Komentari

Upotreba 3D printera revolucionirala je brojne grane modernog društva na način koji je bio gotovo nezamisliv prije samo dvadesetak godina. Upotreba ovakvih uređaja u medicini je u potpunosti promijenila živote hiljada ljudi, svemirska industrija je dobila nove mogućnosti, izrada mašina je na visokom nivou, a čak i obični ljudi mogu svoje maštarije pretočiti u stvarnost uz relativno mala ulaganja.

Međutim, razvoj ove tehnologije dovodi i do niza opasnosti, a ponajbolji pokazatelj toga je vijest da je američki sudac blokirao objavu uputa koje korisnicima omogućuju trodimenzionalni ispis vatrenog oružja.

Piše: Mario Pejović/Al Jazeera Balkans

Tokom samo jednog vikenda više od 10.000 ljudi skinulo je upute za jurišne puške AR-15, iste one kojom je izvršena većina masovnih pucnjava u SAD-u. A unatoč zabranama, ono što se jednom pojavi na internetu, zauvijek ostaje na internetu.

Ovakve vijesti i svakodnevni razvoj tehnologija 3D printera izaziva zabrinutost da bi oružane i terorističke grupe, ali i kriminalci, mogli u svom domu “printati” vatreno oružje koje bi zloupotrebljavali. Odnosno, svako sa dovoljno novca i pristupom internetu bi teoretski mogao praviti opasno oružje.

Denis Avdagić, sigurnosni analitičar navodi da je pitanje koliko dostupnost uopće oružja utječe na javnu sigurnost je jedno od stalno debatiranih tema koje dijele javnost. Oružje iz domene “uradi sam” također izaziva interes i jasno izražavanje stavova širom svijeta, a posebno u Americi gdje postoje i lobističke grupe koje javno promiču teme “pro et contra” u pitanjima prava na oružje.

Što se SAD-a tiče, oružje je u brojnim tamošnjim saveznim državama relativno lako nabaviti, tako da postojanje nacrta za 3D printanje u prvom trenutku neće posebno promijeniti sigurnosnu situaciju. “Međutim, naravno da će s vremenom to predstavljati sve veći izazov i tamo ali i drugdje. Mnogi misle kako samo 3D printanje oružja nije opasnost jer ne znaju da je isto moguće i u pogledu streljiva. Zbog toga je pitanje samo vremena kada će i teroristi pokušavati na taj način pribaviti oružje za napade”, kaže Avdagić.

On dodaje da kako će 3D tehnologija bivati sve kvalitetnija, jednostavnija, dostupnija i povoljnija tako će i njena uloga u javnoj sigurnosti biti sve veća.

Ono što je dobra vijest za građane jeste da se sigurnosni sektor stalno prilagođava novim izazovima, posebno onima koji dolaze iz sfere sve veće digitalizacije društva. S vremenom će se sve više zakonski regulirati to područje i na taj način davati nove ovlasti sigurnosnim službama, što će im omogući da se nose s izazovima “proizvodnje” oružja u vlastitom domu. “Stari izazovi nestaju, novi se javljaju, društvo i svijet jednostavno idu dalje s modernizacijom, i mijenja se u tome ukupno, u svakom segmentu, od onih malignih skupina pa do državnih struktura. Opasnosti neće nestati ali ne ulazimo u neko novo vrijeme velike nesigurnosti”, smatra sigurnosni stručnjak.

Kako se barem kriminalne i oružane grupe iz regije trude koliko toliko držati korak sa svijetom, upitno je da li će se jednog dana “printano” oružje pojaviti i na našim ulicama. Avdagić podsjeća da je raspad bivše države i ratno vrijeme koje je uslijedilo ostavilo iza sebe dosta neprijavljenog i nelegalnog oružja, zbog čega je kriminalnim grupama zasad jednostavnije pronaći i doći do klasičnog, industrijskog naoružanja. Međutim, dodaje, prije ili kasnije će 3D printano oružje pojaviti i u ovom dijelu Evrope.

Sigurnosni analitičar Avdagić kaže da iako je lično sklon kvalitetnoj regulaciji držanja i nošenja oružja, smatra da treba naglasiti i kako teza koju često zagovaraju oni koji misle suprotno, kako ljudi ubijaju, a ne oružje, svakako drži vodu.

“Posebno to stoji kad napravimo pregled brojnih recentnih terorističkih napada koji su se izvodili automobilima, kamionima ili hladnim oružjem. Teroristi se obično vode načelom nanošenja što više štete uz što manju mogućnost otkrivanja plana za takav cilj pa veća dostupnost bilo čega čime se šteta može nanositi predstavlja i novi ili povećani izazov”, navodi on, a donosi Al Jazeera Balkans.

Nakon 27 godina zemlje koje izlaze na Kaspijsko more složile su se oko nove podjele morskog dna. Je li sada otvoren put za bolju eksploataciju nafte i plina? Stručnjaci su sumnjičavi.
U pitanju su dragocjena zemna blaga, ali i sfere geopolitičkog utjecaja. Poslije raspada Sovjetskog Saveza 1991. oko Kaspijskog mora su nastale četiri nove države: Rusija, Turkmenistan, Kazahstan i Azerbajdžan. Zajedno s Iranom te zemlje već gotovo tri desetljeća pregovaraju o tome kako bi trebalo biti podijeljeno dno Kaspijskog mora – na nižoj diplomatskoj razini je od 1991. na ovamo održano više od 50 sastanaka tih zemalja.

Sada je postignuta suglasnost. Na summitu u kazahstanskom obalnom gradu Aktauu šefovi država su se načelno dogovorili o novoj podjeli i potpisali odgovarajući dokument. Time je otvoren put za povećanje eksploatacije nafte i plina u toj regiji. Doduše, potrebni su i dalji dogovori, kao što je rekao iranski predsjednik Hasan Rohani. Tek treba utvrditi nove trase naftovoda i plinovoda.

Turkmenistan bi želio preko Azerbajdžana u Južnu Europu izvoziti svoje energetske resurse. Europa bi tako mogla postati neovisnija od ruskog plina. Rusija je u prošlosti pokušavala blokirati gradnju transkaspijskog naftovoda kroz Turkmenistan prema Azerbajdžanu kako bi osigurala svoju poziciju opskrbljivača Europe plinom.

Ashley Sherman, stručnjak konzalting-firme Wood Mackenzie, kaže da je potpisivanje dogovora izuzetno bitno za tu regiju. Sada bi se moglo nastaviti izvođenje projekata koji su bili zamrznuti. Doduše, ne treba računati da će proizvodnja brzo biti povećana. Zalihe nafte u toj regiji se procjenjuju na 50 milijardi barela, a plina na oko 300 bilijuna kubičnih metara.

U sklopu novog sporazuma Iran je dobio najmanji dio morskog dna i važi kao gubitnik u ovom sporazumu. I pored toga, Hasan Rohani je sporazum nazvao „važnim dokumentom”, kojim, kako je dodao, ipak nisu raščišćene razlike u mišljenjima. Iranski predsjednik je pohvalio klauzulu dokumenta kojim se zemljama izvan spomenutoga kruga zabranjuje vojna nazočnost u Kaspijskom moru – ono „pripada isključivo kaspijskim državama”, piše DW.

Povodom početka gradnje Pelješkog mosta, na N1 televiziji gostovao je urednik portala Energy Press, Ivan Brodić.
Na pitanje o kineskom konzorciju koji izvodi radove, unatoč tome što je Europska unija financirala 85 posto sredstava, Brodić je kazao kako u tome ne vidi ništa sporno: “Kinezi su bili najbolji na natječaju i tu odluku ne treba puno preispitivati jer – žalbe su odbačene”.

“Neki u Europskoj uniji to smatraju trojanskim konjem kineskog utjecaja u EU, no to je apsurdno – a ista se stvar dogodila i s ruskim investicijama”, dodaje Brodić.

Kao posebno važan preokret u domeni političkog utjecaja na projekte poput Pelješkog mosta, Brodić je istaknuo kako smo, “umjesto zadiranjem države u rad privatnih kompanija, konačno počeli raditi na strateškim projektima o kojima dugo sanjamo”.

“U tom smislu”, rekao je Brodić, “ovu Vladu treba pohvaliti”.

Na upit može li se početak izgradnje Pelješkog mosta smatrati krunom prometnog povezivanja Hrvatske, Brodić je odgovorio kako sada konačno nećemo imati teritorijalni prekid. “To je vjerojatno i razlog zašto je Europska unija ušla u projekt”, ističe Brodić, naglašavajući: “U teritorijalnom smislu, ovo je ravno Oluji”.

Pelješki most, kaže Brodić, važan je i za turizam i za gospodarstvo hrvatskog juga. Kao što je Čiovski most rasteretio Trogir, tako će i Pelješki most Pelješcu i Dubrovniku donijeti mnogobrojne gospodarske blagodati.

“To znači nestanak graničnih kontrola s Bosnom i Hercegovinom i tu treba tražiti uzroke njihove zlovolje oko Pelješkog mosta”, dodaje. “Iako su granice bile fleksibilne i liberalne pri propuštanju ljudi, one su ipak usporavale promet. Ne znam koje bi mogle biti negativne strane Pelješkog mosta po Hrvatsku”, istaknuo je.

Na upit zašto je na sredstva iz Europske unije trebalo čekati ovako dugo, Brodić je ustanovio kako je to zato što se u projektima Europske unije “gleda svaki zarez”; riječ je o iznimno obimnoj dokumentaciji. “Pelješki most dugo se sanja, a radove je počela još Sanaderova Vlada”, podsjeća Brodić, “pa je projekt ipak konzerviran i bez pomoći iz europskih fondova – vjerojatno ga još dugo ne bismo imali”.

Još se ne zna hoće li Kinezi uposliti hrvatske građevinske tvrtke, no Brodić smatra kako u tome nema ničeg spornog. “I oni će, uostalom, trebati smještaj i hranu, dok će u nekim dijelovima rada sigurno biti uposlena i hrvatska građevinska operativa”, ističe.

Na pitanje u kojem smislu Hrvatska može ponuditi najbolje usluge za suradnju, Brodić je odgovorio kako postoji nekoliko tvrtki koje rade velike i slične poslove, kao što su IGH, Ingra, Zagreb-montaža, a hrvatska građevinska operativa već se dokazala i u zapadnim zemljama.

*zahvale kolegama s portala Direktno.hr na transkripciji gostovanja.

Ukoliko bi se budućnost Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza gledalo isključivo kroz prizmu medijskih reportaža i naslovnica, budućnost bi im u najmanju ruku bila siva. Nije to počelo s američkim predsjednikom Trumpom. Zaokret Obamine vanjske politike prema Aziji isto tako je izazivao nedoumice, posebno u Europi, a i broj američkih vojnika stacioniranih u zapadnoj Europi se smanjivao godinama iza nas, uz također nerijetke senzacionalističke natpise.

Komentira Denis Avdagić, geopolitički analitičar

Pitanje budućnosti NATO-a se propitivalo ne samo od ujedinjenja Njemačke i završetka hladnog rata, nego i ranije, primjerice 1966. kada je Francuska izašla iz vojnog krila Saveza.  Europska unija s druge strane je već u drugom desetljeću kriza, od financijske ili monetarne, institucionalne pa do ove zadnje takozvane migrantske. No kohezivni faktor je i dalje tu, on se oporavlja od svakog šoka, tako da se danas i ovaj s izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva više ne čini nerješivim problemom za budućnost Unije.

Unutar EU-a i NATO-a postoje brojna neslaganja među zemljama članicama, nacionalni interesi ne nestaju integracijama, i već to samo po sebi znači da su nesporazumi i sukobi neizbježni. Tako je uostalom i s pitanjem ciljane potrošnje dva posto BDP-a za obranu u NATO-u, o čemu se odlučilo još 2014., dakle davno prije nego je Trump i krenuo u kampanju za predsjednika. SAD je i ranije tražio da se potrošnja podigne ali europske zemlje imaju drugačije postavljene proračunske prioritete i interese.

Snažno lobiranje i pritisci prema Europi dolaze i s njenog lijevog „obiteljskog” boka, preko Atlantika, kao i s desne Euroazijske strane od prvog susjeda Rusije. Dramatično izgleda ta stiješnjenost, posebno ako ju se tako predstavlja. Međutim, realitet je da se zapravo nalazimo u vremenima kada su informacije dostupnije nego ikada prije i vremenima kada napokon treba donositi odluke koje su u prethodim godinama odgađane i ostavljanje nekome drugom.

Putin i Trump nisu prijetnja niti Europskoj uniji niti NATO-u. Nedostatak želje da se postiže kvalitetniji kompromis ali i donose možda i nepopularne odluke jesu. Politička realnost i pragmatizam moraju nadvladati nesigurnost i neodlučnost u Bruxellesu i drugim metropolama. Konsenzus je moguć među zemljama ali on podrazumijeva male korake, blage promjene i više vremena. Na takvoj bazi je nastala današnja EU, koja se polagano gradila, gdje su promjene studiozno pripremane. Tako je preživio i Sjevernoatlantski savez, polagano gradeći organizaciju koja danas kao i Europska unija izgleda posve drugačije nego u trenucima samog osnivanja.

Danas se grčka ili ciparska financijska kriza gotovo niti ne spominju, a bili su momenti u kojima se činilo kako bi se mogla duboko narušiti Unija. Seljenje sjedišta NATO-a zbog izlaska Francuske iz njegovog vojnog krila ostala je samo crtica u povijesti, koju vjerojatno ni vrsni kvizomani ne bi znali navesti na pitanju za pozamašni nagradni fond.

Razlog zbog kojeg će Savez i EU preživjeti i nadživjeti i današnje probleme je identičan onomu zbog kojeg i dolazimo u krize. Radi se o interesima. U interesu članica je da te organizacije prežive. Uostalom pitanje je i koliko je uopće u interesu onih izvana da se ta politička arhitektura naruši. Je li doista Putinu i Rusiji potreban nestanak i gašenje NATO-a ili je čak i za unutarnju politiku postojanje moćnog „neprijatelja” prednost koja zemlji donosi motivacijski efekt? Pitanje je uostalom kolika bi bila i motivacija članica Saveza za rješavanje izazova bez jakog istočnog susjeda. I upravo zbog toga, zbog unutarnjih interesa svih zainteresiranih, multilateralni poredak će opstati, ne zato što to Putin ili Trump to ne žele, nego zato što je to interes i njih i drugih unutar tih organizacija, zato što je to interes i Hrvatske i Mađarske i Njemačke, Rusije, SAD-a…

Domagoj Ivan Milošević hrvatski je poduzetnik i političar rođen 5. siječnja 1970. godine. Bio je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i saborski zastupnik u tri saziva Hrvatskog sabora. Poznat je kao dugogodišnji direktor Pastor grupe koja je pod njegovim vodstvom postala vodećom u području zaštite od požara na prostoru jugoistočne Europe.

Razgovarala: Andrea Latinović/Direktno.hr

Godine 1984. godine upisao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio s prosjekom ocjena 5.0, a po završetku gimnazije studirao je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje liječnika opće medicine diplomiravši 1996. godine s odličnim uspjehom. Još u srednjoj školi pokazivao je interes za grčki i latinski jezik, a uz dobro poznavanje engleskoga, služi se i ruskim i njemačkim jezikom.

Zatim je 2004. godine magistrirao na IEDC školi menadžmenta u Bledu i time postao MBA (Master of Business Adminisration). Osim toga, 2013. godine se obrazovao na J.F. Kennedy School of Government Sveučilišta Harvard na programu Leading economic growth.

Pokojni otac Radenko bio je član Hrvatske demokratske zajednice od njenog osnivanja i jedan od malih dioničara te dugogodišnji predsjednik Nadzornog odbora tvornice vatrogasnih aparata Pastor, koju će 2000. vlasnički preuzeti njegov sin Domagoj. Na pitanje o Pastoru i privatizaciji, Milošević uz osmijeh odgovara: ”Da jugokomunistička vlast nije mojoj obitelji otela tvornicu Mega d.d., ne bih imao potrebu kupovati tuđu firmu. I Pastor je, osnovan 1930., nekoliko godina nakon Mege (između dva rata, imena Mjed), također oduzet obitelji Srećka Pastora.

Domagojeva supruga Sandra Anić-Milošević doktorica je dentalne medicine. Trenutačno radi kao izvanredna profesorica na Zavodu za ortodonciju Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i u Poliklinici Imed, kojoj je suosnivač 2009. godine. Svoj interes za poduzetništvo, Domagoj Milošević pokazivao je još za vrijeme studija medicine, a tada se bavio i distribucijom aparata i hladnjaka za osvježavajuća pića te uvozom papira i papirnatih proizvoda.

Osim protupožarnom zaštitom i vatrogastvom, kroz više kompanija na prostoru bivše Jugoslavije pod ”kišobranom” Pastor grupe, Milošević se bavio i nekretninama, graditeljstvom i logistikom. U sklopu tvrtki Sigma center d. o. o. i Sigma stan, izgradio je brojne poslovne stambene prostore u Zagrebu, a od sudjelovanja u razvoju prvog multimodalnog logističkog parka u Hrvatskoj morao je odustati zbog ulaska u politiku.

Uspješna poslovna karijera Miloševiću je otvorila vrata u svijet politike. U vladi Jadranke Kosor od kraja 2010. do kraja 2011. godine bio je potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske zadužen za investicije, tri puta je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru.

Član je HDZ-a od 2010. godine, istog dana kada je imenovan u Vladu, a već 2012. godine se, na iznenađenje mnogih, kandidirao za predsjednika te stranke. Ipak, na stranačkim izborima te je godine Tomislav Karamarko pobijedio i preuzeo stranku. Za vrijeme svog članstva u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Milošević je koordinirao nekoliko nacionalnih odbora, a u 2016. godini postao je glavnim tajnikom stranke.

Milošević je član nekolicine poslovnih organizacija; osnivač je udruge Hrvatski izvoznici i bio član njenog Upravnog odbora, bivši predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske udruge poslodavaca, član je Young President’s Organization od 2005. Osim uspješne poslovne karijere i podatka koji ga stavlja među najimućnije hrvatske političare, Milošević je i veliki ljubitelj sporta, za nogomet kaže da slabo igra, ali odlično navija pa je nacionalna euforija naših srebrnih Vatrenih zahvatila i njega, na prvi pogled racionalnog i pribranog, ali ispod fasade emotivnog i strastvenog.

Zašto je tako teška, gotovo nemoguća misija ujediniti građane Hrvatske, sada, u 21. stoljeću, kada svijet grabi velikim koracima naprijed, a mi i dalje ostajemo zarobljenici prošlosti?

Kao prvo mislim da to nije nemoguća misija. Vatreni su pokazali da hrvatski građani žele uspjeh, žele nadu u pobjedu i dobar rezultat. Danas nam trebaju gospodarski uspjesi. Međutim, njih dugo nema. Na dnu smo Europske unije, samo Bugarska nam još gleda u leđa. Jako mnogo ljudi i dalje ne žive dobro. Dio njih nažalost gubi vjeru i nadu, dio se okreće prošlosti, dio odseljava. Ponovit ću nešto više puta javno izrečeno, a posebno ide uz ovaj Vatreni uspjeh. Naši dečki su došli do finala igrajući po pravilima nogometne igre, zar ne? Osim nogama igrali su i glavama, po pravilima koja važe za one najbolje, ali i amatere, za sve. To bi trebali biti i naši kriteriji. Misli li netko da se može biti gospodarski uspješan, a ne držati se osnovnih pravila? Da ne postoje pravila za upravljanje državom? Ne možemo biti u uspješni u 21. stoljeću igrajući po pravilima iz socijalističkih, ili još gore komunističkih vremena. Ili bez pravila. Hvala Bogu ta su vremena sve dalje iza nas, ali mi se presporo mijenjamo. I uporno ne želimo priznati da postoje neka pravila. Ali, ponavljam- ključni su vjera, samopouzdanje i zajedništvo!

Kako se osjećate kada iz pozicije situiranog čovjeka vidite hrvatsku bijedu i većinu stanovništva koje preživljava?

Teško mi je. Majka i pokojni otac odgajali su me u kršćanskom duhu, ne možeš biti sretan ako su drugi oko tebe nesretni ili nezadovoljni. Ne mogu se osjećati dobro niti ugodno, tim više što smo mi svi danas siromašniji u odnosu na mnoge druge europske narode nego prije deset-petnaest godina. To je jedan od ključnih razloga zašto sam odlučio napustiti business i ući u politiku. Uz sav naš potencijal. Ljudski, geopolitički, prirodni, turistički, poljoprivredni, energetski, pa i industrijski. Nevjerovatno je da mi ne uspijevamo uz sve ono što nam ide na ruku, što bi mnogi poželjeli imati. Nevjerovatno i žalosno. Ali, imamo žive dokaze da osim u sportu možemo biti globalno industrijski uspješni! Mate Rimac, ekipa iz HS produkta, Vjekoslav Majetić Doking… samo su neka od imena hrvatskog businessa s globalno konkuretnim proizvodima. Usprkos hrvatskoj birokraciji, visokim porezima, šumama zakona i šipražju pravilnika.

Vi ste gospodarstvenik. Nakon ovog ogromnog nogometnog trijumfa, stalno se govori da Hrvatska to sada mora kapitalizirati u svijetu. Na koji bismo način, osim promocije, mogli to iskoristiti gospodarski s obzirom na to da mnogi inozemni investitori udaraju u zidove neumoljive hrvatske birokracije?

Promocija je već nezamisliva. Vrijedna stotine milijuna, možda i milijarde dolara. Pozitivan efekt na turizam, siguran sam, počet ćemo osjećati već ove godine. Nisam siguran da smo za njega spremni. Posebno glede nedostatka radne snage. Još više nas mora zanimati kako pretočiti ovu promociju u sve ostale gospodarske grane. Izvoz hrvatskih tvrtki i privlačenje stranih ulaganja. To mora biti zajednički napor cijele Vlade i administracije na svim razinama. Trebamo prestati gaziti ili otežavati nastojanja ulagača, domaćih i stranih, da ulažu i zarade novac. Trebamo se prestati plašiti stranog kapitala. U istočnoj Europi nastale su tisuće srednjih i malih tvrtki u eko-sistemima velikih stranih ulagača. I dalje rastu. Posebno uvijek naglašavam industriju i energetiku te poljoprivredu, one moraju postati temelj našeg budućeg razvoja. Turizam nije dovoljan. Kao što rekoh, postoje neka pravila i čim prije počnemo igrati po njima, prije ćemo sustizati više razvijene. I naša dijaspora, iseljeništvo, predstavlja ogroman potencijal, ne samo gospodarski.

Što kažete na tvrdnje da smo rasprodali sva državna bogatstva osim vode? Je li to pretjerana ”dijagnoza”?

To jednostavno nije točno. Međutim, neimanje jasne strategije, ispravne komunikacije i pozitivnih rezultata za sve Hrvate i hrvatske građane ostavlja takav dojam. Koji puta smo prodali ono što nismo smjeli, poput infrastrukture optičkih kablova, nemam ništa protiv privatizacije telekoma, dapače, ali nismo prodali Podravku koja djeluje potpuno na tržištu i to međunarodnom. Hrvatska prirodna bogatstva, monopolistička infrstruktura nisu i nikad ne smiju biti na prodaju ili privatizaciju. Čak niti našim mirovinskim fondovima. Ali, ostaje mi neshvatljivo da ne prodajemo udjele u Podravci, Končaru i sličnim tvrtkama našim mirovinskim fondovima, ali i drugim ulagačima. I nemojmo zaboraviti najveću hrvatsku tvrtku ikad, Agrokor. Rasplet tek započinje i želim vjerovati da će i hrvatski ulagači, mirovinski fondovi i tvrtke također doći u priliku sudjelovati u tom procesu. Ne prihvaćam da smo samo promatrači i objekt, želim da postanemo aktivni sudionici, subjekt, naravno, sukladno našim mogućnostima.

Koliko će Hrvatskoj realno trebati vremena da uhvati zamah s razvijenim europskim državama i čime im uopće možemo konkurirati?

To ovisi o svima nama, cijelom društvu, svim sudionicima, ali ipak najviše o Vladi RH. Ona mora pokrenuti reforme koje se odgađaju godinama, neke i desetljećima. Već se i sama riječ otrcala. Što se brže pokrenemo, prije ćemo osjetiti rezultate i početi sustizati razvijenije od nas. I zaustaviti odljev naših ljudi te početi stvarati uvjete za povratak onih koji su otišli. To može samo snažno gospodarstvo utemeljeno na tržišnim osnovama, nadzirano od strane jake i efikasne administracije koja jamči jednaka pravila za sve građane i sve poduzetnike! Manje zaposlenih u administraciji, ali bolje plaćenih. Organiziranih i nepotkupljivih. Možemo konkurirati sa svime što mi odaberemo. Iznio sam već veliki dio našeg potencijala. Ali, naš ključni potencijal jest i mora biti hrvatski čovjek i obitelj kao temelj naprednog društva koje u isto vrijeme čuva svoju tradiciju i identitet. Modernost i naprednost s jedne strane, a tradicija, vjera te nacionalni i kulturni identitet sa druge nisu uopće u suprotnosti, dapače!

Vlada Andreja Plenkovića- što je učinila dobro, a što je mogla bolje?

Ključni dobar potez jest porezna reforma, snižavanje poreza za građane i poduzetnike, dakle rasterećenje rada i kapitala. Volio bih kada bi i idući krug najavljenog poreznog rasterećenja, vodio primarno računa o radu i kapitalu. Podržavam i smanjivanje PDV-a, ali možda sam skloniji gledati sektorski, uspoređujući nas s drugim europskim državama, nego smanjivati svima jedan po jedan posto. Izravna posljedica poreznog rasterećenja, što dokazuju analize Ministarstva financija jest rast prihoda proračuna, smanjivanje deficita i javnog duga, pa i suficit te posljedično popravljanje hrvatskog kreditnog rejtinga na međunarodnom tržištu.

To osigurava daljnji pad kamata i priprema nas za razdoblje rasta kamata. Mislim da je naša Vlada mogla bolje kapitalizirati te uspjehe i rezultate. Podbacili smo u popravljanju poslovne klime, uklanjanju birokratskih prepreka poduzetnicima i žestokom rezanju parafiskalnih nameta. Treba uzeti motornu pilu i odsjeći. Ako i bude greške, to se popravi. Šteta ovakvog sustava daleko je veća. I trebamo ubrzati sveukupne reformske napore. Agrokor nije i ne može biti izlika. Uključiti više domaćih stručnjaka oko pojedinih resora. Koji puta i stranih. Pa ima ljudi koji su davno prošli neke naše boljke i izazove. I nemaju kompleksa podijeliti iskustva i upozoriti na vlastite greške. Neki su spremni to učiniti i besplatno, rekao je Milošević za Direktno.hr.

Kako god završilo svjetsko prvenstvo u nogometu, bez obzira na konačni rezultat, Hrvatska je već pobjednik. Pretraživanja na Googleu, objave na društvenim mrežama, otvaranje članaka Wikipedije, komentari hrvatske predsjednice, sve to je neizmjerna reklama, promocija koju zemlja veličine i ekonomske snage Hrvatske nikada ne bi mogla platiti.

Piše: Denis Avdagić, geopolitički analitičar

Predsjednik Trump je čestitao novinaru Tomislavu Krasnecu na pobjedi Hrvatske čim mu se predstavio na tiskovnoj konferenciji, a tu čestitku čuli su svi prisutni novinari i naravno prenosili. Mađarski premijer Viktor Orban nedvojbeno je poručio kako će navijati za Hrvatsku, naglasivši kako je „cijelim srcem uz Hrvate”. Poruka je to prije svega odaslana mađarskim građanima i kod njih će pobuditi emocije prema Hrvatskoj ali ne manje važno je da će i u političkim odnosima dvaju susjeda sve biti u pozitivnijoj atmosferi, zahvaljujući vatrenima. Uspjeh hrvatske reprezentacije dolazi do svjetskih čelnika, Hrvatska je tema razgovora na marginama susreta, za Hrvatsku se i navija.

Uvijek ponavljam kako se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sjajno snalazi na multilateralama. I ovaj puta se to pokazalo i više nego točno. Ona svjesno igra po rubu protokola, pa i krši uobičajene norme ali time se uvijek izbori za pažnju. Tako je bilo u svečanoj loži s ruskim premijerom, tako je bilo i na NATO summitu. Naišlo je to na mnoštvo kritike, što u našim medijima, što na društvenim mrežama. Međutim, sa svojim dugogodišnjim iskustvom i budnim praćenjem međunarodnih odnosa tvrdim da ne mogu biti više u krivu kada kritiziraju predsjednicu. I ti potezi privlačili su pažnju svjetskih medija, klikalo se na članke kako navija naša predsjednica, otvarali su to i oni kojima nogomet nije zanimljiv ali čelnica države koja strastveno navija jeste.

Pojavili su se i članci kakvi se u Hrvatskoj često prenose o drugim državnicima i njihovoj skromnosti, s hrvatskom predsjednicom kao političarkom koja putuje ekonomskom klasom i navija sa srcem pokraj monotonih uspavanih stereotipnih političara… Što reći kada čujete pitanja stranih novinara koji su došli postaviti pitanje predsjednici pred njen dolazak na svečanost Dana Zagrebačke županije, mali detalj koji pokazuje koliki interes privlači Hrvatska i predsjednica.

Rusija je kalkulirano ušla u organizaciju ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Potrošili su milijarde eura na infrastrukturu, prezentiranje i promoviranje zemlje. Prvenstvo prolazi u miru, bez incidenata i Rusija stoga posve sigurno naplaćuje veliki politički profit. Do jučer se posebno na Zapadu o Rusiji u javnom diskursu govorilo gotovo isključivo problematski. Prvenstvo je tu zemlju obojilo dodatnim bojama, dodijelilo joj nove emocije i uspomene, posebno kod onih koji su tamo otputovali, a među njima je veliki broj novinara, gospodarstvenika i političara.

Ono što je Rusija planirala i platila Hrvatska je dobila zahvaljujući reprezentaciji. No trebat će pozornost i to svjetlo stadionskih reflektora i iskoristiti što prije, jer kao što utakmica ima svoje trajanje, tako i promocijski efekti ovog monumentalnog uspjeha izbornika Dalića i njegovih izabranika ima vrijeme u kojem se može najbolje koristiti. Treba reći kako stvari dugo vremena za Hrvatsku više neće biti iste jer se za nju sada čulo u svakom kutku svijeta, nismo više nepoznanica nego zemlja o kojoj tweeta Chelsea Clinton, kojoj čestita Donald Trump, za koju navija Viktor Orban…

Gost Novog dana N1 televizije bio je ekonomski stručnjak Andrej Grubišić.
 Što s onima koji nisu zadovoljni nagodbom u Agrokoru?

Postavlja se pitanje kako oni misle doći do svojih novaca, ne očekujem da će im izvanredna uprava pristupiti samovoljno, vjerojatno će nastojati sudskim putem doći do njih, ali ne bih prejudicirao tko će biti tužen, niti tko će na kraju dana snositi troškove. Očekujem da bi država mogla biti tužena, drugi vjerovnici koji su preko reda bili ili blizu vatre došli do novaca do kojih drugi nisu mogli doći pa čak i sama izvanredna uprava kao odgovorne osobe koje su vodile koncern. No o tom potom.

Ivica Todorić je ismijao odluku sutkinje kazavši da je odradila posao javnog bilježnika jer da u tako kratkom vremenu nije mogla pročitati to sve?

Vjerujem da nitko od vjerovnika nije pročitao cijelu dokumentaciju, a ne znam ni koliko ih je pročitalo osnovni tekst. Što se tiče komentara Ivice Todorića, on svim legitimnim sredstvima pokušava zaštiti svoje interese. Nerijetko se sve što je Agrokor napravio i on bez razloga proglašava krivim za sve što je nastalo, a zanemaruje da su zahvaljujući Agrokoru mnogi dobavljači i banke ostvarili zarade koje ne bi mogli ostvariti da su se išli natjecati na stranim tržištima. Nitko nije cijepljen od loših poslovnih i investicijskih odluka, ne odobravam bezuvjetno cipelarenje i omalovažavanje svega što je Agrokor s Todorićem postigao.

Što se dalje može očekivati?

Kad izađe ispod državnog kišobrana zahvaljujući kojemu nije rješavao dugove, sad se vraća na tržište, a mnogi ljudi koji su ga dobro poznavali iznutra nisu više tamo i tko god dođe u upravu, najmanje šest mjeseci će mu trebati da istinski shvati kako tamo međuodnosi funckioniraju.

Strategija novih vlasnika?

Mislim da ona realno ne postoji u ovom trenutku.

Očekujete li da će novi vlasnici zbog složenosti cijelog postupka zadržati Farbrisa Peruška i Irenu Weber?

Mislim da su oni izvanredni profesionalci bez obzira na lex Agrokor koji nisam odobravao.

Bilo bi mudro da ih zadrže?

Na neki način, ne vidim neku štetu, dapače, koliko bi bilo korisno – procijenit će vlasnici.

Koja bi dalje trebala biti uloga države?

Mislim da ona nije od onih koji bi trebali držati do Agrokorovih interesa, to je parola na koju su nasjele mase, država treba generalno biti izrazito racionalna u svojoj potrošnji, s razumnim poreznim opterećenjem i osigurati adekvatno sudstvo. Praksa pokazuje da država ne treba biti vlasnik bilo čega. Najbolje što država može učiniti za Agrokor jest da se makne što dalje od ovog procesa, rekao je Grubišić za N1.

Vrijeme i mjesto susreta još nisu utvrđeni, ali Washington i Moskva su se dogovorili da će se dva predsjednika uskoro sastati. To će više koristiti Putinu. 
Što može postići Donald Trump prilikom susreta s Vladimirom Putinom? Malo toga. Rusija se ni u kom slučaju neće povući s Krima. I dalje će podržavati pobunjenike na istoku Ukrajine, kao i Asada i iranske trupe u Siriji. Teško da će Trump promijeniti Putinovo geslo „Russia first”.

Za razliku od njega, šef Kremlja može očekivati dosta toga od rusko-američkog samita. Kada on i Trump povjerljivo pognu glave kako bi porazgovarali o smanjenju atomskog arsenala, televizijske slike će poslati poruku da se radi o razgovoru ravnopravnih političara. Time dobiva Putin, svejedno hoće li razgovori imati konkretne rezultate.

Istovremeno, Putin unosi još veći razdor u zapadni tabor. Upravo „Veliki brat” s one strane Atlantika podriva napore Velike Britanije da Rusiju izolira zbog afere Skripalj. I Ukrajinci će to doživjeti kao uvredu, ako ne i kao izdaju. Ipak bi Ukrajinci sami sebi morali priznati da je američka podrška oduvijek bila jaka na riječima, ali financijski oskudna. Putin bi možda mogao da napraviti ustupke u Ukrajini, ali samo ako bi Amerikanci odustali od otpora gradnji plinovoda Sjeverni toka 2.

U svakom slučaju, sankcije prema Rusiji ostat će na snazi i poslije samita. Kongres u Washingtonu ne može ih ukinuti preko noći. A, trenutno ne postoji ni politička volja kongresmena za tako nešto.

Čemu onda sastanak, zašto ga Trump želi? On je prije svega naumio ispuniti jedno od svojih predizbornih obećanja da će popraviti odnose s Rusijom. Osim toga, izgleda da su njegovom egu potrebne spektakularne političke inscenacije. Tu samoljubivost autokrati koriste za ostvarivanje svojih ciljeva. Sjeverna Koreja pod diktatorom Kim Jong Unom jedva da se pomakla s mjesta. A, Trump susret s njim prodaje kao povijesni uspjeh. Putin je to uočio pa će postupiti na isti način, piše DW.

SDP od svog osnutka nikad nije bio u lošijem stanju. Unutarstranački izbori koji se upravo održavaju u najvećoj oporbenoj parlamentarnoj stranci i gubitak povjerenja u vodstvo predsjednika dovelo je do izražene pobune dijela vodstva protiv predsjednika te stranke Davora Bernardića od kojeg traže odlazak.
Govorilo se kako su njegov odlazak htjeli učiniti što lakšim pa mu čak srediti i fotelju eurozastupnika, međutim Bernardić nije htio pristati na podmićivanja i ucjene, uvjeren kako ga članstvo na terenu podržava. No navodno je u SDP-u nedavno došlo do preokreta. O odlasku Bernardića više se ne govori. Svi su postali svjesni da je voda došla do grla i sukobljene strane su se dogovorile: Davor Bernardić mora otići.

Piše: Marijan Opačak

Jedini prijepor kojeg sad sukobljene strane u SDP-u pokušavaju izgladiti je taj hoće li stranka nakon odlaska Bernardića ići na unutarstranačke izbore za sva tijela ili će netko voditi stranku do izbora. Međutim, s obzirom na to da bi taj netko bio SDP-ov senator i osoba po nekima još gorih osobina od njega, Zlatko Komadina, čini se kako do dogovora neće lako doći.

Izgleda kako je vodstvo stranke, do sad lojalno Bernardiću, shvatilo kako su izgubili bitku i sada samo spašavaju vlastite pozicije. Nakon što su pisma slala i potpisala vodstva dva najveća grada u kojima je SDP na vlasti, zatim više od pola ostalih gradskih organizacija, skupa s 21 saborskim zastupnikom, izgleda kako Bernardić stvarno više nema šanse održati se na čelu SDP-a.

Ako bi Bernardić i posegnuo za drastičnim mjerama, poput one koje je nedavno u medijima predložio politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, poput izbacivanja iz stranke, to bi bio kraj SDP-a. Naime, s prethodno spomenutim 21 saborskim zastupnikom i njih još nekolicinom koji se lome na koju će stranu otići te trojicom nezavisnih (Zdravko Ronko, Mirando Mrsić i Tomislav Žagar) SDP bi ostao na eventualno sedam saborskih zastupnika, ako i toliko. Novi vođa odbjegle ili izbačene skupine zastupnika postao bi i novi vođa saborske oporbe, a Bernardić i njegov ostatak ostataka socijaldemokrata završio bi u bespućima povijesne zbiljnosti.

S obzirom na to kako nikome nije u interesu da se Partija raspadne, sigurno je kako će doći do kompromisa oko tranzicije među sukobljenim stranama. Kako je Komadina kompromitiran podrškom Bernardiću i nedavnim odbijanjem pučista za njegovom smjenom, vjerojatnije je kako će na kraju gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel preuzeti vođenje SDP-a do nove konvencije koja će ponovno birati sva tijela Partije. Mnogi smatraju kako bi takvo rješenje za SDP bilo bi i najbolje. Tako bi obje strane na stranačkim izborima potvrdile svoj legitimitet za vođenje SDP-a.

Novi unutarstranački izbori prilika su i Zoranu Milanoviću da se vrati u političku arenu. Iako je nekoliko puta u medijima rekao kako nema namjeru vraćati se u politiku, bolji poznanici lika i djela bivšeg premijera Hrvatske i predsjednika SDP-a kažu kako on zna biti nepredvidiv i da bi se, ako prepozna kako bi novo vodstvo SDP-a krenulo nekim drugim putem od ovog sadašnjeg, mogao ponovno aktivirati. Milanoviću bi aktivacija i ulazak u neko od stranačkih tijela svakako koristilo, s obzirom na to da je uvijek imao ambicije kandidirati se za predsjednika države.

Kako Hrvatska sada ulazi u trogodišnje izborno razdoblje u kojem ćemo na izborima birati hrvatske poslanike u Europarlament, predsjednika Republike, a zatim i zastupnike u Hrvatskom saboru, vrijeme je luksuz kojeg SDP nema, donosi Direktno.hr.

Europska unija je najveća ekonomija svijeta, ako se jedinstveno tržište od oko pola milijarde potrošača gleda kao cjelina i kada se gleda ukupni BDP. Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije, odnosno prostora slobodne trgovine.
Poznata je već u praksi dokazana teorija ekonomije obujma čime se otvara prostor za sniženje troškova i cijena. Unatoč tome što i na takvom tržištu i dalje postoji niz prepreka, činjenica jest da je ono otvorenije nego ikada i Unija aktivno radi u ovom trenutku na uklanjanju prekomjernih tržišnih regulacija. Kroz visoku razinu tržišne liberalizacije stvorene su velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja te stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

Poznati su i učinci liberalizacije na sniženje cijena uslijed povećanja tržišne konkurencije te za povećanje produktivnosti, investicija i inovacija. Valja pritom napomenuti kako konačni učinci liberalizacije ovise o razini deregulacije, kao i o tome koliko poslovni sektor koristi prednosti velikog tržišta. Dakle, dobar okvir je zajamčen, može se i treba unaprijediti, ali ishodi i rezultati ovise o samom tržištu. Konkurentnost je stvar niza faktora kojima upravlja i javni i privatni sektor, kao i društvo u cjelini.

Hrvatska je pristupanjem Uniji postala dio najveće ekonomske integracije. Time su stvorene velike mogućnosti za poduzetnike i trgovinu, prekogranična ulaganja i stvaranje europskih pa i svjetskih lanaca vrijednosti.

I dok se unutar Unije vode mnogobrojne rasprave o poželjnoj budućnosti Unije, uz nerijetka razilaženja u stavovima država članica, navedene koristi koje donosi jedinstveno tržište predstavljaju temelj oko kojega se sve države članice slažu, barem u velikoj mjeri. Oni koji su za manje EU administracije i političke integracije vide prednost u slobodnom tržištu. Oni koji vide priliku za više ovlasti i regulacije od strane EU administracije opet vide značajne prednosti jedinstvenog tržišta. Ono je temelj, a na temeljna načela se Europa i treba fokusirati.

Dobili smo Ugovor o funkcioniranju Europske unije koji našoj zemlji daje priliku za razvoj tržišne ekonomije i kvalitetnih institucija, počevši od četiri tržišne slobode. Otvaranje tržišta je automatski utjecalo (prema metodologiji) na povećanje ekonomske slobode.

Odgođeni hrvatski izlazak iz ekonomske (statističke) recesije, odmah nakon pristupanja Uniji, bio je prilika za stvaranje novog modela ekonomskog rasta. Dok su nekad visoke stope rasta od oko pet posto (2003. i 2007.) bile generirane velikim infrastrukturnim i javnim ulaganjima, rastom državne potrošnje i zaduživanjem stanovništva za osobnu potrošnju, Hrvatskoj se otvorila prilika za veći izvozni nastup na europskom tržištu. Naravno da početne visoke stope nisu zajamčene, ali otvaranje tržište je otvorilo više dugoročnih trgovinskih prilika hrvatskim izvoznicima.

U institucionalnom segmentu je stvoren okvir za slobodno unutarnje tržište roba, usluga, kapitala i rada uz sustav tržišne konkurencije. Hrvatska je ušla u proces Europskog semestra unutar kojega svoju ekonomsku politiku usklađuje s ciljevima strategije EU2020 i kroz godišnje preglede rasta. Tako se svake godine kroz nacionalni program reformi stvaraju podloge za javne politike koje trebaju pridonositi nužnih strukturnim prilagodbama.

Zahvaljujući navedenom procesu Hrvatska je uspjela provesti fiskalnu konsolidaciju kojom je započet trend smanjivanja udjela javnog duga u BDP-u (78 posto krajem 2017.), a proračun je nakon deficita (preko tri posto BDP-a) već u suficitu (okvirno jedan posto BDP-a 2017.). Time je otvoren jedini održivi prostor za daljnja porezna rasterećenja, nakon što su već provedena rasterećenja (o kojima se već raspravlja) tijekom 2017. i 2018. oslobodila poreznim obveznicima vrijednost novca od oko jedan posto BDP-a.

Također, Hrvatska je u okviru Europskog semestra počela sudjelovati u zajedničkom europskom okviru za poticanje boljih propisa za poslovanje poduzetnika i poticanje tržišne konkurencije. Kroz regulatornu reformu je već provedeno preko 400 mjera olakšanja poslovanja poduzetnika koja se odnose na razna administrativna rasterećenja, liberalizaciju tržišta usluga i druge prilagodbe niza propisa koje se nastavljaju.

Dok fiskalna i regulatorna politika, unatoč svim svojim preostalim velikim izazovima, pokazuju pozitivnu (i barem umjerenu) dinamiku, koja već pozitivno utječe na blago povećanje ekonomske slobode, važno će biti potaknuti dugo odgađane reformske procese vezane uz javnu upravu, mirovine, zdravstvo i druge segmente. Upravo o tim područjima također ovisi potencijal poreznih rasterećenja rada i drugih mogućih pozitivnih učinaka na ekonomski rast.

Važno je istaknuti kako Hrvatska već provodi stabilnu monetarnu politiku koja osigurava nisku inflaciju i stabilnost cijena. To je važan segment postizanja ekonomske slobode, a neovisnost monetarne politike je s navedenim postignućima važan uvjet pristupanja Eurozoni.

Standardi javnog upravljanja su se u mnogim područjima primjene EU zakonodavstva uskladili sa zajedničkim pravilima i praksama. S druge strane, može se otvoreno raspravljati o činjenici da je prilagodba EU propisima donijela i određene regulatorne troškove, opravdane i neopravdane. Činjenica jest da Unija kroz program za regulatorni fitness (REFIT) već provodi smanjenja zajedničke regulacije i da Hrvatska sudjeluje u tom prioritetnom procesu za Uniju.

Svi navedeni procesi prilagodbe su započeti kroz novi institucionalni okvir koji se treba nastaviti jačati i poboljšavati u okviru reforme javne uprave koja je ključna karika jačanja konkurentnosti.

Europska unija je donijela nove prilike, ali članstvo nije automatsko jamstvo da će se sve prilagodbe provoditi dovoljno jakom dinamikom. Kroz Nacionalni program reformi 2018. je ta dinamika povećana, u odnosu na mnoga odgađanja proteklih godina. Dinamika nužnih promjena može biti potaknuta zbog EU, ali u konačnici ovisi o svakoj državi članici, a tako i o konkretnim odlukama koje su već donijete ili tek trebaju biti donijete u našoj zemlji.

Rezultati raznih globalnih ljestvica govore u prilog tome koliko je važno da svaka država radi na sebi kako bi dugoročno mogla isporučiti bolje rezultate. Metodologije su vrlo složene, zahtijevaju preciznu (nepopulističku) analitiku i gledanje šire policy slike, a rezultati se mogu vidjeti samo na dugi rok. Nema lakih lijekova i prečaca koji bi u nekom trenutku nešto značajno isporučili. Trenutni rezultati nisu novost od prije godinu, dvije, već su posljedica duboko ukorijenjenih strukturnih i kulturnih prepreka, počevši od javnog sektora, sve do pitanja konkurentnosti (barem dijela) privatnog sektora i građanske zrelosti cijelog društva.

Početna postaja na tom put ekonomskog napretka više nije Slovačka ili Litva, kao što je bila prije nekoliko godina. Hrvatska sada treba ambiciozno sustizati Rumunjsku, dok Bugarska ide brže napreduje iako nema veliku turističku rentu.

Dok smo se po kvaliteti automobila, nekretnina, kafića, odjeće i obuće već 1990-tih mogli uspoređivati sa Zapadnom Europom, taj izvanjski materijalistički sjaj je bio tek privremeni osjećaj utjehe dobrog kapitalističkog standarda života za jednu postkomunističku zemlju. Zato nam sada ostaje izazov stvaranje društva znanja koje prepoznaje važnost i nematerijalne imovine i cijeni svaki talent kako bi se uložio u pozitivne razvojne procese. Sada shvaćamo da je odljev “mozgova” posljedica odnosa šire društvene klime prema onim pojedincima koji imaju vrijedna znanja i talente koje netko drugi u svojstvu stranca (jako lako) prepoznaje. Zato nam je sloboda kretanja radnika prilika da shvatimo koliko je važno prepoznati i cijeniti svaki talent ovdje u našoj zemlji.

Sloboda kretanja radnika je otvorila prilike za zapošljavanje u drugim državama članicama. Valja znati da su primjerice Poljska, Litva, Rumunjska i druge nove države članice EU imale vrlo velika iseljavanja, unatoč tome što su postigle vrlo visoke stope rasta, uglavnom uslijed snažnih liberalizacijskih reformi koje su Hrvatskoj uvelike izostajale.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima.

Kako su reforme ionako samo tehnička sredstva za veći prosperitet, koji dolazi tek naknadno, čak i da se nisu sustavno odgađale i da je rast standarda života bio značajniji, ne bi bilo značajnog utjecaja na sprječavanje masovnog iseljavanja.

Normalno je da na svakom velikom tržištu postoji mobilnost radne snage. To je i smisao tržišta, a živimo u sustavu koji ipak poštuje individualne slobode pa se posesivnim i populističkim metodama teško može nekoga zadržati zato što bi tako odgovaralo kolektivnim interesima. Mnogo ljudi je iz bogate i velike Kalifornije odlazilo u Teksas, mnogi Europljani se sele iz jedne u drugu državu članicu, u Ameriku, Kanadu i tako dalje te obratno. Migracije su normalna stvar za sva otvorena društva koja cijene slobodno tržište.

Ideja Unije je (bila) upravo potaknuti veću protočnost roba, usluga, kapitala i radnika na (sada i našem) zajedničkom tržištu. Veći rast bi eventualno mogao tek zanemarivo utjecati na smanjenje iseljavanja. Bitno je stoga iskoristiti prilike za otvaranje tržišta kako bi Hrvatska dugoročno postala atraktivna destinacija za talente jer upravo u tom području imamo najveći deficit konkurentnosti. To je kompleksan proces koji zahtijeva niz preciznih promjena u svim područjima, od institucionalnog okvira, preko tržišta rada, sve do šire društvene klime odnosno kulture odnosa među ljudima.

To se ni uz najbolju volju ne može promijeniti iz trenutnog očaja, uslijed porasta populizma, već samo uz ozbiljan pristup fundamentalnoj promjeni niza segmenata hrvatskog društva. Mnogima je bitno da se članstvo u Uniji iskoristi za što veći ekonomski rast. Znamo da rast prije svega ovisi o izravnom stranim ulaganjima (FDI) koja su, pogotovo u proizvodnim procesima i uslugama visoke dodane vrijednosti, izostala u odnosu na zemlje koje su nas prestigle. Članstvo u Uniji i integracija kroz jedinstveno tržište otvara više dugoročno FDI prilika (nego da smo ostali izvan Unije), zajedno sa započetim procesima prilagodbe fiskalnog i regulatornog okvira. Pritom je važno gledati šire na ulaganja jer svaka konkurencija na tržištu, pa i u okviru malog poduzetništva, predstavlja vrijedno ulaganje, odnosno priliku za posao i inovacije.

Javna ulaganja kroz EU fondove donose dodatne koristi za poticanje razvoja koji predvode ulaganja privatnog sektora. Mnogo je već poticaja poduzetnicima i cjelokupnom gospodarskom razvoju usmjereno i realizirano kroz EU programe, dok izazov ostaje povećanje iskoristivosti, što ovisi i o jačanju administrativnih kapaciteta.

U svakom slučaju, članstvo košta i barem toliko bi bilo dobro vratiti kroz korištenje EU fondova koji mogu pridonijeti razvoju infrastrukture, poljoprivrede, poduzetničke infrastrukture, digitalnih rješenja, poticanju zapošljavanja, istraživačkih projekata i inovacija itd.

Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova…

Predviđanje nekakve katastrofe za takav scenarij nije dobro. Premda je članstvo u Uniji donijelo mnogo koristi, Hrvatska je niz pozitivnih odluka ipak trebala donijeti sama zbog spremnosti na određene prilagodbe. Politička i institucionalna struktura je još prije više od deset godina donijela važan nacionalni konsenzus o važnosti pristupanja u EU (kao i NATO) i time otvorila mnoga vrata (koja je možda teško na prvi pogled prepoznati).

Hrvatska bi i u drugačijem scenariju i bez članstva u Uniji hipotetski mogla donositi dobre odluke koje bi utjecale na prosperitet, ali bez okvira koji je otvorio daleko više prilika u tom smjeru. Uostalom, Češka, Poljska i baltičke zemlje su povećavale svoj prosperitet i prije pristupanja Uniji i to zato što su provodile sustavne i duboke liberalizacijske procese. Zato su nakon pristupanja Uniji sve pozitivne pomake dodatno poboljšale i iskoristile učinke tržišne liberalizacije, većeg priljeva stranih investicija, EU fondova i druge koristi, uključujući geopolitičku stabilnost.

EU i NATO su jamstvo sigurnosti za zemlje Nove Europe, a sigurnost je jamstvo slobode i poštivanja temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. Niti jedna od tih zemalja nema namjeru napustiti Uniju (dok UK treba gledati kroz specifične okolnosti).

Relativno veliki izostanak liberalizacijskih procesa u Hrvatskoj ne bi realno pronašao svoj “lijek” u pristupanju Uniji, bez da Hrvatska u takvom okviru, a dijelom već i u pretpristupnom procesu, nije odlučila provesti određene prilagodbe.

Pripadnost Hrvatske najvećoj ekonomskoj integraciji je otvorila daleko veću priliku i veći poticaj da se zasad i uglavnom umjereniji pomaci dogode. Daljnji ambiciozniji pomaci će opet ovisiti prije svega o nama, kao i o praktičnoj kvaliteti demokracije unutar koje građani kolektivno daju pristanak na određene policy odluke. Unija će nam nastaviti pružati dobar okvir koji dijelimo s nizom vrlo konkurentnih i slobodnih zemalja. Dovoljno je navesti činjenicu da se u TOP 30 zemalja prema ekonomskoj slobodi 40 posto odnosi na države članice EU. Ta ista demokracija, ako se sloboda olako prihvati bez građanskih standarda kvalitete, može nas lako odvesti do populizma, ako već nije. Odjednom se počne masovno vjerovati “jednostavnim” i direktnim rješenjima koja bi trebala biti “lijek” od nekakvih “elita” i “establishmenta” koji su nas navodno odveli u trenutno stanje opće apatije. Lako je širiti generalizirani pesimizam kojemu je kriv uvijek netko drugi, bilo domaći ili pogotovo izvana. Zato se uzroci problema obično utjeruju kroz teorije zavjere (koje su popularne među populistima). Stoga građansko obrazovanje treba imati što veću ulogu.

Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije, a da rezultati niza globalnih ljestvica pokazuju kako smo među zadnjima u Uniji. Činjenica jest da je Hrvatska trenutno druga najsiromašnija država članica Unije. Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru.

Dok se ambiciozniji procesi prilagodbi trebaju pokrenuti, a neki su već pokrenuti u određenoj mjeri, važno je takve procese, kao i koristi Hrvatske od Unije, objektivno procjenjivati i mjeriti kroz niz pluseva i minusa. To je najbolji mehanizam prevencije generaliziranog pesimizma i paušalnih zaključaka.

Ako smo već svjesni trenutnog stanja, možemo biti sigurni da bi nas populizam odveo u krivom smjeru. Ako nam određeni pomaci nisu dovoljno ambiciozni, dobro je da svi ulažemo trud u razvoj konkretnih i mjerljivih rješenja za prosperitet naše zemlje kroz prelazak u petu brzinu, dok bi nas anti-EU/NATO populizam sigurno unazadio.

Zadnje što Hrvatskoj treba je oslanjanje na populizam koji otvoreno zagovara napuštanje članstva u EU i NATO-u. Nema tu poveznice s UK ili Švicarskom jer sve takve primjere treba jako dobro razumjeti, s mnogo uložene racionalnosti i preciznosti.

Hrvatska je mnogo toga postigla kroz euroatlantske integracije, a objašnjavanje tih postignuća bi trebala biti jedna od korisnih zadaća mnogobrojnih politologa. To je okvir koji Hrvatskoj može pomoći da poveća svoj prosperitet, razinu slobode i sigurnosti, a ujedno da pomogne zemljama regije i Istočnog partnerstva (od Ukrajine do Gruzije) u pristupanju vrijednosno i institucionalno najboljoj integraciji na svijetu.

Pet godina članstva u EU je tek početak prilike za veći prosperitet. Ovo srednjoročno razdoblje je tek jedan dobar uvod u pozitivne promjene koje ovise o nama. Unija nam daje kvalitetne prilike i okvir za napredak koji ovisi o nama. Pomaci se mogu vidjeti samo na dugi rok, bez populizma, uz mnogo rada na sebi. Svatko u tom procesu neka krene od sebe i tako pruži svoj kreativan doprinos ovoj zemlji odnosno cijeloj Uniji.

Izvor: https://prviplan.hr/analize-i-komentari/pet-godina-u-eu-hrvatska-dobila-priliku-za-veci-prosperitet/

* Autor je politolog i vodi think tank Centar za javne politike i ekonomske analize. Piše u osobno ime. Stavovi izneseni u analizama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije prviplan.hr