Komentari

Kuljiš u EnergyPress-u
Gost nedjeljne emisije EnergyPress na N1 televiziji bio je publicist i politički analitičar Denis Kuljiš. Razgovaralo se o kineskim investicijama u Hrvatsku, odnosima Hrvatske prema stranim investitorima i o odnosima glede upravljanja LNG terminalom.

Kuljiš je pozdravio kineski interes za ulaganje u Hrvatsku, apostrofiravši kako je nakon ulaska Italije u projekt novog puta svila, ovdje prirodno mjesto i Hrvatskoj. Nizinska pruga i Luka Rijeka prirodni su interes kako bi se skratio put kineskih proizvoda u Europu, a Hrvatska bi time dobila infrastrukturu za sljedeća desetljeća.

Kako se ne proizvode još tržišno, tj. kako dolaze uz proračunske poticaje i premije, vrlo je logičan interes kineskih kompanija za ulaganje u hrvatske obnovljive izvore. Kao dobar primjer naveo je kinesku investiciju u elektranu u Doboju. Kritizirao je nepostojanje hrvatske jasne energetske politike, rekavši kako smo propustili ulaz u Paks, ali i monetizaciju bosanskohercegovačkih hidroelektrana gdje smo imali udjele. Ovako uvozimo velike količine struje.

Komentirao je suđenje bivšem premijeru Sanaderu u slučaju INA-MOL rekavši kako mu je čudno da se slučaj gradi oko svjedoka Ježića kada je poznato kako je švicarski arbitražni sud upozorio na njegovu nevjerodostojnost. Izrazio je pohvalu što u novom suđenju ne sudjeluje sudac kojega je švicarski sud, također, apostrofirao.

Rješenje za INA-u vidi u prepuštanju natpolovičnog vlasništva MOL-u, s time što država treba zadržati barem 40 posto dionica,m jer je INA, za razliku od drugih tvrtki u vlasništvu države, vrlo dobra kompanija i zdravi uplatitelj u proračun. Time bi se postigla sinergija MOL-ova rasta.

Dotakao se i pitanje mađarske kupovine 25 posto LNG Hrvatska što je pozdravio, rekavši kako se radi o normalnom poslovnom interesu.

Pogledajte video

Smanjenje ponude iz Venezuele, Irana i Libije 
Na svjetskim su tržištima cijene nafte porasle i prošloga tjedna, šestoga zaredom, dosegnuvši nove najviše razine od studenoga prošle godine, što je ponajviše posljedica smanjenja ponude iz Venezuele, Irana i Libije.

Na londonskom je tržištu cijena barela prošloga tjedna porasla 1,7 posto, na 71,55 dolara, dok je na američkom tržištu barel poskupio 1,3 posto, na 63,89 dolara. Od početka godine cijene su nafte porasle više od 30 posto i dosegnule najviše razine od početka studenoga prošle godine, što se ponajviše zahvaljuje smanjenju proizvodnje od strane Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).

Ta organizacija, zajedno sa skupinom nezavisnih proizvođača na čelu s Rusijom, pridržava se lanjskog dogovora o smanjenju proizvodnje za 1,2 milijuna barela dnevno, što podržava cijene. Cijene nafte rastu i zbog sankcija SAD-a na naftni sektor Irana i Venezuele, što dodatno ograničava ponudu na tržištima. Ponuda na tržištima mogla bi biti smanjena i zbog sukoba u Libiji između međunarodno priznate libijske vlade i pobunjeničkih snaga.

Šef libijske nacionalne naftne kompanije upozorio je krajem prošloga tjedna da bi obnovljene borbe mogle potpuno blokirati proizvodnju sirove nafte u toj zemlji. S druge strane, posljednji podaci iz Kine potaknuli su nadu da bi se drugo po veličini svjetsko gospodarstvo moglo stabilizirati, nakon duljeg razdoblja usporavanja rasta.

A to bi moglo podržati potražnju, s obzirom da je Kina najveći svjetski potrošač sirovina. „Razvoj geopolitičke situacije mogao bi potaknuti rast cijena nafte prema a možda i iznad 80 dolara ovoga ljeta”, pišu analitičari tvrtke RBC Capital Markets u osvrtu na situaciju na tržištu.

Podršku cijenama pruža i nada ulagača da će uskoro SAD i Kina postići trgovinski dogovor, čime bi se završio carinski rat, koji je prošle godine negativno utjecao na dva najveća svjetska gospodarstva.

S druge strane, rast cijena nafte ograničen je zbog usporavanja rasta nekih od najvećih svjetskih gospodarstva, što bi moglo izazvati slabljenje potražnje za naftom, ali i zbog rekordne proizvodnje u SAD-u. Proizvodnja u SAD-u dosegnula je 12,2 milijuna barela dnevno, što je dosad najviša razina proizvodnje jedne zemlje u svijetu.

A proizvodnja bi mogla i dodatno porasti, s obzirom da je u petak tvrtka Baker Hughes objavila da je prošloga tjedna broj aktivnih naftnih postrojenja u SAD-u povećan drugi tjedan zaredom. Broj aktivnih postrojenja povećan je za dva, na ukupno 833 postrojenje. U istom lanjskom razdoblju aktivno je bilo oko 810 postrojenja. Zbog očekivanja da će ove godine cijene nafte oslabiti u odnosu na lani, dio proizvođača planira srezati proizvodnju i usmjeriti se na povećanje dobiti, umjesto proizvodnje. No, ako cijene nafte dodatno porastu, te planove bi mogli i odgoditi.

Piše Davor Gjenero, politički analitičar
Odlukom slovenske strane, odnosi Hrvatske i Slovenije našli su se u najdubljoj krizi u njihovoj povijesti.

Savjetnik slovenskog premijera za nacionalnu sigurnost, bivši direktor njihove nacionalne sigurnosne agencije SOVA, koji je ujedno i šef slovenskog povjerenstva za provođenje odluke ad hoc arbitražnog sudišta o razgraničenju dviju država, nedavno je najavio obrat u odnosima, vezan uz provođenje arbitražne odluke. Naime, Slovenija insistira na njenom provođenju, ali neke važne elemente odluke ne provodi, na primjer ne povlači svoju vojsku s nedvojbeno hrvatskog teritorija kod Svete Gere na Žumberku, odbija pregovore o tome da se dvije strane bilateralno dogovore o razgraničenju i zahtijeva da Hrvatska povuče jednoglasnu odluku Sabora o tome da Hrvatska rezultat arbitraže smatra ništavnim, zbog dokazanog slovenskog kontaminiranja procedure.

Kad je 29. lipnja 2015. u Večernjem listu objavljen transkript razgovora između slovenske agentice pred ad hoc tribunalom Simone Drenik i jednoga od sudaca u tribunalu, Jerneja Sekolca, u kome agentica objašnjava sucu kako falsificirati dokumente na osnovi kojih sud donosi odluku, a sudac opširno izvještava „šeficu“ što je napravio lobirajući kod drugih sudaca i koje je od sudaca pridobio za „njihovu stvar“, Hrvatska je donijela odluku o povlačenju iz arbitražne procedure. Nažalost, za razliku od Slovenije, čija je diplomacija snažno reagirala na objavljivanje transkripta, hrvatska je ostala neangažirana, i u početku je uspjela prikupljati potporu za nastavak arbitražnog postupka. Sloveniji je čak uspjelo najprije izlobirati kod suca Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronny Abrahama, tadašnjeg predsjednika UN-ova sudišta, da preuzme poziciju arbitra imenovanoga od strane Slovenije u sudištu, nakon Sekolčeve ostavke. Abraham je, doduše, vrlo brzo shvatio da je prevaren i povukao se, odnosno nikad stvarno ni nije preuzeo dužnost arbitra.

Međunarodna zajednica tada je nastojala privoljeti Hrvatsku da ostane u arbitražnoj proceduri, jer je time zapravo spašavana institucija međunarodne ad hoc arbitraže, koju je kompromitacijom ovog procesa Slovenija bitno ugrozila.

Sudište je nastavilo djelovati, sada bez arbitara imenovanih od strane Slovenije i Hrvatske, a arbitražnu odluku je donijelo točno dvije godine nakon objavljivanja dokaza o kompromitiranosti procesa – 29. lipnja 2017. Slovenija je tada odluku arbitraže dočekala „dugih obraza“, jer je u svih pet ključnih točaka arbitražnog procesa izgubila. Dobila je tek nešto veći dio akvatorija Piranskog zaljeva, nego što joj pripada po međunarodnom pravu, pravo nesmetanog pristupa koparskoj luci, koje je Hrvatska sve vrijeme garantirala, i razgraničenje na moru koje je Hrvatskoj osiguralo kontakt s talijanskim vodama, što znači da Slovenija ne može proglašavati pojaseve (gospodarski, epikontinentalni) na Jadranu.

Unatoč porazu, slovenska politika nastavila je pritisak i od lipnja 2017. insistira da Hrvatska pristane na provođenje ovakve arbitražne odluke. Prema Črnčecovoj najavi, sad je započela obavještajnu akciju, koja je povezala nekoliko nepovezanih stvari. Naime, unutarnje politički incident u Hrvatskoj, kad je šef kabineta direktora SOA, koji je na tom mjestu bio i pred četiri godine, navodno zaprijetio Mati Radeljiću, savjetniku Predsjednice Republike, koji je bio u proceduri smjenjivanja, i čudnu spletku u Bosni i Hercegovini, vezanu uz regrutiranje bosansko-hercegovačkih državljana, od kojih neki imaju dozvolu boravka u Sloveniji, za nadzor vehabijskog centra u Gornjoj Maoči, od čega je aktualna administracija u BiH (kojoj je istekao mandat i nema više politički legitimitet), odnosno njen dio, ministar nacionalne sigurnosti Dragan Mektić, pokušao konstruirati međudržavni incident. U tom se slučaju spominje „mehaničar Davor“, operativac SOA, za kojeg slovenski obavještajci tvrde da je upravo Davor Franić, a sada tvrde da je upravo Davor Franić, kao tadašnji šef kabineta Dragana Lozančića, vodio operaciju prisluškivanja slovenskih funkcionara, pa među njima i Drenik i Sekolca.

Slovenski mediji već tjedan dana ovu temu drže visoko na slisti prioriteta, a sada se pojavila nova optužba na račun SOA, naime, da je ona prisluškivala slovenske novinare i saznala da će POP TV u svojoj emisiji 24ur objaviti priču, ali i fotografije hrvatskog obavještajnog operativca. Tvrde da nikako drukčije, osim prisluškivanjem, hrvatska stana nije mogla doći do tih podataka, i da se ona sama upecala, jer je od Ivana Tolja, župnika u Bosanskoj Posavini, člana fondacije Styria i operativnog voditelja Styrijinih projekata u Hrvatskoj, tražila da posreduje kako bi POP TV odustala od objavljivanja ovih podataka.

Kad se vode obavještajni ratovi, imena obavještajaca i njihov identitet, ali i imena posrednika, obično se ne objavljuju, jer se te ljude „čuva“ za moguću korist u nekoj drugoj situaciji. Ova spletka koja se sada odvija, vrlo je čudna i neuobičajena, i naliči na ratove što su ih obavještajne službe jugoslavenskih republika međusobno vodile u vrijeme SFRJ.

Činjenica je da je Slovenija računala na to da će uspjeti steći potporu Europske komisije i članica EU, u pritisku na Hrvatsku da provede arbitražnu odluku. Očekivala je, nadalje, da će prvi potpredsjednik Europske komisije zadužen za vladavinu prava, nizozemski socijalist Frans Timmermans nametnuti svoj stav i pridobiti Komisiju da preuzme tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije. Kad u tome nije uspjela, a kad je Koen Lenarts, predsjednik Suda Europske unije jasno rekao da je predmet na kojem Slovenija insistira takav da prema Ugovoru o EU Sud o njemu ne može odlučivati na osnovu tužbe jedne strane, nego samo ako bi ga obje strane iznijele suglasno pred sud, postalo je jasno da jedini put koji je Cerarova administracija trasirala kao rješenje problema nije „perspektivan“.

Kombinacija obavještajnog i diplomatskog rata, lobiranje protiv Hrvatske u međunarodnim institucijama, sklapanje koalicija s članicama i nečlanicama EU protiv Hrvatske, administracija Marjana Šarca i njegov savjetnik Črnčec, ocijenili su kao jedini put u borbi za ostvarivanje njihova cilja. Sve što se sada događa posve je providno, i Hrvatska samo ne smije na to reagirati nervozno, niti „uzvraćati istom mjerom“. A što se prisluškivanja tiče, još je u vrijeme kad je Slovenija bila članica EU, a Hrvatska tek na početku pristupnih pregovora, daleke 2004. godine, tadašnji slovenski premijer Tone Rop prostodušno objavio kako je njihova SOVA prisluškivala razgovore hrvatskog premijera Ive Sanadera i šefa slovenske opozicije Janeza Janše, u kojima su se navodno dogovarali o intenzitetu incidenata na granici (slavni slučaj Joras i bacanje u Dragonju, što je tada bio ključna točka sporenja, a danas Slovenija nastoji zaboraviti Jorasovu kuću kao mjesto gdje je „tudi tukaj Slovenija“).

Povlačenje slovenske ambasadorice, koja je pred istekom mandata, nije iznenađenje, a već je ranije bilo najava da će Slovenija ostaviti veleposlanstvo u Zagrebu s otpravnikom poslova, kako bi se pokazalo da su odnosi među državama „na nuli“.

Intervju DW-a
Ruski poduzetnik Fares Kilzie već desetljećima povezuje njemačku industriju i rusko tržište energenata.

U ekskluzivnom razgovoru za DW govori o trenutnim odnosima, obnovljivoj energiji i greškama Gazproma. „Tokom moje karijere, odnosi Rusije i Europske unije nikada nisu bili gori nego danas”, kaže na početku razgovora za DW ruski preduzetnik Fares Nikadovič Kilzie koji već desetljećima posreduje između njemačkih kompanija i ruskog energetskog sektora.

„Ali moram dodati da te loše odnose uglavnom osjećamo u Bruxellesu, a i u Berlinu. Rusija i Njemačka i dalje imaju vrlo konstruktivan dijalog”, kaže ovaj osnivač Creon Grupe, nezavisne asocijacije koja se fokusira na petrokemijsku industriju u Rusiji i regiji.

Dio te rasprave se preslikava na Sjeverni tok 2, drugi plinovod koji bi trebao direktno povezati Rusiju i Njemačku, a koji je najoštrije osporavan iz Sjedinjenih Država, ali i iz Poljske te baltičkih i drugih zemalja EU. Kako je ranije pisao DW, protivljenje Washingtona ovom plinovodu ide paralelno s pokušajima SAD da se etabliraju kao velika izvoznica ukapljenog plina u Europu.

Ovog tjedna je američki potpredsjednik Mike Pence ponovio da je pogrešno to što Njemačka povećava zavisnost od ruskih energenata. „Ne možemo osigurati obranu Zapada kada naši saveznici postaju zavisni od Rusije”, rekao je on vrlo direktno. Novi plinovod će, dodao je Pence, učiniti Njemačku „doslovno zarobljenikom Rusije”.

Fares Kilzie pak kaže da je „projekat vrlo važan za kemijsku industriju u Njemačkoj. Dijelovi te industrije već napuštaju zemlju jer tamo povremeno nema dovoljno resursa za industriju. Kako biste stvorili nove proizvode i radna mjesta, trebaju vam ogromne količine plina po sigurnoj i stabilnoj cijeni – i to vam treba odmah, a ne za pet ili deset godina.”

Tu mogućnost nudi Rusija, dodaje Kilzie, i to već od sljedeće godine kada bi mogao Sjeverni tok 2 mogao ući u pogom. On će, kao i prvi Sjeverni tok, imati godišnji kapacitet od 55 milijardi kubičnih metara plina. Prema procjenama Europske komisije će potražnja EU za plinom u narednih pet godina ostati stabilna na 480 milijardi kubičnih metara godišnje, a potom će početi padati zbog sve većeg korištenja obnovljivih izvora energije.

„Imati ćemo mnogo više električnih automobila u budućnosti, više vjetroparkova i postrojenja za solarnu energiju. Ali sada je njemački problem s energentima to što niti vjetar niti solarna energija ne mogu zamijeniti ugljikovodik kako bi se primjerice proizveo etilen”, kaže Kilzie u intervjuu za DW. „Nekoliko milijuna radnih mjesta je pogođeno, direktno ili indirektno, jer govorimo o kemikalijama za građevinarstvo, za proizvodnju boja, kemikalije za automobilsku industriju i tako dalje.”

Kilzie spada u ljude koji dobro poznaju potrebe njemačke petrokemijske industrije. On je od početka devedesetih savjetovao kompanije poput Bayera kako da osiguraju snabdjevanje iz Rusije. Od 2001. u Rusiji vodi svoju konsultantsku kuću Creon.

Što se tiče ruske strane u poslu sa Njemačkom, Kilzie kaže da spada u poznate kritičare Gazproma koji se sasvim koncentrirao na to da upravlja plinovodima. „Mnogi vide Gazprom kao svetu kravu u Rusiji, jer generira veliki dio prihoda u zemlji, pa izgleda kao da je nedodirljiv”, kaže on. „Mi smo u ruskim medijima uvijek govorili da je Gazprom neefikasan, da ne koristi najnoviju tehnologiju i da vrlo sporo prelazi na posao prerade plina.”

„Moje osobno mišljenje je da su napravili pogrešnu odluku kada su pokušali uvjeriti ruskog predsednika da će čitava priča s plinom iz uljanih škriljaca u SAD uskoro biti gotova – neće. Naprotiv, to mijenja priču na geopolitičkom nivou. U drugom kvartalu ove godine očekujemo ujednačenost cijene klasičnog plina iz plinovoda i tečnog plina – a to je vrlo dobro za tržište”, zaključuje Kilzie za DW.

“U ovom trenutku ostvareno je 37 % projekta plinovoda “Sjeverni tok 2”, odnosno po dnu Baltičkog mora postavljeno je 915 kilometara cjevovoda. Izgradnja morske dionice plinovoda odvija se uz strogo poštivanje predviđenog plana rada” , navodi se u priopćenju “Gazproma”.

Projekt “Sjeverni tok 2” podrazumijeva gradnju dva kraka plinovoda ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubnih metara plina godišnje kojim će se ovaj energent transportirati od obale Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Izgradnja novog plinovoda bi trebala biti završena ove godine, a prolazit će kroz teritorijalne ili ekskluzivne ekonomske zone zemalja koje se nalaze duž obale Baltičkog mora, Ruske Federacije, Finske, Švedske, Danske i Njemačke. Od spomenutih zemalja kompanija Nord Stream 2 AG treba dobiti dozovlu za gradnju još samo od Danske.

Jedini dioničar tvrtke “Nord Stream 2 AG” je “Gazprom”. europski partneri Shell, OMV, Engie, Uniper i Wintershall obvezali su se da će financirati “Sjeverni tok 2” u ukupnoj vrijednosti od 50 %, odnosno po 950 milijuna eura. Gazprom će osigurati drugu polovicu sredstava ili 4,75 milijardi eura. S tim što sudionici u projektu planiraju 70 % investicija osigurati privlačenjem projektnog financiranja.

Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 9,5 milijardi eura. Protiv projekta aktivno nastupa Ukrajina, koja se boji gubitka prihoda od tranzita ruskog plina, kao i nekoliko europskih zemalja, među kojima su Poljska, Latvija i Litva, kao i SAD koji u europskoj uniji forsira svoj prirodni tekući plin.

EnergyPress na TV-u
U nedjeljnoj emisiji EnergyPress na N1 televiziji gostovao je Goran Babić, direktor sektora za naftu i plin pri Hrvatskoj regulatornoj energetskoj agenciji.

Govorio je o poskupljenju plina i stanju plinske infrastrukture u Hrvatskoj.

Povodom poskupljenja plina, koje je nastupilo početkom travnja, Babić je objasnio kako se cijena plina sastoji od nabavne cijene, cijene prometa plina i cijene distribucije. Regulator, HERA, prati stanje na tržištima, a kako je prošle godine cijena plina na referentnim burzama rasla, ove je godine regulator odlučio povećati cijenu za 6.5 do 6.9 posto.

Objasnio je kako u Hrvatskoj plaćamo jednu od najnižih cijena plina u Europi, a ako gledamo prema indeksu kupovne moći onda se nalazimo negdje oko prosjeka Europe. Slična je stvar i glede kategorije poduzetnika. Babić je svjestan kako će ovo poskupljenje biti udar na proračune nekih građana te je pozvao politiku neka osmisli modele sprječavanja energetskog siromaštva.

Prigovore kako postoji velik ugriz države u krajnjoj cijeni plina odbacio je. Naime, rekao je Babić, trošarine na plin u Hrvatskoj su oko jedna posto. Dakle, ugriz države, izuzev poreza na dodanu vrijednost, prema Babiću, gotovo i ne postoji.

Komentirao je kritičare koji govore o preskupom transportu plina kroz Hrvatsku, rekavši kako je HERA za pojedine projekte odobrila smanjenje cijene prometa plinom, a zbog velikih akumuliranih sredstava na računima operatera infrastrukturnih sustava HERA je općenito smanjila trošak prometa kroz Hrvatsku. Babić je objasnio kako cijena mora biti velika jer se u Hrvatskoj još mora puno investirati, kako u same plinovode, spoj na Jadransko jonski plinovod, interkonekcije sa susjednim zemljama, tako i u distribucijsku mrežu, gdje postoje značajniji transportni gubici, poradi dotrajalosti.

Iako nije htio komentirati transakciju tj. sam posao spašavanja Petrokemije, pohvalio je napore zbog toga što je Petrokemija vrlo važan poslovni subjekt za plinski sustav Hrvatske, ne samo kao korisnik plina. Važna je i za plinsku infrastrukturu, bez nje plinski posao u Hrvatskoj izgledao bi puno drugačije i fragilnije.

Pogledajte video

Pišu Joshua S. Goldstein, Staffan A. Qvist i Steven Pinker za NYT
Dok mladi ljudi s pravom zahtijevaju stvarna rješenja za klimatske promjene, pitanje nije što učiniti – eliminirati fosilna goriva do 2050 – nego kako.

Osim dekarbonizacije današnje električne mreže, moramo koristiti čistu električnu energiju kako bismo nadomjestili fosilna goriva u transportu, industriji i grijanju. Moramo osigurati brzorastuće energetske potrebe siromašnijih zemalja i proširiti električnu mrežu na milijardu ljudi koji sada nemaju struju. I opet će biti potrebno još više struje za uklanjanje viška ugljičnog dioksida iz atmosfere do sredine stoljeća.

Odakle će doći ova ogromna količina energije bez emisije ugljika? Popularan odgovor glasi samo i isključivo obnovljivi izvori, ali to je fantazija. Vjetaroenergija i solarna energija postaju jeftinije, ali nisu dostupne cijelo vrijeme, bilo da kiši ili sunce sija, a baterije koje bi cijeli dan mogle napajati cijeli grad, ne pokazuju znakove materijalizacije u skorije vrijeme. Danas obnovljivi izvori energije rade samo uz potporu elektrana na fosilnih goriva.

Njemačka, koja je sve karte bacila naobnovljive izvore energije, tek je malo smanjila emisiju ugljičnog dioksida i, prema našim izračunima, prema stopi povećanja čiste energije u Njemačkoj u odnosu na bruto domaći proizvod, svijetu bi trebalo više od jednog stoljeća za dekarbonizaciju čak i ako zemlje ne zatvore nuklearne elektrane prerano. Nekoliko sretnih zemalja s obilnom hidroelektranom, kao što su Norveška i Novi Zeland, dekarbonizirale su svoje električne mreže, ali njihov uspjeh se ne može povećati na drugim mjestima: najbolja mjesta za hidroelektrane na svijetu već su pregrađena.

Nije čudo da sve češći odgovor na ove zastrašujuće činjenice glasi: “skuhani smo.”

Ali mi zapravo imamo dokazane modele za brzu dekarbonizaciju s ekonomskim i energetskim rastom: Francuska i Švedska. One su dekarbonizirale svoje električne mreže prije desetljeća i sada ispuštaju manje od desetine svjetskog prosjeka ugljičnog dioksida po kilovat-satu. One su među najprijatnijim svjetskim mjestima za život i imaju puno jeftiniju struje nego Njemačka.

One su to učinili uz pomoć nuklearne energije. I učinili su to brzo, iskorištavajući karakteristiku nuklearki da imaju intenzivnu koncentraciju energije po kilogramu goriva. Francuska je zamijenila gotovo svu svoju električnu energiju iz fosilnih gorivom nuklearnom energijom u cijeloj zemlji za samo 15 godina; Švedska, za oko 20 godina. Zapravo, većinu najbržeg rasta čiste električne energije povijesno čine zemlje koje proizvode nuklearnu energiju.

To je realno rješenje za najveći problem čovječanstva. Nuklearke sagrađene prije 30 godina u Americi, kao i u Francuskoj, proizvode jeftinu, čistu električnu energiju, a nuklearna energija je najjeftiniji izvor u Južnoj Koreji. U SAD-u 98 reaktora danas osigurava gotovo 20 posto proizvodnje električne energije u zemlji. Zašto onda SAD i druge zemlje ne prošire svoj nuklearni kapacitet? Razlozi su ekonomija i strah.

Nove nuklearne elektrane danas su izuzetno skupe za izgradnju u SAD-u. Zbog toga ih se tako malo gradi. Ali one ne moraju biti tako skupe. Ključ oporavka naše izgubljene sposobnosti izgradnje pristupačnih nuklearnih elektrana jest standardizacija i ponavljanje. Prvi proizvod s bilo koje montažne linije je skup – razvoj prvog iPhona koštao je više od 150 milijuna dolara – ali troškovi se smanjuju kako su količina proizvodnje raste i kako se problemi u proizvodnji prebrođuju.

Ipak, kako je rekao bivši predsjednik Komisije za nuklearnu regulativu, dok Francuska ima dvije vrste reaktora i stotine vrsta sira, u Sjedinjenim Američkim Državama to je obrnuto. Posljednjih desetljeća Sjedinjene Države i neke europske zemlje stvorile su sve složenije reaktore, sa sve većim sigurnosnim značajkama kao odgovor na strahove javnosti. Novi, jedinstveni projekti, promjenjivi propisi, lanac opskrbe i izgradnja snafusa i izgubljena generacija stručnjaka (tijekom desetljeća kada je stala nova gradnja) pokrenuli su troškove do apsurdnih visina.

Ovi ekonomski problemi su rješivi. Kina i Južna Koreja mogu izgraditi reaktore na šestinu trenutnih troškova u SAD-u. Uz političku volju, Kina bi mogla zamijeniti ugljen bez usporavanja gospodarskog rasta, smanjivši svjetsku emisiju ugljika za više od 10 posto. Dugoročno, desetine američkih start-upova razvijaju reaktore “četvrte generacije” koji se mogu masovno proizvoditi, potencijalno generirajući električnu energiju po nižoj cijeni od fosilnih goriva. Ako dopuste američki aktivisti, političari i regulatori, ti reaktori bi se mogli izvesti u svijet 2030-ih i 40-ih godina, smanjujući žeđ siromašnijih zemljama za energijom, u isto vrijeme stvarajući dobro plaćene poslove u SAD-u. Trenutno, četvrta generacija nuklearnih elektrana u Kongresu dobiva rijedak dvostranački konsenzus, što je čini osobito privlačnom američkom politikom prema klimatskim promjenama. Kongres je nedavno velikom većinom donio Zakon o inovacijama i modernizaciji nuklearne energije. Obje političke opcije vole inovacije, poduzetništvo, izvoz i radna mjesta.

Taj će pristup zahtijevati razuman regulatorni okvir. Trenutno, kao što je napisao Richard Lester sa MIT-a, nuklearni inženjer, tvrtka koja predlaže novi dizajn reaktora suočava se s “mogućnošću da potroši milijardu dolara ili više na otvoreni, sve-ili-ništa proces licenciranja bez ikakve garancije u uspjeh”. Potrebna nam je vlada na strani ovakve transformacije u čistu energiju, uz ohrabrijuću regulacije, pojednostavljeno odobravanje, ulaganje u istraživanja i poticaje koji guraju proizvođača i potrošača dalje od ugljika.

Sve to, međutim, ovisi o prevladavanju iracionalnog straha u javnosti i kod mnogih aktivista. Stvarnost jest da je nuklearna energija najsigurniji oblik energije koji je čovječanstvo ikada koristilo. Nesreće u rudarstvu, kvarovi na hidroelektranama, eksplozije prirodnog plina i nesreće vlakova sa naftom, sve to ubija ljude, ponekad u velikom broju, a dim od sagorijevanja ugljena ih ubija u ogromnim količinama, više od pola milijuna godišnje.

Nasuprot tome, u 60 godina nuklearne energije, samo su tri nesreće dovele do javne uzbune: Otok Tri Milje 1979. godine, u kojem nitko nije ubijen; Fukushima u 2011, u kojoj nije ubijen nitko (mnogi smrtni slučajevi su posljedica tsunamija, a neki od panične evakuacije u području postrojenja); i Černobil 1986. godine, rezultat osebujnog sovjetskog javašluka, koji je ubio 31 osobe tijekom same nesreće te možda nekoliko tisuća koji su umrli od raka, otprilike jednak je broju ubijenih zbog čestica iz sagorijevanja ugljena svaki dan. (Čak i ako smo uvažili nedavne tvrdnje da su sovjetske i međunarodne vlasti zataškale desetke tisuća smrtnih slučajeva u Černobilu, broj poginulih od 60 godina nuklearne energije i dalje bi bio jednak jednomjesečnom broju smrtnih slučajeva zbog izgaranja ugljena).

Nuklearne elektrane ne mogu eksplodirati kao nuklearne bombe i zahvaljujući snažnim međunarodnim kontrolama nisu pridonijele širenju oružja: 24 zemlje imaju nuklearnu energiju, ali ne i oružje, dok Izrael i Sjeverna Koreja imaju nuklearno oružje, ali ne i nuklearne elektrane.

Nuklearni otpad je malen – ukupna količina od 60 godina gomilanja u Americi bi stala u jedan Walmart dućan – i bezbjedno je pohranjen u betonskim spremnicima i bazenima, a s vremenom postaje manje radioaktivan. Nakon što smo riješili bitniji izazov klimatskih promjena, možemo taj otpad ili spaliti kao gorivo u novim tipovima reaktora ili ga zakopati duboko u podzemlje. To je daleko lakši ekološki izazov od ogromnog svjetskog ugljenog otpada, koji se rutinski baca u blizini naselja siromaha i često je krcat otrovnim arsenom, živom i olovom, otrovima koji mogu trajati vječno.

Unatoč svojoj jasnog sigurnosti, nuklearna energija stiska nekoliko psiholoških tipki. Prvo, ljudi procjenjuju rizik skladno tome kako im na pamet padaju razne anegdote, poput onih o razvikanim nuklearnim nesrećama. Drugo, pomisao na zračenje aktivira svojevrsni “kompleks odvratnosti”, u kojemu bilo koja infinitezimalno mala količina kontaminacije u potpunosti prlja sve čega god se dotakne, unatoč činjenici da svi živimo uronjeni u juhu prirodnog zračenja. Treće, ljudi se osjećaju bolje ako u potpunosti uklone jedan mali rizik umjesto da minimiziraju mnogo rizika od svih opasnosti zajedno. Zbog svih tih razloga, nuklearna energija izaziva stravu i užas, dok se fosilna goriva toleriraju, kao što je letenje zastrašujuće, iako je vožnja autom opasnija.

Mišljenja se također formiraju i putem naših kulturnih i političkih plemena. Od kasnih 1970-ih, kada je “No Nukes” postao simbol Zelenog pokreta, simpatije prema nuklearnoj energiji postale su, među mnogim ekolozima, znak nelojalnosti, ako ne i izdaje.

Unatoč tim izazovima, psihologija i politika mogu se brzo promijeniti. Kako se svijest o golemosti klimatske krize bude pozicionirala, a od očekivanih smanjenja emisija ugljika zbog širenja obnovljivih izvora energije ne bude ništa, nuklearna energija može postati nova zelena opcija. Zaštita okoliša i podizanje svijeta u razvoju iz siromaštva napredne su stvari. A milenijalci i oni iz generacije Z bi mogli ponovno razmisliti o svetim vrijednostima koje su im njihovi roditelji boomeri ostavili nepropitanima još onomad kad su braća Doobie pjevali na “No Nukes” koncertu 1979. godine. Ako se američka javnost i političari mogu suočiti s stvarnim prijetnjama i prevladati neutemeljene strahove, možemo riješiti najveći izazov čovječanstva i ostaviti unucima svijetlu budućnost klimatske stabilnosti i obilne energije. Možemo se jednom zauvijek otarasiti samo-ispunjavajućeg proročanstva koje smo si sami skuhali, piše The New York Times.

Prijevod: Nuklearna Zelena Inicijativa

Gordana Deranja za N1 
Add content here
 Kaže da za brodogradnju nije kasno, ali pod uvjetom ako znamo što želimo od nje. Smatra da Hrvatska općenito nema strategije što potvrđuje i stanje gospodarstva u zemlji.

“Ne znam što se još može napraviti za Uljanik, nisam vidovita, ali situacija je dramatična i ovako se samo produžuje agonija. S jedne strane se iživljavamo na način da nam je izlika za nečinjenje novac koji je do sada ulupan u brodogradnju. Mislim da to nije u redu.

Možemo na papir staviti koliko smo dali novca u poljoprivredu, željeznice, propale investicije, pretvorbe, uništene firme koje danas ne egzistiraju. Ako ćemo dodati i cifru o sanaciji banaka koje smo kasnije prodali – ne vodimo jednu pravednu raspravu nego se nabacujemo floskulama.

S druge strane možemo se fokusirati i na sadašnjost. Nismo imali stručnu raspravu u kojoj su ljudi koji se razumiju u brodogradnju govorili treba li nam i kakva brodogradnja. Žalosna sam jer dolazim iz te branše”, rekla je Deranja i pojasnila kako je rekla da se moglo napraviti kao i kod Agrokora, ne u smislu zakona nego u smislu brzog odlučivanja. “Nisu točne floskule da se velika brodogradnja ne isplati. Ovako kako smo mi vodili brodogradnju se ne može. Uništili smo Brodosplit, otvoren je predstečaj za Brodotrogir. “Ja bih pitala onog koji je prodao Brodotrogir Končaru, što je nudio, je li odradio restrukturiranje, jesu li se sredstva namjenski trošila”, zapitala se.

“Imamo i Jadranbrod koji je državna firma i koju svi plaćamo i funkcija mu je da izvještava Vladu o stanju u brodogradilištima. Svi su sve znali. Nije u Uljaniku situacija nastala preko noći, pogotovo ne u 3. maju. Znali smo godinu dana da nemaju materijala za raditi.

Svugdje u svijetu je velika brodogradnja strateški cilj neke države. Brodogradnja puno toga vezuje ako smo je u stanju ispravno i kvalitetno voditi. Ako imamo sposobnih ljudi da je vode ima razloga održati brodogradnju”, smatra Deranja.

Govoreći o hrvatskim vladama i što su napravile za razvoj gospodarstva kaže: “Svatko hvali sebe normalno, ali pitanje je rezultat, ne mogu reći da nijedna Vlada do sada ništa nije radila, to bi bila totalna neistina. Pitanje je gdje smo mi kao hrvatsko gospodarstvo danas.

Jesmo li na dnu EU? Jesmo. Jesmo li najlošiji po produktivnosti? Jesmo. Nemamo jedan kontinuitet, kada netko dođe na vlast sve ono što je bilo prije ajmo ispočetka, nemamo strategiju, nemamo kontinutet. I ova Vlada se trudi, ali godine nečinjenja i nedostatak ozbiljnih reformi čine svoje. Danas sve što se kaže je reforma. Nije, to ti je posao i zato jesi u ministarstvu”, smatra Deranja.

Ponovila je zašto je važna učinkovita državna uprava za uspjeh gospodarstva. “Svi znamo koji smo nešto investirali znamo koje traume prolazimo da bi ishodovali dokumente. Na lokalnoj razini nekome nisi simpatičan pa ti drži predmet u ladici. Nitko općenito nema odgovornost za nečinjenje i to je veliki problem”, zaključila je predsjednica HUP-a.

Komentar Denisa Avdagića
Za naš portal sedamdesetu godišnjicu NATO saveza komentira Denis Avdagić, dobar poznavatelj prilika u savezu, bivši urednik portala Nato.hr, vanjskopolitički analitičar

Prije 70 godina osnovan je Sjevernoatlantski savez. Zajednica demokratskih zemalja Europe i Sjeverne Amerike. Tada, posve jasno, ideja je bila zaštititi europske zemlje od Sovjetskog Saveza, obraniti demokraciju i kapitalizam. Kao i danas i tada, prije 70 godina, bilo je onih skeptičnih, diljem europskog kontinenta, koji su smatrali kako “crvena prijetnja” ne postoji ili kako je radnički život na istoku socijalno poželjan. Istina je bez uljepšavanja razotkrivena u potpunosti tek padom “željezne zavjese”, istina o gulazima, života s redukcijama, strahu, bez slobode govora. NATO je dakle zapadnim zemljama pružio desetljeća blagostanja omogućivši im da slobodno putuju, govore i stvaraju vrijednosti.

Međutim, padom “komunističke prijetnje” postavilo se i posve legitimno pitanje, zašto takav Savez čuvati u trenutku kada je “crveni istok” pokleknuo. Saveznici su ipak odlučili kako NATO treba održati jer je s godinama postao puno više od sigurnosne multilaterale. Postao je glavna platforma transatlantske suradnje i zbog toga i organizacija koja je imala dodanu vrijednost za svoje članice.

Malo je poznato kako je NATO raspadom Sovjetskog Saveza u jednoj od svojih prvih operacija, onima nazvanim “Dobra volja” (Operation Allied Goodwill I & II) zrakoplovima uputio u njegove zemlje, u dva navrata, eksperte za humanitarnu pomoć i asistenciju. Sa Zapada je pružena ruka potpore nekadašnjim neprijateljima.

U to vrijeme glavni tajnik Saveza bio je Nijemac, Manfred Wörner, koji je tu funkciju obnašao od 1988. do 1994., ostavši na čelu Saveza usprkos teškoj bolesti, sve do smrti.  Featured

Wörner je bio zagovornik uključenja bivših socijalističkih država u NATO, politike otvorenih vrata za nove demokratske zemlje, umjesto promišljanja o raspuštanju Saveza. U njegovu mandatu saveznici su pokrenuli i prvu vojnu operaciju, onu zabrane leta iznad Bosne i Hercegovine kao i provedbu embarga na uvoz oružja na Jadranu uz obalu Crne Gore. NATO je u to vrijeme “izgubio i nevinost” s prvim oružanim sukobom, kada su u veljači 1994. saveznički zrakoplovi srušili četiri lovca srpskih paravojnih snaga u blizini Banja Luke. Tijekom te godine zrakoplovi članica Saveza su ujedno i bombardirali ciljeve paravojnih formacija u BiH.

Wörner je NATO gledao kao organizaciju koja se “s čuvanja mira treba okrenuti prema oblikovanju mira”, gledajući dalje od granica Saveza i stoga je vjerojatno najzaslužniji pojedinac za organizaciju kakva nam je danas poznata.

Potpisivanjem Daytonskog sporazum, NATO putem prve misije NATO vođenih snaga IFOR (kasnije SFOR) osigurava prestanak sukoba u BiH sve do stabilizacije zemlje. Uslijedit će operacija bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije nazvana “Saveznička sila” (Allied force) kojom će završiti rat na Kosovu i dugi krvavi pohod Slobodana Miloševića, a potom je pokrenuta i nova NATO vođena misija KFOR. U Savezu su u to vrijeme već prve bivše socijalističke zemlje Češka, Poljska i Mađarska dok je s Rusijom potpisan sporazum o suradnji. Gotovo nevjerojatno zvuči ali tih godina se razgovaralo i o mogućnosti članstva Rusije u NATO-u.

Nažalost, s godinama koje su prolazile, nakon velikih širenja Saveza na istok, i najveće savezničke misije u Afganistanu, započelo je i novo hlađenje odnosa s Rusijom. S Vladimirom Putinom na čelu zaoštrila se retorika te se NATO počeo ponovno tretirati kao neprijateljska organizacija. Ruska intervencija u Gruziji, a naposljetku i takozvana aneksija Krima posve su narušili odnose. Vojne vježbe uz granice savezničkih zemalja i letovi ruskih lovaca uz rub zračnih prostora NATO članica postali su svakodnevica.

S druge strane, savezničke zemlje iako u manjem kapacitetu nego u prošlosti, danas su daleko interoperabilnije nego ikada prije. Ovisnost o moćnom “američkom bratu” ostala je konstanta. Američki predsjednik Trump počeo je javno, daleko više nego prethodnici, tražiti od europskih saveznika povećanje ulaganja i dostizanje preporučene potrošnje od dva posto BDP-a za potrebe obrane. No bez obzira na “obiteljske čarke” i povremena neslaganja kojih je tijekom povijesti Saveza bilo dosta, organizacija je opstala, dosegavši 29 članica, a vrlo skoro i 30.

NATO je danas jedna od najstabilnijih multilateralnih organizacija, savez u kojem se promišlja budućnost i brine o sigurnosti članica i njenih građana. Savez je to sa sklopljenim partnerstvima diljem svijeta kojima se zona stabilnosti i suradnje proširila daleko od granica njegovih članica. Od Europe, preko Afrike i Azije pa sve do Australije i Novog Zelanda, NATO surađuje s 41 zemljom. To je najbolji pokazatelj o kakvoj zajednici, svojevrsnoj obitelji zemalja se radi. Zemlje su to koje su predane istim vrijednostima, prije svega demokraciji i ljudskim pravima među kojima je i sloboda govora i kritike koje je Savez često cilj. U vrijeme kada NATO slavi svojih prvih 70, Hrvatska je “odradila” prvih deset godina u članstvu i dobro bi bilo sjetiti se vremena prije članstva i argumenata protivnika koji su tada iznošeni, u punoj slobodi govora. Navodilo se kako će hrvatski vojnici biti “topovsko meso”, da će se u Hrvatskoj graditi NATO baze, uništiti turizam… Poginulih nije bilo, baza nema, a turističke godine nizaju rekorde.

Usprkos nesuglasicama, Savez funkcionira i usporediv je s dobrostojećom obitelji koja se zna i porječkati ali ostaje skupa, povezana, pokraj nezgodnog ruskog susjeda za kojeg se treba nadati kako će jednog dana ponovno postati poželjni partner ako ne i upristojen član obitelji.

Europski izbori
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u utorak je raspisala izbore za Europski parlament.

Oni će se održati u nedjelju 26. svibnja. Hoćemo li imati 11 ili 12 zastupnika ovisi o raspletu situacije oko Brexita, odnosno o izlasku Velike Britanije iz Europske unije do toga datuma.

U ponoć je počeo teći rok za predaju kandidakcijskih lista te se one mogu predavati u roku iduća dva tjedna. Nakon toga će Državno izborno povjerenstvo u dva dana provjeriti i objaviti konačne liste. Potom slijede 44 dana službene izborne kampanje. Prema posljednjem HRejtingu koji je objavio HRT, da su danas izbori HDZ bi dobio 5 mandata, SDP tri, a Živi zid jedan. Ostali mandati su granični, a za njih konkuriraju Most, Amsterdamska koalicija te drugi.

U Studiju 4 HRT-a o toj su temi razgovarali s prof.dr.sc Goranom Bandovom, politologom.

– Europski izbori zapravo nikako da postanu europski. Imamo porast tema poput populizma ili migracija, ali će nacionalne teme ipak imati glavnu ulogu, smatra politički analitičar Goran Bandov.

Sve analize govore da će Europski pučani te Socijalisti izgubiti dio mandata u odnosu na posljednje izbore, ističe, dodajući da će više dobiti populističke stranke te da bi mogla ojačati i liberalna skupina, prvenstveno zbog Macronovog pokreta koji je snažan u Francuskoj.

– Imamo i euroskeptike, vidjet ćemo kako će oformiti tu skupinu. Oni imaju cijeli niz tema oko kojih se ne mogu spojiti. Primjerice poljska Pravda ima potpuno drugačije stajalište prema Rusiji nego što to ima Fidesz Viktora Orbana ili Lega Mattea Salvinija.

Jedan od ključnih problema Europske unije jest neravnomjerna raspodjela socioekonomskih resursa, kako među državama, tako i unutar samih država.

Desne stranke sve više dobivaju na popularnosti, a Bandov smatra da je razlog tomu činjenica da za njih glasuju tzv. “gubitnici tranzicije”. Radi se o ljudima koji su razočarani potezima vladajućih stranaka vezano uz migrante i slično, pa daju glasove desnim strankama koje govore ono što žele čuti. Ističe kao primjer švedske demokrate i njihov vrtoglavi porast popularnosti.

Zaključuje da Europi nedostaje jakih političara poput Emmanuela Macrona ili Orbana, kako bi se raspravila “vizija buduće Europe”, a ne da se sve svodi na “birokratski aparat u kojem se samo dižu ručice”.

Što se tiče Brexita, Bandov kaže da je moguć i novi referendum, no pitanje je koje bi bilo pitanje.

– On bi morao biti slojevitiji. Trebalo bi postaviti pitanje je li ono što je May ispregovarala s EU-om nešto što je ljudima prihvatljivo. A drugo pitanje bi trebalo biti ostaje li se ili ne, rekao je Bandov za HRT 4.

Bedem protiv komunizma
Brazil je bedem protiv komunizma i najvažniji američki latinoamerički partner.

Danas se na čelu Brazila nalazi čovjek koji u SAD-u vidi viziju budućnosti svoje države te koji snažno poštuje nasljeđe nekadašnjeg američkog predsjednika i republikanca Ronalda Reagana, piše  Matej Hittner, član Izvršnog odbora CEA

Predsjednik Brazila Jair Bolsonaro obavio je 19. ožujka 2019. godine svoj prvi posjet vrhu strane države, te je za prvu destinaciju odabrao SAD. Susreo se s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, a izjave oba predsjednika mogu se pogledati ovdje. Dosljedno svojim obećanjima iz kampanje, nagovijestio je promjene čiji je cilj promijeniti predodžbu Brazila kao države razbojništva, korupcije i birokracije, te države koja koketira sa socijalizmom pod izlikom anti-imperijalizma.

Zahvaljujući ideološkim kultovima ličnosti lijevih ikona poput generala Zapate, Che Gueavre, Fidela Castra, Eve Moralesa, Hugo Chaveza te drugih ljevičarskih populista izglasanih od strane siromašnih naroda, a vodeći se obećanjima o boljoj budućnosti, Latinska Amerika se dugo vremena percipirala kao lijevi kontinent. S jedne strane postoji navodni (američki) imperijalizam, eksploatacija radnika i neimaština te s druge strane prosvijećeni lijevi intelektualci i lažni humanisti, danju poete, noću gerile, koji su u borbi za bolju budućnost Latinske Amerike. Jair Bolsonaro i njegov kabinet imaju rijetku šansu trajno izmijeniti globalnu percepciju ovog kontinenta.

Novo poglavlje u odnosima

U svojim govorima pred Bijelom kućom te kroz susret sa poslovnom elitom u organizaciji Američke trgovinske komore (AmCham), Bolsonaro je ponovno najavio korjenite ekonomske reforme u načinu upravljanja Brazilom. Osim klasične priče o manjim porezima i rezanju suvišne birokracije, Bolsonaro je uputio otvoreni poziv američkim kompanijama da investiraju u brazilsku poljoprivredu, rudarski i druge sektore.

Kao kandidat desnice, Bolsonaro je praktični vjernik te se više puta referirao na svoju kršćansku vjeru. Kao prvi ne-lijevi predsjednik Brazila od završetka vojne diktature u toj zemlji, Bolsonaro je izložen antagonizmu brazilske “duboke države” koja se gradila na desetljećima radikalne ljevičarske vlasti te čije su vrijednosti svakako u suprotnosti s Bolsonarovim kršćanskim konzervatizmom, zagovaranjem ideala slobodnog tržišta i društva te partnerstva sa slobodnim dijelom svijeta. U slučaju obračuna s unutarnjim strukturama u državi, Bolsonaru je ključna potpora iz susjedstva, kao i SAD-a. Tijekom svojeg govora u AmChamu, kada je spominjao korupciju brazilskog političkog vrha , izjavio je: “Imali ste predsjednika (Brazila) koji je bio neprijatelj SAD-a, a danas imate predsjednika koji je prijatelj SAD-a, koji se divi ovoj predivnoj državi i koji želi ne samo produbiti naše prijateljstvo već i konkretne političke odnose”.

Stoga ne čudi činjenica da je Bolsonaro gradio odnose sa značajnim američkim institucijama i pojedincima i prije nego je preuzeo mandat. Eduardo Bolsonaro, sin predsjednika Bolsonara je na tu temu izjavio kako “napokon radimo ono što su komunisti i socijalisti napravili pred puno vremena… organiziramo se globalno“, referirajući se pritom na ljevičarski internacionalizam. Sin Eduardo se nekoliko puta na Twitteru, između ostalog, pohvalio dobrom suradnjom sa nekolicinom američkih konzervativnih think tankova.

Potrebno je spomenuti kako je brazilski ministar gospodarstva Paulo Guedes veliki zagovornik jačanja ekonomske slobode odnosno Austrijske škole ekonomike, kao i Čikaške škole ekonomike, a obje zagovara i CEA. Zapadni think tankovi imali su još jednu uspješnu ulogu u podršci ljudima koji žele biti kauboji slobode. Više o toj temi predstavit će se u novom članku.

Osim dobivanja bodova kod američke konzervativaca i aktualne administracije zbog zagovaranja kršćanskih vrijednosti i ekonomske slobode za Latinsku Ameriku, Bolsonaro je u više navrata podržao Izrael u sukobima sa palestinskim teroristima (Hamas) te je podržao priznavanje vječnog grada Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela. Američki konzervativci koji su izuzetno pro-izraelski orijentirani svakako će uvažiti novu vanjskopolitičku orijentaciju Brazila. Ujedno možemo očekivati daljnji antagonizam s latinoameričkom ljevicom koja borbu za neovisna palestinska „prava“ smatra ključnom za svoj anti-imperijalistički identitet koji ima i elemente anti-semitizma.

Vojna suradnja

Vjerojatno najznačajnija stavka u zatopljenju i čeličenju odnosa Brazila i SAD-a je njihov zajednički antagonizam prema Venezueli, odnosno represivnom socijalističkom režimu Nicolasa Madura, koji je gurnuo naciju u veliku humanitarnu katastrofu i masovno izbjeglištvo. Brazil je formalno priznao Juan Guaida kao legitimnog predsjednika Venezuele te je uspostavljen kontakt sa ostatkom opozicije. Osim što javno osuđuje Madurov kriminalni režim, postoje indicije da je Bolsonaro spreman pružiti vojnu podršku SAD-u u slučaju vojne intervencije protiv Madurovog režima. Tijekom prošlotjednog intervjua na američkom Fox News-u, Bolsonaro je potvrdio da je s predsjednikom Trumpom razmotrio sve opcije po pitanju rješavanja venezuelanske krize. Bolsonarovo anti-socijalističko uvjerenje nije plod površnog populizma, već sastavni dio njegovog moralnog i političkog identiteta. Stoga nije iznenađujuće da se neokonzervativno krilo američke Republikanske stranke požurilo uspostaviti dobre odnose sa Bolsonarom. Ovdje je potrebno posebno izdvojiti John Boltona, Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji slovi kao jedan od „jastrebovskih“ pripadnika Trumpovog užeg kruga, koji se susretao sa Bolsonarom prije nego što mu je započeo predsjednički mandat. John Bolton je u rujnu 2018. održao govor u kojem je upozoravao na trojku tiranije, koju čine socijalistički režimi Kube, Venezuele i Nikaragve. Lijevi režimi spomenutih država za Boltona predstavljaju rasadnike komunizma protiv kojega treba djelovati kako bi se zaštite vrijednosti slobodnog svijeta. Riječ je ujedno o državama koje su svojevrsni repovi iz Hladnoga rata te podsjetnik na neuspjelo američko suzbijanje komunizma u južnoj hemisferi. Na vlasti u Nikaragvi je lijeva Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja (Sandinisti) protiv koje se SAD borio financirajući kontre, desne antikomunističke skupine (iz toga vremena je poznati Iran-Kontra skandal).

Uzevši sve navedeno u obzir, jasno je da SAD računa na Brazil kao vojnog saveznika u slučaju sukoba sa Venezuelom (obzirom da su za Amerikance sve opcije na stolu) te saveznika u borbi protiv bastiona i džepova radikalne ljevice u Latinskoj Americi. Preostaje pratiti razvitak situacije u Venezueli, da li će Čavisti tj. Bolivarci, predvođeni Madurom, stupiti sa vlasti ili će situacija eskalirati u građanski rat, nakon čega je vojna intervencija SAD-a i Brazila izuzetno izgledna. Doduše, nije poznato računa li SAD na Brazil kao vrh svojeg koplja ili će početni vojni napad na Venezuelu izvršiti samo SAD (najvjerojatnije predvođen četvrtom mornaričkom flotom, uz podršku specijalnih postrojbi), a uz potporu, logistiku i diplomatsko savezništvo Brazila.

Zaključak

Dolazak Bolsonara na kormilo najmnogoljudnije latinoameričke države ima potencijal dugoročno izmijeniti percepciju Južne Amerike kao lijevog kontinenta. To bi bio put oslobođenja mnogih naroda Latinske Amerike od korupcije, državne represije nad poduzetnicima i stranim ulagačima, odnosno otvaranja jednakih šansi za svaku osobu da izađe iz siromaštva. Ukoliko Bolsonarovo vodstvo učini Brazil uspješnom pričom (succsess story), postoji jedinstvena prilika da se gotovo cijela Južna Amerika, izuzev bastiona najtvrđe ljevice, zauzme za pro-američku, pro-tržišnu i pro-atlantsku geopolitičku poziciju. U tom pogledu, cijeli kontinent ima perspektivu individualne slobode u kojoj slobodno tržište stvara poduzetničku inicijativu. Sve karte su u rukama brazilskog Tropskog Trumpa, zaključuhe Hittner za portal Centra za javne politike i ekonomske analize