Tribina

Zdeslav Šantić poručuje
Približavanje plaća onima na Zapadu te jačanje institucija glavni su faktori koji mogu primjetnije smanjiti odlazak stanovništva na rad u inozemstvo, zaključak je istraživanja koje je prošloga tjedna objavio briselski think-tank Centar za ekonomske i političke studije (CEPS).

U istraživanju naslovljenom “Mobilni radnici Europske unije: Izazov za javne financije?” autori Cinzia Alcidi i Daniel Gros razmatraju trenutne trendove u mobilnosti radne snage unutar Europske unije i izazove s kojima se suočavaju države iz kojih radnih snaga odlazi.

Istraživanje navodi kako je u EU u posljednjih 10 godina mobilnost radnika značajno porasla. Dok se 2007. tek 2,5 posto radnika iselilo, 2017. je udjel mobilnog radno aktivnog stanovništva Unije porastao na 3,8%. Povećanje mobilnosti europskih radnika rezultat je dva faktora, navodi CEPS. Prvi je proširenje EU-a na istok u dva vala, a mobilnost se posebno povećala nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u članstvo 2007. No, osim u smjeru istok-zapad, posljednjih godina zabilježena je i mobilnost radne snage iz južnih članica Unije prema sjevernima, uslijed dužničke krize i rasta nezaposlenosti.

Posljednji podaci na koje se poziva CEPS pokazuju da Rumunjska, Litva i Hrvatska imaju najveći udjel radne snage koja radi u inozemstvu, daleko iznad europskog prosjeka. Gotovo 20% Rumunja zarađuje u drugim članicama EU-a, u Litvi je taj udjel na 14,8%, a u Hrvatskoj na 13,9 posto. Za domaće ekonomiste ovakvi podaci nisu iznenađenje. “Pojačano iseljavanje posljednjih nekoliko godina bilo je očekivano. Iskustva drugih novih članica EU pokazala su kako se nakon pristupanja EU i otvaranja tržišta rada, snažno povećalo iseljavanje. U slučaju Hrvatske, problem iseljavanja je dodatno potenciran slabim gospodarskim pokazateljima.

Hrvatska je imala jednu od najdužih recesija u Europi, trajala je šest godina. Istovremeno, i nakon početka oporavka, dinamika rasta ostala je nedovoljna da rezultira približavanje Hrvatske prosjeku gospodarskog razvoja EU. Danas je Hrvatska, poslije Bugarske, najnerazvijenija zemlja”, ističe ekonomist OTP banke Zdeslav Šantić. Razlozi razmjerno visokog udjela radno sposobnog stanovništva koji prebiva u ostalim državama članicama, osim recentnih kretanja, imaju svoju povijesnu dimenziju još iz 20 stoljeća, dodaje Zrinka Živković Matijević, direktorica Ekonomskih i financijskih istraživanja Raiffeisen banke.

Zamagljene perspektive
“Ubrzani odljev radno sposobnog stanovništva osobito je izražen s otvaranjem jedinstvenog europskog tržišta od 2013., koji je dodatno pojačan dubokom recesijom u Hrvatskoj. Ipak, s izlaskom iz krize migracije, odnosno emigracija iz Hrvatske osobito radno sposobnog stanovništva nije se smanjila, već dapače ubrzala. Motivi migracija mogu biti različiti – od razlike u visinama dohotka (plaća), preko prilika za zapošljavanje do strukturnih čimbenika”, naglašava Živković Matijević. Strukturni čimbenici predstavljanju kvalitetu institucija i standard koji uključuje zadovoljstvo životom u određenoj državi i očekivanja budućih perspektive (prosperitetna očekivanja), pojašnjava ta analitičarka.

“Upravo potonji čimbenici – slabo institucionalno okruženje i (nepovoljna) očekivanja glede budućeg ekonomskog prosperiteta (kvaliteta obrazovanja, zadovoljstvo i povjerenje u politike, buduće prilike nadolazećih naraštaja) – najčešći su motivi migracija visoko obrazovnih građana određene države. U tom kontekstu ne iznenađuje da su države najviše pogođene emigracijom upravo one s najnižim Indeksom društvenog napretka. Primjetno ja da je za Hrvatsku najkritičniji podindeks Prilika (Oportunity sub-index) koji obuhvaća obrazovanje, osobni izbor, jednakost i uključenost i odgovara na pitanje ‘Postoje li prilike za poboljšanje pozicije pojedinca u društvu?’. S druge strane, visina primanja i socijalne povlastice vrlo često glavni su motiv migranata nižih vještina i nižeg obrazovanja”, naglašava Živković Matijević.

Što se tiče konvergencija plaća, činjenica je da je Hrvatska na samom početku tranzicijskog procesa imala razmjeno visoku bazu odnosno višu usklađenost plaća s EU u odnosu na druge nove članice, slijedeći jedino Sloveniju, ističe analitičarka RBA. “U međuvremenu dinamika rasta plaća i standarda mjerenom paritetom kupovne moći u drugim državama se od 2004. znatno povećala dok se BDP mjeren paritetom kupovne moći u odnosu na prosjek EU 28 zadržava na približno istoj razini (oko 60% prosjeka EU), stagnira odnosno komparativno zaostaje”, naglašava Živković Matijević.

Koliko su konvergencija plaća s jedne, te kolokvijalno rečeno “uređenost države” s druge strane bitni za zaustavljanje iseljavanja govore i primjeri Češke i Slovenije. Svega 1,8 posto čeških građana radi u drugim članicama, kao i tri posto Slovenaca. “Češka ima najvišu stopu zaposlenosti u EU, snažnu konvergenciju plaća i realnog dohotka prema razvijenim starim državama, te jače i kvalitetnije institucionalno okruženje. I prema Indeksu društvenog napretka stoji znatno bolje no Hrvatska”, pojašnjava Zrinka Živković Matijević.

Obrnut smjer
Šantić dodaje kako je dinamičan rast gospodarstva u regiji srednje i istočne Europe posljednjih godina imao za posljedicu da su se migracijski trendovi preokrenuli u pojedinim gospodarstvima i zabilježen je povratak dijela radne snage sa Zapada na Istok. “Naravno, da je dinamičan gospodarski rast te povećanje produktivnosti u promatranim zemljama pratilo i povećanje plaća, odnosno njihovo približavanje razinama u zapadnoj Europi”, kaže Šantić.

Nažalost, kod Hrvatske problem iseljavanja nije posljedica samo trenutnih gospodarskih trendova, dodaje Šantić koji kaže kako visoka percepcija korupcije i nepotizma, neefikasne državne institucije, velik značaj države u ukupnim gospodarskim kretanjima te slaba transparentnost u javnom sektoru dodatno potiču mlade da odu. “Kada govorimo iseljavanju mladih, valja spomenuti faktor izostanka strategije stambenog zbrinjavanja. Još ne postoji uređeno tržište najma, već mladi imaju isključivo mogućnost kupnje nekretnine kroz višegodišnje zaduživanje. I Vladine mjere usmjerene su isključivo prema poticanju kupnje nekretnina kroz zaduženje”, upozorava Šantić.

Zanimljiv detalj u CEPS-ovom istraživanju tiče se udjela fakultetski obrazovanih među mobilnim radnicima. Iako se često provlači teza da je visoko obrazovanima “najlakše otići van”, istraživanje pokazuje da to baš nije tako, posebice u slučaju novih članica kojima pripada i Hrvatska. Dok je na toj ljestvici vodeća Francuska, gdje više od 60% iseljenih čini fakultetski obrazovano stanovništvo, Hrvatska je s 20% pri dnu, ispred Portugala i Rumunjske, a iza Bugarske. Drugim riječima, glavninu iseljenih čini niže obrazovano stanovništvo, piše Poslovni dnevnik.

Analitičari 
Hrvatska u robnoj razmjeni s Kinom bilježi znatan deficit koji je u 2018. iznosio 670 milijuna eura, ali se u makroekonomskim analizama HGK-a s tim u vezi naglašavaju dvije činjenice.

Ponajprije, taj deficit je približno dvaput manji nego prije 10 godina, pri čemu je došlo i do znatnog povećanja izvoza i do osjetnog pada vrijednosti uvoza, po čemu se Hrvatska izdvaja među drugim zemljama Srednje i Istočne Europe. Takvom kretanju uvoza znatno je doprinijela kriza u Hrvatskoj i osjetan pad domaće potražnje, ali je pozitivan rezultat ipak bilo popravljanje vanjskotrgovinskog salda s Kinom.

Kao drugu činjenicu iz Komore ističu da je Kina najveći globalni izvoznik, godinama orijentirana na povećanja svog izvoza, pa je stoga teško očekivati da Hrvatska s Kinom ostvaruje ujednačene vrijednosti izvoza i uvoza, naročito kod toga kad s nekim daleko manjim, susjednim zemljama ostvaruje i znatno veće iznose deficita. Primjerice deficit u našoj trgovini s Mađarskom lani je iznosio 1,3 milijarde eura, sa Slovenijom 1,03 mlrd. eura, a s Austrijom 690 milijuna eura.

Direktor Komorinog Sektora za financijske institucije i ekonomske analize Zvonimir Savić ističe i da se Kina u svom brzom razvoju sve više orijentira na uvoz, a povećava se i kupovna moć, pa izvozne mogućnosti postoje, dok buduće kretanje izvoza prema Kini ovisi od tri stvari: Konkurentnost proizvoda, sposobnosti poduzetnika te snazi gospodarske diplomacije, piše Poslovni dnevnik.

“Međutim, kako se u Hrvatskoj i nadalje oporavlja ukupna potražnja koja utječe na daljnji ‘oporavak’ uvoza, teško je očekivati pozitivne trendove u smanjivanju deficita s Kinom u nekom srednjoročnom razdoblju”, kaže Savić. S obzirom na prošlogodišnju vrijednost izvoza od 133 milijuna eura, njegov porast od navedenih 500 do 600 milijuna eura također se ne očekuje u duljem razdoblju, kao ni značajniji doprinos prehrambene industrije, koja i sada čini tek manji dio izvoza prema Kini, pri čemu su na prvom mjestu prehrambeni proizvodi za bebe i dojenčad (oko 1,2% ukupnog izvoza), a ograničenja za prehrambenu industriju predstavljanju potrebne količine, udaljenost i troškovi transporta.

Naravno, postoji velik prostor za povećanje izvoza vina i ostalih ekskluzivnijih i specifičnih proizvoda, ali ni oni ne mogu imati znatan utjecaj na povećanje vrijednosti ukupnog izvoza prema Kini. Usto, kako se za prehrambenu industriju, počevši od mliječne stvorio nov izvozni prostor, otvaranje kineskih vrata uvozu najvidljivije učinke može na ekonomiju donijeti kroz povećanje domaće proizvodnje i zaposlenosti. I tu leže veliki izazovi jer sve ovisi o pitanju tko će, primjerice, viškove u proizvodnji mlijeka iskoristiti.

Po proizvodnji mlijeka Hrvatska je samodostatna tek oko 52%, a po mišljenju Branka Bobetića iz Croatiastočara, to nužno ne mora biti prepreka jer je EU neto izvoznik, što znači da se na unutarnjem tržištu među članicama mjesečno razmijeni cca 6 milijuna tona mlijeka za preradu.

U Francuskoj koja je na drugom mjestu EU po proizvodnji mlijeka, za njezine je proizvođače rade kalkulacije najpovoljnijeg načina transporta + proizvoda visoke dodane vrijednosti u Kinu, a zanimljivo, brodski i avionski prijevoz padaju u drugi plan, te je težište na željezničkom. I Talijani su dobar primjer jer su poznati po jakom udruženju čije su članice dijelom i uvoznici polutrajnih sireva od kojih preradom dobivaju kao izvozni proizvod visoke dodane vrijednosti tvrdi sir. I izvoze ga u Kinu, piše Poslovni dnevnik.

Analiza prošloga tjedna DW
Grčka je postala članica inicijative 16+1, čiji se sastanak na vrhu održao u Dubrovniku. Hrvatska očekivanja od ove inicijative su velika.

Ono o čemu se puno špekuliralo uoči sastanka na vrhu Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe, službeno je potvrđeno u petak (12.4.) u Dubrovniku: Grčka je postala članica inicijative 16+1, čime ona mijenja ime u 17+1. Na samitu inicijative sudjelovao je i grčki premijer Alexis Tsipras. Inače, Kinezi su od 2009. do danas u Grčku uložili više od pet milijardi eura – više nego bilo koja druga država.

Ova inicijativa je utemeljena 2012. sa ciljem poticanja poslovnih i investicijskih odnosa između Kine i zemalja srednje i jugoistočne Europe. Za Kinu su te zemlje od posebne važnosti zbog provedbe njezinog mega-projekta „Jedan pojas, jedan put”, poznatog i kao „Novi put svile”, u okviru kojeg su predviđene milijardske investicije u luke, ceste, pruge, telekomunikacijske mreže i aerodrome.

Kina je u zadnjih deset godina već uložila više milijardi dolara u zemlje na istoku i jugoistoku Europe. Najviše novca je otišlo u Srbiju: više od deset milijardi dolara. Na drugom mjestu je Mađarska (oko 4 milijarde), a na trećem Poljska s oko tri milijarde.

Jesmo li naivni?

Vodeći predstavnici europskog i njemačkog gospodarstva kritizirali su naivnost Europe u odnosima s Kinom te političarima predbacili nedostatak smjernica i vizija glede razvoja europskog gospodarstva, piše u nedjelju dnevnik Bild am Sonntag. Pierre Gattaz, predsjednik lobističke organizacije Business Europe koja u Bruxellesu zastupa interese 40 gospodarskih udruga iz cijele Europe,  ponovio prijašnji zahtjev poduzetnika za izjednačavanje investicijskih uvjeta u Kini i Europskoj uniji i pronalaženje zajedničkih europskih smjernica.

U zajedničkom intervjuu i predsjednik Saveza njemačkih industrijalaca (BDI) Dieter Kempf je upozorio na naivnost u odnosima s Kinom. Oba predstavnika gospodarskih udruga predbacila su političkoj eliti EU-a nedostatak vizija i smjernica kad je u pitanju gospodarstvo.

U Dubrovniku su se okupili najviši predstavnici zemalja članica, među kojima i premijerka Srbije Ana Brnabić, sjevernomakedonski premijer Zoran Zaev, crnogorski premijer Duško Marković i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. I oni su ovaj skup iskoristili za bilateralne razgovore s predstavnicima kineskih poduzeća i dogovaranje novih poslova, u prvom redu u izgradnji infrastrukture.

Hrvatska je do sada ostvarila relativno skromne kineske investicije u vrijednosti od 0,69 milijardi dolara, ali nakon ovog skupa očekivanja su velika. Hrvatski mediji su već danima u pravoj euforiji zbog visokih gostiju iz Pekinga: pored detaljnih izvještaja o jelovniku na službenim večerama i programu za dame, prenose se i najave velikih kinesko-hrvatskih projekata.

Kroatien China Andrej Plenkovic Li Keqiang (picture-alliance/AP Photo/D. Bandic)
Li Keqiang i Andrej Plenković: velika očekivanja od gostiju iz Pekinga

Stvara se dojam da se u Kinezima vide spasitelji posrnulog domaćeg gospodarstva. Izgradnja Pelješkog mosta i prije zadanog roka? Bez problema. Velike investicije u hrvatske ceste i pruge? Već dogovoreno. Hrvatski poljoprivredni proizvodi na kineskom tržištu? Također potpisano.

A kruna svega je moguće spašavanje brodogradilišta Uljanik. Navodno je, prenose hrvatski mediji, kineski premijer osobno, nakon što je bio upoznat s problemima Uljanika, u srijedu u četiri sata ujutro (!) nazvao vodstvo kineskog brodogradilišta CSIC. Sada se Uljanik može nadati da bi u CSIC-u mogao dobiti novog strateškog partnera. O tome će konkretno biti govora na sastanku predstavnika tih tvrtki u ponedjeljak (16.4.) u Zagrebu.

Ostaje da se vidi koliko će od svega biti ostvareno. Kritičari upozoravaju da dogovoreni poslovi s Kinezima često ne dožive realizaciju te da se ne radi uvijek o direktnim ulaganjima, nego i o kineskim kreditima koje jednog dana treba i vratiti.

Usporedo s političkim sastankom na vrhu u Dubrovniku je održan i poslovni forum na kojem je sudjelovalo oko 1.000 predstavnika tvrtki i banaka iz Kine i Europe. Aktivirana je i nova internetska platforma za koordinaciju kontakata između malih i srednjih poduzeća.

Kao i prethodno na samitu EU-Kina u Bruxellesu, Li Keqiang je i u Dubrovniku obećao veće otvaranje kineskog tržišta za europske proizvode i ulaganja. A da ne bi još više naljutili ionako sumnjičavi Bruxelles, koji strahuje da bi inicijativa 17+1 mogla unijeti razdor u EU, sudionici sastanka u Dubrovniku su najavili da će sve sklopljene ugovore dati najvišim tijelima EU-a na uvid, piše DW

Što je Li rekao u Dubrovniku?

“U Bruxellesu smo postigli konsenzus s europskim čelnicima i došli do zajedničkog priopćenja, a ovaj summit je dodatni korak koji se temelji na tom postignuću”, kazao je Li u Dubrovniku.

Li je kazao da će jedni druge tretirati otvoreno, transparentno, zajednički raditi i surađivati na tržišnim načelima s ciljem stvaranja projekata koji će biti na obostranu korist. Zapad strahuje da jačanje kineskog ekonomskog utjecaja dovodi i do osnaživanja političke moći Pekinga nad pojedinim državama. Primjer toga je baš Atena koja je 2017. u Ujedinjenim narodima blokirala europsku kritiku stanja ljudskih prava u Kini, nedugo nakon što je ta azijska država preuzela najveću grčku luku Pirej.

Li je na završnoj konferenciji istaknuo kako Kina “poštuje europske zakone, pravila i standarde kada radi u Europi”, te da isto čini u zemljama 17+1 koje su izvan tog saveza.

“To pokazuje da zajedno radimo za multilateralizam i slobodnu trgovinu”, rekao je kineski premijer i dodao kako “vjeruje da će njihova suradnja pridonijeti uravnoteženom razvoju u Europi”.

Kuljiš u EnergyPress-u
Gost nedjeljne emisije EnergyPress na N1 televiziji bio je publicist i politički analitičar Denis Kuljiš. Razgovaralo se o kineskim investicijama u Hrvatsku, odnosima Hrvatske prema stranim investitorima i o odnosima glede upravljanja LNG terminalom.

Kuljiš je pozdravio kineski interes za ulaganje u Hrvatsku, apostrofiravši kako je nakon ulaska Italije u projekt novog puta svila, ovdje prirodno mjesto i Hrvatskoj. Nizinska pruga i Luka Rijeka prirodni su interes kako bi se skratio put kineskih proizvoda u Europu, a Hrvatska bi time dobila infrastrukturu za sljedeća desetljeća.

Kako se ne proizvode još tržišno, tj. kako dolaze uz proračunske poticaje i premije, vrlo je logičan interes kineskih kompanija za ulaganje u hrvatske obnovljive izvore. Kao dobar primjer naveo je kinesku investiciju u elektranu u Doboju. Kritizirao je nepostojanje hrvatske jasne energetske politike, rekavši kako smo propustili ulaz u Paks, ali i monetizaciju bosanskohercegovačkih hidroelektrana gdje smo imali udjele. Ovako uvozimo velike količine struje.

Komentirao je suđenje bivšem premijeru Sanaderu u slučaju INA-MOL rekavši kako mu je čudno da se slučaj gradi oko svjedoka Ježića kada je poznato kako je švicarski arbitražni sud upozorio na njegovu nevjerodostojnost. Izrazio je pohvalu što u novom suđenju ne sudjeluje sudac kojega je švicarski sud, također, apostrofirao.

Rješenje za INA-u vidi u prepuštanju natpolovičnog vlasništva MOL-u, s time što država treba zadržati barem 40 posto dionica,m jer je INA, za razliku od drugih tvrtki u vlasništvu države, vrlo dobra kompanija i zdravi uplatitelj u proračun. Time bi se postigla sinergija MOL-ova rasta.

Dotakao se i pitanje mađarske kupovine 25 posto LNG Hrvatska što je pozdravio, rekavši kako se radi o normalnom poslovnom interesu.

Pogledajte video

Smanjenje ponude iz Venezuele, Irana i Libije 
Na svjetskim su tržištima cijene nafte porasle i prošloga tjedna, šestoga zaredom, dosegnuvši nove najviše razine od studenoga prošle godine, što je ponajviše posljedica smanjenja ponude iz Venezuele, Irana i Libije.

Na londonskom je tržištu cijena barela prošloga tjedna porasla 1,7 posto, na 71,55 dolara, dok je na američkom tržištu barel poskupio 1,3 posto, na 63,89 dolara. Od početka godine cijene su nafte porasle više od 30 posto i dosegnule najviše razine od početka studenoga prošle godine, što se ponajviše zahvaljuje smanjenju proizvodnje od strane Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).

Ta organizacija, zajedno sa skupinom nezavisnih proizvođača na čelu s Rusijom, pridržava se lanjskog dogovora o smanjenju proizvodnje za 1,2 milijuna barela dnevno, što podržava cijene. Cijene nafte rastu i zbog sankcija SAD-a na naftni sektor Irana i Venezuele, što dodatno ograničava ponudu na tržištima. Ponuda na tržištima mogla bi biti smanjena i zbog sukoba u Libiji između međunarodno priznate libijske vlade i pobunjeničkih snaga.

Šef libijske nacionalne naftne kompanije upozorio je krajem prošloga tjedna da bi obnovljene borbe mogle potpuno blokirati proizvodnju sirove nafte u toj zemlji. S druge strane, posljednji podaci iz Kine potaknuli su nadu da bi se drugo po veličini svjetsko gospodarstvo moglo stabilizirati, nakon duljeg razdoblja usporavanja rasta.

A to bi moglo podržati potražnju, s obzirom da je Kina najveći svjetski potrošač sirovina. „Razvoj geopolitičke situacije mogao bi potaknuti rast cijena nafte prema a možda i iznad 80 dolara ovoga ljeta”, pišu analitičari tvrtke RBC Capital Markets u osvrtu na situaciju na tržištu.

Podršku cijenama pruža i nada ulagača da će uskoro SAD i Kina postići trgovinski dogovor, čime bi se završio carinski rat, koji je prošle godine negativno utjecao na dva najveća svjetska gospodarstva.

S druge strane, rast cijena nafte ograničen je zbog usporavanja rasta nekih od najvećih svjetskih gospodarstva, što bi moglo izazvati slabljenje potražnje za naftom, ali i zbog rekordne proizvodnje u SAD-u. Proizvodnja u SAD-u dosegnula je 12,2 milijuna barela dnevno, što je dosad najviša razina proizvodnje jedne zemlje u svijetu.

A proizvodnja bi mogla i dodatno porasti, s obzirom da je u petak tvrtka Baker Hughes objavila da je prošloga tjedna broj aktivnih naftnih postrojenja u SAD-u povećan drugi tjedan zaredom. Broj aktivnih postrojenja povećan je za dva, na ukupno 833 postrojenje. U istom lanjskom razdoblju aktivno je bilo oko 810 postrojenja. Zbog očekivanja da će ove godine cijene nafte oslabiti u odnosu na lani, dio proizvođača planira srezati proizvodnju i usmjeriti se na povećanje dobiti, umjesto proizvodnje. No, ako cijene nafte dodatno porastu, te planove bi mogli i odgoditi.

Piše Davor Gjenero, politički analitičar
Odlukom slovenske strane, odnosi Hrvatske i Slovenije našli su se u najdubljoj krizi u njihovoj povijesti.

Savjetnik slovenskog premijera za nacionalnu sigurnost, bivši direktor njihove nacionalne sigurnosne agencije SOVA, koji je ujedno i šef slovenskog povjerenstva za provođenje odluke ad hoc arbitražnog sudišta o razgraničenju dviju država, nedavno je najavio obrat u odnosima, vezan uz provođenje arbitražne odluke. Naime, Slovenija insistira na njenom provođenju, ali neke važne elemente odluke ne provodi, na primjer ne povlači svoju vojsku s nedvojbeno hrvatskog teritorija kod Svete Gere na Žumberku, odbija pregovore o tome da se dvije strane bilateralno dogovore o razgraničenju i zahtijeva da Hrvatska povuče jednoglasnu odluku Sabora o tome da Hrvatska rezultat arbitraže smatra ništavnim, zbog dokazanog slovenskog kontaminiranja procedure.

Kad je 29. lipnja 2015. u Večernjem listu objavljen transkript razgovora između slovenske agentice pred ad hoc tribunalom Simone Drenik i jednoga od sudaca u tribunalu, Jerneja Sekolca, u kome agentica objašnjava sucu kako falsificirati dokumente na osnovi kojih sud donosi odluku, a sudac opširno izvještava „šeficu“ što je napravio lobirajući kod drugih sudaca i koje je od sudaca pridobio za „njihovu stvar“, Hrvatska je donijela odluku o povlačenju iz arbitražne procedure. Nažalost, za razliku od Slovenije, čija je diplomacija snažno reagirala na objavljivanje transkripta, hrvatska je ostala neangažirana, i u početku je uspjela prikupljati potporu za nastavak arbitražnog postupka. Sloveniji je čak uspjelo najprije izlobirati kod suca Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronny Abrahama, tadašnjeg predsjednika UN-ova sudišta, da preuzme poziciju arbitra imenovanoga od strane Slovenije u sudištu, nakon Sekolčeve ostavke. Abraham je, doduše, vrlo brzo shvatio da je prevaren i povukao se, odnosno nikad stvarno ni nije preuzeo dužnost arbitra.

Međunarodna zajednica tada je nastojala privoljeti Hrvatsku da ostane u arbitražnoj proceduri, jer je time zapravo spašavana institucija međunarodne ad hoc arbitraže, koju je kompromitacijom ovog procesa Slovenija bitno ugrozila.

Sudište je nastavilo djelovati, sada bez arbitara imenovanih od strane Slovenije i Hrvatske, a arbitražnu odluku je donijelo točno dvije godine nakon objavljivanja dokaza o kompromitiranosti procesa – 29. lipnja 2017. Slovenija je tada odluku arbitraže dočekala „dugih obraza“, jer je u svih pet ključnih točaka arbitražnog procesa izgubila. Dobila je tek nešto veći dio akvatorija Piranskog zaljeva, nego što joj pripada po međunarodnom pravu, pravo nesmetanog pristupa koparskoj luci, koje je Hrvatska sve vrijeme garantirala, i razgraničenje na moru koje je Hrvatskoj osiguralo kontakt s talijanskim vodama, što znači da Slovenija ne može proglašavati pojaseve (gospodarski, epikontinentalni) na Jadranu.

Unatoč porazu, slovenska politika nastavila je pritisak i od lipnja 2017. insistira da Hrvatska pristane na provođenje ovakve arbitražne odluke. Prema Črnčecovoj najavi, sad je započela obavještajnu akciju, koja je povezala nekoliko nepovezanih stvari. Naime, unutarnje politički incident u Hrvatskoj, kad je šef kabineta direktora SOA, koji je na tom mjestu bio i pred četiri godine, navodno zaprijetio Mati Radeljiću, savjetniku Predsjednice Republike, koji je bio u proceduri smjenjivanja, i čudnu spletku u Bosni i Hercegovini, vezanu uz regrutiranje bosansko-hercegovačkih državljana, od kojih neki imaju dozvolu boravka u Sloveniji, za nadzor vehabijskog centra u Gornjoj Maoči, od čega je aktualna administracija u BiH (kojoj je istekao mandat i nema više politički legitimitet), odnosno njen dio, ministar nacionalne sigurnosti Dragan Mektić, pokušao konstruirati međudržavni incident. U tom se slučaju spominje „mehaničar Davor“, operativac SOA, za kojeg slovenski obavještajci tvrde da je upravo Davor Franić, a sada tvrde da je upravo Davor Franić, kao tadašnji šef kabineta Dragana Lozančića, vodio operaciju prisluškivanja slovenskih funkcionara, pa među njima i Drenik i Sekolca.

Slovenski mediji već tjedan dana ovu temu drže visoko na slisti prioriteta, a sada se pojavila nova optužba na račun SOA, naime, da je ona prisluškivala slovenske novinare i saznala da će POP TV u svojoj emisiji 24ur objaviti priču, ali i fotografije hrvatskog obavještajnog operativca. Tvrde da nikako drukčije, osim prisluškivanjem, hrvatska stana nije mogla doći do tih podataka, i da se ona sama upecala, jer je od Ivana Tolja, župnika u Bosanskoj Posavini, člana fondacije Styria i operativnog voditelja Styrijinih projekata u Hrvatskoj, tražila da posreduje kako bi POP TV odustala od objavljivanja ovih podataka.

Kad se vode obavještajni ratovi, imena obavještajaca i njihov identitet, ali i imena posrednika, obično se ne objavljuju, jer se te ljude „čuva“ za moguću korist u nekoj drugoj situaciji. Ova spletka koja se sada odvija, vrlo je čudna i neuobičajena, i naliči na ratove što su ih obavještajne službe jugoslavenskih republika međusobno vodile u vrijeme SFRJ.

Činjenica je da je Slovenija računala na to da će uspjeti steći potporu Europske komisije i članica EU, u pritisku na Hrvatsku da provede arbitražnu odluku. Očekivala je, nadalje, da će prvi potpredsjednik Europske komisije zadužen za vladavinu prava, nizozemski socijalist Frans Timmermans nametnuti svoj stav i pridobiti Komisiju da preuzme tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije. Kad u tome nije uspjela, a kad je Koen Lenarts, predsjednik Suda Europske unije jasno rekao da je predmet na kojem Slovenija insistira takav da prema Ugovoru o EU Sud o njemu ne može odlučivati na osnovu tužbe jedne strane, nego samo ako bi ga obje strane iznijele suglasno pred sud, postalo je jasno da jedini put koji je Cerarova administracija trasirala kao rješenje problema nije „perspektivan“.

Kombinacija obavještajnog i diplomatskog rata, lobiranje protiv Hrvatske u međunarodnim institucijama, sklapanje koalicija s članicama i nečlanicama EU protiv Hrvatske, administracija Marjana Šarca i njegov savjetnik Črnčec, ocijenili su kao jedini put u borbi za ostvarivanje njihova cilja. Sve što se sada događa posve je providno, i Hrvatska samo ne smije na to reagirati nervozno, niti „uzvraćati istom mjerom“. A što se prisluškivanja tiče, još je u vrijeme kad je Slovenija bila članica EU, a Hrvatska tek na početku pristupnih pregovora, daleke 2004. godine, tadašnji slovenski premijer Tone Rop prostodušno objavio kako je njihova SOVA prisluškivala razgovore hrvatskog premijera Ive Sanadera i šefa slovenske opozicije Janeza Janše, u kojima su se navodno dogovarali o intenzitetu incidenata na granici (slavni slučaj Joras i bacanje u Dragonju, što je tada bio ključna točka sporenja, a danas Slovenija nastoji zaboraviti Jorasovu kuću kao mjesto gdje je „tudi tukaj Slovenija“).

Povlačenje slovenske ambasadorice, koja je pred istekom mandata, nije iznenađenje, a već je ranije bilo najava da će Slovenija ostaviti veleposlanstvo u Zagrebu s otpravnikom poslova, kako bi se pokazalo da su odnosi među državama „na nuli“.

Analiza RBA
Bruto inozemni dug Hrvatske prošle je godine iznosio 38.8 milijardi eura, što je smanjenje za oko 1.4 milijarde eura, pokazuju podaci HNB-a.

Time se nastavio trend inozemnog razduživanja domaćih sektora, kažu analitičari RBA.

Na mjesečnoj razini, u odnosu na studeni prošle godine, inozemni je dug krajem prosinca bio manji za 620 milijuna eura, ili za 1,6 posto, a rezultat je to smanjenja zaduženosti središnje banke (povećanje međunarodnih pričuva rezultiralo je poboljšanjem inozemne pozicije središnje banke) te smanjenja obveza ostalih domaćih sektora i izravnih ulaganja.

Najviše je tome doprinijelo smanjenje vanjske zaduženosti javnog sektora, dug opće države se, naime, smanjio za 5.6 posto. Nastavak povoljnih fiskalnih kretanja u prošloj godini rezultirali su smanjenjem inozemnog duga opće države te razmjerno većom usmjerenošću države ka financiranju na domaćem tržištu, napominju analitičari.

Razlog smanjenju duga je I nastavak razduživanja ostalih domaćih sektora koji su smanjili svoje obveze za 122 milijuna eura. Ta su kretanja najvećim dijelom rezultat razduživanja u segmentu privatnih poduzeća.

Financijski sektor odnosno banke povećao je, pak, svoj inozemni dug na mjesečnoj i godišnjoj razini. To potvrđuje da je trend razduživanja banaka, koji je na godišnjoj razini neprekidno trajao od svibnja 2012. godine, u prosincu prošle godine zaustavljen, naglašavaju analitičari RBA.

Povećanje inozemnog duga bankarskog sektora rezultiralo je i povećanjem udjela duga tog sektora u ukupnom bruto inozemnom dugu.

Iako je Hrvatska u 2018. smanjila razinu inozemne zaduženosti, analitičari RBA naglašavaju da visina inozemnog duga i dalje jasno upozorava na i dalje prisutnu visoku razinu vanjske ranjivosti, zaključuju iz RBA.

Intervju DW-a
Ruski poduzetnik Fares Kilzie već desetljećima povezuje njemačku industriju i rusko tržište energenata.

U ekskluzivnom razgovoru za DW govori o trenutnim odnosima, obnovljivoj energiji i greškama Gazproma. „Tokom moje karijere, odnosi Rusije i Europske unije nikada nisu bili gori nego danas”, kaže na početku razgovora za DW ruski preduzetnik Fares Nikadovič Kilzie koji već desetljećima posreduje između njemačkih kompanija i ruskog energetskog sektora.

„Ali moram dodati da te loše odnose uglavnom osjećamo u Bruxellesu, a i u Berlinu. Rusija i Njemačka i dalje imaju vrlo konstruktivan dijalog”, kaže ovaj osnivač Creon Grupe, nezavisne asocijacije koja se fokusira na petrokemijsku industriju u Rusiji i regiji.

Dio te rasprave se preslikava na Sjeverni tok 2, drugi plinovod koji bi trebao direktno povezati Rusiju i Njemačku, a koji je najoštrije osporavan iz Sjedinjenih Država, ali i iz Poljske te baltičkih i drugih zemalja EU. Kako je ranije pisao DW, protivljenje Washingtona ovom plinovodu ide paralelno s pokušajima SAD da se etabliraju kao velika izvoznica ukapljenog plina u Europu.

Ovog tjedna je američki potpredsjednik Mike Pence ponovio da je pogrešno to što Njemačka povećava zavisnost od ruskih energenata. „Ne možemo osigurati obranu Zapada kada naši saveznici postaju zavisni od Rusije”, rekao je on vrlo direktno. Novi plinovod će, dodao je Pence, učiniti Njemačku „doslovno zarobljenikom Rusije”.

Fares Kilzie pak kaže da je „projekat vrlo važan za kemijsku industriju u Njemačkoj. Dijelovi te industrije već napuštaju zemlju jer tamo povremeno nema dovoljno resursa za industriju. Kako biste stvorili nove proizvode i radna mjesta, trebaju vam ogromne količine plina po sigurnoj i stabilnoj cijeni – i to vam treba odmah, a ne za pet ili deset godina.”

Tu mogućnost nudi Rusija, dodaje Kilzie, i to već od sljedeće godine kada bi mogao Sjeverni tok 2 mogao ući u pogom. On će, kao i prvi Sjeverni tok, imati godišnji kapacitet od 55 milijardi kubičnih metara plina. Prema procjenama Europske komisije će potražnja EU za plinom u narednih pet godina ostati stabilna na 480 milijardi kubičnih metara godišnje, a potom će početi padati zbog sve većeg korištenja obnovljivih izvora energije.

„Imati ćemo mnogo više električnih automobila u budućnosti, više vjetroparkova i postrojenja za solarnu energiju. Ali sada je njemački problem s energentima to što niti vjetar niti solarna energija ne mogu zamijeniti ugljikovodik kako bi se primjerice proizveo etilen”, kaže Kilzie u intervjuu za DW. „Nekoliko milijuna radnih mjesta je pogođeno, direktno ili indirektno, jer govorimo o kemikalijama za građevinarstvo, za proizvodnju boja, kemikalije za automobilsku industriju i tako dalje.”

Kilzie spada u ljude koji dobro poznaju potrebe njemačke petrokemijske industrije. On je od početka devedesetih savjetovao kompanije poput Bayera kako da osiguraju snabdjevanje iz Rusije. Od 2001. u Rusiji vodi svoju konsultantsku kuću Creon.

Što se tiče ruske strane u poslu sa Njemačkom, Kilzie kaže da spada u poznate kritičare Gazproma koji se sasvim koncentrirao na to da upravlja plinovodima. „Mnogi vide Gazprom kao svetu kravu u Rusiji, jer generira veliki dio prihoda u zemlji, pa izgleda kao da je nedodirljiv”, kaže on. „Mi smo u ruskim medijima uvijek govorili da je Gazprom neefikasan, da ne koristi najnoviju tehnologiju i da vrlo sporo prelazi na posao prerade plina.”

„Moje osobno mišljenje je da su napravili pogrešnu odluku kada su pokušali uvjeriti ruskog predsednika da će čitava priča s plinom iz uljanih škriljaca u SAD uskoro biti gotova – neće. Naprotiv, to mijenja priču na geopolitičkom nivou. U drugom kvartalu ove godine očekujemo ujednačenost cijene klasičnog plina iz plinovoda i tečnog plina – a to je vrlo dobro za tržište”, zaključuje Kilzie za DW.

“U ovom trenutku ostvareno je 37 % projekta plinovoda “Sjeverni tok 2”, odnosno po dnu Baltičkog mora postavljeno je 915 kilometara cjevovoda. Izgradnja morske dionice plinovoda odvija se uz strogo poštivanje predviđenog plana rada” , navodi se u priopćenju “Gazproma”.

Projekt “Sjeverni tok 2” podrazumijeva gradnju dva kraka plinovoda ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubnih metara plina godišnje kojim će se ovaj energent transportirati od obale Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Izgradnja novog plinovoda bi trebala biti završena ove godine, a prolazit će kroz teritorijalne ili ekskluzivne ekonomske zone zemalja koje se nalaze duž obale Baltičkog mora, Ruske Federacije, Finske, Švedske, Danske i Njemačke. Od spomenutih zemalja kompanija Nord Stream 2 AG treba dobiti dozovlu za gradnju još samo od Danske.

Jedini dioničar tvrtke “Nord Stream 2 AG” je “Gazprom”. europski partneri Shell, OMV, Engie, Uniper i Wintershall obvezali su se da će financirati “Sjeverni tok 2” u ukupnoj vrijednosti od 50 %, odnosno po 950 milijuna eura. Gazprom će osigurati drugu polovicu sredstava ili 4,75 milijardi eura. S tim što sudionici u projektu planiraju 70 % investicija osigurati privlačenjem projektnog financiranja.

Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 9,5 milijardi eura. Protiv projekta aktivno nastupa Ukrajina, koja se boji gubitka prihoda od tranzita ruskog plina, kao i nekoliko europskih zemalja, među kojima su Poljska, Latvija i Litva, kao i SAD koji u europskoj uniji forsira svoj prirodni tekući plin.

Analiza tjedna
Cijene nafte na svjetskim tržištima porasle su prošloga tjedna, peti puta za redom. Dosegnule su najviše razine od studenoga prošle godine zbog dobrih pokazatelja američkog gospodarstva i sukoba u Libiji

U Londonu se trgovalo po cijenama višim za gotovo 3 posto, a u SAD-u po cijenama višim za gotovo pet posto. Poticaj cijenama pružili su bolji pokazatelji američkog tržišta rada, otvoreno je 196 tisuća novih radnih mjesta, što je više nego li se očekivalo.

Ti su podaci ublažili strahovanja od prebrzog usporavanja rasta najvećeg svjetskog gospodarstva, a time i od slabljenja potražnje za energentima. Podršku cijenama pružila je  nada ulagača u trgovinski dogovor SAD-a i Kine tj. u završetak carinskog rata, koji je cijelu prošlu godinu rušio dva najveća gospodarstva. Naime, Donald Trump je rekao kako su dvije zemlje blizu dogovora,  kako bi on mogao biti zaključen u roku od četiri tjedna.

Drugi razlog povišenju cijena je i  smanjena proizvodnja OPEC-a na 1.2 milijuna barela na dan. Razlozi su I sankcije Venezueli I Iranu, što dodatno ograničava ponudu na tržištu. Sukob u Libiji mogao bi dodatno smanjiti opskrbu.

S druge strane, rast cijena nafte ograničen je zbog usporavanja rasta najvećih svjetskih gospodarstva, što bi moglo izazvati slabljenje potražnje za naftom, ali i zbog rekordne proizvodnje u SAD-u. Naime, prošli tjedan je proizvodnja nafte u SAD-u dosegla 12.2 milijuna barela dnevno, što je do sada najviša razina proizvodnje jedne zelje u svijetu. Uz to, povećan je I broj aktivnih naftnih bušotina u toj zemlji.

Zbog očekivanja da će ove godine cijene nafte oslabiti u odnosu na lani, dio proizvođača planira srezati proizvodnju. No, ako cijene nafte dodatno porastu, te planove bi mogli i odgoditi.

EnergyPress na TV-u
U nedjeljnoj emisiji EnergyPress na N1 televiziji gostovao je Goran Babić, direktor sektora za naftu i plin pri Hrvatskoj regulatornoj energetskoj agenciji.

Govorio je o poskupljenju plina i stanju plinske infrastrukture u Hrvatskoj.

Povodom poskupljenja plina, koje je nastupilo početkom travnja, Babić je objasnio kako se cijena plina sastoji od nabavne cijene, cijene prometa plina i cijene distribucije. Regulator, HERA, prati stanje na tržištima, a kako je prošle godine cijena plina na referentnim burzama rasla, ove je godine regulator odlučio povećati cijenu za 6.5 do 6.9 posto.

Objasnio je kako u Hrvatskoj plaćamo jednu od najnižih cijena plina u Europi, a ako gledamo prema indeksu kupovne moći onda se nalazimo negdje oko prosjeka Europe. Slična je stvar i glede kategorije poduzetnika. Babić je svjestan kako će ovo poskupljenje biti udar na proračune nekih građana te je pozvao politiku neka osmisli modele sprječavanja energetskog siromaštva.

Prigovore kako postoji velik ugriz države u krajnjoj cijeni plina odbacio je. Naime, rekao je Babić, trošarine na plin u Hrvatskoj su oko jedna posto. Dakle, ugriz države, izuzev poreza na dodanu vrijednost, prema Babiću, gotovo i ne postoji.

Komentirao je kritičare koji govore o preskupom transportu plina kroz Hrvatsku, rekavši kako je HERA za pojedine projekte odobrila smanjenje cijene prometa plinom, a zbog velikih akumuliranih sredstava na računima operatera infrastrukturnih sustava HERA je općenito smanjila trošak prometa kroz Hrvatsku. Babić je objasnio kako cijena mora biti velika jer se u Hrvatskoj još mora puno investirati, kako u same plinovode, spoj na Jadransko jonski plinovod, interkonekcije sa susjednim zemljama, tako i u distribucijsku mrežu, gdje postoje značajniji transportni gubici, poradi dotrajalosti.

Iako nije htio komentirati transakciju tj. sam posao spašavanja Petrokemije, pohvalio je napore zbog toga što je Petrokemija vrlo važan poslovni subjekt za plinski sustav Hrvatske, ne samo kao korisnik plina. Važna je i za plinsku infrastrukturu, bez nje plinski posao u Hrvatskoj izgledao bi puno drugačije i fragilnije.

Pogledajte video