Analize

RBA Analize
Prema podacima HNB-a javni dug krajem kolovoza (iskazan prema metodologiji ESA 2010) iznosio je 298,6 milijardi kuna. 

U apsolutnom izrazu dug opće države viši je za 12,5 mlrd. kuna (4,4%) u odnosu na kraj 2018. Povećanje javnog duga u odnosu na kraj 2018. posljedica je izdanja 1,5 mlrd. eura euroobveznice u lipnju. Osim toga blago jačanje domaće valute u odnosu na euro utjecalo je na nominalni kunski izraz duga budući da je oko 65 posto obveza opće države u eurima ili vezano uz euro. Konačno, prema navodima HNB-a, na razinu javnog duga utjecala je i provedena revizija podataka zbog resektorizacije većeg broja statističkih jedinica u sektor opće države.

Promatrajući strukturu javnog duga prema komponentama unutarnji dug opće države krajem kolovoza iznosio je 187,8 mlrd. kuna (4,1% ytd) dok je vanjska komponenta uz povećanje za 4,2% u odnosu na kraj 2018. bila na razini 110,1 mlrd. kuna.

U studenom su na dospijeću bila dva izdanja obveznica, 1,5 mlrd. dolara euroobveznice izdane 2009. te 1 mlrd. eura obveznice izdane 2004. na domaćem tržištu uz valutnu klauzulu. Dio dospijeća Vlada je namirila sredstvima iz lipanjskog izdanja dok je preostali dio refinanciran sredstvima iz novih izdanja.

Naime, krajem studenog uz, očekivano izniman interes investitora, Ministarstvo financija izdalo je kunske obveznice dospijeća 2024. u ukupnom iznosu od 3,5 mlrd. kuna uz prinos do dospijeća od 0,36% te 7,5 mlrd kuna obveznica indeksiranih na kretanje tečaja kune prema euru s dospijećem 2034. godine (prinos do dospijeća 1,20%). U skladu s očekivanjima relativno povoljniji uvjeti mogu se u potpunosti pripisati tržišnom okruženju koje karakterizira rekordno visoka razina likvidnosti u sustavu, stabilne javne financije i poboljšani gospodarski pokazatelji.

Za Vladu zaduživanje pod takvim uvjetima znači značajne uštede na kamatnim troškovima koji su u posljednje tri godine smanjeni za gotovo 3 mlrd. kuna ili 25% te su u 2018. bili na razini 2,3% BDP-a. Time je Vlada zatvorila (re)financiranje za 2019. Što se pak tiče potreba za refinanciranjem, godina pred nama 2020. će biti nešto manje zahtjevna, a potrebe lako zadovoljene, na razini oko 14% BDP-a (57,5 mlrd. kuna).

Ministarstvo graditeljstva
Građevinski sektor raspolaže s pet milijardi kuna za projekte energetske obnove, istaknuo je ministar graditeljstva Predrag Štromar na jučerašnjem predstavljanju glavnih elementa novog poziva na dostavu projektnih prijedloga za energetsku obnovu višestambenih zgrada.

Istaknuo je i svoj resor u povlačenju EU novca, jer tvrdi, od raspoloživih 311 milijuna eura za energetsku učinkovitost iz Operativnog programa “Konkurenost i kohezija 2014.-2027.”, ugovoreno je više od 90 posto.

“Nastavljamo istim tempom, uz mogućnost da se neiskorištena sredstva iz drugih resora prebace za sufinanciranje energetske obnove”, poručuje Štromar dodajući da prosječna ušteda energije koje zgrade postižu premašuje 60 posto te da se trenutačno obnavlja 1300 bolnica, škola i vrtića te višestambenih zgrada, te je obnovom obuhvaćeno više od 16 tisuća kućanstava i 70 tisuća učenika i djece.

U okviru ranijeg poziva objavljenog prije tri godine ugovorena su 584 projekta – najviše u Primorsko-goranskoj županiji, Gradu Zagrebu i Istarskoj županiji, investicijske vrijednosti veće od milijardu kuna, a bespovratna sredstva iznose 554 milijuna kuna. Novi poziv objavit će se krajem siječnja, a rok za podnošenje počet će najranije protekom 45 dana od objave poziva.

U prvom kvartalu predviđa se stručna podrška Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te info radionice, a postupak dodjele u drugom kvartalu te ugovoranje u trećem. Raspoloživa bespovratna sredstva osigurana iz Europskog fonda za regionalni razvoj nisu više tako izdašna, naime u novom pozivu iznose 152 mil. kuna. Od planiranih aktivnosti u 2020. vrijedi istaknuti poziv za energetsku obnovu privatnih kuća i za javne zgrade.

Na konferenciji su nazočili brojni potencijalni prijavitelji – upravitelji zgrada i zainteresirani predstavnici stanara, arhitekti i praktičari iz cijele zemlje, njih moguće oko dvije stotine. Potvrda je to velikog interesa za novi Poziv koji donosi nekoliko bitnih novosti. Ključna je razlika u odnosu na raniji poziv to što se predviđa dodjela bespovratnih sredstava putem otvorenog postupka u modalitetu trajnog poziva, prijavom putem informatičkog sustava eFondovi.

Zatim je posrijedi promicanje mjera OIE i to sufinanciranjem zelenog krova i zelenog zida, ali i raščlanjivanje na strojarske i elektrotehničke mjere. Njihovo veće korištenje moguće je očekivati u dijelu projektnih aktivnosti vezanih za sustave dimnovodnih instalacija. Besplatno sufinanciranje u iznosu od 250 kn/m2 predviđa se za strojarske mjere, dok je za zeleni krov riječ o iznosu od 450 kuna po četvornom metru krova.

Inače, sam Nacrt ključnih elemenata novog poziva objavljen je i na aplikaciji e-savjetovanje te ga je moguće komentirati do 2. siječnja. Prema riječima voditeljice Službe za pripremu poziva i provedbu EU projekata stambenih zgrada MGPU Katije Jeram, do promjene modaliteta došlo je zbog potrebe za sukcesivnošću u provođenju projekata, a izazvane pritiskom velikog broja projekata u realizaciji.

To je utjecalo na nestašicu materijala i rast cijena, što uključuje i cijene radova ali i plaće radnika te je u uvjetima nedostatka građevinskih tvrtki rezultiralo i s time da je isti izvođač bio angažiran na nizu projekata, čije je izvođenje zbog toga kasnilo. S druge strane, sredstva za provedbu projekata iz novog poziva moraju se iskoristiti najkasnije do četvrtog kvartala 2022. godine, piše Poslovni dnevnik.

Izvješće
Pad potrošnje ugljena u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi pomogao je usporiti rast globalnih emisija ugljičnog dioksida ove godine, a tome je pridonijela i slabija potražnja za ugljenom u Kini i Indiji, prema studiji objavljenoj u srijedu.

Izvješće objavljeno na UN-ovom summitu o klimi u Madridu pokazalo je da sve veći apetit za naftom i plinom znači da je svijet još uvijek daleko od postizanja drastičnih smanjenja emisija stakleničkih plinova potrebnih za sprečavanje katastrofalnog globalnog zagrijavanja.

Ipak, potrošnja ugljena naglo je pala u Sjedinjenim Državama i Europi, pomažući usporiti očekivani rast emisije ugljičnog dioksida na 0,6 posto u 2019. u usporedbi s 2,1 posto u 2018. godini.

Sporiji rast potražnje u Kini, koja sagorijeva polovinu ugljena u svijetu, te u Indiji, u kombinaciji s općenito slabijim globalnim gospodarskim rastom također je pomogao usporavanju rasta emisije, navodi se u izvješću “Global Carbon Budget 2019.”

U tom se izvješću navodi i da će globalne emisije C02 iz fosilnih goriva vjerojatno biti više za četiri posto u 2019. nego u 2015., godini kada je usvojen Pariški sporazum o borbi protiv klimatskih promjena.

Tportal
Hrvati i dalje ozbiljno zaostaju za prosjekom Europske unije u očekivanom trajanju života, što je posljedica loših životnih navika, ali i neučinkovitog zdravstvenog sustava.
Pritom posebno zabrinjava rast smrtnosti od bolesti koje se mogu uspješno liječiti, poput dijabetesa i raka dojke.

Europska komisija nedavno je objavila novi ‘Pregled zdravlja i zdravstvene zaštite’ koji svake dvije godine izrađuju OECD i European Observatory of Health Systems and Policies. Pregled donosi ključne podatke o stanju zdravlja i analizu zdravstvenog sustava za 28 zemalja Europske unije te Island i Norvešku, piše tportal.

Zdravstveno stanje hrvatske nacije u velikoj mjeri podsjeća na gospodarsku sliku. Trendovi su pozitivni, ali zaostajemo u gotovo svim segmentima za europskim prosjekom. O tome najbolje svjedoče trendovi u trajanju i kvaliteti života. Premda se očekivani životni vijek u Hrvatskoj povećao za 3,4 godine između 2000. i 2017. (sa 74,6 na 78 godina), razlika u odnosu na prosjek EU-a ostala je gotovo nepromijenjena (2,9 godina).

Taj jaz je još veći kada se promatra životni vijek muškaraca jer žene u prosjeku žive 6,1 godinu dulje (u Europskoj uniji ta razlika između žena i muškaraca iznosi 5,2 godine).

S druge strane, u Hrvatskoj socijalne nejednakosti manje utječu na očekivanu životnu dob nego u ostalim zemljama EU-a, a osobito je to naglašeno kod ženske populacije. Naime, u Hrvatskoj žene s nižim obrazovanjem u prosjeku žive samo 1,6 godina manje nego žene s visokim obrazovanjem dok na razini Europske unije ta razlika iznosi 4,1 godinu.

Hrvatska znatno zaostaje za prosjekom Europske unije i u kvaliteti života u starosti. Hrvati u dobi od 65 godina mogu očekivati da će poživjeti još 17,4 godine, što je dvije godine više nego 2000. Međutim manje od pet godina tijekom tog razdoblja živjet će u dobrom zdravlju, a više od 12 godina s nekom od teških kroničnih bolesti. Za usporedbu, građani Europske unije u prosjeku nakon 65. u dobrom zdravlju žive još 10 godina.

Niža životna dob i slabija kvaliteta života u starosti posljedice su loših životnih navika, ali i neučinkovitog zdravstvenog sustava. Na to ukazuju brojni pokazatelji vezani uz preventivne aktivnosti i liječenje teških bolesti.

Nešto više od polovice svih smrti u Hrvatskoj može se pripisati faktorima ponašanja, uključujući prehrambene faktore, pušenje, alkohol i nisku tjelesnu aktivnost. Po navedenim rizičnim faktorima premašujemo prosjek Europske unije, a posebno vezano uz prehrambene navike i pušenje.

Glavni prehrambeni rizici proizlaze iz prevelikog konzumiranja šećera i soli te nedovoljnog unosa voća i povrća. Posljedice se vide u porastu stope pretilosti, pri čemu osobito zabrinjava gojaznost među djecom, od 2000. povećana za gotovo 50 posto.

Loše prehrambene navike i niska tjelesna aktivnost dovode do dva glavna uzroka smrtnosti, a to su ishemijska bolest srca i moždani udar. Bolest srca vezana uz aterosklerozu krvnih žila srca uzrokuje više od petine svih smrtnih slučajeva. Za razliku od većine drugih zemalja Europske unije, u Hrvatskoj se stopa smrtnosti od ove bolesti smanjila tek neznatno u zadnjih 16 godina. S druge strane, značajno je smanjena stopa smrtnosti od moždanog udara iako je on i dalje drugi uzrok smrti.

Potrošnja duhana drugi je glavni faktor rizika ponašanja za zdravlje, odgovoran za petinu smrtnih slučajeva. U izvješću se posebno upozorava na zaostajanje Hrvatske u borbi protiv pušenja. Pritom se ističe da je pušenje u zatvorenim javnim prostorima i dalje rasprostranjeno, a stopa tinejdžera pušača treća najviša u Europskoj uniji.

U Hrvatskoj i dalje puši četvrtina odrasle populacije, što je znatno iznad prosjeka Europske unije (19 posto). Posljedica loše zdravstvene politike je i visoka stopa smrtnosti od pušenja koja se ne smanjuje od 2000. godine. Stoga ne čudi to da je rak pluća i dalje najčešći uzrok smrti od malignih bolesti.

Piše Branimir Vidmarović za Slobodnu Dalmaciju
Tijekom jučer pušten je u promet dugo očekivani plinovod Snaga Sibira, za naš portal analizu projekta ustupio je dr.sc. Branimir Vidmarović sa Sveučilišta u Puli.

Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.

Tijekom zadnjih pedesetak godina, veliko kinesko gospodarstvo proizvodnje bilo je potpomognuto prvenstveno ugljenom. Od 1990. do 2015. kineska potrošnja ugljena povećala se sa jedne milijardi do gotovo 4 milijarde tona ugljena. Prema podacima iz 2016., udio ugljena u kineskoj potrošnji energije činio je čak 62 posto. Zapravo, Kina je od 2011. godine trošila više ugljena nego ostatak zemalja svijeta zajedno.

Kineska ovisnost o ugljenu za industrijsku proizvodnju električne energije značajno je pridonijela zagađenju zraka u gradskim sredinama. Prema podacima Svjetske banke iz 2014., preko 70 posto kineskih emisija bilo je prouzročeno ugljenom (za usporedbu, u SAD-u i EU ugljen ta je brojka tek nešto veća od 30 posto),

Zato se Kina sve više okreće prema energetskim alternativama. U kineskoj energetskoj strategiji iz 2012. godine naglašena je potreba za „snažnim razvojem nove i obnovljive energije“. Zbog toga se Kina Pariškim sporazumom iz 2016. obvezala da će do 2030. povećati udio alternativnih izvora energije do 20 posto.

Foto: Energypress

U skladu sa provedbom državne energetske politike, zadnjih godina kineska ulaganja u obnovljive izvore energije i prirodni plin naglo su porasla. Godine 2017. Kina je činila gotovo polovinu svih globalnih ulaganja u obnovljive izvore energije. U brojkama to je gotovo 126 milijardi dolara. To je dvostruko više od onoga što je Kina uložila u obnovljive izvore energije 2013. Kina tako postaje najveće tržište obnovljivih izvora energije na svijetu te se procjenjuje se da će Kina do 2040. proizvoditi svaki četvrti gigavat od ukupne svjetske obnovljive energije.

Stoga ne čudi da je trenutno energija vode postala glavni kineski izvor proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Masivna hidroelektrana Tri klanca dovršena je 2012. godine. Izgradnja je koštala više od 37 milijardi dolara i sada je to najveća hidroelektrana na svijetu sa kapacitetom proizvodnje od 22 500 MW. Tri klanca proizvodi 60 posto više električne energije od druge najveće hidroelektrane Itaipu u Brazilu i Paragvaju.

Kina u stvari posjeduje 4 od 10 najvećih hidroelektrana na svijetu. Kina je od 2000. do 2015. povećala svoj kapacitet za proizvodnju hidroenergije za čak 408 posto. Zbog svih megaprojekata Kina je 2014. postala svjetski lider u hidroenergetici.

Tijekom proteklog desetljeća Kina se također postala svjetski lider u energiji vjetra i sunca. Ne tako davno, 2012., kineska električna energija proizvedena uz pomoć vjetrenjača činila je samo 2,1 posto ukupne potrošnje. U Njemačkoj je vjetar u istom razdoblju činio gotovo 10 postoj. Ali već 2015., Kina je sama proizvodila trećinu globalnog kapaciteta energije vjetra. Kineska ukupna snaga vjetroelektrana je 2017. porasla za 10,5 posto i iznosila 16 367 MW.

U solarnom segmentu, Kina je apsolutni lider. Zbog naglog smanjenja troškova, djelotvornih i opširnih državnih poticaja za solarni razvoj, te zajmova i niskih kamata lokalnih vlada, Kina je smogla drastično povećati proizvodnju solarnih panela. U 2014. godini Kina je postala najveći svjetski proizvođač solarnih panela, a svega godinu dana kasnije nadmašila je njemačke kapacitete za proizvodnju solarne energije.

Kina sada proizvodi dvije trećine svjetskih kapaciteta solarne energije. Ipak, daljnji je razvoj upitan zbog prezasićenog domaćeg tržišta, Peking je sredinom 2018. obustavio sve nove solarne projekte i smanjio carine na uvoznu „čistu“ energiju. Osim toga, tu je i trgovinski rat sa SAD-om. U siječnju 2018. Donald Trump najavio je tarife od 30 posto na uvoz solarnih panela iz Kine.

Godine 2017. Kina je konzumirala 240,4 milijarde kubičnih metara prirodnog plina, odnosno 6,4 posto ukupne energetske potrošnje energije. To je značajan porast u odnosu na prijašnje desetljeće kada je plin činio samo 2,7 posto potrošnje. U svrhu daljnjeg promicanja prirodnog plina, Kina se obvezala da će do 2020. podići udio prirodnog plina do 10 posto.

U potrazi za čistom energijom, Kina se također okreće nuklearnoj energiji. Prema najnovijim podacima od listopada 2019. Kina ima 45 aktivnih nuklearnih reaktora koji su generirali oko 40 gigavata energije. Po proizvodnji nuklearne električne energije od 2017. do danas, iznad Kine su samo Francuska i SAD. Kineski 13. petogodišnji plan potvrdio je državne nakane da poveća nuklearne kapacitete zemlje nuklearnoj energiji. Do kraja 2020. godine, Kina bi prema planu trebala doseći razinu od 58 nuklearnih gigavata te započeti izgradnju dodatnih reaktora ukupne snage 30 gigavata.

Spomenimo i Hong Kong. Dobar dio energije, točnije 23 posto, grad dobiva iz kontinentalne Kine, Oko 70 posto proizvodnje nuklearne elektrane Daya Bay odlazi u Hong Kong. Sporazumom iz 2014. udio je povećan na 80 posto. Vlada Hong Konga planira zatvoriti svoje elektrane na ugljen i do 2020. godine povećati kopneni nuklearni uvoz do 50 posto. Udio plina planira se povećati sa sadašnjih 22 do 40 posto. Druga razmatrana mogućnost koja podrazumijeva manju ovisnost o kontinentu je povećanje domaće proizvodnje iz plina do 60 posto.

Foto: Screenshot 27. studenoga 2019. godine

Kineska potražnja za sirovom naftom nadmašuje domaću proizvodnju. Kina je 2017. nadmašila SAD kao najveći uvoznik u svijetu. Prema podacima Kineske nacionalne naftne kompanije, prošle je godine uvoz činio više od 70 posto. Ova ovisnost o stranoj energiji vjerojatno će se povećati – jednostavno nema brzih rješenja koja vode prema smanjenju ovisnosti. Neke procjene sugeriraju da će do 2040. godine oko 80 posto kineskih potreba za naftom zemlja morati namiriti izvana Kina je poduzela korake prema diverzifikaciji uvoznog i energetskog portfelja, ali se i dalje mora suočiti sa problemima sporog rasta domaće energetske proizvodnje i alternativnih izvora te sve većih energetskih zahtijeva.

S obzirom na političku nestabilnost, Bliski Istok i arapski svijet općenito predstavljaju veliki izazov za energetsku sigurnost Kine. Naime, otprilike polovina uvoza nafte dolazi iz problematičnih regija i zemalja (Saudijska Arabija 12,4 posto, Irak 9,4 posto, Oman 7,2 posto, Iran 6,3 posto, Kuvajt 5%, Ujedinjeni Arapski Emirati 2,8 posto te Libija 2%). No, alternative zasad nema i Kineska će se ovisnost o bliskoistočnoj nafti ako ne povećati, onda zasigurno zadržati na visokoj razini.

Trgovina sa Iranom najbolje ilustrira navedeni izazov. Sankcije protiv Irana godinama su ograničavale pristup iranskoj nafti. To se promijenilo nakon što je postignut preliminarni sporazum o iranskom programu naoružanja u studenom 2013. Kineski uvoz iranske nafte 2014. godine porastao je za 28 posto u odnosu na 2013. Dvije godine kasnije, Kina je povećala uvoz do 8,2 posto Povlačenje SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. je malo poremetilo ustaljenu trgovinu.

Diverzifikacija naftnog uvoza ostvarena je na račun velikih ulaganja u Afriku. Afrika posjeduje samo oko 9 posto dokazanih svjetskih rezervi nafte ali postoji značajan potencijal za pristup neiskorištenim izvorima. Kina je slijedila strategiju pružanja zajmova za ekonomski razvoj afričkim državama poput Angole, u zamjenu za povoljni pristup naftnim rezervama. Osim toga, Kina je 2015. godine poslala svoje snage za potporu mirovnoj operaciji UN-a u Južnom Sudanu gdje Kina ima velika energetska ulaganja. Iako je nafta Sudana i Južnog Sudana kap u moru kineskog uvoza, partnerstvo sa Kinom je iznimno bitno za te dvije zemlje: godine 2016., 66 posto sudanskog izvoza otišlo je u Kinu. Što se tiče Južnog Sudana, apsolutno svu proizvedenu naftu, odnosno 100 posto, kupila je Kina. Da ne govorimo o divovskom naftnom partneru Angoli, koja je treći po veličini dobavljač nafte, odmah iza Rusije i Saudijske Arabije.Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.

Drugo način na koji Kina nastoji ublažiti svoju ovisnost o stranoj nafti je stvaranje strateških naftnih rezervi koje bi trebale zaštititi Kinu od vanjskih šokova. U studenom 2014., Kineski zavod za statistiku prvi put je objavio veličinu kineskih rezervi, tvrdeći da ima 91 milijuna barela ili oko devet dana rezervi. Noviji podaci ukazuju na to da Kina ima oko 400-500 milijuna barela nafte odnosno oko 80-ak dana neovisne potrošnje.

Ni u plinskom sektoru stvari nisu jednostavne. Naime, Kina posjeduje najveće svjetske zalihe plina iz škriljaca, Pri tom je količina lako dostupnog za ekstrakciju prirodnog plina vrlo malena zbog geografskih složenosti. Neka bazeni se nalaze na dubini od čak 3,5 kilometara, što bitno otežava vađenje. Prošle godine je gotovo 40 posto (95,5 milijardi kubičnih metara) kineskih potreba za prirodnim plinom namireno je iz stranih izvora.

Kina se trenutno oslanja na strani prirodni plin koji se isporučuje kopnenim cjevovodima i u obliku ukapljenog prirodnog plina (LNG). Jedina dva postojeća cjevovoda isporučila su 2017. godine 46 posto kineskog uvoza prirodnog plina, od čega je gotovo sve – plin iz Turkmenistana.

Udio cjevovodnog plina vjerojatno će se povećati u narednim godinama. Kina i Rusija su 2014. godine potpisale 30-godišnji ugovor u iznosu od oko 400 milijardi dolara za isporuku ruskog prirodnog plina u Kinu preko cjevovoda Snaga Sibira. Isporuke bi trebale krenuti početkom prosinca ove godine. s početkom u prosincu 2019.

Smatra se da projekt nije ni kompletno komercijalan po svojoj prirodi, ni ravnopravan. Osim što postoje opravdane sumnje da je kineska strana iskoristila rusku političku slabost i pad cijena energenata 2014. godine i primorala Rusiju da fiksira cijene na isporučeni plin (što je za proizvođača nimalo lukrativno, s obzirom na tako dugotrajan ugovor), cijena izgradnje plinovoda već doseže 20-ak milijardi dolara. Rusija je morala sama financirati čak 2157 km cjevovoda do Kine. Štoviše, kako bi se ostvarili zadani kapaciteti i ispunili uvjeti ugovora, Rusija mora izgraditi još gotovo toliko kilometara cjevovoda prema nalazištima.

No Kremlj ima svoje računice. Koliko je Rusija dominantna u naftnom uvozu Kine, toliko je nepostojeća u plinskom. Portfelj najvećih uvoznika sadrži Uzbekistan, Australiju, Katar, Maleziju, Indoneziju, SAD, pa čak i Papuu Novu Gvineju. Novatek sa kojim Kina zajedno radi na projektu ukapljenog plina je privatna kompanija. Sa Snagom Sibira, Rusija preko Gazproma ipak ostvaruje energetsku suradnju na državnoj razini i tako jača svoju izvoznu sigurnost i veze sa Pekingom.

Povezano

Kina postaje druga po uvozu ruskog plina u svijetu

Snaga Sibira puštena u pogon

Analiza BBC-a
Upozorenja su otprije poznata. Godina 2019. mogla bi biti jedna od najtoplijih u povijesti, a glavni tajnik UN-a Antonio Gurerres nedavno je kazao da ‘točka bez povratka više nije tako daleko’

U ponedjeljak je u Madridu započela 25. konferencija o klimatskim promjenama, COP25, dvotjedni samit na kojem će se raspravljati o klimatskim promjenama i postavljanju novih ciljeva, piše BBC. Razgovori su započeli u vrijeme sve vidljivijih učinaka rasta temperature tijekom prošle godine, s požarima koji haraju od Arktika i Amazonije do Australije te uragana koji divljaju tropskim područjem.

Što se uistinu događa na ovakvim konferencijama i donose li one uistinu promjene? Brojne države imaju vlastite ciljeve kada su posrijedi klimatske promjene. Vlada Velike Britanije se, primjerice, obvezala da će smanjiti razinu emisije stakleničkih plinova na nulu do 2050.. No postoje i globalni ciljevi za zemlje koje sudjeluju u radu samita UN-a o klimatskim promjenama. Montrealski protokol, usvojen 1987. godine bio je međunarodni sporazum čiji je cilj obnova ozonskog omotača koji štiti Zemlju od ultraljubičastih zraka, ali su ga kemikalije koje je stvorio čovjek uništile.

Prošle je godine ustanovljeno da se omotač uspješno obnavlja. Navodno bi sjeverna hemisfera mogla biti u potpunosti obnovljena do 2030., a Antarktik do 2060., stoji u UN-ovu izvješću. Samiti o klimatskim promjenama, koji su usredotočeni na stakleničke plinove, počeli su se održavati 1995. godine, a 1997. su postavljeni prvi značajni ciljevi. Protokol iz Kyota U skladu s ciljevima Protokola iz Kyota dogovorenog u Japanu 1997., 37 država se obvezalo da će smanjiti emisiju stakleničkih plinova. Ciljevi su drukčiji za svaku državu, ovisno o tomu u kolikoj je mjeri ona razvijena. No godine 2001. Sjedinjene Države su se povukle iz sporazuma, kao razlog navodeći nezadovoljstvo jer su razvijene zemlje imale pravno obvezujuće ciljeve, a one manje razvijene nisu.

 Kanada se iz sporazuma povukla 2011. godine, a brojne preostale države nisu ostvarile zadane ciljeve. Protokol iz Kyota dopunjen je 2012. godine u Dohi u Kataru, no sporazum se odnosi samo na zemlje Europe i Australiju, koje zajedno proizvode manje od 15 posto emisije stakleničkih plinova. Unatoč tomu, sastanak u Dohi utro je put Pariškome sporazumu o klimatskim promjenama godine 2015. i predstavljao je još jedan značajan korak u razgovorima o klimatskim promjenama. Pariški sporazum Pariški sporazum postigao je puno više od bilo kojega međunarodnog sporazuma o klimatskim promjenama. Godine 2015. potpisalo ga je 195 zemalja, a na snagu je stupio u studenome 2016..

Ništa se neće dogoditi, na razočaranje ekologa i ljudi koji misle da su takvi događaji presudni, a iz jednog jednostavnog razloga – gotovo sve zemlje dolaze s figom u džepu’, kaže za tportal Dražen Šimleša. Ističe da nemamo razloga očekivati da će se u Madridu dogoditi nešto jer ‘ukupan rast emisija ugljičnog dioksida i ekološkog otiska na globalnoj razini nije pao s neba’.

‘Danas najbogatije zemlje najviše pridonose tome, posebno po glavi stanovnika. Radimo to potpuno pogrešno kao vrsta. Bavimo se klimatskim promjenama koje su posljedica određenog ekonomskog sustava, pa i određenog političkog načina donošenja odluka i uređenja određene razine svijesti’, objašnjava Šimleša.

Dok ta tri područja ne uredimo na održiviji način, ističe sociolog i aktivist, bespredmetno je govoriti o klimatskim promjenama. ‘Bavimo se posljedicom, a ne uzrokom’, ističe Šimleša. Uoči samita glavni tajnik UN-a Antonio Guterres odaslao je dramatičnu poruku kazavši da čovječanstvo hitno mora zaustaviti rat protiv planeta. Guterres je istaknuo da svijet ima tehnička i ekonomska sredstva za zaustavljanje klimatskog kaosa, ali ono što nedostaje je politička volja. Pohvalio je mlade koji preuzimaju vodstvo u borbi protiv klimatskih promjena.

Dosad preuzete obveze protiv globalnog zatopljenja ‘posvema su nedostatne’, poručio je Guterres te je oslikao mračnu budućnost čovječanstva suočenog s ‘klimatskom krizom’. Smatra da zbog svega toga subvencije za fosilna goriva i gradnju elektrana na ugljen moraju prestati te ističe da bez suradnje država, koje su najveći onečišćivači, cilj neće biti ostvaren.

Izvješće UN-ova znanstvenog panela objavljeno u utorak govori da su emisije CO2 prosječno rasle za 1,5 posto godišnje u posljednjih deset godina i nema nikakvih nagovještaja usporavanja, a zapravo bi se zagrijavanje trebalo usporavati za 7,6 posto godišnje od 2020. do 2030. ako se svijet nada poštovati granicu od +1,5°C.

Dosad je samo 68 država, uključujući male otočne države koje su najizloženije posljedicama klimatskih promjena, iskazalo spremnost provoditi dodatna smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2020. Ali te države proizvode samo osam posto ukupnih emisija stakleničkih plinova, kažu stručnjaci i ne vjeruju da će velike sile, poput Kine, na samitu COP obećati dodatna smanjenja.

Sjedinjene Države, kojima je na čelu klimatoskeptik Donald Trump, u procesu su povlačenja iz Pariškog klimatskog sporazuma. SAD je prošlog mjeseca i službeno pokrenuo jednogodišnje otkazno razdoblje, dio procedure vezan za izlazak iz sporazuma. Povlačenje će formalno stupiti na snagu dan nakon sljedećih američkih predsjedničkih izbora i neposredno prije sljedećih pregovora UN-a u studenom 2020. Glasnogovornik američkog State Departmenta kazao je za The Guardian da će američka delegacija aktivno sudjelovati u pregovorima na COP-u 25 radi zaštite američkih interesa i pravila igre za američka poduzeća.

Šimleša je uvjeren u to da treba po strani ostaviti besmislenu raspravu o tome jesmo li i koliko odgovorni za klimatske promjene te je li to prirodno ili neprirodno. Zemlje i gradovi, kaže, u borbi protiv klimatskih promjena mogu mnogo napraviti na manjoj razini. Mnogi već pametno i dobro rade za svoje zajednice. Mehanizmi i metode adaptiranja na klimatske promjene, od hrane preko energije do transporta, povećavaju kvalitetu života u nekoj lokalnoj zajednici.

‘Trebamo se mijenjati zato što nam je nešto bolje. Pustimo filozofiranja i priče za neka druga vremena – sada je potrebno pokrenuti akciju, a ljudi trebaju osvijestiti to da se bolje živi u gradu koji, primjerice, uredi transport na održiv način ili kroz sustav javne nabave daje potporu za lokalnu proizvodnju ekološke hrane; imamo primjer Beča i drugih gradova koji su napravili iskorake u tome. Tamo ljudi već sada žive sretnije, a to je naš cilj’, navodi Šimleša.

Neovisno o tome što radi SAD, objašnjava naš sugovornik, ljudi trebaju promovirati održiv razvoj koji onda utječe na smanjenje utjecaja klimatskih promjena na lokalnoj razini. Šimleša dodaje da se neće spriječiti ova situacija na globalnoj razini, ali postoji već čitav niz primjera za to da ti sustavi na lokalnoj razini, ako su zaista održivi, stvaraju početnu prednost.

‘To je jako bitno ako dođe do još veće eskalacije u vremenskim nepogodama i utjecaju klimatskih promjena’, tvrdi stručnjak za održiv razvoj. Znači li to da je bitan svaki pojedinac u borbi protiv ovoga problema te da ne možemo opravdanja za inertnost podvesti pod egidu ‘što ja mogu promijeniti kad Kina i Amerika zagađuju’?

‘Sve je to izgovor. Zar svi mi čekamo da Kina i SAD odluče što će, pa ćemo onda mi za njima? Onda ih možemo pustiti da se dogovaraju sljedećih 20 godina, a svi mi idemo kući i ne trebamo trošiti novac ni na što’, jasan je Šimleša.

‘Stalno gledamo što će napraviti drugi, a ne pitamo se što mi možemo napraviti, pogotovo mi u Hrvatskoj – zemlji koja je bogata ekosustavima i resursima, a slabo ih iskorištavamo za povećanje kvalitete života. To je ono čime se trebamo baviti, a ne Kinom i SAD-om, jer time povećavamo kvalitetu života vlastitih stanovnika i dajemo dobar primjer’, poručuje aktivist Zelene akcije.

Ipak, upozorava na to da svatko može nešto napraviti i da sve počinje od nas samih kao pojedinaca. ‘Trebamo biti svjesni toga da su klimatske promjene velik izazov i da će biti potrebna kolektivna akcija, a ljudi će se trebati udružiti jer onda imamo puno veći efekt. Ako ostanemo na tome da svatko od nas radi samo za sebe, to nas neće približiti nekoj društvenoj promjeni’, zaključio je Šimleša, piše Tportal.

Među glavnim točkama ovoga dokumenta su: 1. Održavanje globalne temperature “znatno ispod” dva stupnja u odnosu na razdoblje prije industrijske revolucije i “nastojanje da se ona još više ograniči” – na jedan i pol stupanj. 2. Ograničenje količine stakleničkih plinova koji su posljedica čovjekove aktivnosti, na istu razinu koju stabla, tlo i oceani mogu prirodno apsorbirati, u razdoblju između 2050. i 2100.. 3. Praćenje doprinosa svake države kada je posrijedi smanjenje emisije stakleničkih plinova i to svakih pet godina da bi se uspješno prilagodile toj zadaći. 4. Pomoć bogatih i razvijenijih država siromašnijima na način da im se pruže “klimatska sredstva” koja će im pomoći u prilagodbi klimatskim promjenama i u prijelazu na obnovljive izvore energije.

 Jedna od glavnih razlika Pariškog sporazuma u odnosu na prethodne bila je to što je državama omogućeno donošenje odluka o vlastitim ciljevima, što je u igru vratilo Sjedinjene Države i Kanadu. No od tada su se Sjedinjene Države postupno počele povlačiti iz sporazuma, a predsjednik Donald Trump je kazao da je sporazum nepošten prema američkoj ekonomiji te istaknuo kako želi olakšati rad proizvođačima fosilnih goriva u Americi.

 U studenome 2020. u SAD-u se održavaju predsjednički izbori, a Trumpov potencijalni nasljednik mogao bi se predomisliti u pogledu povlačenja iz sporazuma. Donose li razgovori rezultate? Premda je Pariški sporazum općenito dobro prihvaćen, UN je izvijestio da se ne odvija dovoljnom brzinom. U izvješću UN-ova programa o očuvanju okoliša iz 2017. stoji da sporazum pokriva tek trećinu predviđenog smanjenja emisije stakleničkih plinova. Navodi se i podatak po kojemu svijet i dalje ide prema zagrijavanju višem od dva Celzijeva stupnja. Tvorci izvješća preporučuju postavljanje ambicioznijih ciljeva tijekom 2020.. O ciljevima za iduću godinu trebalo bi raspravljati na ovogodišnjoj konferenciji u Madridu, a sastanak na vrhu 2020. održat će se u Glasgowu. Države sudionice obvezale su se da će podnijeti nove dorađene nacionalne akcijske planove o klimi. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na sastanku će upozoriti da se svijet upravo suočava s vrhuncem izvanredne klimatske situacije.

Prije konferencije je kazao da je “pred nama ključnih 12 mjeseci” te da je “najvažnije zajamčiti ambicioznije nacionalne obveze, osobito kada su posrijedi glavni proizvođači stakleničkih plinova”. Kazao je i da oni “odmah trebaju početi smanjivati emisiju stakleničkih plinova na način da se do 2050. postigne neutralnost ugljika”.  Njegova izjava mogla bi se shvatiti kao priznanje da, premda sastanci na vrhu o klimatskim promjenama mogu predstavljati korak prema boljoj i sigurnijoj budućnosti, treba učiniti još više, a vrijeme neumoljivo istječe, stoji u analizi BBC-a.

Analiza OECD-a
Hrvatski učenici ostvarili su ispodprosječne rezultate u sva tri ispitna područja na OECD-ovu istraživanju PISA za 2018. godinu – u čitalačkoj pismenosti su na 29., u matematičkoj 40., a u prirodoslovnoj na 36. mjestu.

Istraživanje PISA 2018 sedmi je ciklus PISA-inih istražvanja i peti po redu u kojemu je sudjelovala Hrvatska. U ovom se istraživanju, treći puta nakon 2000. godine, kao glavno ispitno područje ispitivala čitalačka pismenost, dok su se matematička i prirodoslovna pismenost te sposobnost globalne kompetencije učenika ispitivale kao sporedna područja.

U istraživanju je sudjelovalo 79 zemalja, testirano je ukupno 600 tisuća učenika, koji predstavljaju oko 32 milijuna petnaestogodišnjih učenika u zemljama sudionicama. U Hrvatskoj je istraživanje provedeno u proljeće 2018. godine u 179 srednjih i 4 osnovne škole. Ukupno je sudjelovalo 6609 petnaestogodišnjih učenika.

U razdoblju od dvanaest godina (PISA 2006-PISA 2018) u Hrvatskoj nije uočen značajan pozitivan ili negativan trend u postignućima hrvatskih učenika u čitalačkoj i matematičkoj pismenosti, dok je u prirodoslovnoj pismenosti uočen značajan negativan trend.

Najbolje prosječne rezultate u sva tri istraživanja postigla je Kina (pokrajine Peking, Šangaj, Jiangsu i Zhejiang), a prate je Singapur i Makao-Kina. Najniže rezultate ostvarili su učenici iz Filipina i Dominikanske Republike

U čitalačkoj pismenosti od europskih zemalja najuspješnija je Estonija s rezultatom od 523 boda, zatim Finska s 520 bodova te Irska s 518 bodova, a Hrvatska je postigla ispodprosječni rezultat od 479 bodova i nalazi se na 29. mjestu u ukupnom poretku od 77 zemalja, navodi u priopćenju Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje. Prosječni rezultat Hrvatske nije značajno različit od prosječnih rezultata 11 zemalja (Nizozemska, Austrija, Švicarska, Latvija, Italija, Mađarska, Litva, Island, Izrael, Rusija i Bjelorusija).

Na ukupnoj skali čitalačke pismenosti, osnovnu razinu čitalačke pismenosti (razina 2) nije dosegla petina hrvatskih učenika, odnosno svaki četvrti dječak i svaka sedma djevojčica. Na visokim razinama (razine 5 i 6) nalazi se 5% hrvatskih učenika, što je za oko 4% manje od prosjeka zemalja OECD-a. U Hrvatskoj djevojčice su postigle značajno viši rezultat od dječaka (razlika iznosi 33 boda). Učenici gimnazijskih programa u prosjeku su ostvarili najbolje rezultate u čitalačkoj pismenosti od učenika svih ostalih obrazovnih programa.

Što mjeri PISA?

Provjeravaju se tri područja: čitalačka pismenost, matematika i prirodoslovlje.

U svakom ispitivanju, jedno od ta tri područja određeno je kao “dominantno” i temeljitije se provjerava. U 2018. to će bila čitalačka pismenost, kao i 2009. i 2000. PISA uključuje i upitnik o obiteljskoj situaciji i sociokulturnom položaju učenika te njihovoj percepciji škole.

Riječ je o nasumičnom uzorku, ali obuhvaća učenike privatnih i javnih škola, kako bi se postigla reprezentativnost. Većina učenika pohađa srednju školu (63 posto opću gimnaziju, 14 posto strukovnu srednju školu), a ostali su pri kraju osnovne škole. Nekoliko zemalja ili teritorija pridružilo se 2018. ispitivanju: Saudijska Arabija, Bjelorusija, BiH, Brunei, Maroko, Filipini i Ukrajina.

Učenici moraju pokazati da mogu “razumjeti i koristiti pisani tekst, ali i razmišljati o njemu i angažirati se”. Procjenjuje se “sposobnost učenika da koriste znanje u svakodnevnim životnim situacijama, da analiziraju, razmišljaju i komuniciraju na učinkovit način”, istaknuo je Thierry Rocher, čelnik ureda za vrednovanje učenika pri DEPP-u, odjelu za statistiku francuskog ministarstva obrazovanja.

Najbolje rezultate u matematičkoj pismenosti u Europi su postigle Estonija (523 boda), Nizozemska (519 bodova) i Poljska (516 bodova). Hrvatska je ostvarila ispodprosječni rezultat od 464 boda te se nalazi na 40. mjestu u ukupnom poretku od 78 zemalja. Hrvatski prosječni rezultat nije značajno različit od prosječnog rezultata Izraela.

Na skali matematičke pismenosti, osnovnu razinu (razina 2) nije dosegao svaki treći hrvatski učenik, odnosno nešto manje od trećine dječaka (30,4%) i djevojčica (31,9%). Na visokim razinama (razine 5 i 6) nalazi se 5% hrvatskih učenika, što je upola manje od prosjeka zemalja OECD-a. Dječaci su u Hrvatskoj postigli viši rezultat od djevojčica (razlika iznosi 9 bodova). Učenici gimnazijskih programa u prosjeku su ostvarili najbolje rezultate u matematičkoj pismenosti od učenika svih ostalih obrazovnih programa.

Od europskih zemalja najbolji prosječni rezultat u prirodoslovnoj pismenosti postigle su Estonija (530 bodova), Finska (522 boda) i Poljska (511 bodova). Hrvatska je ostvarila ispodprosječni rezultat od 472 boda te se nalazi na 36. mjestu u ukupnom poretku od 78 zemalja. Hrvatski prosječni rezultat nije značajno različit od prosječnog rezultata Rusije, Luksemburga, Islanda, Bjelorusije, Ukrajine, Turske i Italije.

Kod hrvatskih učenika zapažen je značajan negativan trend u prirodoslovnoj pismenosti te se njihov prosječni rezultat smanjuje za 5 bodova po trogodišnjem periodu. Na skali prirodoslovne pismenosti, osnovnu razinu (razina 2) nije dosegao svaki četvrti hrvatski učenik, odnosno nešto više od četvrtine dječaka (27%) i nešto manje od četvrtine djevojčica (24%).

Udio učenika ispod osnovne razine prirodoslovne pismenosti povećao se za čak 8,4% u razdoblju između 2006. i 2018. godine, a na visokim razinama (razine 5 i 6) nalazi se 3,6% hrvatskih učenika, što je gotovo upola manje od OECD-ova prosjeka.

Udio hrvatskih učenika na visokim razinama u prirodoslovnoj pismenosti značajno se smanjio za 1,5% u razdoblju između 2006. i 2018. godine. S obzirom na spol, u Hrvatskoj nije zabilježena značajna razlika između djevojčica i dječaka u prosječnom rezultatu iz prirodoslovne pismenosti, a učenici gimnazijskih programa u prosjeku su ostvarili najbolje rezultate u prirodoslovnoj pismenosti od učenika svih ostalih obrazovnih programa.

Nacionalni izvještaj PISA 2018: Rezultati, odrednice i implikacije i više informacija o PISA istraživanjima i ciklusu PISA 2018 dostupni su na mrežnim stranicama Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja na adresi https://pisa.ncvvo.hr/. OECD-ov međunarodni izvještaj, baza podataka iz ciklusa PISA 2018 i detalji o pojedinim ciklusima istraživanja dostupni su na službenim OECD-ovim stranicama na adresi: http://www.oecd.org/pisa/.

Snaga Sibira
Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping u ponedjeljak su nazočili puštanju u rad plinovoda Moć Sibira, najznačajnijeg energetskog projekta od propasti Sovjetskog Saveza koji Rusiji otvara tržište po važnosti jednako europskom.

Plinovod je dug 3000 kilometara i dovodit će plin s plinskih polja u istočnom Sibiru do kineske granice. Kada plinovod bude potpuno operativan 2025. godine, kineske potrošače opskrbljivat će sa 38 milijardi prostornih metara ruskog plina godišnje. Kina bi time postala drugi najveći kupac ruskog plina, nakon Njemačke koja je lani kupila 58,5 milijardi prostornih metara.

Ruski plinski div Gazprom je istaknuo da se trasa plinovoda proteže kroz vrlo zahtjevan teren, močvarni, planinski i seizmički aktivni, a na nekim dijelovima temperature se spuštaju i do 60 stupnjeva ispod ništice. Stoga ne čudi da je u projektiranje i gradnju utrošeno 55 milijardi dolara.

Unatoč golemom iznosu, to je sitnica u odnosu na 400 milijardi dolara vrijedan ugovor o isporuci plina Kini u idućih 30 godina.

Podsjetimo, taj je ugovor sklopljen 2014. godine i najvredniji je pojedinačni ugovor koji je Gazprom ikada sklopio. “Ovo je izvorno povijesni događaj, ne samo za globalno energetsko tržište već za sve nas, za Rusiju i Kinu”, izjavio je Vladimir Putin. Xi Jinping je dodao kako plinovod podiže rusko-kinesku stratešku suradnju u energetici na novu razinu i približava ih cilju bilateralne trgovine od 200 milijardi dolara do 2024. godine, prenosi Reuters.

Ako se Moć Sibira pribroji Sjevernom toku 2 koji će udvostučiti kapacitet isporuke Njemačkoj i počet će s radom sredinom iduće godine te Turskom toku koji bi u siječnju trebao početi isporučivati plin Turskoj, analitičari smatraju kako će Rusija od ta tri projekta dugoročno profitirati. I to ekonomski i politički.

“Rusija ne stvara samo nove dobavne pravce, već štiti postojeća tržišta i pojačava svoju stratešku poziciju”, kaže za Associated Press energetski analitičar Andrew Hill. Cijena koju Kinezi plaćaju za ruski plin strogo je čuvana tajna, no energetski stručnjaci vjeruju da je vezana za cijenu košarice naftnih proizvoda, piše Poslovni dnevnik.

Post festum
Krašu, najvećem domaćem proizvođaču čokolade čije, doduše tek medijske afere imaju gotovo jednako zvučan odjek poput Bajadere, treba kvalitetan plan restrukturiranja.

Potom, trebaju mu daljnja ulaganja. Potrebno je poboljšati efikasnost distribucijskih kanala. Kraš, iako se diči statusom perjanice domaće konditorske industrije svoju profitabilnost tek treba podići na razinu ostalih kompanija iz svojeg sektora u Europskoj uniji.

Tek treba dosegnuti njihovu produktivnost. Sve je ove ocjene o potrebama Kraša iznio Ivica Pivac, predsjednik Uprave Mesne Industrije Braća Pivac, kompanije koja je postala najvećim dioničarem Kraša uz većinsko pravo glasa u intervjuu Jutarnjem listu. Pivci drže 49,18 posto dionica Kraša, ali imaju 52 posto glasačkih prava zato što je pet posto dionica u kompanijskom trezoru i nitko nema pravo glasa u njihovo ime.

Unatoč tome što Pivci već cijelo desetljeće gotovo zborno govore kako Kraš smatraju kvalitetnom ulagačkom metom, sve što je Ivica Pivac istaknuo kao poslovne potrebe Kraša ipak jasno govori kako smatra da je kompanija u poslovno lošijem stanju od usporedivih konkurenata. Izazov im stoga nije malen.

Oko 300 trgovina u prodajnoj mreži Pivčevih može pomoći i čokoladama koje su iako domaća proizvodnja na konkurentnom udaru ponajviše Lidlovih čokolada. Jeftinijih. Nekima finijih. Ali poglavito – jeftinijih. Baš kao što je većina svega u upravljanju Krašem često neobična tako i put Pivaca do osvajanja kompanije vrvi neobičnostima. I naoko mnogim nelogičnostima. Ništa u Krašu niti oko njega nikad nije prošlo bez nekoliko istraga. Ili njihovih najava.

Je li transakcija između Pivaca i Kraševih radnika udruženih u radničko dioničarstvo uopće legalna? Naime, jednog je petka istekla ponuda Pivaca svim dioničarima Kraša koja je iznosila 430 kuna za dionicu. Istovremeno, naoko ničim izazvan, dionice Kraša po cijeni koja je dosezala 1050 kuna kupovao je Kappa Star Limited, investicijski fond srbijanskog bogataša Nebojše Šaranovića koji u Srbiji ima Krašu po portfelju blisku i Jaffa Crvenku. Bilo je sasvim očekivano da nitko neće prihvatiti ponudu Pivaca i prodati svoje dionice za 430 kuna.

Čim je ponuda u petak istekla, u subotu se rodila nova, ponuđena radnicima udruženima u ESOP. Za dionicu je ponuđeno 861 kunu, što je prosjek trgovanja u prethodna tri mjeseca ostvaren zahvaljujući spomenutom Šaranoviću. Radnici su odlučili Pivcima prodati svoje dionice, Pivci ipak nisu prešli 50 posto formalnog vlasništva pa sada cijenu koja je dvostruko veća od ponuđene u javnoj ponudi trebaju isplatiti samo onim dioničarima koji su im se odazvali u javnoj ponudi, a takvih, izvjesno je – nema. Novu ponudu ne moraju davati.

Petina dionica Kraša ostaje u rukama malih dioničara, a među njima i prokuristice, Marice Vidaković, dok Nebojša Šaranović, pretpostavljamo, računa gdje je pogriješio. Ako je pogriješio, naravno. Naoko izgleda kao da jest, zato što je nešto manje od 28 posto dionica Kraša platio 360 milijuna kuna, a Pivci su za 430 milijuna kuna kupili nešto više od 49 posto dionica. Ako je računao da će mu Pivci prodati svoj udio, pogrešno je procijenio da će se ponašati kao trgovci, a kad je pojedinim udjeličarima iz radničkog dioničarstva ponudio 130 tisuća kuna za udio, izgleda da nije znao da njih 1643 moraju zajednički većinom glasova odlučiti o sudbini dionica u vlasništvu ESOP-a.

Šaranoviću je “operacija Kraš” za sada neisplativ izlet, a njegova izjava za medije u kojoj je rekao da će kao drugi najveći dioničar od uprave kompanije tražiti bruto bilance za prošlu godinu i za prvih šest mjeseci ove godine zvuči prije kao savršena – provokacija, a ne ruka pomirenja. Pivcima možda malo i smiješna. Oni su, naime, deset godina kupovali dionice Kraša, njihov je udio rastao, a nikad nisu pitali ni za kakve izvještaje izvan onih koje je Kraš davao na burzi. Ili je barem tako javno isticano.

Šaranović je s obzirom na poziciju njegova Kappa Star Limiteda u Krašu s 28 posto vlasništva te kroz vlasništvo srbijanske Jaffa Crvenke koja svoje proizvode plasira i na hrvatsko tržište, dok Kraš svoje plasira u Srbiju u poziciji konkurenta samome sebi. Poznavatelji konditorskog biznisa imaju različito mišljenje o mogućoj budućoj poslovnoj suradnji Kraša i Jaffa Crvenke.

S jedne strane, stoji mišljenje prema kojem Pivci u Krašu neće mijenjati ništa, niti će imati volje i energije otisnuti se u zahtjevnije poslovne pothvate. Poput, recimo, koketiranja sa spajanjem Kraša i Jaffa Crvenke koje se počelo spominjati kao poslovno opravdana mogućnost. Još prije nekoliko godina, prema analizi stručnjaka jedne domaće banke, procjenjivalo se da će konditori u Hrvatskoj sudjelovati u konsolidaciji, odnosno, bit će nužno vlasničko povezivanje kompanija zbog jačanja strane konkurencije i stranih brendova. Domaće proizvođače živima na tržištu drži vjernost kupaca njihovu brendu, no nova desetljeća i nove generacije mogu ozbiljno nagristi “stečenu slavu”.

Među slabosti hrvatske konditorske industrije je i ocjena proizvoda nedovoljno privlačnima za širenje na zapadna tržišta te ovisnost o visokim cijenama sirovine, kao i ovisnost o maloprodajnim lancima koji mogu utjecati na povećanje cijena.

Baš kao što je priča o preuzimanju Kraša izazvala mnoge oklade u hrvatskom poslovnom svijetu i baš kao što se mnogima činilo logičnim da će Kraš pasti u ruke srbijanskom investitoru pa su pogriješili, sada je pitanje za klađenje hoće li, mogu li i bi li trebali Kraš i Jaffa Crvenka krenuti putem traženja sinergija.

Dok će jedni istaknuti da je to za Pivce preambiciozno, drugi će naglasiti da je za Kraš to dobro i za Šaranovića poželjno. No Pivci su s Krašem kupili i ono što će neki nazvati socijalnim partnerstvom, a drugi omčom oko vrata.

Mnogi su se čudili tome što su radnici okupljeni u ESOP prihvatili ponudu Pivaca od 861 kunu, umjesto da sami pitaju Šaranovića da im ponudi 1050 kao svima ostalima kad im on već nije, kako tvrde dao ponudu i tako zaradili 60 milijuna kuna manje nego su potencijalno mogli. Međutim, tome se ne treba čuditi.

Desetogodišnju garanciju poštivanja kolektivnog ugovora i svih ostalih dokumenata kojima su regulirana radnička prava, potom obvezivanje na zadržavanje postojeće proizvodnje u Hrvatskoj na postojećim lokacijama, uvjeti su na koje su Pivci pristali i u razdoblju od deset godina za radnike Kraša to ima veću vrijednost od kratkoročnih 60 milijuna kuna. Pivci su se obvezali i da neće prodati svoj udio u Krašu kupcu koji bi odbio tako definirano socijalno partnerstvo. Radnici su tako dobili i “i ovce i novce”.

Šaranoviću pak ostaje da izračuna koliko mu vrijedi sada njegov skupo plaćeni udio u Krašu s takvim desetljetnim obvezama. Krašev ESOP bio je jedan od branika kompanije od neprijateljskog preuzimanja. Ispunio je svoju funkciju i za Kraš sada neupitno slijedi novo doba sa starim repovima.

Poznavajući Pivce moguće je s visokom dozom vjerojatnosti tvrditi da što god se događalo – događat će se polako. A navodno je sve počelo kao slučajno. Iznenadnom pojavom Nebojše Šaranovića. Poznavajući okolnosti oko Kraša, u slučajnost je teško vjerovati, piše u analizi Dragane Radusinović za portal Direktno.

ZABA Analiza
Hrvatsko Ministarstvo financija (MF) emitirat će ovog tjedna na domaćem tržištu dvije obveznice.

„Kraća“ je “čisto” kunska i ima petogodišnje dospijeće (studeni 2024. godine), a veličina izdanja je 3,5 milijardi kuna. Njezina kuponska kamatna stopa je 0,25%. Cijena utvrđena na primarnom tržištu je 99,455% nominale, a prinos do dospijeća 0,36%. To je za 90-ak baznih poena (bp) iznad prinosa na petogodišnju njemačku državnu obveznicu.

Hrvatska „duža“ nova obveznica indeksirana je na kretanje tečaja kune prema euru i ima petnestogodišnje dospijeće (studeni 2034. godine). Njezina veličina izdanja je 7,5 milijardi kuna, a kuponska kamatna stopa 1,00%.

Cijena utvrđena na primarnom tržištu je 97,262% nominale, a prinos do dospijeća 1,20%. To je za 140 bp iznad prinosa na petnaestogodišnju njemačku državnu obveznicu. Ukupni interes ulagatelja u knjigama upisa za ova nova izdanja obveznica premašio je 10 milijardi kuna za 5-godišnju te 13 milijardi kuna za 15-godišnju obveznicu.

Ovo su prva domaća izdanja hrvatskih državnih obveznica od početka veljače ove godine, a glavnina prikupljene svote (koja je otprilike jednaka iznosu glavnice petnaestogodišnje obveznice) bit će upotrijebljena za plaćanje državne obveznice vezane valutnom klauzulom uz euro, koja dospijeva također ovog tjedna (ostatak će biti upotrijebljen za financiranje općih potreba državnog proračuna).

Ona je inicijalno (prva tranša) bila emitirana prije 15 godina, uz kuponsku kamatnu stopu od 5,375%, nakon čega su uslijedile još dvije tranše (2007. i 2014. godine) – ukupno 1,0 milijardi eura nominalne vrijednosti. Ukupan obveznički dug na domaćem tržištu koji će MF imati nakon ovotjednih emisija/dospijeća bit će povećan za iznos petogodišnje obveznice, odnosno 3,5 milijardi kuna.