Tribina

Piše Ivan Brodić, urednik portala
Nakon javneih komunikacija Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) kako ljudi za popunu radnih mjesta jednostavno nema te nakon dramatičnog upozorenja HGK kako će Hrvatska ostati bez milijun radno sposobnih stanovnika u roku od tridesetak godina, danas se oglasio Gary Cappelli. Korigirat će kvote za sezonu.

No, čini se kako svi zanemarujemo glavne probleme, a to nije niti nedostatak radne snage, niti strani radnici, niti iseljavanje, to su samo posljedice toga što elitu ovoga društva čine birokrati zaposleni na rashodovnoj strani proračuna, koji su, kada bismo bili zločesti rekli bismo na glas, obnovili socijalističku džamahiriju, ako je ikada i ukinuta.

Umjesto rasprave zbog čega imamo tako rigidan sustav kvota, pa poslodavci trebaju planirati i po cijelu jednu generaciju ljudskog života kada će trebati radnike kako bi zadovoljili sve birokratske uvjete, u raspravu se uključio populizam. Prvo je ministar Štromar zahtijevao veće plaće za radnike, a država će New Dealom izgraditi mjesta za stanovanje i tako podići BDP, kao da je to nešto suštinski različito od zapošljavanja na rashodovnoj strani proračuna.

Onda je ministar Pavić stao na stranu takve komunikacije rekavši kako je takav sustav kvota pravedan i kako vlada mora imati pod kontrolom useljavanje, kao da se nalazimo pod najezdom sirotinje iz Afganistana pa nam prijeti nacionalno odumiranje (u RH ima 1.6 posto stranaca prema DZS-u, a Hrvati se sve više iseljavaju) umjesto da brine za razloge iseljavanja radno sposobnih Hrvata.

Nakon toga se pojavio glasnogovornik šerijatskog vijeća džamahirijske elite Krešimir Sever. Gledajući ga jučer u Otvorenom HRT-a pomislio sam kako je izumljen vremeplov te sam se našao u vremenu Weimara. Toliko antipoduzetništva, antiimigracije, manipulacije podacima i ostalih „tehnika“ komunikacije dugo nisam vidio. Tako nam je Sever objasnio da su zemlje srednje Europe povećale plaće kako bi zadržale radnike. Uzalud ga Veljko Ostojić iz HUT-a kako je presija na poslodavce velika, a margina marže, toliko mala da više nema prostora za povećanje plaća, ne želi on to priznati, država neka učini nešto.

Valja se zapitati postoji li doista društveni problem premalih plaća u Hrvatskoj? Ako postoji valja upitati gospodina Severa zbog čega onda u svijetu ulagača vlada uzrečica Anything But Croatia. Poučit ćemo ga, to je zbog prevelikog udjela države u trošku rada, velikih poreza, ali i dominantne antipoduzetničke, antiinvesticijske klime koju predvodi dobar dio politike, ali i interesnih skupina.

E sad, mogu shvatiti kako se od plaće u Hrvatskoj teško može živjeti. Međutim, teži je slučaj kako će za to biti kriv netko tko pokušava investirati kako bi stvorio dodanu vrijednost. Kriv je ponovno ugriz države u cijeni svakog produkta. Nova pouka: kriva je velika rashodovna strana proračuna, koja je produkt o stranačkim iskaznicama i interesnim pripadnostima ovisnom tržištu radne snaga.

I onda, u lipnju Hrvatska udruga poslodavaca izdaje rezultate istraživanja prema kojima se na prvom mjestu odlaska iz Hrvatske ne nalazi visina primanja, nego opće stanje u društvu, organizacija države, porezna presija, bavljenje prošlošću, birokratizacija i ostali specifični hrvatski sportovi. Više od 60 posto ljudi navodi te specifične hrvatske sportove. Ljudi navode i plaću, ali dosta nisko na ljestvici. Ljudi nisu moroni, znaju oni što je uzrok, a što je posljedica. Uzgred, od svih koji odu 42 posto se neće vratiti, a daljnjih 20 posto ako budu mogli u mirovini.

Prema tome, to vam još nitko nije rekao, prebacivati krivnju za posljedice na poduzetnike, namjerno ili slučajno ne uviđajući njihovu poziciju, znači čuvati uzroke za ovakvo stanje, služiti socijalističkom šerijatu. Budimo posve jasni, glavni problem naše zemlje, nisu LGBTQ ljudi, navijači Zvezde ili pak Srbi i Srbijanci, poraz socijalističkog šerijata jest conditio sine qua non dugoročnije opstojnosti ove zemlje i nacije

Dr. Doom
Kad je pred publikom koju je okupio Međunarodni monetarni fond ekonomist Nouriel Roubini prvi put najavio da Americi prijeti najveća ekonomska kriza od Velike depresije – ona koja se zakotrljala 2008. godine – mnogi su odmahivali rukom.

Štoviše, kako je kasnije javno priznao glavni ekonomist MMF-a, te 2006. godine zazvučao im je kao neki luđak. Kad je pred isti MMF-ov forum Roubini izašao godinu dana kasnije, već su ga smatrali prorokom. Znamo što je uslijedilo u svijetu, a Roubini je u međuvremenu postao poznat pod nadimkom Dr. Propast (Dr. Doom).

Sada taj prorok opet govori i piše da predstoji ekonomska kriza, a 2020. je godina na koju upozorava. Počeo je lani, izlistavši deset potencijalnih rizika koji bi mogli izazvati najprije američku pa globalnu recesiju, a ovih je dana objavio novi tekst u kojem kaže da većina tih rizika postoji i dalje te da se dobrim dijelom odnose na Sjedinjene Američke Države, odnosno ono što radi i potiče tamošnja vlast, piše Novac.hr.

U rizike uključuje američke trgovinske ratove s Kinom i drugim zemljama, ograničavanja migracija, izravnih stranih ulaganja i transfera tehnologije, što bi moglo imati, smatra, ozbiljne implikacije za globalne dobavljačke lance i jačanje prijetnje nastanka stagflacije (usporavanja rasta praćenog rastom inflacije). U tekstu koji je napisao za Project Syndicate napominje da je rizik usporavanja američkog gospodarskog rasta sada postao akutniji jer se “istrošio” stimulans koji je američkoj ekonomiji davala porezna reforma koju je 2017. godine proveo predsjednik Donald Trump.

Što još primjećuje, a izgleda kao indikator krize? Američka tržišta kapitala i dalje djeluju napuhana, a u međuvremenu su nastali dodatni rizici povezani s novijim oblicima dugova, uključujući i ona na mnogim tržištima u nastajanju, gdje je velik dio zaduživanja denominiran u stranim valutama. Sa središnjim bankama čija je mogućnost da budu zajmodavci posljednjeg utočišta sve više ograničena, nelikvidna financijska tržišta su ranjiva i mogući su iznenadni lomovi i druge disrupcije, upozorava Roubini. “Jedna od takvih disrupcija mogla bi doći od američkog predsjednika Donalda Trumpa koji bi mogao biti pred izazovom da stvori vanjskopolitičku krizu sa zemljom poput Irana. To bi moglo na domaćem terenu ojačati njegovu podršku među biračima, ali bi također moglo inicirati naftni šok”, kaže Roubini.

Kad analizira što se zbiva u ostatku svijeta, zabrinjava ga krhkost ekonomskog rasta vrlo zadužene Kine te drugih gospodarstava u nastajanju, ali naglašava i ekonomske, političke i financijske rizike u Europi. Smatra također da je u razvijenom dijelu svijeta izbor oruđa koja se mogu primijeniti kao odgovor na krizu i dalje ograničen, a monetarne i fiskalne intervencije te zaštitna mreža za privatni sektor, što je bilo korišteno nakon financijske krize 2008. godine, danas ne mogu biti iskorištene s istim efektima.

Posljednji, deseti faktor, o kojem je i lani govorio, jest politika kamata američke središnje banke. Nakon što je podigla referentne kamatne stope, kao odgovor na trumpovsku procikličku fiskalnu politiku, središnja je banka promijenila smjer u siječnju ove godine.

Roubini sada smatra da će i Fed i druge glavne središnje banke u svijetu vjerojatno snižavati kamatne stope kako bi na taj način upravljale raznim šokovima u globalnoj ekonomiji. “Trgovinski ratovi i potencijalni skokovi cijena nafte predstavljaju rizike na strani ponude, ali oni također prijete agregatnoj potražnji i tako rastu potrošnje jer carine i više cijene goriva smanjuju raspoloživi dohodak.

S tako mnogo neizvjesnosti, kompanije će vjerojatno izabrati politiku smanjivanja potrošnje kapitala i investicija”, zaključuje Dr. Doom. U takvim bi uvjetima, nastavlja, dovoljno ozbiljan šok mogao potaknuti globalnu recesiju čak i ako središnje banke budu brze u odgovoru. Podsjeća da su, uostalom, u razdoblju od 2007. do 2009. središnje banke reagirale agresivno, ali nisu spriječile “Veliku recesiju”. Fedu je danas početna pozicija na kamatnim stopama koje se kreću u rasponu 2,25 do 2,5 posto, a u rujnu 2007. godine one su bile na 5,25 posto. U Europi i Japanu su središnje banke već u negativnom teritoriju i suočit će se s ograničenjima oko toga koliko još mogu ići ispod nule.

Dodaje također kako bi se središnje banke, nakon nekoliko rundi kvantitativnog popuštanja, suočile i s ograničenjima ako bi se ponovno odlučile na velike kupovine imovine. S fiskalne strane, upozorava Roubini, mnoge razvijene ekonomije danas su zaduženije i imaju veće deficite nego što je to bio slučaj prije globalne financijske krize, što znači da imaju manje prostora za manevar. S obzirom, pak, na ojačale populističke pokrete i gotovo nesolventne vlade, spašavanje financijskog sektora ovaj put ne bi bilo tolerirano kao 2008. godine.

Posebnu pozornost kao otponcu recesije 2020. godine Roubini, razumljivo, posvećuje američko-kineskom trgovinskom i tehnološkom ratu. Trumpova bi administracija mogla podići carine i na preostali dio kineskog izvoza, a zabrana korištenja američkih komponenti mogla bi zahvatiti i druge kineske kompanije, nakon što je to iskusio Huawei, što bi moglo voditi širokom procesu deglobalizacije. Kina bi na to, naravno, odgovorila, a jedan od načina je, primjerice, da zatvori svoje tržište za moćni američki Apple…

Sve to bili bi šokovi dovoljni da izazovu globalnu krizu i recesiju, smatra Roubini, koji ocjenjuje da je svjetsko gospodarstvo već sada fragilno. Američki i kineski predsjednici sastat će se vjerojatno potkraj lipnja, prilika je to da pokrenu i pregovore te počnu smanjivati tenzije, ali zasad se taj scenarij nikome ne čini baš jako izglednim, stoji u tekstu portala Novac.hr.

Piše: Davor Gjenero, politički analitičar
Jedna američka poslovica u političkoj areni vrijedi više nego li u ostalim djelatnostima. Ona kaže da starog psa nije moguće naučiti novim trikovima.

Temeljna odrednica u političkoj areni uvijek je ona „win or parish“, pobjedi ili nestani. Odlazak s čela stranke nakon dva uzastopna poraza na parlamentarnim izborima je nešto normalno, jer dva uzastopna poraza znače da je vrijeme da potražite novu životnu karijeru. Povratak u političku arenu, nakon poraza u pokušaju afirmacije u poslovnom sektoru (koliko god tu epopeju prijateljski mediji opjevali kao trijumf) govori o nedostatku poštovanja prema građanima – biračima. U politici načelno ne vrijedi „newer say newer more“, a odlazak je zbogom zauvijek. Naravno, ako niste Winston Churchill i ako ne djelujete u povijesnim vremenima promjene epohe.

Zato je povratak Zorana Milanovića u politiku arenu zapravo redikulozan, a velika očekivanja kojima je popraćen od strane „prijateljskih medija“ samo zaoštravaju sliku groteske, barem za nas koji ga ne gledamo „njihovim očima“.

Milanović nije pokazao da je sposoban brzo donositi odluke, nije pokazao da je sposoban smirivati društvene sukobe, nije pokazao da može upravljati krizama, a iskazao se kao posve neprimjeren za bilo koju ozbiljnu diplomatsku inicijativu. Dakle, sve ono što predsjednik Republike mora raditi, on zbog svojih osobina nije sposoban činiti. Hrvatsku je ostavio politički izoliranu, a doživljavali su je kao najnemoćniju državu Europske unije. Unutar Europskog vijeća nije komunicirao s kolegama, nije gradio društvene mreže, nije sudjelovao u radu vrha Europskih socijalista… Ignorirao je suradnju u euro-atlantskome krugu, a na kraju mandata na granicama s državama članicama EU niknula je bodljikava žica. Susjede na jugu je tretirao s visoka, zaboravljao na europske obveze kad je istjerivao svoje, i prvi je u povijesti doživio da Europska unija zanemari načelo solidarnosti i da u sukobu svoje članice s nečlanicom otvoreno stane na stranu nečlanice. To se u europskoj povijesti nije dogodilo niti prije niti poslije Milanovićeva jednostranog blokiranja vanjske granice EU prema Srbiji.

U svom prvom mandatu Predsjednica Grabar Kitarović pokrenula je sjajnu inicijativu koja je zaživjela pod imenom Inicijativa triju mora, a koja treba doprinijeti vertikalnoj integraciji EU. Pokrenut je i projekt izgradnje LNG terminala, što ga je Milanovićeva vlada opstruirala. I EU i SAD takvu politiku prepoznaju kao usklađeno hrvatsko inovativno djelovanje unutar euro-atlantskog savezništva. Milanovićev mandat na Pantovčaku anulirao bi ove dosadašnje uspjehe.

Zanimljivo je da ključan financijer njegove kampanje, po svemu sudeći, neće biti njegova (bivša) stranka, nego poslovni čovjek na ne baš dobru glasu, koji slovi kao jedan od dva ključna ruska igrača na hrvatskom naftnom i energetskom tržištu. Već je i to zvono za uzbunu.

Milanović nije kandidat koji bi u drugom krugu izbora mogao pobijediti sadašnju Predsjednicu, ali on paradoksalno nije bez šansi. Iako politička arena naliči onoj kakva je bila pred pet godina, gdje Predsjednica igra jednaku ulogu kao i tada, gdje je Milanović preuzeo ulogu Ive Josipovića, Miroslav Škoro rolu dr. Milana Kujundžića, a Mislav Kolakušić Vilibora Sinčića, okolnosti nisu jednake i analogija nije dovoljna za donošenje zaključaka. Predsjednica je u rizičnoj pozicii u prvom krugu, jer ojača li kandidat desnije od nje, Miroslav Škoro, ona može ostati „bez drugog kruga“. Desni centar i desnica, naime, jednostavno nemaju dovoljan broj glasova da bi u drugi krug mogli poslati dvoje kandidata, a Milanović nema konkurencije u lijevom elektoratu.

U srazu u drugom krugu Milanović nema šansi protiv aktualne predsjednice, ali što ako nju iz drugog kruga potisne Škoro, koji je uzeltio na krilima relativnog uspjeha desnice na parlametnarnim izborima i na relativnom neuspjehu HDZ-a na tim izborima?

Izbori koji su pred nama bit će u svakom slučaju natjecateljski, a nisu lišeni rizika za euroatlantski status Hrvaske, ali i za perspektivu razvoja Hrvatske kao energetskog čvorišta na rubu Srednje Europe.

Konferencija HGK
Hrvatska gospodarska komora (HGK) organizirala je konferenciju „Može li Hrvatska bez stranih radnika?” na kojoj je rečeno da je Hrvatskoj potreban beskvotni model uvoza radnika, te kako je u zadnjih deset godina iz nje otišlo 500 tisuća radnika, dok će do 2051. godine broj radno sposobnih stanovnika pasti za milijun.

“Prema projekcijama, za tridesetak godina će nam broj radno sposobnih ljudi drastično pasti, s današnjih 2,8 na 1,8 milijuna. Analize su još 1970-ih pokazivale da ćemo se suočiti s nedostatkom radnika, a danas je jasno da će demografske promjene imati restriktivan utjecaj na rast BDP-a. Treba nam decentralizacija i dugoročna strategija razvoja zemlje čiji će sastavni dio biti populacijska politika“, rekao je profesor s Ekonomskog fakulteta Anđelko Akrap i poručio da države koje nemaju dovoljnu stopu fertiliteta za prirodnu obnovu stanovništva, nisu dobro organizirane.

Predsjednik HGK Luka Burilović istaknuo je da je Hrvatska zbog emigracija i starenja stanovništva u zadnjih desetak godina izgubila oko 500 tisuća radno sposobnih ljudi. “Zato danas imamo kroničan problem nedostatka radnika koji treba rješavati odmah i sada, jer će se pokazati kao ključni limitator našeg razvoja. Novi zakon o strancima će ukinuti kvote i dozvoliti tvrtkama da zapošljavaju koliko god radnika trebaju”, rekao je Burilović.

Naglasio je da ne smijemo dozvoliti kočenje rasta gospodarstva zbog birokratske tromosti, jer i ovako kaskamo za konkurencijom. “Razina našeg bruto domaćeg proizvoda će tek ove godine dosegnuti pretkriznu 2008. godinu, dok su usporedive zemlje otišle naprijed za gotovo 30 posto. No, najviše zabrinjava činjenica da je broj zaposlenih danas, unatoč solidnom rastu, još uvijek za 100 tisuća niži u odnosu na 2008. godinu, a to je najvažniji pokazatelj gospodarske uspješnosti zemlje i temelj za procjenjivanje održivosti sustava socijalne sigurnosti, društvenog napretka i blagostanja ljudi, rekao je Burilović.

Državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Žarko Katić najavio je da će se neprecizni model kvota zamijeniti beskvotnim sustavom. Rekao je kako je cilj poslodavcima omogućiti što brže dobivanje dozvola za uvoz radnika, unutar pet dana. „Donošenje novog Zakona o strancima će omogućiti nove načina ulaska stranaca u Hrvatsku, ne samo radnika već i studenata, a to je dobro za našu demografsku sliku“, istaknuo je Katić, dodavši da je MUP u samo u prvoj polovici ove godine izdao preko 40 tisuća radnih dozvola za državljane 55 zemalja.

Pomoćnica ravnatelja HZZ-a Ruža Hrga izjavila je kako se broj nezaposlenih od 2013. godine do danas drastično smanjio, za 65 posto. Dodala je kako je u zadnjih pet godina stvoreno 140 tisuća radnih mjesta, te kako je registrirana zaposlenost porasla za 10 posto.

Savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje HGK-a Davorko Vidović istaknuo je, kako kaže, njemu depresivan podatak, a taj je da u ovom trenutku Hrvatska ima svega 1,6 posto stranaca, što je među najnižim postotcima u Europi. „Mi smo društvo koje je u strahu od stranaca, nemamo nikakvu strategiju niti znamo kakve radnike i iz kojih zemalja želimo. Treba nam dvosmjerna integracijska politika koja je usmjerena na strance, ali i lokalno stanovništvo. Pozitivne primjere integracije na lokalnoj razini moramo primjenjivati i na državnoj razini”, rekla je ravnateljica Instituta za migracije i narodnost Marina Perić Kaselj.

Broj stanovnika našeg planeta trebao bi do 2050. godine dosegnuti 9,7 milijarda ljudi u odnosu na današnjih 7,7 s time da će se udvostručiti broj stanovnika subsaharske Afrike, navode Ujedinjeni narodi u izvješću objavljenom u ponedjeljak.

Prema procjenama UN-a Hrvatska je u skupini zemalja u kojima se očekuje smanjenje broja stanovnika od 11 do 24 posto. U Hrvatskoj bi 2030. moglo živjeti 3,877 milijuna stanovnika, 2050. 3,365 milijuna stanovnika a 2100. tek 2,183 milijuna stanovnika, navodi se u izvješću UN-a. Hrvatska je i u skupini zemalja s najnepovoljnijim omjerom osoba u dobi od 25 do 64 godine života i osoba starijih od 65 godina (od 1 do 3). U svojim predviđanjima UN očekuje da bi 2100. na Zemlji živjelo 11 milijarda ljudi.

U izvješću naslovljenom “Perspektive svjetskog stanovništva” potvrđuje se nastavak starenja svjetskog stanovništva zbog rasta očekivanog životnog vijeka i pada plodnosti. Raste broj zemalja koje će imati demografski pad, navodi Odjel za gospodarska i socijalna pitanja UN-a koji je objavio izvješće. Od 2010. godine 27 država ili teritorija gubi 1 posto od broja svog stanovništva, a razlog je pad nataliteta.

UN predviđa nadalje da će se od 2019. do 2050. broj stanovnika Kine smanjiti za 31,4 milijuna, što je otprilike 2,2 posto. U pojedinim zemljama očekuje se u ovom desetljeću priljev migranata, a to su Bjelorusija, Estonija, Njemačka, Mađarska, Italija, Japan, Rusija, Srbija i Ukrajina, što bi moglo dijelom nadoknaditi depopulaciju izazvanu starenjem i padom nataliteta.

Do 2050. više od polovice rasta svjetskog stanovništva odvijat će se u devet država, navodi se u izvješću. To su Indija, Nigerija, Pakistan, Demokratska Republika Kongo, Etiopija, Tanznaija, Indonezija, Egipat i Sjedinjene Države. Indeks nataliteta koji je s 3,2 djeteta po ženi u 1990. godini pao na 2,5 u 2019., trebao bi, prema predviđanjima, nastaviti padati do 2,2 djeteta po ženi u 2050.

Taj postotak bliži se natalitetu od 2,1 djeteta po ženi koji je neophodan za odvijanje smjene generacija kako bi se izbjegla dugoročna depopulacija u slučaju da izostane imigracija, navodi UN. Kad je riječ o očekivanom životnom vijeku, stanovnici najsiromašnijih zemalja i dalje žive sedam godina manje od svjetskog prosjeka. Očekivani životni vijek trebao bi iznositi 77,1 godinu u 2050., u odnosu na današnjih 72,6 godina, navodi se u izvješću. U 1990. godini očekivani životni vijek iznosio je 64,2 godine

IRENA
U djelatnostima obnovljivih izvora energije u svijetu lani je bilo zaposleno 11 milijuna ljudi. Prema najnovijim podacima Međunarodne agencije za obnovljivu energiju (IRENA), u 2017. godini u tome sektoru bilo je zaposleno 10,3 milijuna osoba.

Najveći broj radnih mjesta u toj grani dosad zabilježen je unatoč nešto sporijem rastu na ključnim tržištima za obnovljive izvore kao što je ono kinesko. Jer, sve više zemalja proizvodi, kupuje, prodaje i ugrađuje ‘zelene’ tehnologije.

Osim klimatskih ciljeva, rekao je Francesco La Camera, glavni direktor IRENA-e, svjetske vlade daju prednost obnovljivim izvorima prilikom razvoja gospodarstava s niskom razinom ugljika. Pritom se prepoznaju i brojne mogućnosti zapošljavanja koje stvara upravo tranzicija prema obnovljivim izvorima, kazao je, među ostalim, La Camera.

Sunčeva (fotonaponska) energija i vjetar ostaju najdinamičnije industrije obnovljivih izvora. Posebice je zanimljivo istaknuti kako je u Aziji s industrijom fotonapona povezano više od tri milijuna radnih mjesta, što je gotovo devet desetina od njihova ukupnog broja.

Glavnina djelatnosti na području vjetroelektrana i dalje se odvija na kopnu na koje otpada većina od 1,2 milijuna radnih mjesta u tome sektoru. Kina je zaslužna za 44 posto globalnih poslova u sektoru vjetroelektrana, a slijede ju Njemačka i Sjedinjene Američke Države.

Izvješće UN-a
Više od 2 milijarde ljudi širom svijeta još uvijek nema pristup pitkoj vodi, prema izvješću Ujedinjenih naroda objavljenome u utorak.

Značajan napredak postignut je od kraja prošlog stoljeća, pošto je od 2000. 1,8 milijardu ljudi dobilo mogućnost doći pješke u 30 minuta do dostupne pitke vode, navodi se u izvješću UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije. Međutim još uvijek oko 2, 2 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi, što uključuje 785 milijuna ljudi koji nemaju zaštićen izvor vode na udaljenosti od pola sata, stoji u izvješću.

Nepročišćenu površinsku vodu pije 144 milijuna ljudi. Mnoge bolesti – poput dijareje, kolere, tifusa, hepatitisa A – mogle bi biti eliminirane kad bi širom svijeta bili dostupni pitka voda i zahodi spojeni na kontrolirani kanalizacijski sustav. Širenje crijevnih parazita i očnih bakterijskih infekcija također bi bilo smanjeno.

U izvješću se također navodi da 4,2 milijarde ljudi nema pristup zahodima sa sigurnim odvodom, a 673 milijuna ljudi i dalje obavlja nuždu na otvorenome. U usporedbi s 2000., kad je nuždu na otvorenom obavljalo 21 posto populacije, sada to čini 9 posto.  Međutim u 39 zemalja, broj ljudi bez zahoda zapravo je porastao, prvenstveno u subsaharskoj Africi, gdje je značajan porast stanovništva.

Tri milijarde ljudi i dalje je bez osnovnih higijenskih uvjeta, koji se definiraju kao posjedovanje zahoda koji ne upotrebljava više kućanstava i posjedovanje umivaonika sa sapunom i vodom u kući.

Komentar Ivana Brodića
Nakon inicijative o obveznim kutama u školama, stranka s ukupnom popularnošću od 0.6 posto, koja želi biti stožerna liberalna stranka u Hrvatskoj, prije nekog je vremena sakupila potpise da se voda proglasi osnovnim ljudskim pravom te kao takva izuzme od bilo kakve privatne inicijative čime bi se trebao dopuniti ustav.

Kako posezanje za niskim strastima nije imanentno samo onima koji su nekada imali veliku podršku birača nego i drugima koji su, barem u jednom dijelu svoje povijesti, ispovijedali liberalne vrijednosti svjedoci smo ovih dana. Stranka koja je zagovarala liberalna rješenja smanjenja državnog aparata, kasnije ratovala protiv barem dva strana investitora, zagovarala podržavljenje dijela ekonomije, ovih dana uhvatila se vode. Dakako radi se o Mostu, čiji Miro Bulj uzvikuje „Voda je sloboda!“.

Nejasno je bili do te slobode dolazio krampom, kao kada je tim oruđem prijetio premijeru RH, ali to je neka druga tema, možda za najavljeno rebrendiranje Mosta.

Ne vjerujem da bismo se trebali baviti s ovim strančicama bez prevelikog utjecaja na hrvatski politički spektar, neka se bave samima sobom, kada u pitanju resursa ne bi vladala potpuna zbrka u glavama hrvatskog političkog elektorata. Društvene mreže prepune su zbunjola koji s jedne strane sektaški, temeljem jedne knjige šire „evanđelje“ jednoga zajedničkog južnoslavenskog jezika, a s druge bi strane uveli suverenizam u upravljanje prirodnim resursima.

Most tako predlaže da se u Ustav RH unese odredba prema kojoj je voda neotuđivi resurs RH te da se zabrani privatno upravljanje (koncesije) na pitku vodu, ali – pazi dobro sad – i privatna distribucija pitke vode. Jer, voda je ljudsko pravo.

Zanimljivo je kako smo se baš u mjesecu kada je cijeli svijet, osim ove socijalističke džamahirije, zvane Hrvatske, obilježio stvaranje Magne Charte, prvog dokumenta o monarhizmu, ograničenoj vlasti, dotakli ljudskih prava.

Iako u modernoj etatističkoj političkoj doktrini smatramo kako je ljudsko pravo baš sve to se dogovorimo da ljudsko pravo jest i kako baš sve što se dogovorimo da ljudsko pravo jest mora biti zaštićeno od strane države, logično bi bilo osnovnim ljudskim pravima smatrati ona prava koja stječemo postankom ljudskim bićima, dakle ne onim što je odredila država zakonom. Život, sloboda i privatna svojina postojali su prije zakona, štoviše, povijesno gledano oni su omogućili čovjeku stvoriti državu i zakone, parafrazirat ću iz Francuske ostrašćenog filozofa Frederica Bastiata.

Dežurni će kritičar reći kako je za stvaranje države i zakona bila potrebna i voda, jer ljudska bića ne mogu dugo živjeti bez vode. To bi samo idiot sporio. Međutim, povijesno gledano, izvori vode, od rane faze ljudske povijesti bili su predmetom privatnog dogovora, korisnici su izdvajali sredstva kako bi se voda mogla distribuirati, održavati čistom i kako bi svaki korisnik imao pristup do iste.

Također, kako je voda prirodni resurs nad kojim Republika Hrvatska sukladno članku 2 Ustava RH ima puni suverenitet može sporiti samo potpuni ignorant, međutim, kao i kod hrane, plaće ili prava na rad i pravo na pitku vodu netko mora osigurati. Nitko se nije rodio ili postao Hrvatom (ako kao argument uzmemo Ustav RH) dobiti neko pravo koje netko drugi mora proizvesti, nego pravo na rad, hranu ili plaću znači kako svaki građanin ima pravo pristupiti tim pravima ravnopravno.

Hrana, odjeća ili pak voda prijeko su potrebni za održavanje života, međutim netko ih mora proizvesti i u tome postoji trošak, naime onaj koji osigurava tako nešto, dopustite da patroniziram i banaliziram, zbog posvemašnjeg nacionalnog nerazumijevanja, mora stvoriti dodanu vrijednost, jer i on mora od nečega živjeti. Dakako, ova tvrdnja nema za cilj ustvrditi kako se društvo ne bi trebalo pobrinuti za one manje sretne. Ili netko od uvaženih genijalaca misli kako živimo u robovlasništvu, pa da je ljudsko pravo i rad koji nam resurse mora osigurati.

Naime, kako bi svaki čovjek imao pitku vodu, netko mora izraditi vodovod, flaširati vodu ili je dovesti u dućan, mora postojati cijela infrastruktura. Moderna dostignuća i sadašnja razina svijesti očekuje kako će ta voda biti čista i pitka, što također netko mora osigurati, nadgledati i kontrolirati.

Netko će pak reći kako resurs treba biti u rukama državnih tvrtki. Nacionalna država posjeduje samo prirodne resurse i ono što prikupi od svojih građana. Nisam protivnik toga da joj oduzmemo prirodne resurse kao suvereno pravo upravljanja, možda će onda manje drugih privatnih dobara prikupljati. No, tvrditi kako država mora imati isključivo pravo na upravljanje, eksploataciju i distribuciju prirodnih resursa, zapravo znači puno manju korist za porezne obveznike.

Kako to funkcionira u velikoj većini zemalja svijeta dobro znamo, obično upravljaju podobni, a ne sposobni, puno se novca, nužnog za poboljšanje usluge eksploatacije i distribucije gubi ili ostaje na stolu za različite vidove korupcije tj. U tržištima rada ovisnim o stranačkim iskaznicama, kakvo je naše, za kupovinu birača. Ili za daljnje uhljebljivanje. Jer, sjetimo se direktora iz Uljanika, koji je rekao, „pa sve će to i tako narod nadoknaditi“.

Samo efikasno upravljanje resursima omogućava državi lukrativne rente od koncesija i ubiranje poreza od dodane vrijednosti usluge nastale prirodnim resursom. U protivnom, gdje je kraj, mogli bi nam reći kako je i more ljudsko pravo, pa zabraniti kupanje u njemu o svom trošku.

A sockrampoidi? Kako to biva od kada postoje, dok se pozivaju na zaštitu prirode, kao u slučaju Srđa, osuđuju kraj na odsustvo investicije, a porezne obveznike na milijunske naknade Dok se pozivaju na nacionalne interese želeći nacionalizirati tuđe vlasništvo, sudovi u Švicarskoj presuđuju velike naknada koje trebaju platiti porezni obveznici, ali i obezvrjeđuju vlasništvo poreznih obveznika. Dok nas plaše Rusima, legislativnim mehanizmima upravo njima isporučuju veliku privatnu kompaniju. Sada, dok se pozivaju na slobodu, žele uvesti ropstvo državi, kako to taj fenomen lijepo tumači bezvremenski i svevremenski Hayek u Putu u ropstvo, monopolu kroz smanjivanje efikasnosti i kvalitete usluge. Sve, kako to u većini monopola biva, za više novca. Vjerojatno je to jedini način da si kupe dostatnu podršku za ulazak u Sabor?

piše Reiner Sollich, urednik redakcije DW-a na arapskom
Washington krivi Teheran za napad na tankere u Perzijskom zaljevu. Koliko su te optužbe opravdane? Ostaje strah da se bliži rat koji navodno nitko ne želi, 

Titrajući crno-bijeli snimak američke vojske navodno pokazuje posadu Iranske revolucionarne garde u brzom čamcu kod naftnog tankera u Hormuškom tjesnacu. Prema američkim tvrdnjama, tu iranske elitne jedinice uklanjaju magnetnu minu s trupa tankera koja nije eksplodirala.Po američkom službenom tumačenju, Iranci ovdje uklanjaju dokaze, a to znači da Teheran stoji iza napada na dva tankera.

Je li to poznati „pištolj iz kojeg se još dimi”, dakle „dokaz” da je netko uhvaćen na djelu kojim bi se politički mogla opravdati vojna odmazda? Treba li uopće vjerovati videu i priči koju uz njega serviraju Sjedinjene Države?

Sumnja je više nego opravdana jer još je rat protiv iračkog diktatora Sadama Huseina 2003. godine počivao na potpuno lažnim tvrdnjama američkih vlasti. Osim toga, danas živimo u digitalnom dobu kada je manipulacija snimcima i sličnim dokaznim materijalom još lakša nego tada. Na prvi pogled djeluje nelogično da bi Iran – čak i tamošnji tvrdolinijaši – spremno Sjedinjenim Državama isporučili povod za mogući rat koji, s obzirom na odnos snaga, Teheran na kraju može samo izgubiti. To je jedna strana priče.

Druga je da stručnjaci tvrde kako je Iranska revolucionarna garda zaista specijalizirana za rukovanje magnetnim morskim minama. Podsjećaju da je Teheran više puta prijetio da će u slučaju sukoba sabotirati slobodni pomorski promet kroz Hormuški tjesnac koji je od vitalnog značaja za trgovinu sirovom naftom i svjetsku privredu.

Napad na tankere bi se tako mogao interpretirati kao pokušaj Irana da pokaže mišiće, da Amerikancima demonstrira: Mi imamo svoje načine, nećemo se predati. To su sve špekulacije. Baš kao i teorije da se iza napada krije američka, saudijska ili izraelska zavjera. Točno je da se, s obzirom na strateške interese u SAD-u, Izraelu i državama Arapskog poluotoka, može prepoznati više motiva za podmetanje povoda da se okrivi Iran.

Ali ima jednako toliko pokazatelja koji govore protiv tog scenarija – recimo Donald Trump. On je izabran za predsjednika uz obećanje da će se SAD vojno povući s Bliskog istoka. Rat protiv Irana bi vjerojatno donio brojne gubitke i ne bi bio dobiven bez kopnenih snaga. Mrtvi američki vojnici svakako ne bi povećali Trumpove izglede da krajem sljedeće godine bude ponovo izabran za predsjednika.

Na kraju ostaje gorko saznanje da, tko god stoji iza provokacije u tjesnacu, očito postoje snage koje usprkos svakom političkom razumu i humanosti uzimaju rat olako ili ga čak vide kao „rješenje” sukoba. To je opasno.

Rat u Perzijskom zaljevu imao bi razorne posljedice po mnoge zemlje regije, posebno one u kojima djeluju proiranske paravojske – Jemen, Sirija, Irak, Libanon. Vjerojatno bi bili pogođeni i Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Emirati.

Takav rat bi imao samo gubitnike. Njemačkoj i Europi, s njihovim ograničenim utjecajem, ostaje da učine sve kako do rata ne bi došlo. Pa ipak ostaje bojazan da se bliži rat koji navodno nitko ne želi, piše DW.

Analiza portala Novac.hr
 Rast BDP-a u prvom kvartalu od 3,9 posto, najave mogućeg nastavka snažnijeg rasta gospodarstva do kraja godine, smanjivanje cijene zaduživanja države na 1,3 posto na rok od 10 godina, relativni neuspjeh HDZ-a na izborima te predstojeći predsjednički i parlamentarni izbori eksplozivan su političko-ekonomski koktel koji bi mogao dovesti do inflacije zahtjeva za veću proračunsku potrošnju.

Uz sve te nove zahtjeve, proračun pri kraju godine možda čeka trošak za arbitražu Ine, nove kredite 3. maju i jaružalo. Da nije tih davnih “grijehova struktura” koji i dalje dolaze na naplatu, vjerojatno bi Zdravku Mariću i Andreju Plenkoviću bilo lakše ispuniti brojne nove zahtjeve. Ovako su na mukama – kako se dodvoriti biračima koji vide samo rast gospodarstva, a zanemaruju sve minuse iz protekla tri desetljeća. To je recept za pravu potrošačku proračunsku oluju. Ne budu li čvrsto držali fiskalno kormilo, proračunsko pijanstvo moglo bi zaljuljati i potopiti dobre državne financijske rezultate koji su nakon dugo vremena državi vratili investicijski kreditni rejting. Stoga donosimo glavne nove proračunske zahtjeve, uključujući smanjenje poreza, koji su već došli ili bi uskoro mogli doći na dnevni red, a koji u najgorem scenariju mogu dosegnuti čak deset milijardi kuna godišnje novog minusa za državnu blagajnu, piše portal Novac.hr

1. Učitelji traže povišicu od 600 kuna, Divjak podržava

2. Zaposlenima na sudovima i u tužiteljstvu povišica 9%

3. Veće plaće traže i ostali zaposleni na sudovima i u tužiteljstvu

4. I pravosudni policajci traže veće plaće, mogući trošak 50 mil.

5. Očekuju se zahtjevi i ostalih zaposlenih u javnim i državnim službama

6. Ministar Cappelli traži smanjenje PDV-a na 13 posto

7. Ugostitelji zahtijevaju porezne olakšice za povratnike

8. Smanjenje poreza na dohodak, trošak 2 mlrd.

9. Gotovo dvije milijarde kuna za dovršetak brodova u Uljanik grupi

10. Uspjeh mirovinskog referenduma bio bi težak 45 milijardi kuna do 2040.

11. Povećanje cenzusa za dopunsko zdravstveno koštalo bi proračun nekoliko stotina milijuna kn

Ministar financija Zdravko Marić u ponedjeljak je, vezano uz mogućnost povećanja plaća u školstvu, poručio da Vlada u politici plaća nastoji imati jednak pristup prema svim državnim i javnim službenicima, ne želeći izdvajati niti jedan segment.

Nakon što su sindikati u školstvu najavili štrajk ako se ne povećaju plaće prosvjetnim djelatnicima, ministar financija Zdravko Marić rekao je kako pozitivni gospodarski pokazatelji otvaraju mogućnost za pregovore o plaćama, a da će se u tome nastojati ostvariti jednak pristup prema svim državnim i javnim službenicima.

“Razgovarat ćemo sa sindikatima u školstvu, ali i ostalima, jer zagovaramo horizontalni pristup. Koliko danas možemo govoriti o prosvjetnim radnicima, isto tako trebamo govoriti i o policajcima, carinskim službenicima, djelatnicima u kulturi i drugim državnim i javnim službenicima”, izjavio je novinarima u Saboru ministar Marić, vezano za zahtjeve sindikata u školstvu koji traže povećanje koeficijenata složenosti poslova za sve zaposlene u sustavu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.

Dva reprezentativna sindikata u školstvu zatražila su od Vlade povećanje plaća učitelja i nastavnika za oko 600 kuna bruto ili će, zaprijetili su, najesen pokrenuti štrajk.

“Sve su to teme o kojima ćemo sjesti i razgovarati. Imamo pozitivne gospodarske pokazatelje, dobru situaciju u proračunu. No mislim da ne treba izdvajati niti jedan segment, već sagledati cjelovitu sliku”, rekao je ministar financija Marić nakon zajedničke sjednice saborskih odbora za europske poslove i odbora za financije, na kojoj je predstavio Nacionalni program reformi za 2019. godinu i Program konvergencije 2019.-2022.

Analiza HGK
U svibnju je godišnji rast potrošačkih cijena bio viši za 0,2 postotna boda nego onaj u travnju te je iznosio 0,9 posto, objavila je Hrvatska gospodarsa komora u priopćenju.

“Inflacijski izvor potrošačkih cijena ostale su cijene prerađenih prehrambenih proizvoda, energije i usluga, dok su deflacijski izvor činile cijene neprerađenih prehrambenih proizvoda i cijene industrijskih proizvoda bez prehrane i energije. Pritom su, u odnosu na godišnji rast u travnju, cijene energije ublažile godišnji rast (na 3,9%), cijene neprerađenih prehrambenih proizvoda su usporile pad (na -4,9%), dok su cijene prerađenih prehrambenih proizvoda ubrzale rast (na 2,2%)”, stoji u priopćenju.

Cijene energije ujedno su ostale najjači inflatorni izvor, iako ublažavaju rast posljednja dva mjeseca. Na usporenje godišnjega rasta cijena ove skupine roba najviše su utjecale cijene goriva i maziva čiji je rast (2,8%) bio niži za 1,8 postotnih bodova nego onaj u travnju. Razlog usporenja rasta cijena goriva i maziva ostvaren je zbog više baze (prošle godine u svibnju su cijene počele snažnije rasti) kao i usporenja rasta u ovogodišnjem svibnju – mjesečni rast je iznosio 1,7% te bio najniži od veljače, javljaju iz HGK.

“To je u skladu s trendom kretanja cijena sirove nafte na svjetskim robnim burzama koje su u svibnju u prosjeku bile 8,6% niže (Brent) na godišnjoj razini. Istodobno, najviši rast od cijena roba i usluga povezanih s energijom, imale su cijene plina koje su administrativnom odlukom povećane od 1. travnja, a njihov će se inflatorni utjecaj zbog baznog efekta zadržati do kraja ožujka sljedeće godine. Usluge rastu i dalje stabilnim tempom, na razini od 1,3%.

U proteklih pet mjeseci ove godine vidljivo je da su deflacijski pritisci bili znatno jači nego u istom razdoblju prošle godine (najviše zahvaljujući padu cijena neprerađene hrane zbog smanjenja stope PDV-a na dio svježe hrane), pa je inflacija potrošačkih cijena tijekom toga razdoblja bila niža za pola postotnog boda u odnosu na isto razdoblje prošle godine, iako je, prema podatcima o rastu BDP-a, potražnja rasla dinamičnije.

Naime, prema objavljenim podatcima, BDP je neočekivano visoko porastao u prvom kvartalu (3,9%), a prema najavama u drugom se kvartalu očekuje još brži rast (Ekonomski institut na temelju CEIZ indeksa rast procjenjuje na čak 4,7%). Ako se takav rast ostvari te proširi i na drugu polovinu godine, rast potražnje mogao bi utjecati i na potražni dio inflacije, no ipak očekujemo nižu prosječnu godišnju inflaciju nego 2018. godine”, zaključili su.