Tribina

HRT
Nakon dramatičnog prosinca, kada su se za plaće borili štrajkom i prosvjedima, pred radnicima Đure Đakovića iz Slavonskoga Broda odlučujuća je godina. S kolektivnog godišnjeg odmora vratili su se u pogone. U vruće fotelje zasjela je nova uprava.

Uz pomoć Vlade očekuje se stabilizacija proizvodnje te stvaranje zdravih temelja za opstanak nekadašnjeg slavonskog industrijskog diva. Novim će kreditnim aranžmanom sanirati dio dugova. No perspektiva ne postoji bez strateškog partnera.

O tome su u emisiji Otvoreno, urednika i voditelja Branka Nađvinskog, govorili: predsjednik Uprave Đuro Đaković Grupe Hrvoje Kekez, zamjenik povjerenika Sindikata metalaca Hrvatske u Đuri Đakoviću Ivan Barić, pomoćnik ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Zvonimir Novak, član Predsjedništva SDP-a Ivo Jelušić i brodsko-posavski župan Danijel Marušić.

– Oko 560 milijuna kuna su dugovi kratkotrajne obaveze, uglavnom kod financijskih institucija, nešto dobavljača i tako. Velike su zalihe ne dovršene robe u Đuro Đaković specijalnim vozilima, mislim tu na vagone. 128 milijuna vrijedi roba koju ćemo isporučiti, ja se nadam, najbrže što možemo, jer ipak smo sada ovih tjedana u blokadi praktički za vrijeme štrajka se nije uopće radilo, Nakon što se prekinuo štrajk krenulo se raditi s onim što se ima, s onim materijalom koji je zatečen, u mogućnostima koje jesu, kazao je Kekez.

Nešto optimističniji bio je Barić.

– Danas je atmosfera puno bolja. Mi smo unazad tri mjeseca, onako prosto rečeno, kao Slavonci naučili se boriti. Zatečeni situacijom neisplate plaće prošli smo jednu Golgotu. To kašnjenje plaća proživljavaju cijele obitelji. Istina je da je gospodin ministar gospodarstva nama uporno govorio da Đuro ima perspektivu, da će se u Đuru uložiti i da Đuro ide naprijed. I evo danas Đuro Đaković, odnosno radnici u Đuri Đaković vjeruju u perspektivu, vjeruju u budućnost. Vlada je donijela danas određenu stabilnost, bili su prisutni gospodin Marić i ministar obrane Krstičević. Tu su se iznašla određena rješenja potrebe države. Ako mi znamo da Đuro Đaković specijalna vozila rade i civilni i vojni program, puno je lakše ući u tu tvrtku. I naravno da su danas radnici puno opušteniji, vjeruju u svoju budućnost, rekao je Barić i dodao:

– Nas je napustilo 50, 60 ljudi. 30 posto tih ljudi već dolazi u tvrtku i kaže da bi se rado vratili.

– U brodsko-posavskoj županiji nema domaćinstva, nema kuće da na neki način nije povezan s Đurom Đaković. Đuro Đaković, kako kod nas kažu, može proizvesti od igle do lokomotive. Đuro Đaković je negdje oko četvrti proizvođač vagona u Europi, da ne kažem više od 700 tenkova i tako dalje. Posrtanje Đure Đakovića bi imalo jako veliki negativni odjek na gospodarstvo brodsko-posavske županije. Tako da ova današnja odluka Vlade je itekako ispravna, rekao je Marušić.

Na pitanje što je to što može napraviti nova uprava, a da nije mogla napraviti stara uprava, Novak je rekao:

– Od same nove uprave očekujemo sada uhvatiti se u koštac s izazovima proizvodnje, završiti vagone koji su u visokoj fazi, na kraju krajeva za što je i Vlada ovaj prvi dio od jamstva od ukupno 300 milijuna kuna odredila, ali isto tako očekujemo od uprave da izradi jedan kvalitetan, održiv program restrukturiranja koji će omogućiti budućnost kompaniji na nekim drugim osnovama, normalno zadovoljavajući sva pravila i kriterije Europske komisije vezano uz državne potpore.

– Ako je ovo sve napravljeno da se Đuro Đaković stavi na zdrave noge, da se održi zaposlenost, da se vrate dugovi, da se nastavi poslovanje – dobro. A ako je ovo napravljeno zato što je izborna godina u kojoj treba sve učiniti da Plenković pobjedi u HDZ-u za mjesec, dva dana, da HDZ ponovno pobjedi na izborima, onda to nije dobro, rekao je Jelušić.

– Osnovni problem Đuro Đaković specijalna vozila je niska produktivnost u proizvodnji vagona. Ja mislim da je to jedna radna disciplina, loša organiziranost ljudi s više nivoa, rekao je Kekez i dodao da do sada nije bila spremnost da se nešto više napravi na tome.

Što se tiče strateških partnera, za sada se ne može govoriti o konkretnim tvrtkama u svijetu koje su za to zainteresirane.

– Ne samo kod nas, nego i u Europi nedostaju kapaciteti, nedostaju sposobnosti kakve Đuro Đaković ima, isto tako nedostaje kvalificirana radna snaga koja može odgovoriti na te izazove. Ja sad ne bih konkretno o imenima. Doista se razgovara, doista primamo upite čak i s domaćeg tržišta, a isto tako razgovara se s avio kompanijom iz Amerike. Vrlo je teško raditi program restrukturiranja i tražiti strateškog partnera ako gledate Đuru Đaković kao jednu cjelinu u kojoj imate vojni program i u kojoj imate civilni program, rekao je Novak.

– Logika kaže da je lakše naći tri ili četiri više strateških partnera, svaki u svom fokusu, u svom polju, nego jedan. Stvarno ne mogu reći da je nemoguće, sve je moguće, možda ima netko, i pregovarat ćemo, ali ono što bih ja htio u izradi tog strateškog plana restrukturiranja je da se poveća produktivnost na sve načine, da se smanje troškovi, kazao je Kekez.

Večernji list
Iako se sedam godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju nisu ostvarila nadanja prosječnih hrvatskih građana o boljem životu čim kročimo u EU, što su lakonski pa i manipulativno uoči referenduma o pristupanju Uniji izjavljivali političari, nespremni ovu državu učiniti boljom, podaci Eurostata pokazuju da unatoč nizu razloga za nezadovoljstvo stanjem u zemlji u usporedbi s prosjekom EU imamo i neke prednosti.

U globaliziranom svijetu obilježenom raznim nesigurnostima Hrvatska je jedna od najsigurnijih zemalja i ima najniži udio ljudi (2,6%) koji su žrtve kriminala, nasilja i vandalizma. Također, prema podacima Eurostata objavljenim u povodu hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, imamo najmanji udio učenika (3,3%) koji napuštaju rano školovanje, a ubrajamo se i među najljepše zemlje jer je jadranska Hrvatska treća najpopularnija turistička destinacija među regijama u EU. Samo 0,8% stanovništva EU

– Podaci govore sami za sebe i kad je riječ o prednostima Hrvatske to je svakako sigurnost naše zemlje jer se ubrajamo u najsigurnije zemlje unatoč napisima u medijima o izoliranim slučajevima nasilja, a to su potvrdila i naša istraživanja. Naši se građani osjećaju i objektivno i subjektivno sigurno u svom stanu, na ulici, u javnom prijevozu. Prednost je života u Hrvatskoj i još uvijek ležeran mediteranski način života, čvrste obiteljske veze i druženja s prijateljima. A jesmo i turistička sila i lijepa zemlja – kaže o prednostima Hrvatske i života u njoj Ljiljana Kaliterna Lipovčan s Instituta Ivo Pilar koja se bavi kvalitetom života i srećom.

Mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju u prosjeku s 31,8 godina, kasnije nego u bilo kojoj državi EU, što je posljedica i lošeg financijskog stanja i nepostojanja povoljne stambene politike za mlade, ali i još uvijek tradicionalnog načina života u kojem se djeci ne žuri otići iz roditeljskog doma. Hrvatska koja se ubraja u najmanje zemlje u EU s 4,1 milijuna stanovnika prema Eurostatu, premda smo sad pali na četiri milijuna ljudi, čini tek 0,8% stanovništva velike Europske unije, koja broji oko 513 milijuna ljudi. Nažalost, od niza parametara po kojima se vidi gdje stojimo u odnosu na prosjek EU, ispod prosjeka smo po ekonomskim pokazateljima.

Dok je BDP po stanovniku u Hrvatskoj 12.600 eura, u EU je 31.000 eura. Zbog neravnomjernog regionalnog razvoja s kojim nemaju problema uređene zemlje i nagomilanih demografskih problema gustoća naseljenosti nam je ispod prosjeka EU. Dok u Hrvatskoj u prosjeku po kilometru kvadratnom živi 74 stanovnika, u EU ih je u prosjeku naseljeno 118 po četvornom kilometru. Loši smo i po stopi zaposlenosti muškaraca i žena koja u Hrvatskoj za muškarce iznosi 70%, za žene još niže, 60 posto, dok je u EU stopa zaposlenosti muškaraca i žena 79%, odnosno 67%. Dok je kod nas četvrtina stanovništva u riziku od siromaštva, u EU je njih 21,9%.

I kad je riječ o kvaliteti života i zdravlja nemamo baš razloga za zadovoljstvo. Očekivana životna dob u dobrom zdravlju za muškarce je kod nas 57,1 godina, za žene 58,7 godina, dok je u EU u prosjeku očekivana životna dob u dobrom zdravlju za muškarce 63,5 godina, a za žene 64,2 godine. I ovaj podatak govori da nije vrijeme za dulji radni vijek u Hrvatskoj jer, kad bi se produljio odlazak u mirovinu, imajući na umu i da živimo kraće od prosjeka EU, to znači da muškarce u nas ne samo da ne čeka uživanje u mirovini nego bi im od umirovljena do smrti ostalo samo šest godina života. Naime, prema posljednjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku, muškarci su u 2017. kod nas umirali sa 73,1 godinom, a žene s 80,1 godinom. Nasuprot tome, u EU je u prosjeku životni vijek 83,5 godina za žene i 78,3 godina za muškarce.

 – Naravno da je problem lošijeg života naših građana u dobrom zdravlju i u ekonomskim razlozima, ali standard nije i jedini faktor koji utječe na duljinu prosječnog životnog vijeka i duljeg života ljudi u dobrom zdravstvenom stanju. Na to utječu i zdravstveni razlozi, dostupnost kvalitetne zdravstvene zaštite, način života i zdravstvena nepismenost. Djecu u školi učimo da ‘ bubaju’ činjenice, a trebali bi ih u školama više odgajati da budu odgovorni građani i prema sebi i prema drugima – kaže Maja Vehovec sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.

 Inače, Švedska je zemlja s najduljom očekivanom životnom dobi u dobrom zdravlju i to – 73,3 godine za žene i 73 za muškarce – dok se mi možemo tješiti da je od nas gora Letonija, u kojoj je očekivana životna dob u dobrom zdravlju za žene 54,9 godina, a za muškarce 52,3 godine.

 Ispod prosjeka smo Europske unije i po sreći građana pa, dok je u EU 2018. godine više od 62% ljudi starijih od 16 godina, prema Eurostatu, izjavilo da su bili sretni tijekom proteklih mjesec dana, u nas je to isto izjavilo tek 42% građana, pa smo po sreći građana zauzeli treće najgore mjesto u EU nakon Letonije i Bugarske. Kako nam je nedavno objasnila Kaliterna Lipovčan sreća građana ovisi i o vanjskim okolnostima, percepciji građana različitih problema u društvu, o povjerenju u državne institucije i o ekonomskim prilikama pojedinca i države. A financijskom situacijom najmanje su zadovoljni Bugari i Hrvati, a najviše Finci, Šveđani i Nizozemci. Stoga, da bismo bili sretniji, treba čekati i oporavak gospodarstva, a politika mora vratiti povjerenje u rad državnih institucija kojima su naši građani godinama nezadovoljni, piše Večernji list.

Economist Intelligence Unit
Britanski časopis The Economist objavio je svoj godišnji Democracy Index (Indeks demokracije), rang-listu 167 zemalja svijeta po stupnju razvoja demokracije.

Loša vijest za svijet je da je Indeks demokracije danas najniži u svijetu od 2006. godine, otkako se ova lista objavljuje, dok je loša vijest za Hrvatsku da i dalje pripada kategoriji “demokracija s greškom”.

Hrvatska je ove godine na 59. mjestu Indeksa demokracije s 6,57 bodova, što je isti broj bodova kao i prošle godine. Prošle godine je Hrvatska bila na 60. mjestu liste, a to što je ove godine za jedno mjesto bolja ne znači da se stanje demokracije u nas popravilo, već da se u ostatku svijeta pogoršalo, pa hrvatskih 6,57 bodova ove godine donose mjesto više. No i dalje je jasan trend opadanja stupnja demokracije u Hrvatskoj, koji je započeo 2016. dolaskom vlade Andreja Plenkovića na vlast.

Hrvatska je 2006. imala 7,04 boda, za vrijeme vlade Zorana Milanovića je stupanj demokracije u Hrvatskoj skočio sa 6,73 na 6,93 boda, da bi taj broj počeo padati 2016. i sada već drugu godinu zaredom iznosi 6,57. Unatoč svojem deklarativnom europejstvu, Plenković dakle nije učinio ništa da poboljša demokraciju u Hrvatskoj, već je radio na njenom demontiranju.

Hrvatska se na Indeksu demokracije nalazi između Perua, na 58. mjestu, i Dominikanske Republike i Lesota koji dijele 60. mjesto. Znakovito je i da smo na začelju EU-a po demokratskom razvoju, od Hrvatske lošije stoji samo Rumunjska, koja je sa 6,49 bodova na 63. mjestu.

Od Hrvatske su bolje plasirane i Mađarska i Poljska (55. i 57. mjesto), koje vode lideri koji zagovaraju neliberalnu demokraciju, dok o demokraciji kakvu ima Slovenija (36. mjesto) možemo samo sanjati. Slovenija ima 7,50 bodova u ovogodišnjem Indeksu demokracije, a Hrvatska je kao najbolji rezultat ikad imala tek 7,04 boda. Što se tiče zemalja iz regije, Srbija je na 66. mjestu, Sjeverna Makedonija na 77., Crna Gora je 84., dok je Bosna i Hercegovina na 102. mjestu.

O tome u kakvom je stanju hrvatska demokracija govori i činjenica da nam demokratski uzori mogu biti zemlje poput Bocvane, Mauricijusa, Costa Rice, Malezije, Surinama, Gane i brojnih drugih koje su bolje plasirane od najmlađe članice Europske unije.

Inače, na samom vrhu Economistove ljestvice su, kao i dosad, nordijske zemlje: Norveška na prvom mjestu s 9,87 bodova, Island na drugom s 9,58 i Švedska na trećem s 9,39. Slijedi ih Novi Zeland na četvrtom mjestu s 9,26 bodova i Finska na petom mjestu s 9,25 bodova. Od šestog do deset mjesta su Irska, Danska, Australija i Švicarska. Najmanje demokratska zemlja svijeta je Sjeverna Koreja, a na začelju Indeksa demokracije još su Demokratska Republika Kongo, Srednjoafrička Republika, Sirija i Čad.

Indeks demokracije koji izrađuje Economist Intelligence Unit analizira i boduje, odnosno rangira zemlje prema 60 indikatora koji su podijeljeni u pet širokih kategorija: izborni proces i pluralizam, funkcioniranje vlade, politička participacija, demokratska politička kultura i građanske slobode.

U svijetu danas imamo 22 pune demokracije, 54 demokracije s greškom (među kojima je i Hrvatska), 37 hibridnih i 54 autoritarna režima.

Izvještaj nudi i odgovore na pitanje zbog čega svjedočimo opadanju demokracije u svijetu. Smatraju da je to posljedica: 1. stavljanja naglaska na elitnu ili stručnu vladavinu umjesto na popularnu participativnu demokraciju, 2. sve većeg utjecaja neizabranih, nenadgledanih stručnih institucija i tijela, 3. uklanjanje tema od nacionalne važnosti iz političke arene u područje supranacionalnih institucija u kojima se odlučuje iza zatvorenih vrata, 4. sve veći razmak između političkih elita i stranaka s jedne i elektorata s druge strane i 5. opadanje građanskih sloboda, uključujući slobodu medija i slobodu izražavanja, stoji u izvještaju.

Komentar
Emmanuel Macron je nezadovoljan jer njegove ideje ne nailaze na razumijevanje. Angela Merkel je ljuta jer on razbija politički porculan. Njemačka i Francuska bi morale u bračno savjetovalište.

Aachenski sporazum je prije godinu dana bio neka vrsta ponovljene prisege na prijateljstvo između Njemačke i Francuske, upravo kao što se u potrošenom braku supružnici zaklinju u ljubav. U tom smislu je sporazum potpuno zakazao. Obje strane znaju da zajedno bolje mogu prebroditi teška vremena, ali jedna drugoj idu na živce. Kao da je snošljivost nadjačala poriv za očuvanjem zajedništva.

Emmanuel Macron se od početka zaista trudio oko Angele Merkel. Bio je šarmantan, pleo je ukrasne girlande prijateljstva u svojim govorima. Udvarao se „dragoj Angeli“ i skoro da je čovjek mogao vidjeti suhoparnu Njemicu kako se zarumenila u licu od toliko pažnje. Poslije drvenog Hollandea i nadobudnog Sarkozyja, mladi francuski predsjednik djelovao je kao utjelovljenje intelektualne briljantnosti i reformističkog žara – idealan partner za Nijemce.

Angela Merkel je, s druge strane, izgledala kao hridina usred europskih uzburkanih voda: iskusna i nepokolebljiva, političarka bez straha i mane. Samo je ona bila u stanju s Putinom dogovoriti Protokol iz Minska i progurati sankcije u Europskoj uniji. Samo ona je mogla zakočiti revolucionarni žar Alexisa Tsiprasa i zadržati Grčku u eurozoni. Činilo se da je njemačka kancelarka idealna, majčinski umirujuća partnerica za ambicioznog francuskog političara.

Ipak, frustracija je narasla za najkraće vrijeme. Macron je ustanovio da Berlin jednostavno ignorira njegove reformske prijedloge za Europsku uniju kao što su produbljivanje eurozone ili digitalni porez. U najboljem slučaju osnivane su radne skupine u kancelarkinom uredu. Francuska molba za vojnu pomoć u vojnoj intervenciji u Maliju je odbijena, veliki planovi oko suradnje na području obrane ostali su mrtvo slovo na papiru. Emmanuel Macron je uočio da politička zvijezda Angele Merkel prerano blijedi i mislio je da je suočen s vakuumom političke moći u Berlinu.

Ona je doživljavala kao nametljivost i razmetljivost stalnu bujicu ideja i međunarodne ambicije Francuza, kao i njegov običaj da nediplomatski kaže ono što misli – NATO je klinički mrtav, ne želi Makedoniju i Albaniju u Europskoj uniji, Europa mora pokušati približiti se Putinu. Macronova politička hiperaktivnost je izazvala otpor Angele Merkel. Dosta joj je skupljanja krhotina i lijepljenja šalica koje je on porazbijao, to je Angela Merkel navodno rekla Emmanuelu Macronu na jednoj večeri. To ukazuje na prilično poremećen odnos.

Više se ne vrijedi baviti klišejem o francusko-njemačkom motoru koji je počeo trzati, a mora održati Europsku uniju u pokretu. Ovdje se radi o većim stvarima: o našoj budućnosti s obzirom na dolazeću klimatsku katastrofu, o mjestu Europe u svijetu, o nužnosti vlastite obrane, o odnosima sa supersilama Kinom i Sjedinjenim Državama.

I u svemu tome Njemačka i Francuska nisu na istoj liniji. Macron je ponekad manje, a nekad više u pravu sa svojim idejama, ali on daje važne misaone impulse. Berlin bi trebao u najmanju ruku saslušati ih i odrediti se prema tim idejama. Jednostavno začepiti uši i ignorirati partnera, to je najgore što možete učiniti u nekoj vezi.

S druge strane, Macronu nedostaje razumijevanje za njemački kompleksni federalizam u kojem ni kancelarka ne može vladati kako joj volja. Nedostaje mu razumijevanje i za drukčiju političku kulturu koja je usmjerena prema sporazumnom rješavanju sukoba interesa i traženju kompromisa. Pariz mora biti spreman na pokušaj da s Berlinom umjesto epohalnih skokova pravi male korake, na osnovi nekog „opisa puta”.

Ukupno uzevši, izgleda da je za obje strane nužna bračna terapija. Moraju pokušati razumjeti jedno drugo, jedno drugom oprostiti greške i prepoznati zajednički interes. Iz svega toga može, kao u stvarnom životu, nastati nova uzajamna naklonost, a u najboljem slučaju i prelijepo prijateljstvo.

Jedna stvar je jasna: zemljopis ne dozvoljava razvod ovih europskih veličina. Najbolje bi bilo da konačno nauče kako naći zajednički jezik, piše DW.

Eurostat
Hrvatska je povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj finalnoj potrošnji u 2018., svrstavši se među zemlje Europske unije koje su premašile propisanu razinu za 2020. godinu, pokazalo je u četvrtak objavljeno izvješće Eurostata.

U 2018. godini udio energije dobivene iz obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji energije dosegnuo je 18 posto na razini EU-a, što je povećanje za pola postotna boda u odnosu na godinu ranije. U odnosu na 2004., prvu godinu za koju postoje podaci, udio je više nego udvostručen, s tadašnjih 8,5 posto.

Ove bi godine trebao dosegnuti 20 posto, podsjećaju u Eurostatu, napominjući kako je povećanje udjela obnovljivih izvora ključno da EU ostvari zacrtane klimatske i energetske ciljeve. Među obnovljive izvore energije spadaju energija vjetra, Sunčeva energija, biomasa, toplinska energija Zemljine unutrašnjosti i vrući izvori (geotermalna energija), potencijalna energija vodotoka (vodne snage), potencijalna energija plime i oseke i morskih valova te toplinska energija mora.

Udio obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji utvrđen je za svaku zemlju EU-a zasebno, pri čemu se vodilo računa o različitim startnim pozicijama, potencijalima na području obnovljivih izvora i gospodarskim rezultatima.

Gotovo svaka treća zemlja u EU već je dosegnula obvezujuće ciljeve ili ih je premašila. Pored Hrvatske, u toj su skupini Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Grčka, Italija, Latvija, Litva, Cipar, Finska i Švedska.

U Hrvatskoj je udio energije dobivene iz obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji u 2018. dosegnuo 28 posto i uvećan je za 0,7 postotnih bodova u odnosu na godinu ranije. Ujedno je za osam postotnih bodova premašio propisanih 20 posto u 2020. godini.

U 2004. iznosio je 23,4 posto, pokazuje Eurostatovo izvješće. U tri četvrtine zemalja EU-a udio obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji povećan je u 2018. godini u odnosu na godinu ranije, smanjio se u njih šest a u Sloveniji je ostao nepromijenjen.

Daleko najveći udio obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji bilježila je u 2018. godini Švedska, od 54,6 posto. Slijede Finska sa 41,2 posto, Latvija sa 40,3 posto, Danska s 36,1 posto i Austrija s 33,4 posto.

Najniži je udio imala Nizozemska, od svega 7,4 posto. Na dnu ljestvice s udjelom obnovljivih izvora manjim od 10 posto nalaze se Malta s osam posto, Luksemburg s 9,1 posto i Belgija s 9,4 posto.

Četiri zemlje EU-a vrlo su blizu tome da dosegnu propisani udio obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji, do kojeg ih dijeli manje od jednog postotnog boda, konstatiraju u europskom statističkom uredu. Najbliže je cilju Rumunjska, koju od propisanog udjela u 2020. dijeli jedan postotni bod, a podjednako mali zaostatak ‘hvataju’ i Mađarska, Austrija i Portugal.

Devet zemalja udaljeno je od zacrtane razine od jednog do četiri postotna boda, a preostale tri moraju povećati udio obnovljivih izvora za četiri postotna boda i više. Tako Njemačka, Luksemburg i Malta moraju povećati udio za oko dva postotna boda. Slovenija, Velika Britanija i Irska zaostaju za zacrtanim razinama u rasponu od 3,9 do 4,9 postotnih bodova.

Daleko najlošije stoje Nizozemska i Francuska koje od zacrtanih razina dijeli 6,6 odnosno 6,4 postotna boda. U Hrvatskoj je u udjelu obnovljivih izvora najviše zastupljena hidroenegija, stoji u izvješću Eurostata.

Analiza Ekonomskog Laba
Thomas Piketty, poznati francuski ekonomist, ima novu knjigu. Engleski prijevod bit će dostupan u ožujku, a i u hrvatskim medijima već su objavljeni neki izvadci iz knjige.

Za očekivati je stoga kako će se u javnosti priča o nejednakosti ponovno intenzivirati, a iako smo na Labu već pisali o stanju i kretanju siromaštva i nejednakosti raspodjele dohotka u Hrvatskoj, pogledajmo neke podatke koji su nedavno objavljeni, piše Ivica Brkljača za Ekonomski lab.

Pogledajmo što se događa s dohotkom kućanstava. DZS je krajem godine objavio Anketu o dohotku stanovništva (provedenu 2018.). U tekstu s Laba vidimo kako je prosječni dohodak u Hrvatskoj od 2015. do 2018. porastao za 18,7%, a medijalni za još viših 19,4%. To su relativno visoke stope u uvjetima niske inflacije, što nam kazuje da je došlo do osjetnog realnog rasta dohotka kućanstava.

Rast BDP-a, koji traje od 2015., itekako se osjetio u svakodnevnom životu građana, a kada vidimo da je medijan rastao brže od prosjeka  možemo zaključiti kako je dosadašnji gospodarski rast u Hrvatskoj zapravo bio inkluzivan. Teze o tome kako 3,2 milijuna građana od rasta gospodarstva nije imala ništa ili je imala vrlo malo, pokazuju se potpuno promašenima. Pokazuje se kako niti oni prigovori da porezna rasterećenja (koja su provedena u tri kruga) idu u korist samo bogatima i da će doći do dodatnog raslojavanja stanovništva, ne drže vodu.

Hrvatska, zapravo, nema izraženijih problema što se tiče nejednakosti dohotka. Prema najpoznatijoj mjeri nejednakosti dohotka, Ginijevom koeficijentu, Hrvatska stoji solidno u usporedbi s drugim zemljama EU i nalazi se u sredini poretka. Što se tiče siromaštva, nakon što su u periodu krize pokazatelji siromaštva rasli, ulaskom u EU negativni se trend zaustavio, dok su posljednjih godina pokazatelji siromaštva u izraženijem padu.

Unatoč recentnom padu, stopa teške materijalne deprivacije i dalje je prilično visoka odnosno viša je nego u EU28 prosjeku (8,6% vs. 5,9%). No, uzimajući u obzir stupanj razvoja, Hrvatska zapravo dobro stoji po tom pitanju.

To nam govori kako je značajnije smanjenje siromaštva u RH, pri ovoj razini BDP-a, teško moguće postići . Jasno je kako je u ovom trenutku najbolja socijalna mjera za Hrvatsku, prije svega, snažniji gospodarski rast – tim više što vidimo kako s rastom BDP-a i poreznim rasterećenjima dohotka nejednakosti u Hrvatskoj nisu rasle, dapače, stoji u analizi Ivice Brkljače za Ekonomski lab.

TIH
 Na ljestvici od 180 država prema Indeksu percepcije korupcije 2019 Hrvatska je na 63. mjestu s 47 bodova. Pala je za jedan bod i tri mjesta u odnosu na 2018. godinu, izvijestio je Transparency International Hrvatska.

Prema Indeksu percepcije korupcije, istraživanju Transparency Internationala iz Berlina, najtransparentnije države u 2019. godini su Danska i Novi Zeland s 87, Finska s 86, te Singapur, Švedska i Švicarska s 85 bodova. Najkorumpiranije države su Sirija s 13, Južni Sudan s 12, te Somalija sa samo 9 bodova.

Hrvatska se i dalje nalazi među korumpiranim državama Europske unije, a osim nas lošije su Rumunjska i Mađarska s 44 boda, te Bugarska s 43 boda. Grčka je napredovala za 3 boda i pretekla Hrvatsku s 48 bodova.

Prosjek članica Europske unije je 64 bodova, tako da Hrvatska zaostaje za 17 bodova. U odnosu na države u okruženju prisutna je stagnacija i pad indeksa. Slovenija, Crna Gora i Srbija ostale su na istom broju bodova, dok su Hrvatska i Kosovo pali za 1 bod, a Bosna i Hercegovina za 2 boda.

Slovenija ima 60 boda, Hrvatska 47, Crna Gora 45, Srbija 39, Bosna i Hercegovina i Kosovo 36, a Sjeverna Makedonija 35 bodova. Indeks percepcije korupcije za 2019. godinu pokazuje da Hrvatska zaostaje i stagnira u borbi protiv korupcije. Njemačka udruga Transparency International ovogodišnji porast korupcije diljem svijeta objašnjava netransparentnim financiranjem političkih stranaka i novca u politici.

U 2018. godini korupcija se povezivala s populizmom i slabljenjem demokracije, te demokratskih institucija. U 2017. godini razlozi su bili pad građanskih sloboda i smanjivanjem prostora za civilno društvo.

Transparency International Hrvatska smatra da je korupcija povezana s pohlepom, krađom i neodgovornim ponašanjem pojedinaca. Odlazak razočaranih građana iz Hrvatske posljedica je siromaštva većine stanovnika uzrokovanog korupcijom, a ne želje za brzim stjecanjem bogatstva u drugim uređenim državama.

Korupcija nema ideološki predznak. Ona nije niti lijeva niti desna. Najodgovorniji je svaki pojedinac na poziciji političkog odlučivanja, i u vlasti i u oporbi. Oni na vlasti jer uništavaju integritet institucija, a u oporbi jer nisu spremni za stvarne promjene koje se u ovom društvu moraju dogoditi već danas. Sutra je prekasno.

“Hrvatska u ovom trenutku predsjeda Vijećem Europske unije, borbu protiv korupcije stavlja u prioritet svojih aktivnosti, a istovremeno zaostaje za 17 bodova od prosjeka Europske unije i čak 40 bodova od najtransparentnije članice Danske. Pad na ljestvici rezultat je nedovoljnog jačanja preventivnih tijela, te dugotrajni sudski procesi koji kompromitiraju stvarnu borbu protiv korupcije”, istaknula je Davorka Budimir, predsjednica Transparency International Hrvatska.

Analiza
Skupština vjerovnika u srijedu je na Trgovačkom sudu u Pazinu odlučila da Uljanik d.d., krovna organizacija pulske brodograđevne kompanije, nema uvjete za nastavak poslovanja i ide u likvidaciju. Odluku o prekidu poslovanja nekoć poznatog brodogradilišta za Direktno je komentirao ekonomski stručnjak Damir Novotny.

“Nažalost, Uljanik brodogradilište ima vrlo malu imovinu. To su kranovi na području pomorskog dobra, mali broj baraka… Uljanik nema ozbiljne imovine. Ideja da se napravi novi Uljanik nije bila loša i to se trebalo napraviti. Međutim, ako se ne varam, to nije bio zaključak vjerovnika na Trgovačkom sudu u Pazinu”, rekao je Novotny.

Ekonomist ističe da likvidacija Uljanika može trajati beskonačno te da stečajni upravitelj vjerojatno neće naći investitora. “Ovaj model likvidacije znači da će stečajni upravitelj pokušati prodati što se prodati može te naći nekog investitora. To može trajati beskonačno. Znamo da to nije jednostavno, imamo velik broj slučajeva gdje to nije uspjelo. Smatram da će to predugo trajati da bi se postiglo nešto konkretno”, dodao je.

Kako ističe Novotny, znalo se da proizvodnja u Uljaniku nema perspektivu, ali ga se spašavalo političkom odlukom. “Procedure oko likvidacije zbilja su dugotrajne i nisam optimističan oko obnavljanja proizvodnje u Uljaniku. Izgubilo se previše vremena i novca, a to se znalo već deset godina. Politička odluka bila je davati jamstva i subvencije proizvodnji, a znalo se da ta proizvodnja nema perspektivu”, zaključio je Novotny za portal Direktno.

Iz Ministarstva u priopćenju podsjećaju da sve te odluke proizlaze iz odredbi Stečajnog zakona, s obzirom da je stečajna upraviteljica Marija Ružić ustanovila kako nema osnove za izradu stečajnog plana jer je vrijednost imovine Uljanika d.d. procijenjena na 1,75 milijardi kuna dok su obveze veće od 5 milijardi kuna te se ne ostvaruju prihodi iz poslovanja.

“Kao što je danas napomenula i sama stečajna upraviteljica, odluke koje su donesene na današnjem ročištu ne moraju nužno značiti i kraj brodogradnje u Puli”, rekao je Horvat u priopćenju.

“No, kao i u drugim sličnim slučajevima kojih smo bili svjedoci, tako ćemo se i u ovoj situaciji držati premise da svaka poslovna aktivnost mora podrazumijevati i odgovornost – kako prema radnicima, tako i prema samoj kompaniji, ali i državi. Ne smijemo više biti dovedeni u situaciju da skupo plaćamo loše poslovne odluke iz povijesti”, ističe ministar Horvat te zaključuje kako je jasna vizija poslovanja, koja na kraju godine daje pozitivan rezultat i pokazuje sposobnost vraćanja preuzetih obveza, preduvjet izdavanja bilo kakvih jamstava.

Iz Ministarstva u priopćenju kao jednu od mogućnosti daljnjeg poslovanja navode provedbu Poslovnog plana koji je predstavila stečajna upraviteljica. Naime, temeljem predloženog plana traži se prijenos imovine nad kojom Republika Hrvatska ima razlučno potraživanje u novoosnovano društvo “Uljanik brodogradnja 1856.”, kao i najam imovine nužne za brodograđevnu djelatnost, a koja nije opterećena razlučnim pravima. Isto tako, predloženim planom predviđa se prijenos koncesija s Uljanika d.d. na novoosnovano društvo, te osiguranje likvidnosti kojom bi se stvorili preduvjeti za početak proizvodnje, uzimajući pritom u obzir činjenicu da u Uljaniku već duže vrijeme nema proizvodnog procesa, kao i dosadašnju praksu koja je nametnula velike obveze državnom proračunu, navode iz Ministarstva gospodarstva.

“O svemu tome Vlada Republike Hrvatske, kao najveći vjerovnik, tek mora donijeti konačnu odluku koja će sagledati sve financijske i pravne rizike za državni proračun, te ujedno biti usklađena s pravilima Europske unije koja reguliraju područje državnih potpora”, zaključuje se u priopćenju Ministarstva gospodarstva.

 

Analiza
U sklopu geopolitičko energetske ofenzive SAD-a koja ima za cilj načiniti ekspanziju američkog ukapljenog plina dogovaraju se višemilijunski projekti izvoza plina u režiji Trumpove administracije.

Svjedoči tome izjava Donalda Trumpa u sklopu govora u Davosu. Rekao je kako „… bi postigli stvarnu energetsku sigurnost, mi potičemo naše prijatelje u Europi da koriste zalihe energije iz Sjedinjenih Država. Istodobno je priznao kako je taj plin, zbog prijevoza I tehnologije, još uvijek skuplji od kopnenog, uglavnom ruskog plina.

Gotovo paralelno s time u Hrvatskoj je puštena u rad kompresorska stanica, koja je omogućila opstojnost drugog smjera interkonekcije prema ključnim kupcima za plin iz strateškog projekta LNG-a na otoku Krku, koji treba biti završen tijekom početka sljedeće godine. Bio je to, uostalom, uvjet pune integracije Hrvatske u energetsku uniju, koja zahtijeva dvostruke interkonekcije sa svim susjedima.

Prognoze Međunarodne agencije za energetiku govore kako plin iz SAD-a napreduje postati zastupljeniji na tržištu LNG-a, ispred Austrije te bi se do 2024. godine mogao promijeniti trend iz jedne naše ranije analize te bi SAD mogle postati najveći svjetski izvoznik tog energenta do sredine 2020-ih godina.

Planirani kapaciteti u SAD-u za sada premašuju potrebe tržišta, smatraju analitičari MxKinseya, a donosi Financial Times. Interesa je puno, posebnom od strane velikih kompanija poput Shella I Totala. Analitičari Plattsa predviđaju rast s 345 milijuna tona iz prošle godine na 445 milijuna tona do spomenutog vremena, dok bi izgradnja predviđenih 14 terminala za izvoz taj rast posve sigurno premašila na 160 milijuna tona godišnje.

Izgledi zarade kompanija koje razvijaju terminale za izvoz povećavaju se padom cijene ukapljenog plina, čime se intenzivira ovaj energent na tržištu. Razvojem tehnologije pojeftinjuje i naknada za obradu.

No, američki se izvoz suočava sa sve većom konkurencijom na uvoznim terminalima, što će biti slučaj i na hrvatskom terminalu, koji će biti u stanju primiti plin iz cijeloga svijeta, osim iz Australije, pa čak i iz Rusije, odakle tvrtka Novatek već dugo izvozi na istok, ali i na sjever Europe, a Gazprom ulazi u posao s LNG-om.

Katar je, naime, najveći proizvođač ukapljenog plina, a na tržištu je i najjeftiniji. Do 2027. godine planira povećati prodaju sa 77 milijuna tona godišnje na 126 milijuna tona godišnje. Na tržište ulaze i Mozambik i Nigerija.

Najveći uvoznik do sredine 20-ih godina postat će Kina, koja će na prvome mjestu zamijeniti Japan, predviđa se u analizi IEA, što bi ova zemlja postigla ranije da nije bilo trgovinskog rata te je smanjila uvoz iz SAD-a, uslijed toga, za 25 posto. Sada, nakon potpisivanja prve faze sporazuma, prema analitičarima Plattsa, Kina će povećati uvoz za 53 milijarde dolara godišnje, uz zadržavanje carina u ovoj fazi sporazuma.

Samo je hrvatskim ignorantima čudno, i neuobičajeno, kada se ugovori za uvoz plina potpisuju na deset godina. U poslu uvoza plina ta duljina ugovora je čak i kratka. Dokazuje to ugovor koji je Kina potpisala s Gazpromom za plinovod Snaga Sibira na 20 godina. Takve ugovore neovisni posrednici zahtijevaju kako bi osigurali stabilnost cijene. U ovom slučaju oni uključuju i naknadu za ukapljivanje (pretvaranje plina u tekućinu hlađenjem).

Naknada za ukapljivanje koju je naplaćivao Cheniere do prije nekoliko godina iznosila je 3.5 dolara po milijunu po BTU (British termal unit), a danas mnoge tvrtke kažu kako će ukapljivati po cijeni od 2 dolara.

Kako bilo, izgradnjom novih izvoznih terminala, pojeftinjenjem tehnologije za ukapljivanje, ali i pojavom novih igrača na europskom tržištu, SAD bi mogao napraviti korak naprijed prema uzdrmavanju pozicije ruskog plina na hrvatskom tržištu. Uzdrmavanju, no ne i značajnijoj ugrozi, jer kako je priznao i Donald Trump u Davosu, cijena LNG-a još će neko vrijeme biti skuplja nego li cijena kopnenog plina

Od dinamiziranja tržišta mogli bismo i mi u Hrvatskoj imati koristi, naime, izgledan je oporavak ekonomske opravdanosti LNG infrastrukture u nas, povećat će se sigurnost opskrbe, no o značajnijem pojeftinjenju, u ovom je trenutku teško govoriti. I sigurnost opskrbe treba platiti.

Analiza IEA
Cijene nafte spustile su se u srijedu na međunarodnim tržištima prema 64 dolara budući da je prognoza Međunarodne agencije za energiju (IEA) o višku u opskrbi zasjenila zabrinutost zbog poremećaja u isporukama iz Libije.

Trgovce je danas zaokupila izjava čelnika IEA-e Fatiha Birola da će tržište u prvoj polovini ove godine bilježiti višak u opskrbi od milijun barela dnevno.

“Očekujem obilnu opskrbu energentima kada su u pitanju nafta i plin”, kazao je Birol u utorak na Reutersovom Forumu o globalnim tržištima, organiziranom u sklopu neformalnog godišnjeg okupljanja političkih i poslovnih čelnika u švicarskom Davosu.

“Upravo zato cijene nafte na međunarodnim tržištima nisu porasle zbog incidenata kojima smo u posljednje vrijeme svjedočili – ubojstva iranskog generala i nemira u Libiji”, dodao je čelnik IEA-e, referirajući se na američko ubojstvo utjecajnog iranskog generala Kasima Sulejmanija i uzvratni iranski raketni napad na američke vojne baze u Iraku.

Birolova je ocjena potisnula u drugi plan poremećaje u opskrbi iz Libije nakon što je državna naftna kompanija National Oil Corp u okruženju vojnih sukoba u ponedjeljak objavila ‘višu silu’ zbog blokade naftovoda i dva velika naftna polja.

Ako se stanje uskoro ne normalizira, libijska bi proizvodnja mogla biti svedena na samo 72 tisuće barela dnevno, s uobičajenih oko 1,2 milijuna barela dnevno, podsjeća Reuters.

“Blokada libijskih naftovoda ni danas nije previše utjecala na raspoloženje na tržištu… Prevladava uvjerenje da će poremećaj (u isporukama) biti kratkotrajan”, tumači Stephen Brennock iz brokerske kuće PVM.

Tržišta pozorno prate i širenje novog korona virusa u Kini, procjenjujući mogući utjecaj epidemije na rast svjetskog gospodarstva. Bude li se virus dramatično širio i negativno utjecao na putovanja i rast, potražnja za naftom mogla bi se smanjiti za 260 tisuća barela dnevno, procjenjuju u bilješci klijentima analitičari Goldman Sachsa.

“Zabrinutost za potražnju zbog potencijalne epidemije bit će protuteža strahovanjima od poremećaja u opskrbi iz Libije, Irana i Iraka, što bi u idućim tjednima moglo prouzročiti snažne oscilacije cijena na fizičkom tržištu nafte”, ističu u Goldman Sachsu.

Zasada je utjecaj tih bojazni na potražnju i ponudu ograničen, dodaju. Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC) jutros je odvojeno na svojim internetskim stranicama objavila da je cijena barela referentne košarice nafte njezinih članica u utorak iznosila 65,26 dolara, što znači da je bila 85 centi niža nego prethodnog dana trgovanja.