemlja isplativije mogla financirati svoj ratni proračun. Sukladno tome, Rijad kontinuirano smanjuje proizvodnju, a to se očekuje i u sljedećem razdoblju.

Izgledna je, dalke, nova odluka OPEC+ grupe o daljnjem smanjenju proizvodne, što bi jasno dalo do znanja kako niti najsnažniji dio naftnog tržišta još ne vidi znakove napetosti.

Oklada Quatar Energya

Slijedom događaja postalo je posve jasno kako je jedan od pobjednika rata u Ukrajini industrija ukapljenog plina. Norveške i američke tvrtke, a to se vidi, i vidjet će se sve više vidjeti i na hrvatskom terminalu za ukapljeni plin, pogotovo nakon nekih promjena objavljenih krajem prošle godine u pitanjima zakupa.

No, čini se kako neke zemlje, poput velikog proizvođača ukapljenog plina, Katara, smatraju kako dosadašnji uzlet ovog energenta, nije dovoljan. Iz te zemlje, naime, poručuju, kako svijet ne ulaže dovoljno u ukapljeni plin.

Sukladno ovoj državnoj politici, javna kompanija Quatar Energy, kako javlja Bloomberg, namjerava razviti izvozni kapacitet od 16 milijuna tona ukapljenog plina godišnje, što su rekordni razmjeri. Sveukupno, zaljevska država će do 2030. godine povećati isporuke tekućeg prirodnog plina za više od 80 posto.

Analitičari ove kompanije, suprotno analizama Međunarodne agencije za energiju (IEA), smatraju kako će potražnja za plinom, posebno u dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta nastaviti rasti sve do trenutka potpunog globalnog prelaska na obnovljive izvore energije.

Katar je spreman preuzeti rizik, kako objašnjavaju, zbog toga što većina novih projekata u tom energetskom sektoru dolazi iz SAD-a i Australije, pa ne žele izgubiti korak s konkurencijom. U odnosu na njih ima i jednu prednost.

Kompanije u te dvije zemlje su, u glavnini, privatne te mogu osiguravati projekte samo financiranjem temeljenim na dugoročnim ugovorima. Katar, naprotiv, širi projekte temeljem vlastita prirodnog bogatstva. Igrajući na taj čimbenik, Katar se može pripremati za neki skori deficit opskrbe tržišta.

Drugim riječima, oklada na kratkoročni gubitak pri razvoju projekata Katar bi, kako prognoziraju analitičari Quatar Energya, trebala pretvoriti u vodećeg igraća na tržištu za sljedećih nekoliko desetljeća.

Ivan Brodić za Poslovni dnevnik

Bioplinska su postrojenja tijekom proteklih nekoliko kriza kroz koje smo globalno prošli – u kojima su se energetski i sektor burzovnih poljoprivrednih roba, izrazito važan za sirovine bioplinskih postrojenja – upala su u tržišne izazove.

Dakako, radilo se o krizi opskrbe i krizi opskrbe žitaricama, koji su utjecali na cijene energenata, ali i cijene poljoprivrednih sirovina. Njihovo nerješavanje dovelo je velik dio njih na rub propasti, a neka su i ugašena. Ipak, čini se da je tome sada kraj. Nova administracija resornog ministarstva za energetiku, na čelu s novim ministrom Damirom Habijanom, posjeduje puno veću razinu volje, kazuju za sada neslužbene informacije, ne bi li se neriješeni izazovi riješili, najvjerojatnije iz dva razloga.

Ulazimo u zadnji dio predizborne kampanje pred sam njen finiš, ali vanjskopolitičke neuralgične točke, koje utječu na troškove bioplinara, daleko su od riješenih, barem u srednjem roku.

No, zadržat ćemo se na unutarnjem planu. Kada govorimo o unutarnjoj politici, niti jednoj administraciji pri zdravoj pameti nije u interesu imati nemire poljoprivrednika na ulicama, ako je mogla nešto konkretno učiniti kako bi im pomogla.

Ako poljoprivrednici na ulice izlaze radi solidarnosti s francuskim i njemačkim kolegama, logično je za pretpostaviti kako bi na ulice izašli i iz solidarnosti s propalim bioplinskim postrojenjima, od kojih svaki za sobom “vuče” nekoliko kooperanata iz sektora poljoprivrede. Svakom zabrinutom za broj glasova nije teško izračunati perceptivnu, ali i štetu u broju glasova.

Bioplinska postrojenja proizvode struju u dijelu godine kada je manjka, a plin u ostatku godine. Također, mogu raditi gotovo neprestance, za razliku od onih koja proizvode energiju iz sunca i plina.

Za razliku od prošle ministarske administracije koja se prema medijskim napisima više bavila partikularnim političkim i osobnim interesima negoli sektorom, sad se pregovara o promjenama uredbe o obnovljivim izvorima energije i kogeneracije, ali i o primjeni modela koji je u uvjetima cjenovne krize sirovina i rada primijenjen na građevinski sektor, promjenom Zakona o obveznim odnosima.

Građevinarima se, naime, uslijed objektivnih okolnosti, priznavala promjena cijene izvođenja radova. Takvo bi rješenje za bioplinare, kojima je posljednjih godina cijena poslovanja porasla i do 170%, značila mogućnost kompenzacije za cijenu do kraja ugovrnog odnosa koji imaju s Hrvatskim operatorom transportnog sustava (HROTE) Međutim, takvih je, koji su u prijeporu s bivšom ministarskom administracijom ostali u ugovornoj obvezi, a električnu energiju nisu prodali na potpuno tržišnim osnovama, tek jedna trećina.

Stoga će se u cilju cjelovitog rješenja sektorskog problema postaviti pitanje rješavanja problema u kojima su se našli ostali dionici tržišta. A njih je blizu 70% te postoji velika bojazan od napuštanja tržišta, što bi bila velika šteta.

U Hrvatskoj je, naime, još 41 plinsko postrojenje, a u bioplinski je biznis uloženo više milijardi kuna. Kada bi 70% posto njih propalo, to bi prouzročilo vrlo veliku štetu. Kako za energetski, za poljoprivredni, ali i zdravstveni sektror. Ponovno pokretanje napuštenih postrojenja, ukoliko bi došlo do gašenja tolikog dijela postojećih, stajalo bi neusporedivo više nego li je do sada uloženo, kroz privatne inicijative, ali i izravne i neizravne poticaje proračuna.

Hrvatska se s jedne strane, u sklopu europskih energetskih i zelenih politika, obvezala na postizanje niskog, pa i nultog otiska ugljičnog dioksida u atmosferi do 2050. Europske su politike u tu svrhu predložile dobar i održiv energetski miks u kojemu su bioplinska postrojenja dobila veliku ulogu zbog toga što proizvode i plin i struju. Struju u dijelu godine kada je manjka, a plin u ostatku godine. Također, ova postrojenja mogu raditi gotovo neprestance, za razliku od postrojenja koja proizvode energiju iz sunca i plina.

Ne samo što su nezamjenjivi dio energetskog miksa, bioplinska su postrojenja, s druge strane, vrlo važan dio poljoprivrednog, ali i zdravstvenog sustava. Poglavito u pogledu zbrinjavanja nus proizvoda prerađivačke i stočarske proizvodnje, u cilju postizanja visokog udjela samodostatnosti i samoodrživosti, što su teme koje su, kao i plinski cjenovni i opskrbni izazovi, postale iznimno važne od početka agresije na Ukrajinu.

Koliki je doprinos sektor dao u Europi, ali i Hrvatskoj, u tom smislu, mogli smo vidjeti tijekom pandemije afričke svinjske kuge. Svaka poljoprivredna pandemija stvara veliku količinu poljoprivrednog otpada koje treba zbrinuti, struka bi korektnije istaknula da se radi o nus proizvodima, u ovom slučaju u stočarskom fondu. Ti su nusproizvodi zbrinjavani na jedini učinkovit način za zdravlje stočnog fonda i okoliša – kao sirovina u bioplinskim postrojenjima.

Sve su to razlozi zbog kojih ohrabruju neslužbene informacije kako napokon postoji volja za prestankom projektiranog šuma u komunikacijskom kanalu na relaciji aktualna administracija – bioplinski sektor.

Za nadati je se i da se novi vjetrovi neće zaustaviti izborima i da će nova dobra volja obje strane značiti dugoročnije stvaranje politika i preduvjeta za nove investicije u proizvodnju energije iz bioplinskih postrojenja, skladištenje te energije i sirovina za proizvodnju, ali i transport prema postrojenjima i energetskim sustavima.

Možda ne bi bilo zgorega oživjeti ideju o interministarskom tijelu, energetike i poljoprivrede, koje će se baviti ovim sektorom, piše Ivan Brodić za Poslovni dnevnik.

Komentar

Nalazimo se u vrlo turbulentnim vremenima, suglasni su jutros u emisiji U mreži prvoga Hrvatske radio televizije, brojni vanjskopolitički i vojni analitičari. Spominjući brojna krizna žarišta, od Ukrajine, preko Bliskog istoka, Sahela, Gvajane, pa sve do Južnog kineskog mora i Korejskog poluotoka, čak tvrde kako se nalazimo usred trećeg svjetskog rata čiju brutalnu eskalaciju sprječava samo strah od nuklearnog holokausta.

Europa u toj zavrzlami sudjeluje prilično aktivno, kao dio transatlantskog saveza,vojnim akcijama, naoružavanjem, ali i u diplomatskom smislu. Sukladno tomu snosi i neke ekonomske, političke ali i energetske posljedice, od kojih je možda najbolji primjer energetska kriza nastala nakon agresije na Ukrajinu i nekoliko valova sankcija na ruske energente, čiji je doticaj u Europu drastično pao, što je u jednom trenutku imalo za cilj drastično povećanje cijena energenata.

Poglavito prirodnog plina.

Ipak, kroz protekle se dvije godine, uz važne napore privatnog i javnog sektora, Europa prilično dobro prilagodila te je izgradila prilično dobru ruskim plinovodima i naftovodima alternativnu infrastrukturu za ukapljeni plin. Projekcija razvoja te infrastrukture vidljiva je i u narednim godinama, kroz razvoj novih projekata. Poput povećavanja kapaciteta postojećih terminala ili potpuno novog projekta Totala u Le Havreu, čiji je cilj povećati europske kapacitete za prihvat ukapljenog plina za jednu trećinu. Jer, prirodni plin i nuklearna energija, ključni su tranzicijski energenti prema europskim željama i politikama za postizanje niskougljičnog gospodarstva do sredine ovoga stoljeća.

Kako sve ne bi bilo idealno, krajem prošloga tjedna pojavio se izazov s potpuno neočekivanog mjesta. Sa druge strane osi transatlantskog saveza. Bidenova je administracija odlučila zaustaviti niz energetski izazovnih projekata. Zaustavili su tako odlučivanje o fiskalnim poticajima za hvatanje ugljičnog dioksida iz atmosfere, neke vodikove projekte i odluke vezane uz naftovod u Dakoti. No, ono što je za Europu ključno, zaustavili su na nekoliko mjeseci, izdavanje novih licenci privatnim kompanijama za izvoz ukapljenog plina, jer žele ponovno razmotriti utjecaj te industrije na klimu.

Politički analitičari Bloomberga procjenjuju kako je ova odluka prilično logična. Amerikanci ove godine izlaze na izbore, a sve je izglednije kako će snage političke popularnosti sučeliti Donald Trump i aktualni predsjednik Joe Biden. Potonji je za izbor u prvi mandat ključne glasove imao među raznim vrstama aktivista, među njima i onim okolišnim i klimatskim.
Oni su tijekom mandata bili vrlo kritični i nezadovoljni odlukama i nedostatkom odluka aktualne administracije, a u stožeru Bidena očito ne žele rasipati glasove te su im isporučili osjećaj pobjede nad, kako piše portal World Gas, industrijom proizvodnje plina iz nekonvencionalnih izvora, čiji su projekti bili u većini aplikanti za nove dopusnice. Radi se o proizvodnji tehnologije frackinga, za koju brojni znanstvenici i stručnjaci smatraju kako je izrazito invazivna za okoliš.

Ovo je političko klimatsko kockanje izazvalo brojne bojazni tijekom vikenda, što je izazvalo američke i europske dužnosnike pokušati umiriti javnost. Tako je glasnogovornik Europske komisije, za portal Politico.eu, izjavio kako ova odluka ne bi trebala imati nikakve kratkoročne ili srednjoročne posljedice na europski kontinent. No, je li to baš tako.
Odlaganje izdavanja dopusnica, moglo bi, ako europska industrija i gospodarstvo ostanu na jednakoj razini ili im se dinamika poveća, izazvati novu cjenovnu burzovnu krizu, tim više što bi se takva situacija mogla produljiti i u sljedeću ogrjevnu sezonu, ovisno o meteorološkim prilikama, zbog toga što se prvi krug američkih izbora održava početkom studenoga.
Ako ovu odluku prispodobimo ratnoj krizi u Crvenom moru, koja plovidbu kroz Hormuz i Suez čini vrlo rizičnom, pa i nemogućom, te krizi s vodostajem u Panamskom kanalu, zbog čega veliki brodovi i tankeri imaju sve više problema u prolasku kroz taj prolaz, vjerojatno nećemo ostati posve mirni, posebice jer ćemo na umu imati pokušaj nadomještanja opskrbe iz SAD-a trgovinom sa zemljama Perzijskog zaljeva ili zemljama Oceanije.

S druge strane, nije sve tako crno. U dvorištu Europske unije nalaze se neke od zemalja koje nemaju prometnih problema u pristupu tržištu. U prvom redu, tu je Norveška, čije su kompanije prošle godine zamijenile one američke na prvome mjestu uvoza ukapljenog plina u EU. Prema podacima Eurostata iz te je zemlje prošle godine došlo nešto manje od polovine ukapljenog plina. A tu su i zemlje sjevera Afrike koje u EU uvoze nešto manje od petine ukapljenog plina.

Mogli bismo zaključiti kako, usprkos okolnostima, ove godine nećemo moći govoriti o nedostatku plina na tržištu. No, glede cijene stvar je nešto drugačija. Vanjskopolitičke, prometne, ekonomske i meteorološke okolnosti burzovni će trgovci svakako uračunati u cijenu.

Intervju za NYT-a

Kinesko vodstvo “previše je opterećeno” svojim unutarnjim problemima da bi razmatralo invaziju na Tajvan, rekla je tajvanska predsjednica Tsai Ing-wen u intervjuu za New York Times.

Kina, koja demokratski uređen Tajvan smatra svojim teritorijem, pojačala je vojni pritisak na otok u posljednje četiri godine, što izaziva zabrinutost od sukoba koji bi imao globalne posljedice. Ali Tsai je u transkriptu intervjua za New York Times, koji je njezin ured objavio u četvrtak, rekla da Kina trenutačno ima previše problema.Pa, mislim da je kinesko vodstvo u ovom trenutku preopterećeno svojim unutarnjim izazovima. I mislim da možda nije vrijeme da razmatraju veliku invaziju na Tajvan. Uglavnom zbog unutarnjih gospodarskih i financijskih, kao i političkih izazova, ali također, i međunarodna zajednica je glasno i jasno rekla da rat nije opcija te da su mir i stabilnost u svačijem interesu, rekla je.

Kina će se na kraju i sigurno ponovno ujediniti. Narodna oslobodilačka vojska poduzet će sve potrebne mjere kako bi čvrsto zaštitila suverenitet i teritorijalni integritet Kine, odgovorio je na brifingu za novinare glasnogovornik kineskog ministarstva obrane Wu Qian na navode Tsai.

Tsai i njezina vlada više su puta pozivali na pregovore s Kinom, ali su odbijeni jer Peking Tsai i vladajuću Demokratsku progresivnu stranku (DPP) smatra separatistima. Tsai kaže da samo narod Tajvana može odlučiti o svojoj budućnosti.

Tajvan je usred kampanje za predsjedničke i parlamentarne izbore koji će se održati 13. siječnja. Lai Ching-te iz DPP-a, trenutno potpredsjednik, glavni je kandidat za sljedećeg predsjednika Tajvana prema anketama. Tsai je rekla kako “nije tajna” da se Kina pokušava miješati u tajvanske izbore.

  • Ali mislim da vjerojatno nisu osobito uspješni u svom nastojanju da utječu na naše izbore. Prije svega zato što je ovo demokracija i ljudi znaju da su donijeli najbolje odluke o tome tko će biti sljedeći čelnik Tajvana, dodala je.

Kineski Ured za poslove s Tajvanom u srijedu je pojačao svoje napade na Laija i njegova protukandidata Hsiao Bi-khima, bivšeg izaslanika Tajvana u Sjedinjenim Državama.

Neovisnost Tajvana znači rat. DPP koji forsira ovaj opasni dvostruki čin neovisnosti samo će zatrovati interese i dobrobit sunarodnjaka na otoku, rekao je glasnogovornik Chen Binhua na konferenciji za novinare.

Obraćajući se novinarima u Taipeiju u četvrtak, glavni kreator politike prema Kini Chiu Tai-san odbacio je kritike Pekinga. “Iskreno govoreći, ti komentari pokazuju da oni uopće ne znaju što su demokratska politika i izbori, rekao je Chiu, koji je na čelu tajvanskog Vijeća za kopnene poslove, prenosi HRT.

Komentar Trafigure

Razina napunjenosti europskih skladišta plina postala je ključni tržišni pokazatelj, ističu u Trafiguri, jednoj od najvažnijih svjetskih tvrtki koje se bave trgovinom robama, ponajviše metalima te naftnim proizvodima i plinom.

Trafigura ima sjedište u Singapuru te predstavništva u 36 zemalja. Količina plina u skladištima na kraju zime odredit će koliko će Europa kupiti ukapljenog prirodnog plina (LNG) na ljeto i to određuje cijene globalno, rekli su iz Trafigure..

Europska su skladišta trenutačno gotovo popunjena i potražnja nije velika, tako da je to utjecalo na cijene kod kratkoročnih isporuka LNG-a. No u slučaju vrlo hladne zime, te bi se rezerve mogle potrošiti i onda bi se Europa našla u natjecanju s azijskim kupcima za ograničene količine LNG-a.

Osim visine zaliha, trgovci pažljivo prate i poremećaje u opskrbi, kao što je slučaj s mogućim štrajkovima na terminalima u Australiji, što bi moglo smanjiti količine raspoložive za isporuku.

Cijene prirodnog plina bi mogle dobiti poticaj zbog štrajka u postrojenjima za LNG Chevron Gorgon i Wheatstone koji bi trebao početi danas. Ovaj štrajk trebao je početi jučer, ali je odgođen zbog pregovora.

Komentar

Jučer je održana telefonska sjednica Vlade RH na kojoj su donesene nove uredbe o visini maloprodajnih cijena naftnih derivata, pa su tako poskupjeli dizel i benzin. Istodobno su izmijenjene i uredbe o visini trošarina te su one ponešto snižene.

Kao i svakoga tjedna, nove cijene izazvale su bujicu komentara javnosti, pa je to prilika za ponoviti neke činjenice vezane uz to o čemu ovisi cijena naftnih derivate na hrvatskom tržištu.

A ona, u prvome redu ovisi o kretanju cijena na Mediteranskom tržištu, koje se definira kao zbir tjednoga trgovanja derivatima u velikim lukama na Sredozemlju. Kretanje cijena derivate u Sredozemlju, pak, ovisi o kretanju cijena sirove nafte u tjednu prije referentnoga za izračun cijene naftnih derivate u Hrvatskoj, cijeni prerade te tržištu radne snage u velikim rafinerijama. Tako je cijena na Mediteranskom tržištu prije nekoliko mjeseci bila pod snažnim pritiskom štrajkova u francuskim rafinerijama zbog Macronove mirovinske reforme.

No, vratimo se cijeni sirove nafte. Na globalnom tržištu cijene su zbog kretanja svjetskog gospodarstva, geopolitičkih trzavica te izazova trgovinskih ratova, rasle. Poglavito je to bio slučaj jučer nakon što je kina odlučila značajnije subvencionirati gospodarstvo premda su dva tjedna prije toga cijene padale nakon izjava iz središnjih banaka o mogućem povećanju kamatnih stopa zbog suzbijanja inflacije.
I dok više kamatne stope usporavaju gospodarsku aktivnost I potražnju za naftom, helikopterski novac za industriju I biznis u Kini bi mogao značiti okidač jače potražnje na tom mnogoljudnom tržištu.

Ako vodeći proizvođači nastave dobrovoljno smanjenje proizvodnje, cijene bi mogle dodatno rasti, što je članicama OPEC-a i saveznicama u interesu zato što projiciraju svoje proračune na proizvodnji i izvozu ovoga resursa.
Rat u Ukrajini nekima od njih je dobro došla tržišna okolnost zbog toga što su nadomještavali potražnju za ruskom naftom na nekim tržištima, što je cijenu nafte zadržalo na razinama ispod ekstremnih, kako su mnogi katastrofičari očekivali. S druge strane, zbog sankcijama ranjenog proračuna, Rusi su prisiljeni više proizvoditi I izvoziti po velikim popustima, ne bi li se domogli svježih deviza koje im nedostaju za međunarodni platni promet.

Sljedeći dio računice oko cijene derivate svakako su trošarine i porezi. Koji iznose I do 70 posto cijene naftnih derivate, kada su uvjeti regularni. U tim regularnim uvjetima na operativno poslovanje kompanija otpada nešto više od 10 posto cijene, što se izražava u marži po litri goriva.
To je, dakle, ono na što Vlada može imati utjecaj, pa je današnjom odlukom nastavila utjecati na tržište. Neki od nas bi rekli nepotrebno ili barem u nepotrebnom smjeru. Naime, sami omjeri postotaka udjela u cijeni naftnih derivate pokazuju kako je Vladina ideja o ravnomjernom podnošenju tereta visoke cijene derivata apsurdna. Nije pošteno prema distributerima, većim i manjim poreznim obveznicima, ograničavati im zaradu, a nedostatno utjecati na državni udio u cijeni derivata.

Državni intervencionizam treba zadržati kao zakonsku mogućnost u vremenima kataklizmičnih kriza, no dok se ne iscrpe mogućnosti paternalizma, smanjenja trošarina na njihovu najmanju učinkovitu mjeru, uvedu se plivajuće trošarine (u vremenima konjunkture veće, u vremenima krize manje), donesu se zakoni o incidentnom smanjenju poreza u vremenima krize, intervencionizam nije ništa drugo nego li antipoduzetnički populizam, čiju štetu na kraju uvijek plate porezni obveznici.

Naposljetku, kod naftnih derivate, ponovno posebno zabrinjava dizel. Osim normalnih sezonskih kolebanja cijene, počeli smo osjećati efekte europskih politika nultih emisija CO2 te možemo očekivati i nešto agresivnije oporezivanje derivata koji su štetniji za okoliš, poput dizela.

Komentar Bloomberga

Kad je riječ o brzini i cijeni nuklearne energije, razlika između SAD-a i Kine sve više se pretvara u provaliju.

Prvoga srpnja, nakon dugih kašnjenja, SAD je pozdravio svoj prvi novi reaktor u sedam godina kada je jedinica 3 elektrane Vogtle tvrtke Southern Co. počela opskrbljivati mrežu električnom energijom. Zajedno s jedinicom 4, koja bi trebala početi kasnije ove godine, izgradnja dva nova reaktora očekuje se da će na kraju koštati 30 milijardi dolara – više nego dvostruko početnog proračuna.

Isti dan, Vijeće državnog savjeta Kine odobrilo je izgradnju šest novih reaktora – ukupne vrijednosti od 17 milijardi dolara.

Ova izrazita razlika značajno doprinosi objašnjenju zašto Kina ide prema premašivanju SAD-a kao najvećeg svjetskog izvora atomske energije već do sredine ovog desetljeća, što predstavlja značajan poticaj za ambicije čiste energije uz moguće diplomatske koristi.

Kada jedinica 4 elektrane Vogtle bude u funkciji, SAD će ovoga tisućljeća izgraditi samo tri nova reaktora. Kina izgrađuje između šest i deset reaktora svake godine.

Zašto postoji takva razlika? Očito, ne sve troškove u Kini je lako saznati, ali postoje neke prednosti koje se mogu istaknuti.

Prvo, kamatne stope. Podrška ovdje igra ključnu ulogu, jer veći dio životnog ciklusa rada nuklearne elektrane predstavlja početna izgradnja. Prema Svjetskom nuklearnom udruženju, razlika između stope od 1,4% i stope od 10% – niska stopa u Kini naspram visoke stope u mnogim zemljama u razvoju – znači razliku između toga je li proizvodnja atomske energije jeftinija od ugljena i plina ili puno skuplja od oba.

Zatim, stabilna građevinska trasa pomaže, kaže David Fishman, analitičar u The Lantau Group u Šangaju. Proizvođači opreme i komponenata mogu standardizirati proizvodnju kada znaju da će postojati potražnja za njihovim specijaliziranim proizvodima iz godine u godinu, a iskusnije građevinske ekipe mogu izbjeći skupe kašnjenja. Repliciranje plana je ključno.

I naravno, jednostrana politička struktura Kine se pokazala kao spretnija od kaotične demokracije Amerike u posljednjim desetljećima u odobravanju i izgradnji različitih infrastrukturnih projekata.

Konačni račun za Vogtle je više nego udvostručen jer su se nakupili sedam godina kašnjenja.

Iskustvo je potaknulo SAD da gotovo odustane od novih nuklearnih elektrana velikog kapaciteta, s većinom istraživanja i investicija usmjerenih prema malim i modularnim reaktorima. Međutim, te tehnologije, iako obećavajuće, ostaju neprovjerene i, čak i u najboljem scenariju, trebat će godine prije nego što ih se može masovno primijeniti kako bi se konačno očistila mreža.

SAD se može vratiti na put nuklearne energije, s ekološkim i geopolitičkim prednostima koje to donosi. Još nije kasno kopirati nekoliko poteza iz kineske strategije.

Komentar analize

Zemlje Europske unije, Ujedinjeno Kraljevstvo te 18 ostalih članica G20 potrošile su oko 1,2 bilijuna eura na poticaje fosilnoj industriji samo prošle godine, što je četverostruki porast u odnosu na 2021. godinu. Ovo se događa usprkos obećanju skupine od 20 zemalja, u kojoj su uključeni i Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija, koje je dano na UN-ovoj klimatskoj konferenciji COP26 2021. godine da će postupno ukidati takve poticaje.

Ukupni iznos sastojao se od oko 925 milijardi eura u obliku subvencija, 298 milijardi eura u investicijama te 46,2 milijarde eura u kreditima od javnih financijskih institucija, kako je utvrdio analitički tim Međunarodnog instituta za održivi razvoj.

Reagirajući na vijest o ovim plaćanjima, Theodor Christensen, voditelj Odjela za usklađenost održivosti u Danske Bank, prepoznao je ulogu financijskog sektora u tranziciji prema obnovljivim izvorima energije, no istaknuo je da države koje ne rješavaju problematične javne politike podrivaju brzinu i vjerodostojnost ove tranzicije.

“Iako financijski sektor ima (vrlo važnu) ulogu u zelenoj tranziciji, također nam je potrebno razumno javno trošenje. Nametanje drugorazrednih ili trećerazrednih rješenja na tržištu dok istovremeno ne rješavamo očito problematična pitanja javnih politika podriva brzinu i vjerodostojnost tranzicije.

Među mnogim obeshrabrujućim činjenicama u članku, navodi se da gotovo tri četvrtine svih poticaja u energetskom sektoru ide fosilnim gorivima. Hitno nam je potrebno bolje usklađivanje između izjava namjere na COP-u i G20 i stvarnih troškova”, napisao je Christiansen na svom Linkedin profilu.

Urednički komentar

Zanimljivo, neki od najglasnijih zagovornika zaštitnika jadnih ljudi i građana koji su svoju egzistenciju primorani osiguravati i radom nedjeljom, dakle, oni koji propagiraju važnost dana odmora i dana za obitelj, već su godinama medijski najaktivniji upravo u osvit praznika, godišnjih odmora i na same nedjelje. Još je zanimljivije to što se ti javni utjecajnici najčešće najviše kunu u nedjelju, kao od Stvoritelja propisan dan za povezivanje s otajstvom. No, to je ipak za neku socioteološku analizu i poziv na iščitavanje važnosti odmora i tjedne duhovnosti.

Nije im za zamjeriti, mahom su to utjecajnici iz populističkih stranačkih organizacija ili populističkih frakcija nekih stožernijih organizacija od njih, koji odgojeni na stranputici, u koju je desni i konzervativni puk odveo još onaj tko je ekonomske politike pravaštva prilagođavao nekim talijanskim zločinačkim ideologijama, nego li je ustrajao na Starčevićevom vigovstvu ili Kvaternikovom Glavničaru, trebaju što je veći mogući puk prikovan uz news kanale, kako bi mu titrali uši u svojim destruktivnim hajkama prema svakom obliku privatnog poduzimanja.

Već neko vrijeme živimo u vremenu propagande, u onom njenom najnegativnijem smislu riječi. Važnije je izazvati masovnu pažnju, nego li objaviti činjenice. Tajming pokretanja kampanja, nipošto nije slučajan. Magovi i stratezi sljedeće godine moraju dobiti neku strukovnu nagradu.

Mene, ipak, nisu obmanuli, a evo jednog primjera na kojemu ću to pokušati dokazati, a zaključke neka donese svatko za sebe.

Primjer takve estradizacije kulminacija je višemjesečne kampanje, protiv nekih poslovnih subjekata, u posljednja dva tjedna. O aferi „plin za cent“ se radi, premda su cijene ipak bile veće, no i biranje imena je ovdje u jednakoj funkciji.

U toj estradizaciji vrlo je važna, kao i u svakoj propagandi, emocionalna ucjena, poput stvaranja heroja od čovjeka s kojim je kampanja kulminirala, jer je eto radio na istoj iako je bio u drugoj vremenskoj zoni. Provjereno, najmanje dva dobro informirana čovjeka o industriji nitko nije zvao, premda su se nalazili u istoj vremenskoj zoni. Doduše, iz različite je vremenske zone cijenjeni stručnjak koji je ustvrdio kako HEP posjeduje podzemno skladište plina, no na to smo prigodno zaboravili.

I ne samo to, heroj iz prošloga odjeljka, prema otvorenom priznanju ne toliko nezavisnih FB analitičara, dobio je izvještaje iz operatora energetskog sustava i/ili regulatora energetskog tržišta i prije nego li su oni izračunati, što je tim više nekorektno, ako znamo kako voditelji bilančnih skupina (VBS), u poslu uravnoteženja sustava, ne mogu znati čiji plin uravnotežuju.

Tako nisu niti prije službene objave rezultata, a oni se objavljuju sredinom mjeseca za prethodni mjesec niti mogli imati te podatke ili ih komunicirati. To što su ih neki putem svoji pouzdanika u nekim neovisnim institucijama imali, to vam je kao da vam dva suca, delegat utakmice i jedan trene tijekom prve minute odmora, na rukometnoj utakmici, na tribinu dođu kazati tko će pobijediti, koliko će golova dati, u kojoj miniti će biti penal…, vi se odete kladiti na te podatke, i onda vas pozovu u središnju sportsku emisiju kako biste se hvalili svojom nevjerojatnom analizom.

O tomu sam, baš kao i o tome zašto je potrebno uravnoteženje sustava te kako tržište formira cijenu, usprkos uredbama vlasti koje su, hajde ne nepametne, a ono nepametno dugo trajale, pisao na ovom portalu i na svom LinkedIn profilu nekoliko puta.

Važan sastojak ove priče je i miješanje kruški i jabuka. Netko toliko informiran u ovaj dio plinskog tržišta morao je znati kako je na popisi VBS-ova samo dva poslovna subjekta koja se u Hrvatskoj bave trejdingom u širem smislu, dok su drugi tvrtke kćeri koje se bave opskrbom, a trejding im se nalazi izvan RH.

Ovaj podatak je važan kada govorimo o uravnoteženju sustava, zbog toga što tvrtkama koje se bave opskrbom ne mogu alocirati robu, u ovom slučaju plin. Kako se među herojima uglavnom radi o ljudima koji u javno dostupnim biografijama pišu kako su skoro pa čarobnjaci poslovne administracije, za čuđenje je nepoznavanje razlike između kupljene i alocirane robe. Koliko mi je poznato, a može se vidjeti na stranici svakogo ozbiljnijeg MBA instituta, svaki kurikul poslovne administracije sadrži i modul knjigovodstva i financija, a učenje te razlike jedan je od važnih temelja toga modula, tj kolegija ili više njih.

Na kraju, valja stvari staviti u suštinski kontekst i ponoviti nekoliko pitanja iz ranijih komentara, jer barem na ovom portalu se bavimo ozbiljnim poslom, a ne političkim aktivizmom.

Zašto heroji borbe protiv privatnog poduzimanja, koji tvrde da su neki trejderi deklarirali manja na tržištu nisu objavili i to da su svi VBS-ovi, u ovoj sezonalnosti, imali višak plina, najviše radi odlične zakupljenosti LNG terminala? Zašto nitko nije objavio kako su VBS-ovi trgovali na interkonekciji prema Mađarskoj?

Zanima li ikoga koliko u postotnom smislu energija uravnoteženja zauzima u bilanci svakoga o VBS-a na godišnjoj razini? To je važno, jer ako se radi o nečem velikom, onda bi morao biti jako veliki postotak.

S tim povezano, koliko VBS-ovi, u postotku, pogotovo oni koji se bave poslom trejdinga, a ne samo opskrbe, ostvaruju prihoda na tržištu EU, a koliko u Hrvatskoj.

Propagandisti jako često spominju Gradsku plinaru Zagreb Opskrbu (GPZO). Zašto se nije objavilo koliko plina iz uravnoteženja sustava u Hrvatskoj bi u postotnom smislu pokrilo potrebe GPZO-a? Još važnije, kada se i temeljem kojeg ugovornog odnosa nabavlja plina za svakog pojedinog opskrbljivača?

Kada odgovore na neka suštinska pitanja, a iznesu i punu istinu, vjerovat ću kako se radi o brizi za opće dobro, bez toga, neću pretjerati ako kažem, radi se o namjernom nanošenju štete nekolicini poreznih obveznika s ciljem političkog parazitiranja na temi.

O odgovaranju na ova pitanja morali bi razmisliti i oni koji su se uključili u političku obranu napadnutih, također.

I još nešto, koliko sadašnji dio posla uravnoteženja u postotnom dijelu sudjeluje u dokapu HEP-a od 900 milijuna eura poreznog novca?