Analize

Zdeslav Šantić poručuje
Približavanje plaća onima na Zapadu te jačanje institucija glavni su faktori koji mogu primjetnije smanjiti odlazak stanovništva na rad u inozemstvo, zaključak je istraživanja koje je prošloga tjedna objavio briselski think-tank Centar za ekonomske i političke studije (CEPS).

U istraživanju naslovljenom “Mobilni radnici Europske unije: Izazov za javne financije?” autori Cinzia Alcidi i Daniel Gros razmatraju trenutne trendove u mobilnosti radne snage unutar Europske unije i izazove s kojima se suočavaju države iz kojih radnih snaga odlazi.

Istraživanje navodi kako je u EU u posljednjih 10 godina mobilnost radnika značajno porasla. Dok se 2007. tek 2,5 posto radnika iselilo, 2017. je udjel mobilnog radno aktivnog stanovništva Unije porastao na 3,8%. Povećanje mobilnosti europskih radnika rezultat je dva faktora, navodi CEPS. Prvi je proširenje EU-a na istok u dva vala, a mobilnost se posebno povećala nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u članstvo 2007. No, osim u smjeru istok-zapad, posljednjih godina zabilježena je i mobilnost radne snage iz južnih članica Unije prema sjevernima, uslijed dužničke krize i rasta nezaposlenosti.

Posljednji podaci na koje se poziva CEPS pokazuju da Rumunjska, Litva i Hrvatska imaju najveći udjel radne snage koja radi u inozemstvu, daleko iznad europskog prosjeka. Gotovo 20% Rumunja zarađuje u drugim članicama EU-a, u Litvi je taj udjel na 14,8%, a u Hrvatskoj na 13,9 posto. Za domaće ekonomiste ovakvi podaci nisu iznenađenje. “Pojačano iseljavanje posljednjih nekoliko godina bilo je očekivano. Iskustva drugih novih članica EU pokazala su kako se nakon pristupanja EU i otvaranja tržišta rada, snažno povećalo iseljavanje. U slučaju Hrvatske, problem iseljavanja je dodatno potenciran slabim gospodarskim pokazateljima.

Hrvatska je imala jednu od najdužih recesija u Europi, trajala je šest godina. Istovremeno, i nakon početka oporavka, dinamika rasta ostala je nedovoljna da rezultira približavanje Hrvatske prosjeku gospodarskog razvoja EU. Danas je Hrvatska, poslije Bugarske, najnerazvijenija zemlja”, ističe ekonomist OTP banke Zdeslav Šantić. Razlozi razmjerno visokog udjela radno sposobnog stanovništva koji prebiva u ostalim državama članicama, osim recentnih kretanja, imaju svoju povijesnu dimenziju još iz 20 stoljeća, dodaje Zrinka Živković Matijević, direktorica Ekonomskih i financijskih istraživanja Raiffeisen banke.

Zamagljene perspektive
“Ubrzani odljev radno sposobnog stanovništva osobito je izražen s otvaranjem jedinstvenog europskog tržišta od 2013., koji je dodatno pojačan dubokom recesijom u Hrvatskoj. Ipak, s izlaskom iz krize migracije, odnosno emigracija iz Hrvatske osobito radno sposobnog stanovništva nije se smanjila, već dapače ubrzala. Motivi migracija mogu biti različiti – od razlike u visinama dohotka (plaća), preko prilika za zapošljavanje do strukturnih čimbenika”, naglašava Živković Matijević. Strukturni čimbenici predstavljanju kvalitetu institucija i standard koji uključuje zadovoljstvo životom u određenoj državi i očekivanja budućih perspektive (prosperitetna očekivanja), pojašnjava ta analitičarka.

“Upravo potonji čimbenici – slabo institucionalno okruženje i (nepovoljna) očekivanja glede budućeg ekonomskog prosperiteta (kvaliteta obrazovanja, zadovoljstvo i povjerenje u politike, buduće prilike nadolazećih naraštaja) – najčešći su motivi migracija visoko obrazovnih građana određene države. U tom kontekstu ne iznenađuje da su države najviše pogođene emigracijom upravo one s najnižim Indeksom društvenog napretka. Primjetno ja da je za Hrvatsku najkritičniji podindeks Prilika (Oportunity sub-index) koji obuhvaća obrazovanje, osobni izbor, jednakost i uključenost i odgovara na pitanje ‘Postoje li prilike za poboljšanje pozicije pojedinca u društvu?’. S druge strane, visina primanja i socijalne povlastice vrlo često glavni su motiv migranata nižih vještina i nižeg obrazovanja”, naglašava Živković Matijević.

Što se tiče konvergencija plaća, činjenica je da je Hrvatska na samom početku tranzicijskog procesa imala razmjeno visoku bazu odnosno višu usklađenost plaća s EU u odnosu na druge nove članice, slijedeći jedino Sloveniju, ističe analitičarka RBA. “U međuvremenu dinamika rasta plaća i standarda mjerenom paritetom kupovne moći u drugim državama se od 2004. znatno povećala dok se BDP mjeren paritetom kupovne moći u odnosu na prosjek EU 28 zadržava na približno istoj razini (oko 60% prosjeka EU), stagnira odnosno komparativno zaostaje”, naglašava Živković Matijević.

Koliko su konvergencija plaća s jedne, te kolokvijalno rečeno “uređenost države” s druge strane bitni za zaustavljanje iseljavanja govore i primjeri Češke i Slovenije. Svega 1,8 posto čeških građana radi u drugim članicama, kao i tri posto Slovenaca. “Češka ima najvišu stopu zaposlenosti u EU, snažnu konvergenciju plaća i realnog dohotka prema razvijenim starim državama, te jače i kvalitetnije institucionalno okruženje. I prema Indeksu društvenog napretka stoji znatno bolje no Hrvatska”, pojašnjava Zrinka Živković Matijević.

Obrnut smjer
Šantić dodaje kako je dinamičan rast gospodarstva u regiji srednje i istočne Europe posljednjih godina imao za posljedicu da su se migracijski trendovi preokrenuli u pojedinim gospodarstvima i zabilježen je povratak dijela radne snage sa Zapada na Istok. “Naravno, da je dinamičan gospodarski rast te povećanje produktivnosti u promatranim zemljama pratilo i povećanje plaća, odnosno njihovo približavanje razinama u zapadnoj Europi”, kaže Šantić.

Nažalost, kod Hrvatske problem iseljavanja nije posljedica samo trenutnih gospodarskih trendova, dodaje Šantić koji kaže kako visoka percepcija korupcije i nepotizma, neefikasne državne institucije, velik značaj države u ukupnim gospodarskim kretanjima te slaba transparentnost u javnom sektoru dodatno potiču mlade da odu. “Kada govorimo iseljavanju mladih, valja spomenuti faktor izostanka strategije stambenog zbrinjavanja. Još ne postoji uređeno tržište najma, već mladi imaju isključivo mogućnost kupnje nekretnine kroz višegodišnje zaduživanje. I Vladine mjere usmjerene su isključivo prema poticanju kupnje nekretnina kroz zaduženje”, upozorava Šantić.

Zanimljiv detalj u CEPS-ovom istraživanju tiče se udjela fakultetski obrazovanih među mobilnim radnicima. Iako se često provlači teza da je visoko obrazovanima “najlakše otići van”, istraživanje pokazuje da to baš nije tako, posebice u slučaju novih članica kojima pripada i Hrvatska. Dok je na toj ljestvici vodeća Francuska, gdje više od 60% iseljenih čini fakultetski obrazovano stanovništvo, Hrvatska je s 20% pri dnu, ispred Portugala i Rumunjske, a iza Bugarske. Drugim riječima, glavninu iseljenih čini niže obrazovano stanovništvo, piše Poslovni dnevnik.

Analitičari 
Hrvatska u robnoj razmjeni s Kinom bilježi znatan deficit koji je u 2018. iznosio 670 milijuna eura, ali se u makroekonomskim analizama HGK-a s tim u vezi naglašavaju dvije činjenice.

Ponajprije, taj deficit je približno dvaput manji nego prije 10 godina, pri čemu je došlo i do znatnog povećanja izvoza i do osjetnog pada vrijednosti uvoza, po čemu se Hrvatska izdvaja među drugim zemljama Srednje i Istočne Europe. Takvom kretanju uvoza znatno je doprinijela kriza u Hrvatskoj i osjetan pad domaće potražnje, ali je pozitivan rezultat ipak bilo popravljanje vanjskotrgovinskog salda s Kinom.

Kao drugu činjenicu iz Komore ističu da je Kina najveći globalni izvoznik, godinama orijentirana na povećanja svog izvoza, pa je stoga teško očekivati da Hrvatska s Kinom ostvaruje ujednačene vrijednosti izvoza i uvoza, naročito kod toga kad s nekim daleko manjim, susjednim zemljama ostvaruje i znatno veće iznose deficita. Primjerice deficit u našoj trgovini s Mađarskom lani je iznosio 1,3 milijarde eura, sa Slovenijom 1,03 mlrd. eura, a s Austrijom 690 milijuna eura.

Direktor Komorinog Sektora za financijske institucije i ekonomske analize Zvonimir Savić ističe i da se Kina u svom brzom razvoju sve više orijentira na uvoz, a povećava se i kupovna moć, pa izvozne mogućnosti postoje, dok buduće kretanje izvoza prema Kini ovisi od tri stvari: Konkurentnost proizvoda, sposobnosti poduzetnika te snazi gospodarske diplomacije, piše Poslovni dnevnik.

“Međutim, kako se u Hrvatskoj i nadalje oporavlja ukupna potražnja koja utječe na daljnji ‘oporavak’ uvoza, teško je očekivati pozitivne trendove u smanjivanju deficita s Kinom u nekom srednjoročnom razdoblju”, kaže Savić. S obzirom na prošlogodišnju vrijednost izvoza od 133 milijuna eura, njegov porast od navedenih 500 do 600 milijuna eura također se ne očekuje u duljem razdoblju, kao ni značajniji doprinos prehrambene industrije, koja i sada čini tek manji dio izvoza prema Kini, pri čemu su na prvom mjestu prehrambeni proizvodi za bebe i dojenčad (oko 1,2% ukupnog izvoza), a ograničenja za prehrambenu industriju predstavljanju potrebne količine, udaljenost i troškovi transporta.

Naravno, postoji velik prostor za povećanje izvoza vina i ostalih ekskluzivnijih i specifičnih proizvoda, ali ni oni ne mogu imati znatan utjecaj na povećanje vrijednosti ukupnog izvoza prema Kini. Usto, kako se za prehrambenu industriju, počevši od mliječne stvorio nov izvozni prostor, otvaranje kineskih vrata uvozu najvidljivije učinke može na ekonomiju donijeti kroz povećanje domaće proizvodnje i zaposlenosti. I tu leže veliki izazovi jer sve ovisi o pitanju tko će, primjerice, viškove u proizvodnji mlijeka iskoristiti.

Po proizvodnji mlijeka Hrvatska je samodostatna tek oko 52%, a po mišljenju Branka Bobetića iz Croatiastočara, to nužno ne mora biti prepreka jer je EU neto izvoznik, što znači da se na unutarnjem tržištu među članicama mjesečno razmijeni cca 6 milijuna tona mlijeka za preradu.

U Francuskoj koja je na drugom mjestu EU po proizvodnji mlijeka, za njezine je proizvođače rade kalkulacije najpovoljnijeg načina transporta + proizvoda visoke dodane vrijednosti u Kinu, a zanimljivo, brodski i avionski prijevoz padaju u drugi plan, te je težište na željezničkom. I Talijani su dobar primjer jer su poznati po jakom udruženju čije su članice dijelom i uvoznici polutrajnih sireva od kojih preradom dobivaju kao izvozni proizvod visoke dodane vrijednosti tvrdi sir. I izvoze ga u Kinu, piše Poslovni dnevnik.

Analiza prošloga tjedna DW
Grčka je postala članica inicijative 16+1, čiji se sastanak na vrhu održao u Dubrovniku. Hrvatska očekivanja od ove inicijative su velika.

Ono o čemu se puno špekuliralo uoči sastanka na vrhu Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe, službeno je potvrđeno u petak (12.4.) u Dubrovniku: Grčka je postala članica inicijative 16+1, čime ona mijenja ime u 17+1. Na samitu inicijative sudjelovao je i grčki premijer Alexis Tsipras. Inače, Kinezi su od 2009. do danas u Grčku uložili više od pet milijardi eura – više nego bilo koja druga država.

Ova inicijativa je utemeljena 2012. sa ciljem poticanja poslovnih i investicijskih odnosa između Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe. Za Kinu su te zemlje od posebne važnosti zbog provedbe njezinog mega-projekta „Jedan pojas, jedan put”, poznatog i kao „Novi put svile”, u okviru kojeg su predviđene milijardske investicije u luke, ceste, pruge, telekomunikacijske mreže i aerodrome.

Kina je u zadnjih deset godina već uložila više milijardi dolara u zemlje na istoku i jugoistoku Europe. Najviše novca je otišlo u Srbiju: više od deset milijardi dolara. Na drugom mjestu je Mađarska (oko 4 milijarde), a na trećem Poljska s oko tri milijarde.

Jesmo li naivni?

Vodeći predstavnici europskog i njemačkog gospodarstva kritizirali su naivnost Europe u odnosima s Kinom te političarima predbacili nedostatak smjernica i vizija glede razvoja europskog gospodarstva, piše u nedjelju dnevnik Bild am Sonntag. Pierre Gattaz, predsjednik lobističke organizacije Business Europe koja u Bruxellesu zastupa interese 40 gospodarskih udruga iz cijele Europe,  ponovio prijašnji zahtjev poduzetnika za izjednačavanje investicijskih uvjeta u Kini i Europskoj uniji i pronalaženje zajedničkih europskih smjernica.

U zajedničkom intervjuu i predsjednik Saveza njemačkih industrijalaca (BDI) Dieter Kempf je upozorio na naivnost u odnosima s Kinom. Oba predstavnika gospodarskih udruga predbacila su političkoj eliti EU-a nedostatak vizija i smjernica kad je u pitanju gospodarstvo.

U Dubrovniku su se okupili najviši predstavnici zemalja članica, među kojima i premijerka Srbije Ana Brnabić, sjevernomakedonski premijer Zoran Zaev, crnogorski premijer Duško Marković i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. I oni su ovaj skup iskoristili za bilateralne razgovore s predstavnicima kineskih poduzeća i dogovaranje novih poslova, u prvom redu u izgradnji infrastrukture.

Hrvatska je do sada ostvarila relativno skromne kineske investicije u vrijednosti od 0,69 milijardi dolara, ali nakon ovog skupa očekivanja su velika. Hrvatski mediji su već danima u pravoj euforiji zbog visokih gostiju iz Pekinga: pored detaljnih izvještaja o jelovniku na službenim večerama i programu za dame, prenose se i najave velikih kinesko-hrvatskih projekata.

Kroatien China Andrej Plenkovic Li Keqiang (picture-alliance/AP Photo/D. Bandic)
Li Keqiang i Andrej Plenković: velika očekivanja od gostiju iz Pekinga

Stvara se dojam da se u Kinezima vide spasitelji posrnulog domaćeg gospodarstva. Izgradnja Pelješkog mosta i prije zadanog roka? Bez problema. Velike investicije u hrvatske ceste i pruge? Već dogovoreno. Hrvatski poljoprivredni proizvodi na kineskom tržištu? Također potpisano.

A kruna svega je moguće spašavanje brodogradilišta Uljanik. Navodno je, prenose hrvatski mediji, kineski premijer osobno, nakon što je bio upoznat s problemima Uljanika, u srijedu u četiri sata ujutro (!) nazvao vodstvo kineskog brodogradilišta CSIC. Sada se Uljanik može nadati da bi u CSIC-u mogao dobiti novog strateškog partnera. O tome će konkretno biti govora na sastanku predstavnika tih tvrtki u ponedjeljak (16.4.) u Zagrebu.

Ostaje da se vidi koliko će od svega biti ostvareno. Kritičari upozoravaju da dogovoreni poslovi s Kinezima često ne dožive realizaciju te da se ne radi uvijek o direktnim ulaganjima, nego i o kineskim kreditima koje jednog dana treba i vratiti.

Usporedo s političkim sastankom na vrhu u Dubrovniku je održan i poslovni forum na kojem je sudjelovalo oko 1.000 predstavnika tvrtki i banaka iz Kine i Europe. Aktivirana je i nova internetska platforma za koordinaciju kontakata između malih i srednjih poduzeća.

Kao i prethodno na samitu EU-Kina u Bruxellesu, Li Keqiang je i u Dubrovniku obećao veće otvaranje kineskog tržišta za europske proizvode i ulaganja. A da ne bi još više naljutili ionako sumnjičavi Bruxelles, koji strahuje da bi inicijativa 17+1 mogla unijeti razdor u EU, sudionici sastanka u Dubrovniku su najavili da će sve sklopljene ugovore dati najvišim tijelima EU-a na uvid, piše DW

Što je Li rekao u Dubrovniku?

“U Bruxellesu smo postigli konsenzus s europskim čelnicima i došli do zajedničkog priopćenja, a ovaj summit je dodatni korak koji se temelji na tom postignuću”, kazao je Li u Dubrovniku.

Li je kazao da će jedni druge tretirati otvoreno, transparentno, zajednički raditi i surađivati na tržišnim načelima s ciljem stvaranja projekata koji će biti na obostranu korist. Zapad strahuje da jačanje kineskog ekonomskog utjecaja dovodi i do osnaživanja političke moći Pekinga nad pojedinim državama. Primjer toga je baš Atena koja je 2017. u Ujedinjenim narodima blokirala europsku kritiku stanja ljudskih prava u Kini, nedugo nakon što je ta azijska država preuzela najveću grčku luku Pirej.

Li je na završnoj konferenciji istaknuo kako Kina “poštuje europske zakone, pravila i standarde kada radi u Europi”, te da isto čini u zemljama 17+1 koje su izvan tog saveza.

“To pokazuje da zajedno radimo za multilateralizam i slobodnu trgovinu”, rekao je kineski premijer i dodao kako “vjeruje da će njihova suradnja pridonijeti uravnoteženom razvoju u Europi”.

Analiza RBA
Bruto inozemni dug Hrvatske prošle je godine iznosio 38.8 milijardi eura, što je smanjenje za oko 1.4 milijarde eura, pokazuju podaci HNB-a.

Time se nastavio trend inozemnog razduživanja domaćih sektora, kažu analitičari RBA.

Na mjesečnoj razini, u odnosu na studeni prošle godine, inozemni je dug krajem prosinca bio manji za 620 milijuna eura, ili za 1,6 posto, a rezultat je to smanjenja zaduženosti središnje banke (povećanje međunarodnih pričuva rezultiralo je poboljšanjem inozemne pozicije središnje banke) te smanjenja obveza ostalih domaćih sektora i izravnih ulaganja.

Najviše je tome doprinijelo smanjenje vanjske zaduženosti javnog sektora, dug opće države se, naime, smanjio za 5.6 posto. Nastavak povoljnih fiskalnih kretanja u prošloj godini rezultirali su smanjenjem inozemnog duga opće države te razmjerno većom usmjerenošću države ka financiranju na domaćem tržištu, napominju analitičari.

Razlog smanjenju duga je I nastavak razduživanja ostalih domaćih sektora koji su smanjili svoje obveze za 122 milijuna eura. Ta su kretanja najvećim dijelom rezultat razduživanja u segmentu privatnih poduzeća.

Financijski sektor odnosno banke povećao je, pak, svoj inozemni dug na mjesečnoj i godišnjoj razini. To potvrđuje da je trend razduživanja banaka, koji je na godišnjoj razini neprekidno trajao od svibnja 2012. godine, u prosincu prošle godine zaustavljen, naglašavaju analitičari RBA.

Povećanje inozemnog duga bankarskog sektora rezultiralo je i povećanjem udjela duga tog sektora u ukupnom bruto inozemnom dugu.

Iako je Hrvatska u 2018. smanjila razinu inozemne zaduženosti, analitičari RBA naglašavaju da visina inozemnog duga i dalje jasno upozorava na i dalje prisutnu visoku razinu vanjske ranjivosti, zaključuju iz RBA.

Analiza tjedna
Cijene nafte na svjetskim tržištima porasle su prošloga tjedna, peti puta za redom. Dosegnule su najviše razine od studenoga prošle godine zbog dobrih pokazatelja američkog gospodarstva i sukoba u Libiji

U Londonu se trgovalo po cijenama višim za gotovo 3 posto, a u SAD-u po cijenama višim za gotovo pet posto. Poticaj cijenama pružili su bolji pokazatelji američkog tržišta rada, otvoreno je 196 tisuća novih radnih mjesta, što je više nego li se očekivalo.

Ti su podaci ublažili strahovanja od prebrzog usporavanja rasta najvećeg svjetskog gospodarstva, a time i od slabljenja potražnje za energentima. Podršku cijenama pružila je  nada ulagača u trgovinski dogovor SAD-a i Kine tj. u završetak carinskog rata, koji je cijelu prošlu godinu rušio dva najveća gospodarstva. Naime, Donald Trump je rekao kako su dvije zemlje blizu dogovora,  kako bi on mogao biti zaključen u roku od četiri tjedna.

Drugi razlog povišenju cijena je i  smanjena proizvodnja OPEC-a na 1.2 milijuna barela na dan. Razlozi su I sankcije Venezueli I Iranu, što dodatno ograničava ponudu na tržištu. Sukob u Libiji mogao bi dodatno smanjiti opskrbu.

S druge strane, rast cijena nafte ograničen je zbog usporavanja rasta najvećih svjetskih gospodarstva, što bi moglo izazvati slabljenje potražnje za naftom, ali i zbog rekordne proizvodnje u SAD-u. Naime, prošli tjedan je proizvodnja nafte u SAD-u dosegla 12.2 milijuna barela dnevno, što je do sada najviša razina proizvodnje jedne zelje u svijetu. Uz to, povećan je I broj aktivnih naftnih bušotina u toj zemlji.

Zbog očekivanja da će ove godine cijene nafte oslabiti u odnosu na lani, dio proizvođača planira srezati proizvodnju. No, ako cijene nafte dodatno porastu, te planove bi mogli i odgoditi.

Sedamdeseta obljetnica
 NATO slavi 70. rođendan i zemlje članice se svađaju. U središtu pozornosti je ponovno SAD – Amerikanci su se okomili na Tursku zbog posla s Rusima oko nabavke oružja, ali i na Njemačku zbog premalih izdvajanja za obranu.

Zamjenik američkog predsjednika Mike Pence ponovio je kritike iz Bijele kuće na račun Njemačke – on je još jednom kritizirao njemačke obrambene izdatke i ukorio je Njemačku zbog suradnje s Rusijom oko gradnje plinovoda Nord Stream 2 (Sjeverni tok 2).

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas odbacio je kritike vezane uz budžet savezne vlade: „Znam da je drugima ponekad teško shvatiti našu budžetsku proceduru. Ali mi smo se jasno obvezali da ćemo investirati više novca u obranu, i mi ćemo ispuniti obećanje”, rekao je Maas. Šefovi država i vlada zemalja NATO-a 2014. su se dogovorili da bi se sve članice Saveza do 2024. trebale povećati izdatke za obranu na visinu od 2% BDP-a. Njemačka je do 2024. obećala da će te izdatke povećati – ali na 1,5%.

Za sada je potpuno nejasno kako savezna vlada želi ostvariti to obećanje. Sudeći po posljednjem godišnjem izvještaju NATO-a, njemački izdaci su u protekloj godini iznosili 1,23% BDP-a. Srednjoročno planiranje, sudeći po navodima Ministarstva obrane u Berlinu, predviđa povećanje na 1,26% do 2023. Po tome bi onda vojni izdaci u samo godinu dana (od 2023. do 2024.) trebali porasti za dvoznamenkasti milijardski iznos – ukoliko se doista želi ostvariti zadani cilj, piše DW.

Članstvo u Savezu jest i pitanje novca i pri tome se često miješaju članarina i ulaganje u obranu, komentira analitičar Tabak za DW.

„Jedini koji u javnoj sferi tih 2% BDP-a tumači kao davanje Savezu je američki predsjednik Donald Trump“, za DW kaže analitičar portala Obris.org Igor Tabak. Naime, Hrvatska je u prošloj godini za članstvo platila nešto više od 31 milijuna kuna, dok se 2% BDP-a odnosi na izdvajanja za vlastitu obranu. Riječ je o cilju koji su članice postavile 2014. godine u Cardiffu.

Vladajući su se tako pohvalili da su izdvajanja skočila s 1,3 na 1,71 posto, što je gotovo nadomak cilja, no upravo je Tabak upozorio da se radi tek o nešto kreativnijem računanju: „Prije dva tjedna NATO je objavio nove podatke koje su mu podastrle članice. Hrvatska je promijenila metodologiju u zadnjih godinu dana i to se sada vidi kroz te podatke. Formalno je podignula iznos za taj glavni kriterij dostizanja 2%, ali bez neke reforme ili ozbiljnog povećanja izdvajanja za obranu.” Jednostavno rečeno, Hrvatska je u sumu izdvajanja ubacila i isplate mirovina djelatnih vojnih osoba, ali i branitelja.

Tabak objašnjava da je to na tragu same sugestije Saveza, ali i da Hrvatska praktično ne razlikuje vojsku iz Domovinskog rata i vojsku nakon njega. „No za razliku od veterana domovinskog rata, koji imaju brojna prava i poseban zakon, mirovine poslijeratnih vojnika su bitno manje darežljive, kao što su i sva druga socijalna i profesionalna prava aktualne vojske bitno skromnije regulirana. Iako formalno nema razlike, ona se vidi u praksi. I baš zbog toga Hrvatska je do sada radila razliku u izvještavanju za NATO“, navodi analitičar. Za lakše razumijevanje kažimo da je prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na 31. siječnja isplaćivano 15.108 mirovina djelatnih vojnih osoba u prosječnom iznosu od 3.780 kuna. I, još važnije, isplaćivano je 71.213 mirovina branitelja u prosječnom iznosu od 5.742. kune.

„Samo su dvije članice koje su imale rat nakon Drugog svjetskog rata na svom prostoru. Jedino su Slovenija i Hrvatska imale opću mobilizaciju“, objašnjava analitičar Tabak. Samim time, u jednom trenutku imale su značajno veći udio vojnika u općoj populaciji. „Kao što je Hrvatska iz Ministarstva obrane izdvojila veteranska pitanja u posebno ministarstvo, na isti način su se donedavno tretirala vojna izdvajanja prilikom izvještavanja za NATO. Riječ je o velikim blokovima i stanovništva i novca koji mogu iskriviti cijeli pogled na temu i zato su do sada bili izdvajani, iako su bili dopušteni.”

Zapravo, napuhavanjem izdvajanja uračunavanjem braniteljskih mirovina, otežavaju se dosizanja drugih kriterija. Suma je s 4,9 skočila na 6,5 milijardi kuna. „Kako je dignuta cjelina proračuna, tako je dignuta i kvota koja bi trebala biti uložena u modernizaciju. U istom tom Cardiffu je preporučeno da bi 20% uloženoga trebalo odlaziti na modernizaciju. A imali smo velikih problema s dostizanjem tih 20% dok su se konzervativnije računala ulaganja u obranu. Kako smo skočili na listi ukupnih izdvajanja, tako smo automatski pali na listi modernizacijskih izdvajanja. Tu smo sada na samom dnu Saveza“, zaključuje Tabak. Bugarska, na primjer, ne uključuje mirovine u izvješća za NATO, piše DW.

Američka vlada ostaje vjerna kursu konfrontacije u odnosu na druge partnere u NATO-u: predsjednik Donald Trump već je u više navrata u prošlosti izrazio sumnje hoće li SAD u slučaju napada na nekog europskog partnera doista pružiti bezuvjetnu vojnu podršku. Zbog ljutnje oko (po njegovom mišljenju) preniskih obrambenih izdvajanja zemalja poput Njemačke, Trump je čak prijetio povlačenjem SAD-a iz NATO-a.

I njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen ponovno je odbacila američke kritike i naglasila kako će se Njemačka držati obećanja NATO-u o porastu vojnih izdvajanja. Savezna vlada je do 2024. obećala izdvajanja od 1,5% BDP-a, a nakon toga i daljnji porast. I toga se držimo, napisala je von der Leyen u članku koji je objavila u istu Passauer Neue Presse.

Istovremeno je ministrica upozorila i na „korekcije” budućeg obrambenog budžeta. „Dobro je da će u 2020. budžet ponovno porasti, na otprilike 45 milijardi eura, što je preko 1,3% BDP-a. Ali planirani rast za godine koje slijede nakon toga još uvijek nije dovoljan. Tu se stvari moraju mijenjati, i promijenit će se.”

Von der Leyen je naglasila da se pritom ne smije samo gledati na obrambene izdatke. „Njemačka je zemlja koja na raspolaganje stavlja drugi najveći broj vojnika za trupe NATO-a, u ovoj godini i 2023. predvodimo postrojbe za brze intervencije, kod nas je stacionirano srce nove NATO-ove logistike, u Ulmu, a dajemo doprinos i na puno drugih polja.”

Ali američki dopredsjednik Pence nije se na rođendanskom partyju zaustavio na napadima na Njemačku. U nemilost Washingtona pala je i Turska. Svađa dviju zemalja vrti se oko turske kupovine jednog spornog ruskog sustava za proturaketnu obranu. Uoči sastanka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a u Washingtonu, SAD povećava pritisak na Ankaru – ali Turska i dalje nepokolebljivo stoji iza posla s Moskvom.

Mike Pence je rekao: „Turska mora izabrati: želi li biti odlučujući partner najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti čovječanstva, ili želi riskirati sigurnost tog partnerstva, i to donošenjem neodgovornih odluka koje potkopavaju taj savez?” Ukoliko Turska doista kupi sustav S-400, ta zemlja riskira isključenje iz programa F-35 koji se tiče borbenih zrakoplova, dodao je Pence.

Na odgovor nije trebalo čekati dugo. „Sjedinjene Države moraju birati – žele li ostati turski saveznik ili žele riskirati naše prijateljstvo sklapanjem saveza s teroristima, čime potkopavaju obranu svog NATO-partnera od njegovih neprijatelja”, napisao je na Twitteru turski dopredsjednik Fuat Oktay.
On je pritom ciljao na podršku SAD-a kurdskoj miliciji YPG na sjeveru Sirije. Ankara u YPG-u vidi ogranak zabranjene kurdske Radničke stranke PKK. Po navodima iz njegovog ministarstva, američki šef diplomacije je na jednom sastanku u Washingtonu upozorio svog turskog kolegu Mevlüta Cavusoglua da bi samovoljne vojne operacije Turske na sjeveru Sirije „mogle imati potencijalno katastrofalne posljedice”.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ponovno je zaprijetio da će vojno napasti YPG. Američki predsjednik Trump u siječnju je zaprijetio Turskoj gospodarskim uništenjem, ukoliko ta zemlja napadne Kurde u Siriji. Turska je ponovno jasno odbacila američke zahtjeve da Ankara odustane od kupovine ruskog proturaketnog sustava. “Deal oko S-400 je zaključen, mi se iz njega nećemo povući”, kazao je Cavusoglu. Šef diplomacije u Ankari pritom ne smatra da će se Turska zbog toga morati automatski odreći američkih borbenih zrakoplova F-35. Ruski sustav s-400 ne mora nužno biti kompatibilan s NATO-ovim sustavima, dodao je. I naglasio kako se kod ruske opreme radi o obrambenom sustavu za turske potrebe.

Cavusoglu je upozorio SAD i da ne stavlja Tursku u situaciju u kojoj mora birati – između dobrih odnosa s Rusijom i SAD-om. Primjer Ukrajine je pokazao kamo to može dovesti, napomenuo je Cavusoglu, misleći pritom na tamošnji građanski rat.

Usprkos očiglednom nejedinstvu unutar Sjevernoatlantskog saveza, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg svejedno je prigodničarskim floskulama obilježio rođendan Saveza – ali one su djelovale ipak neuvjerljivo: „Uvijek iznova su Europa i Sjeverna Amerika zajedno i pod istom zastavom služile miru i demokraciji”, kazao je Stoltenberg. Naglasivši pritom kako saveznici i dalje stoje jedni uz druge – kako bi se suočili s izazovima današnjeg vremena, piše DW.

Izvješće Markita
Mjesečno izvješće o londonske tvrtke Markit, o aktivnostima u gospodarstvu eurozone, pokazuju stagnaciju rasta zbog pada u proizvodnom sektoru.

Indeks menadžera nabave bio je u privatnom sektoru nepromijenjen, a konačni PMI potvrđuje slabašan završetak prvog tromjesečja. To se dogodilo u protekle četiri godine samo krajem prošle I početkom ove. Na to su utjecali problem u automobilskoj industriji zbog novih regulative glede emisija štetnih plinova te prosvjedi žutih prsluka u Francuskoj.

U Markitu pritom ističu veliku razliku u rezultatima proizvodnog i uslužnog sektora. Pad je rezultat slabljenja domaće i inozemne potražnje, tumače u londonskoj tvrtki, ističući najveći pad novih narudžbi u industriji u ožujku od kraja 2012. godine.

Industrijska potražnja snažno je pala I u njemačkom gospodarstvu. Podaci pokazuju potonuće od 4.2 posto u odnosu na prošlu godinu što je najslabiji rezultat u gotovo šest godina. Ovo se podudara s prepolovljenim prognozama za njemačko gospodarstvo što su danas objavili IFO institut, IWH institut I DIW institut. Prognoza rasta sada iznosi manje od 1 posto BDP-a.

Najlošiji je rezultat u istraživanju ipak zabilježila Francuska čiji PMI pokazuje pad aktivnosti u prošlom mjesecu, nakon blagog rasta u veljači. U Španjolskoj i Italiji aktivnosti su pak porasle najsnažnijim tempom u šest odnosno deset mjeseci, napominju u Markitu.

Analiza RBA
Na kraju prošle godine ukupni dug opće države bio je 283 milijardi kuna, što je smanjenje za 0.5 posto u odnosu na kraj 2017. godine, pokazuju podaci koja je objavio HNB.

Analitičari Raiffeisenbank Austria (RBA) u analizi najnovijih (revidiranih) podataka središnje banke ističu da podatci za prosinac 2018. potvrđuju nastavak pada udjela ukupnog javnog duga u BDP-u i četvrtu godinu za redom (za 3,7 postotna boda u odnosu na kraj 2017

Iz RBA pritom izdvajaju nekoliko ključnih čimbenika koji su išli u prilog relativnom smanjenju javnog duga u prošloj godini. Nastavljaju, u okruženju visoke razine likvidnosti i nastavku razdoblja niskih kamatnih stopa poboljšani uvjeti zaduživanja na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu doprinijeli su smanjenju kamatnih stopa, čime su smanjeni izdaci za kamate te je poboljšana i ročna struktura duga.

Na iznos nominalnog duga utjecao je tečaj kune u odnosu na euro, ali I solidnog gospodarskog rasta od realnih 2.6 posto BDP-a.

Inozemni dug opće države je krajem prošle godine iznosio je 102,9 milijardi kuna, što je u odnosu na kraj 2017. godine smanjenje za 8,5 milijardi kuna, ili za 7,7 posto, dok je istodobno unutarnja komponenta javnog duga porasla za nešto više od četiri posto ili za gotovo sedam milijardi kuna, na 179,9 milijardi kuna.

Na ukupna kretanja javnog duga ponajviše utječe središnja država, koja je prošle godine povećala unutarnji, a smanjila inozemni dug.

Središnja je država istodobno povećala zaduženje na domaćem tržištu te je njen unutarnji dug krajem prošle godine iznosio 175,3 milijarde kuna, što je 6,7 milijardi kuna više nego krajem 2017. godine.

Analitičari RBA procjenjuju da bi, s obzirom na predviđeni nastavak gospodarskog rasta u ovoj godini (iako nešto sporijom dinamikom), udio javnog duga u BDP-u mogao nastaviti s padom. Dodaju kako će i očekivanja od turističke (pred)sezone djelovati u smjeru solidnog punjenja proračuna. Uz zadržavanje rasta primarnih rashoda ispod rasta nominalnog BDP-a, ta će kretanja svakako pozitivno utjecati na statistiku javnog duga, napominje se u analizi.

Analiza HGK
 Cijene nafte približile su se u srijedu na međunarodnim tržištima razini od 70 dolara, poduprte koordiniranom smanjenom opskrbom iz vodećih proizvođača i smanjenim izvozom iz Irana zbog američkih sankcija.

Posljednjih tjedan dana globalne cijene nafte pokazuju pozitivan trend odnosno rast. Svjetska tržišta su u plusu, dok se cijena sirove nafte Brent na londonskoj burzi trenutno kreće u rasponu od 68,00 do 69,90 dolara po barelu. Tako je jutros startna cijena trgovanjem sirove nafte Brent počela na 69,47 dolara po barelu, što je 0,14% više u odnosu na zaključnu jučerašnju cijenu te rast od 3,04% u odnosu na jučerašnju početnu cijenu. Promatrajući mjesečna kretanja, cijena sirove nafte Brent porasla je za 5,77%.

Na američkome tržištu cijena sirove nafte WTI također pokazuje pozitivna kretanja bez velikih oscilacija. Jutros je trgovanje započelo na 62,94 dolara po barelu, što predstavlja lagani porast od 1,80% u odnosu na jučerašnju cijenu, a gledajući na mjesečnoj razini, može se reći kako je cijena sirove nafte WTI porasla za 10,31%. Promatrajući prvi kvartal ove godine, cijene nafte porasle su za otprilike 30%. Uzrok je tih kratkotrajnih pritisaka na rast kontinuirano smanjenje proizvodnje nafte članica organizacije OPEC%2B koje od siječnja ove godine provode redukcijsku politiku, prema kojoj su se obvezale na dnevno smanjenje proizvodnje od 1,2 milijuna barela. Takvim potezom članice OPEC žele utjecati na regulaciju prezasićenog tržišta te na volatilnost kretanja cijena.

S druge strane, posljednje izvješće Međunarodne agencije za energetiku (EIA) procjenjuje rast proizvodnje sirove nafte u SAD-u koja bi u 2019. godini prosječno trebala iznositi 12,3 milijuna barela po danu, a u 2020. čak 13 milijuna barela po danu. EIA procjenjuje da će do 2024. godine SAD činiti oko 70% rasta ukupne svjetske ponude sirove nafte. Već je sada SAD lider među proizvođačima nafte s najvećom dnevnom proizvodnjom, odmah ispred Saudijske Arabije i Rusije. Zalihe sirove nafte u SAD-u također blago rastu, odnosno podaci Američkog instituta za naftu pokazuju prošlotjedni rast za 3 milijuna barela. Upravo takva kretanja utjecat će na ponudu, ali i potražnju svjetskih tržišta za naftom i naftnim derivatima. Procjenjuje se kako će do kraja 2019. godine SAD ujedno postati i najveći globalni neto izvoznik.

EIA prognozira kako će u prvom kvartalu 2019. godine u prosjeku cijene sirove nafte WTI biti na otprilike 9 dolara po barelu nižim vrijednostima nego cijene sirove nafte Brent.

Piše Ivan Brodić, urednik portala
Prije nekoliko je tjedana objavljena analiza Plattsa koja govori kako raste udio ruskog ukapljenog plina na tržištu Europe, a prije tri je dana Gazprom objavio kako će postati konkurent Novateka na ruskom i inozemnom tržištu LNG-a.

Prije dva je tjedna, pak, objavljena zajednička izjava predsjednika EK Junkera i američkog predsjednika Trumpa, prema kojoj se uvoz američkog plina u Europu povećao za 181 posto u 2019. godini I to na oko 8 milijardi kubnih metara. Američki je udi iznosio 12 posto u usporedbi sa 2.3 posto u prošloj razdoblju od 2016. Do 2018. godine.

No, ovako izneseni brojevi, koji kao odrednicu imaju nadnevak sporazuma Juncker Trump, iako statistički točni, prešućuju razine uvoza ostalih dobavljača. Godišnje izvješće Međunarodne udruge uvoznika LNG-a nešto je preciznije te navodi kako je Rusija pretekla SAD u opskrbi ukapljenim plinom na tržištima Europe i Azije. Izvoz LNG-a iz Rusije u Europu, prošle je godine iznosio 4.43 milijuna tona, dok su SAD izvezle 2.7 milijuna tona, navodi se u izvješću GIIGNL-a.

Najveći dobavljači LNG-a za Europu prošle godine bili su Katar sa 16,42 milijuna tona, potom Alžir s 9,29 milijuna tona i Nigerija s 9,07 milijuna tona. Europa je prošle godine povećala uvoz ukapljenog plina za gotovo 49 milijuna tona, što je povećanje od 6.4 posto. Najveći porast uvoza je zabilježen u Belgiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Finskoj, Malti i Turskoj. Litva, Grčka, Švedska i Španjolska su smanjile svoje kupnje LNG-a.

Pogledajte video:

Rusija predvodi i na tržištu Azije gdje je isporučila oko 13 milijuna tona ukapljenog plina, a SAD je isporučio oko 11 milijuna tona. Na tom tržištu predvodi Australija sa 67 milijuna tona, slijedi Katar s 57 milijuna tona te Malezija s oko 25 milijuna tona.

Prošle je godine 20 zemalja izvozilo ukapljeni plin, a 42 zemlje su ga uvozile. Proizvodnja raste u SAD-u, Rusiji i Australiji. Trgovina LNG-om u prošloj je godini porasla za 8.3 posto iznosi 314 milijuna tona.

Istodobno rastu pritisci malog Trumpa, Richarda Genella, američkog veleposlanika u Berlinu prema ovisnosti Nijemaca o ruskom kopnenom plinu. Analitičari Al Jazeere ovih su dana usporedili ovaj pritisak s pritiskom velikih sila na rješavanje sporova na Balkanu, insinuirajući nezapamćeni pritisak na Makedoniju, ne bi li postala Sjevernom Makedonijom.

Kako bilo, nije tajna kako su i oba profila Sjevernog toka trn u oku Bijele kuće. Glavni bi alat u odvraćanju Berlina od Gazpromova plina trebao biti ukapljeni plin. No, kako vidimo u izvješću GIIGNL-a, ne samo što je kopneni plin ekonomski prihvatljiviji, nego je sve izgledniji ulazak ruskih kompanija na tržište LNG terminal Europe, koji ukupno nisu dovoljni niti za polovinu europske potražnje, sve kada bi i radili punim kapacitetom.

Analitičari njemačkih medija ovih dana navode kako energetska politika uvijek biva više od komercijalnih pothvata, sjetimo se samo djelovanja Glencorea u SSSR-u, nikada zatvorenih plinovodnih razmjena u vrijeme Hladnoga rata ili Putinova uključivanja u izradu plinofikacije rafinerije u Bosanskom brodu.

Pitanje plinskog rata SAD-a i Rusije jest komercijalno i geopolitičko pitanje. Geopolitičko zbog pitanja utjecaja, jer energenti su uvijek bili, a danas su sve više, sredstvo geopolitičkog utjecaja. Ta, Sjeverni i Turski tok imaju za cilj slabljenje ucjena Ukrajine u opskrbi Europe ključnim energentom. Tj ukrajinska će infrastruktura izgradnjom ova dva toka postati tek puka pričuva. U sprječavanju toga, Bijela kuća, očito vidi ukapljeni plin kao zgodan alat, međutim Međunarodna udruga izvoznika ukapljenog plina ne daje im baš sjajne podatke glede količina.

Komercijalni, jer je u svim pritiscima Donalda Trumpa, sve češće manifestiranih preko javnih poruka s društvenih mreža, vidljiv komercijalni interes otvaranja europskog tržišta za izvoznike američkog ukapljenog plina.
U tom kontekstu treba promatrati i infrastrukturni projekt hrvatskog LNG terminal, koji od kada ga je Tomislav Ćorić proglasio infrastrukturnim, te odlučio nadomjestiti trošak izgradnje javnim novcem, ima veliku priliku za uspjeh. i to zato što je time smanjen rizik zakupa, ali i zato što Mađarska polaže veliku pažnju u diversifikaciju dobavnih pravaca.

No, najveći je problem s ukapljenim plinom, još uvijek cijena, a ruski je plin za Europu do 20 posto jeftiniji nego li ukapljeni plin, koji u Europu dolazi tek kada cijene na referentnim azijskim tržištima padnu. Sada kada ruske kompanije ulaze u tržište ukapljenim plinom, ne samo novim Novatekovim kompleksom Arktik 2, nego i najavljenom Gazpromovom investicijom, ruski bi ukapljeni plin mogao značajnije pojeftiniti. Ta i sada je jeftiniji od američkog jer je orijentiran na potrošačima bogatije azijsko tržište.

NATO-ov end game, pokušaj postizanja potpune neovisnosti o ruskom plinu, čini se, na srednjem roku, pada u vodu. Jer ne samo što američki ukapljeni plin mora konkurirati kopnenom plinu, koji je jeftiniji radi transporta i uvjeta proizvodnje, nego će morati konkurirati i ruskom ukapljenom plinu. Da ne govorimo o katarskom, alžirskom ili australskom, kada se tehnologija razvije, a proizvodnja postane jeftinija.