Tribina

Već i ptice na svakoj europskoj grani pjevaju kakva je naša zemlja ozračje za investicije. Dokaz tomu je drugi čovjek udruženja njemačkih gospodarskih komora, Volker Treier, koji u današnjem Jutarnjem listu, urbi et orbi, govori svekolikoj hrvatskoj javnosti kako će je i u buduće svaka, iole pristojnija investicija zaobilaziti. Otići će u Srbiju.
Kao razloge navodi veliko porezno opterećenje, parafiskalne namete i prema investicijama neprijateljsko birokratsko okruženje, u kojem se ne poznaju pravila prema kojima se rješavaju prijepori.

Piše Ivan Brodić

Mi bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled. Pravni sustav, dinamičan samo po tome što stremi prema jednakom broju specijalnih zakona i broja stanovnika. Broj antisistemskih političara u Saboru u odnosu na sveukupni broj zastupnika, na svim poljima političkoga spektra.

 Spomenimo samo uvaženog zastupnika Bulja, koji ne vidi ništa sporno u svojoj današnjoj egzaltiranoj izjavi kojom je rekao kako ne priznaje parlamentarni akt, kao nedemokratski, zato što, eto, on za njega nije glasovao. Mogli bismo spomenuti i želje za nacionalizacijama, ratove protiv stranih kompanija, arbitraže, suspenzije ortačkog kapitalizma potpunim odsustvom tržišnih rješenja…. No, ono što smo posljednjih dana osvijestili, nadilazi sve nadrealne scenarije.

Svatko je pametan mislio kako se netko s nama zavitlava prije par mjeseci dok je jedan luxenbourški poduzetnik nudio puste milijune za Uljanik, ako mu država da u dugotrajnu koncesiju milijune, čini se kako je to bila topnička priprema za sličnu situaciju.

Vlada koja je došla u poziciju borbom protiv netransparentnosti upravljanja u jednoj velikoj kompaniji (dapače, riskira velike svote novca poreznih obveznika kako bi tu situaciju poništila), koja se hvali pobjedom protiv ortačkog kapitalizma u najvećem hrvatskom koncernu i koja je prije nekoliko tjedana, na promociji jedne knjige, deklarirala kraj tranzicije, pristaje na tranzicijsku situaciju gotovo tri desetljeća poslije tranzicije iz društvene u tržišnu ekonomiju.

Naime, danas smo saznali kako su se nova uprava i nadzorni odbor Uljanika i službeno odlučili za poslovanje kontinuiteta, prilikom predstavljanja novog plana restrukturiranja grupe. Naime, ne samo što je u poziciji ostala ista ona uprava koja je, uz pomoć nadzornih tijela i cijele mreža državnih birokrata i državnih bankara, manipulirala jamstvima i poreznim obveznicima stvarala gubitak od 100 milijuna kuna po brodu (namjerno (?) loše ugovarajući brodove i ne koristeći financijske instrumente osiguranja, te deklarirajući milijardu kuna javnog novca kao poštapalicu), nego su se odlučili nastaviti suradnju sa strateškim partnerom Dankom Končarem (njegovim tvrtkama).

Tim su potezom osudili najmanje jedno brodogradilište, člana Uljanik grupe, na propast. No, i to je pitanje kontinuiteta, jer podsjetimo na odgovor Uljanik grupe na ponudu iz Splita, odakle su htjeli preuzeti 3. maj, kupiti dionice Lenca i dati likvidna sredstva Uljaniku. Odgovor je bila odbijenica. Razlog, strah kako bi novi vlasnik vratio unutargrupne pozajmnice 3. maja Uljaniku, od kojih je potonji pet godina krpao svoju manipulaciju percepcijom među poreznim obveznicima.

Sada, evo recepta za sve one koji su poželjeli biti tranzicijski tajkuni, a rodili su se tridesetak godina prekasno. Uprava je odlučila, od ukupno 1.3 milijarde eura koliko je potrebno Uljaniku (gubici za koje je odgovorna upravo ta uprava, ako stvari pojednostavimo do fundamenta), novi stari strateški partner, dat će tak novih 25 milijuna eura. Država će, i pripadajuća lokalna samouprava, bilo novcem ili prenamjenom zemljišta u turističko, sudjelovati s gotovo polovicom tog iznosa.

No, nije da korisnik prenamjene takvu situaciju nije najavio. Još nedavno je, u Nedjeljom u 2, ponovio svoje stajalište kako očekuje da mu država da Uljanik grupu, a da on više ne da niti kune. Ranije je to rekao u trenutku kada je dospio u probleme s finskim regulatorom financijskog tržišta, koji mu je zapriječio kaznu zbog netransparentnog stjecanja vlasništva, pisao je Poslovni dnevnik. A još je ranije, prema pisanju medija, o tome govorio kada su banke aktivirale jamstva za podiznu platformu koju je trebalo završiti trogirsko brodogradilište, u njegovu vlasništvu, nakon što je HBOR odbio refinancirati kredite.

Uzgred, gospodin Končar je ponudio, u razgovoru za jedan dnevni list, iz pozicije vlasnika brodogradilišta koje ima problema s likvidnošću za osobne dohotke, spasiti jedino brodogradilište koje, barem za sada, posluje u pozitivi i koje, prema nalazu državne inspekcije, nije nenamjenski trošilo sredstva za restrukturiranje. Govorimo, dakako, o Brodosplitu.

Dok je prilikom tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju, iz društvene u onu s titularom vlasništva, kada tržište i pripadajuća pravila nisu postojala, bilo moguće steći nešto za desetinu ili dvadesetinu vrijednosti, postavlja se legitimno pitanje zašto i kako je to danas moguće? Pogotovo što postoje pravila koja bi u, uokvirenoj, tržišnoj ekonomiji trebala biti vrlo osjetljiva na potrošeni novac poreznih obveznika. I ona koji se još ima potrošiti.

Odgovor treba tražiti u zaštiti davno stečenog odnosa jednog dijela ortačkih kapitalista, koji su u nekim drugim slučajevima pomogli u demontaži onog drugog dijela ortačkog kapitala.

Upravo je zato pametnije zakopati vlastiti novac duboko pod zemlju, nego li investirati u Hrvatsku.  Ili, Kraljica Hrvata neka nam oprosti, investirati u Srbiju!

Reformski proces unutar zone eura se polako pokreće s mrtve točke. Nakon mjeseci mukotrpnih pregovora zemlje eura su se dogovorile oko nekoliko reformi novog poreza.
Ministri financija Europske unije su se nakon 16 sati pregovora u načelu dogovorili oko reformskog paketa za monetarnu uniju. S naglaskom na „u načelu”. Sve ove prijedloge još trebaju potvrditi čelnici zemalja unije. Osim toga, većina reformskih namjera nije usklađena s konkretnim podacima o proračunu.

Radi se samo o dogovorenim konceptima i metodama koji su dogovoreni kako bi zona eura uskoro postala otpornija na krize. Unatoč tomu, njemački vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz je dogovorene reforme opisao kao „veliki korak prema naprijed” koji će „unijeti sigurnosti u naše živote”. No Scholzovo oduševljenje počiva na činjenici da se nakon mjeseci zastoja stvar pomaknula s mjesta te da je pronađen kompromis između Njemačke i Francuske koji je doduše prije imao mnogo više ciljeve nego sadašnji prihvaćeni koncept.

Europska komisija objavila je u srijedu neobvezujuće prijedloge kojima želi osigurati značajniju ulogu eura u međunarodnim plaćanjima i njegovu širu upotrebu u funkciji rezervne svjetske valute.

Trenutno je udio eura u globalnim međunarodnim plaćanjima sličan onome dolara i nešto je veći od 35 posto. EU je najveći uvoznik energenata u svijetu, s prosječnom vrijednošću uvoza od 300 milijardi eura, podsjećaju u Komisiji, pozivajući zemlje EU-a da u budućim energetskim međunarodnim ugovorima koriste zajedničku europsku valutu.

Dodaju i da će razmotriti mjere kojima bi potaknuli proizvođače zrakoplova, poput Airbusa, da više koriste euro. U financijskom sektoru Komisija bi mogla predložiti da se u klirinškim kućama obrađuje više kategorija ugovora o trgovini financijskim izvedenicama kako bi se proširilo tržište financijskih proizvoda denominiranih u eurima.

Dodaju i da bi mogli ispitati mjere potpore planu Europske središnje banke (ECB) o uspostavi jedinstvenog europskog sustava instant plaćanja. Time bi se mogla osporiti dominantna uloga kartica izdanih u Sjedinjenim Državama i sve utjecajnija uloga američkih digitalnih divova u uslugama plaćanja.

ECB je predstavio taj plan prošlog tjedna a mogućnost sudjelovanja najavilo je do sada samo osam malih i srednjih banaka iz Španjolske, Njemačke i Francuske, podsjeća Reuters. “Odluku o upotrebi određene valute u konačnici ipak donose tržišni sudionici”, priznaju u Bruxellesu.

Europska inicijativa nadovezuje se na odluku Sjedinjenih Država o povlačenju iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, koja je prisilila brojne europske kompanije na obustavu trgovine s Iranom zbog izbjegavanja američkih sankcija.

Najefikasnija je metoda poticanja značajnije uloge eura u međunarodnim plaćanjima reforma monetarne unije i usvajanje financijskih reformi koje godinama blokiraju sukobljeni interesi pojedinih država, napominje Reuters.

Euro se u međunarodnim plaćanjima najviše koristio početkom prošlog desetljeća a njegova je uloga oslabila za vrijeme financijske krize 2007/2008. godine. Otada se nije oporavio dok je dolar potvrdio status valute koja se u svijetu najviše koristi. Tako je 60 posto državnih obveznica zemalja širom svijeta i globalnih deviznih rezervi denominirano u dolarima. Euro je na drugom mjestu ali je njegov udio u oba tržišta vrlo skroman i iznosi samo 20 posto, navodi Reuters.

U Komisiji priznaju da dominantna uloga dolara izvire iz njegove veće likvidnosti, manjih transakcijskih troškova i upotrebe u funkciji referentne valute na robnim i tržištima financijskih izvedenica. Njegovu je dominaciju na tim područjima u kratkoročnoj perspektivi teško osporiti. U Bruxellesu ipak tvrde da bi jači euro bio dobra stvar ne samo za Europu već i za svijet budući da bi “pomogao poboljšati otpornost međunarodnog financijskog sustava”.

U posljednje je vrijeme zelena novčanica ipak počela izazivati zabrinutost u pojedinim zemljama u kontekstu trgovinskih sukoba i upotrebe dolara u funkciji instrumenta kojim se nameću sankcije Iranu. To bi moglo osigurati uvjete za značajniju ulogu eura, slažu se europski dužnosnici.

No ministri su se ipak dogovorili oko sljedećih reformi:

– Zajednički proračun za zonu eura

19 zemalja članica će dobiti, kako kaže Scholz, „nešto poput” vlastitog proračuna za projekte unutar monetarne unije. Iz ovog proračuna bi se poticale investicije unutar unije kako bi se gospodarska razina zemalja članica dugoročno uravnotežila. No ovaj proračun neće stajati zasebno nego će biti integriran u postojeći proračun svih 27 zemalja članica. Ovaj proračun će se uklopiti u okvire proračuna koji će biti na snazi nakon 2021. Koliko će iz ovog proračuna stajati na raspolaganju, još uvijek nije poznato. Francuski predsjednik Emmanuel Macron bi rado troznamenkasti iznos u milijardama. Njemačka je tu mnogo opreznija i skromnija. Zna se da neće biti nekog „euro ministra”, kako je to priželjkivala Francuska.

– Europski monetarni fond

Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) „težak” 750 milijardi eura će dobiti nove ovlasti. ESM će u budućnosti djelovati kao posljednje osiguranje u ophođenju s bankrotiranim kreditnim institutima unutar zone eura. Time bi bio povećan stupanj obrane banaka od financijskih špekulacija. Tako barem vjeruje voditelj ESM-a Klaus Regling. ESM bi ubuduće trebao ranije uskakati u pomoć u slučaju da neka od zemlja članica zone upadne u financijske poteškoće. Djelovanje ESM-a bi trebalo biti preciznije usklađeno s Europskom komisijom. Međunarodni monetarni fond (MMF) koji je dosad bio „u igri” isključivo zbog inzistiranja Njemačke, će ubuduće igrati mnogo manju ulogu. Kao krajnji stupanj, ulogu MMF-a bi trebao preuzeti ESM i brže u slučaju potrebe kreditima uskakati u pomoć.

– Novi digitalni porez

Europska unije bi najkasnije od 2021. trebala uvesti tzv. digitalni porez na poslovanje velikih internetskih koncerna. Porez bi se prije svega trebao odnositi na dobiti od online oglašavanja i biti primjenjivan tamo gdje se poslovi i obavljaju. To znači da sjedište tvrtke više neće igrati neku ulogu pri oporezivanju. Kada Google u Njemačkoj zarađuje novac, tad bi se porezi trebali obračunavati tamo, a ne u Luksemburgu ili Belgiji gdje je fizičko sjedište tvrtke za EU. Europljani nastoje ovaj porez uvesti i na globalnoj razini, zajedno s SAD-om i Kinom. No dosad postoje otpori. Ukoliko dogovor unutar foruma G20 ili OECD-a do 2021. ne uspije, Njemačka će jednostrano uvesti ovaj porez.

– Bankovna unija

Ministri su također dogovorili da dalje rade na bankovnoj uniji. Ovdje je prije svega sporno pitanja kako ostvariti zajedničko osiguranja pologa. Dosad je pravilo po kojem država u slučaju stečaja banaka jamči za pologe do 100.000. Rizici u zemljama poput Italije, Grčke, Španjolske, Cipra su zemljama poput Njemačke i Nizozemske još uvijek previsok i zato odbijaju preuzeti ovo pravilo. Broj nestabilnih kreditnih fondova u bankama zone eura pada, ali mora biti dodatno smanjen. Zato se niti ne zna kada će zajedničko osiguranje pologa (EDIS) stupiti na snagu. Europska komisija je napravila popis reformskih koraka koji ni deset godina nakon financijske krize još nisu poduzeti. „Mnogo toga još nismo ostvarili”, priznao je ministar Scholz. No prvi koraci su očito načinjeni, piše DW.

Hrvatska narodna banka jučer je prvi put nakon gotovo sedam mjeseci odlučila intervenirati na deviznom tržištu, i to najvećom intervencijom ikad.
Nakon što je jutarnje trgovanje otvoreno nastavkom proklizavanja vrijednosti eura na oko 7,38 kuna, ekipa guvernera Borisa Vujčića oglasila je aukcija na kojoj je od banaka otkupljeno čak 494,7 milijuna eura, i to uz prosječan tečaj 7,4059 kuna za euro.

“Pun kufer deviza i jaki aprecijacijski pritisci na kunu”, telegrafski je potez središnje banke komentirao devizni analitičar jedne banke. U njemu se, kaže, iščitava i prešutna poruka središnje banke da u ovom dijelu godine ne želi znatnija otklizavanja tečaja ispod razine 7,40. Ostaje vidjeti hoće li ta poruka držati vodu do kraja godine i hoće li ovo ujedno biti i zadnja intervencija u 2018. ili će, kao u nekoliko navrata prijašnjih godina, pred sam kraj godine uslijediti još jedna.

Kako bilo, sama intervencija za profesionalne trgovce devizama zapravo i nije bila iznenađenje, a neki su i u dnevnim pregledima financijskih tržišta ovih dana isticali da bi daljnji pad tečaja euro/kuna mogao potaknuti reakciju HNB-a. Veličina intervencije ipak je ispala iznad očekivanja, jer otkup gotovo pola milijarde eura znači i da HNB u sustav koji već duže vrijeme obiluje likvidnošću pušta dodatnih 3,66 milijardi kuna.

Time će se višak likvidnosti, koji se zbog plaćanja obaveza korporativnog sektora prema državi ovih dana bio smanjio za oko 2,2 milijarde (na 21,4), ponovno vratiti na oko 25 milijardi kuna. Vezano uz ponudu deviza, bankari će reći kako nema naznaka da se baš ovih dana ističe neki specifičan ili jednokratan izvor povećane ponude, poput npr. realizacije nekog većeg projekta inozemnih investitora. Tako se velika ponuda umnogome pripisuje još jednoj dobroj turističkoj godini i s tim povezanim deviznim priljevom.

A koliko god se o povlačenju novca iz europskih fondova kod nas uglavnom govori u kontekstu slabe sposobnosti apsorpcije i podbačaja u odnosu na planove, fondovi EU sve su važnija varijabla i u priljevu deviza. U isto vrijeme, Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Addiko banke, podsjeća da bankama postepeno pada “stock” imovine u valutnoj klauzuli, a to utječe na potražnju, tj. smanjuje njihove potrebe održavanje deviznih pozicija. Jučerašnja devizna aukcija bila je treća u ovoj godini, a računajući i prethodne dvije HNB je ukupno u 2018. otkupio više od 1,2 milijarde eura, stoji u analizi Poslovnog dnevnika.

Na deviznom tržištu naša centralna banka već poslovično daleko češće intervenira kroz otkupe deviza, a ne prodaje. Dakle, usmjerene su na sprječavanje jačanja kune prema euru, a ne obrnuto. Ta činjenica uglavnom se zanemaruje u sporadičnim, ali ustrajnim potezanjima pitanja tečajne politike i “precijenjene kune”, uglavnom u paketu s pričama o konkurentnosti izvoza i izvoznika. Inače, zadnja intervencija kroz prodaju deviza (zbog naglih deprecijacijskih pritisaka) održana je još u rujnu 2015. a u svih 12 u međuvremenu HNB je od banaka otkupljivao eure.

Osim izvješća o deviznoj intervenciji, HNB je jučer objavilo i pregled privremenih rezultata poslovanja banaka. Od njih 23, 6 ih je u prvih devet mjeseci poslovalo s gubitkom, a 17 iskazalo dobit. Na razini sektora ostvareno je 5,25 milijardi kuna dobiti prije oporezivanja. To je dvostruko više nego u istom razdoblju 2017. kad su im zarade bile pod utjecajem povećanih troškova rezervacija zbog Agrokora. Lanjski 9-mjesečni rezultat je, naime, bio gotovo upola slabiji nego godinu prije.

Za razliku od usporedivog prošlogodišnjeg pregleda, u njemu su ovaj put tri banke manje nego lani. Osim Tesla štedne banke u stečajnom postupku, na listi više nisu ni dvije koje su same izabrale likvidaciju (Štedbanka i Primorska). HNB-ova tablica potvrdila je da su Zagrebačka i Privredna banka jedine u prva tri tromjesečja iskazale više od milijardu kuna (bruto) dobiti. U slučaju Zabe, dijelom zbog utjecaja Agrokora na lanjski rezultat, a dijelom i zbog pripajanja Prve stambene štedionice, ona je porasla mnogo snažnije (čak 190%) dosegnuvši 1,7 milijardi.

Istodobno, PBZ je iskazao 1,1 milijardu kuna dobiti prije poreza (porast od 23%), ali u njegovu slučaju rezultatu nije pridonijelo pripajanje Veneto banke. Erste banka je iskazala nepunih 905 milijuna kuna bruto dobiti, Raiffeisenbank Austria nepunih 430, a Splitska 364,2 milijuna kuna, s tim da je OTP koja je danas dio iste grupe ostvarila 228,9 milijuna, piše Poslovni dnevnik.

Većina hrvatskih poslodavaca, njih 51 posto, smatra da će opće gospodarsko stanje u idućoj godini ostati približno isto kao i ove, a 34 posto ocjenjuje da će biti malo bolje, pokazuje godišnje istraživanje “Barometar optimizma” Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) predstavljeno u srijedu.
Istraživanje je za HUP provela agencija Promocija plus, a u njemu su sudjelovala 432 direktora, vlasnika, predsjednika ili članova uprava poduzeća koji su članovi HUP-a, a čije tvrtke zapošljavaju gotovo dvije stotine tisuća radnika.

Kako ističe Agan Begić iz Promocije plus, koji je predstavio istraživanje, podatak da tek 34 posto poslodavaca očekuje da će gospodarsko stanje iduće godine biti malo bolje predstavlja tendenciju pada očekivanja, odnosno poslovnog optimizma, što malo budi zabrinutost.

“Ako usporedimo zadnje tri godine, vidimo da ta očekivanja ipak usporavaju i imamo zabilježenu tendenciju pada očekivanja”, kaže Begić. Kada je riječ o gospodarskom stanju u 2018. godini, najveći dio poslodavaca, njih 50 posto, ocjenjuje ga kao osrednje dobro, 20 posto kao loše, pet posto kao jako loše, 20 posto kao jako dobro, a pet posto kao izvrsno.

Prosjek školske ocjene kojom procjenjuju stanje je 3,01, što predstavlja trend polaganog rasta iz godine u godinu. Kako pojašnjava Begić, taj trend rasta ima korelaciju s gospodarskim rastom.

Gledano prema sektorima, najnižu ocjenu stanja u gospodarstvu dali su sektori graditeljstva, 2,8, osobne usluge, zdravstvo i obrazovanje 2,93, zatim regije Dalmacija, 2,75, i Slavonija, 2,89, te male tvrtke, koje u pravilu teže amortiziraju negativne utjecaje i kretanja na tržištu, 2,85.

S druge, pak, strane, najvišom ocjenom stanje u gospodarstvu ocijenio je sektor proizvodnje, 3,09, te onaj trgovine, poslovnih usluga i turizma, s prosječnom ocjenom 3. Istu ocjenu su dali i poslodavci iz središnje i sjeverne Hrvatska te primorja, dok su oni iz velikih tvrtki stanje ocijenili prosječnom ocjenom 3,21. Nadalje, pokazuje istraživanje, 41 posto poslodavaca ocjenjuje stanje u ovoj u odnosu na prošlu godinu kao malo bolje, a 33 posto kao približno isto.

60 posto poslodavaca smatra da neće biti promjena uvjeta za poslovanje i ulaganja

Istraživanje pokazuje i da većina poslodavaca, njih 60 posto, smatra da uvjeti za poslovanje i ulaganja u 2019. neće doživjeti važnije promjene, to jest da će ostati isti. Glavni direktor HUP-a Davor Majetić ocjenjuje da je hrvatsko gospodarstvo u okruženju i uvjetima u kojima radi vrlo blizu svojevrsnog maksimuma, odnosno potencijala od 2,5 do tri posto gospodarskog rasta.

Kaže da većina poslodavaca u idućoj godini ne očekuje neke velike promjene, unatoč Vladinim najavama reformi, posebice od strane ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Darka Horvata.

Kao glavne prepreke poslovanju poslodavci tradicionalno ističu visoke poreze, neefikasnu javnu upravu, loše pravosuđe, parafiskalne namete, radno zakonodavstvo, korupciju, kao i nedostatak radne snage, koji je kao rizik u godinu dana porastao za gotovo šest puta. “Postoji umjereni optimizam, ako se ništa ne promijeni, stanje će biti slično kao i ove godine, imati ćemo rast od 2,5-3 posto, prije svega iz rezervi ili potencijala gospodarstva”, ocjenjuje Majetić.

Poziva Vladu da što prije krene s reformama da bi se prepreke uklonile, ocijenivši kako je već prvi kvartal odlična prilika za to. “Dolazimo do ruba naših internih rezervi kao gospodarstva i država tu napokon mora postati saveznik, radeći dublje i ozbiljnije promjene, kako bismo postojeći potencijal iskoristili, a mislimo da gospodarstvo sasvim sigurno ima potencijal rasta koji nadmašuje tri posto”, kaže Majetić.

Majetić: Zabrinjava i ljuti izostanak dijaloga s Vladom oko minimalne plaće

Odgovarajući na pitanje novinara, Majetić je kazao da vjeruju optimizmu ministra gospodarstva Darka Horvata te kako se može bolje, poručivši da bi samo s početkom rada na uklanjanju pet-šest najproblematičnijih prepreka već iduće godine mogli imati stopu gospodarskog rasta od četiri posto.

Kada je riječ o povećanju minimalne plaće, Majetić kaže da je HUP po prvi puta od 2007. godine bio izostavljen iz tog dijaloga te kako ih to zabrinjava i ljuti. Vlada je prošloga tjedna, naime, donijela uredbu kojom se neto minimalna plaća povećava s 2.752 na 3.000 kuna, odnosno za 248 kuna ili devet posto u odnosu na 2018. “Nadamo se da će ovo ostati presedan i da ćemo idućih godina sjesti za stol i dogovarati se”, rekao je Majetić.

Napominje da HUP kontinuirano govori da plaće moraju rasti, pri čemu učestalo i pozivaju Vladu na smanjenje troškova poslovanja, kako bi se ta sredstva mogla pretočiti u rast plaća. U Hrvatskoj, naveo je, 25 tisuća radnika radi u punom radnom vremenu i s minimalnom plaćom, a napominje da su te plaće takve jer poslodavci jednostavno ne mogu isplatiti veće.

Talijanska populistička vlada nada se da će u zadnji tren izbjeći kaznene mjere Europske unije zbog rastrošnog proračuna, no Italiji prijeti ekonomski problem mnogo većih razmjera. 
S rekordno niskom stopom nataliteta i velikim brojem mladih koji su nezaposleni ili se sele u inozemstvo, Italija je postala “država koja zaboravlja mlade”, tvrdi Alessandro Rosina, profesor demografije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca u Milanu.

“Italiju 21. stoljeća najviše opisuje način na koji mlade generacije propadaju i to do razine koja nije samo zabrinjavajuća, nego je i sramotna”, napisao je Rosina prošli mjesec za dnevne novine La Repubblica.

Koristeći nedavno objavljene službene podatke koji pokazuju da je stopa nataliteta pala na novu povijesno nisku razinu, Rosina je izračunao da je Italija jedina država u Europi gdje ima više stanovnika starijih od 80 godina nego novorođenih.

Država ima i rekordnu razinu takozvanih ‘NEET-ova’ – mladih koji se ne obrazuju, ne obučavaju i nisu zaposleni. Prošle godine u Italiji ih je bilo 29,5 posto, u odnosu na prosjek EU-a od 17,2 posto.  U posljednjih deset godina utrostručio broj Talijana koji se iselio iz države, s 36 na 115 tisuća, pokazuju podaci koje je prošle godine objavio talijanski Državni institut za statistiku (Istat). Među tih 115 tisuća, gotovo 25 tisuća fakultetski su obrazovani.

Poslovni lobi Confindustria rujnu 2017. izračunao je da će odlazak mladih generacija u inozemstvo smanjiti gospodarski rast za po postotni bod godišnje.  “To je izvanredno stanje”, istaknuo je tada glavni ekonomist Luca Paolazzi.

Druga najstarija država svijeta

Istat je u svibnju objavio da je Italija “druga najstarija država svijeta” nakon Japana, s gotovo 1,7 umirovljenika na svaku mladu osobu. Taj bi se omjer u idućih 20 godina mogao povećati na 2,65.  To je pokazatelj sve većeg talijanskog “demografskog duga” koji će budućim naraštajima donijeti teret većih troškova mirovina, zdravstvenog i socijalnog sustava zbog međugeneracijske neravnoteže koja će postati “sve akutnija”, upozorio je Istat.

Većina ekonomista naglašava kako je zaustavljanje tih trendova ključno za borbu protiv tvrdoglavo sporog talijanskog gospodarskog rasta i niske produktivnosti, no pitanje je hoće li proračun nove vlade s visokim deficitom dati pravi odgovor.

Rosina je u drugom članku objavljenom za Reppublicu kazao kako Italiji treba “promjena paradigme” kako bi se poticale mjere za obitelji i mlade. Kao model je naveo Njemačku, državu koja je uspjela u borbi protiv niskog nataliteta. No glavni fokus proračuna talijanske vladajuće koalicije, sastavljene od krajnje desne Lige i protusistemskog Pokreta pet zvijezda, na temeljnom je dohotku za siromašne i snižavanju dobi za umirovljenje.

Temeljni dohodak mogao bi pomoći mladima, jer neproporcionalan dio njih ima niska primanja ili su nezaposleni, no ekonomisti propitkuju odluku kojom će se povećati broj umirovljenika.  Potpredsjednik vlade Matteo Salvini, čelnik Lige, glavni je zagovornik mirovinske reforme jer je uvjeren kako bi se ranijim umirovljenjem oslobodila radna mjesta za mlade Talijane.

Tu tvrdnju je u svom izvještaju o Italiji odbacio Međunarodni monetarni fond. “Temeljem iskustava iz drugih država, nije vjerojatno da će val umirovljenja stvoriti mnogo radnih mjesta za mlade”.  Zbog svega toga problemi s talijanskim proračunom koji trenutno proučava Europska unija nije samo u tome što ne poštuje pravila eurozone o dugu i deficitu, nego i u smjeru povećane potrošnje.

Simone Ferro, 30-godišnji doktorand na londonskom sveučilištu Kraljice Mary, na blogu o ekonomiji taj je proračun prozvao “darom” za starije generacije i “daljnjom redistribucijom bogatstva na teret mladih”.

Nakon što su Donald Trump i Xi Jinping na sastanku G 20 dogovorili reformu Svjetske trgovinske organizacije, čime su zatoplili odnose i stavili trgovinski rat u drugi plan, danas tržišta reagiraju u očekivanju sastanka u Beču.
Zemlje OPEC-a priopćile su kako se na sastanku u Beču, koji počinje u četvrtak, nadaju ostanku pri ranijem dogovoru o smanjenju proizvodnje, ali i dogovoru o smanjenju globalne opskrbe naftom za 1.3 milijuna barela dnevno.

Piše Ivan Brodić

Nadanja su pozdravile sve zemlje proizvođačice, bile članice kartela ili ne bile, osim zemalja čija se proizvodnja sve više seli na područje nekonvencionalne nafte.

 Za razliku od prvih, druge ne planiraju svoje državne proračune na cijeni od 60 dolara i više za barel nafte.

Kao što neke zemlje planiraju proračune na cijeni nafte, tako postoje zemlje koje planiraju državne proračune na cijeni plina.

Kako se na tržištu sve više događa anomalija, tj cijena plina je sve više počela odudarati od cijene nafte, ali i zbog geopolitičkog sukoba (uzrokovanog konkurencijom u Perzijskom zaljevu i sunitsko šijitskim sukobom) uslijed kojega je saudijski savez opasno „nagazio“ Katar, prijeteći ga pretvoriti u otok, potonja je zemlja odlučila napustiti naftni kartel. Isto je već učinila Indonezija 2008. godine, zbog nesuglasja oko OPEC-ove politike izvoza nafte.

Vlast jedne o najbogatijih zemalja zemnim plinom priopćila je kako će od prvoga siječnja napustiti OPEC kako bi se usredotočila na proizvodnju i izvoz ukapljenog plina. Žele povećati proizvodnju sa 77 milijuna tona godišnje na 110 milijuna tona.

Odluka je to koja će imati dalekosežne posljedice. Naime, moguće je kako će u bliskoj budućnosti, potaknut Pariškim sporazumom i tendencijom za energetskom tranzicijom, u kojoj je prirodni plin ključni energent, nastati kakav kartel proizvođača i izvoznika prirodnog plina. Iz Katara kažu kako će u sljedećim godinama biti zemlja predvodnica proizvodnje i izvoza najčišćeg ugljikovodičnog goriva.

Osim moguće globalne konkurencije saudijskog naftnog saveza i katarskog plinskog saveza, promjena bi se mogla odnositi i na novi raspored moći u naftnom kartelu. Naime, jedan od prigovora Katara, ali i drugih članica, bilo je nemogućnost utjecanja na odluke, koje je mahom krojila Saudijske Arabija.

Ostaje zanimljivo kojem će se bloku zemalja prikloniti Rusija, zemlja čiji proračun ovisi o trgovini ugljikovodicima. Jer, iako se dogovori o smanjenju proizvodnje nafte pažljivo planiraju osluškujući potrebe za proizvodnjom i projiciranom cijenom iz Rusije, valja naglasiti kako je ta zemlja jedan od velikih proizvođača i izvoznika prirodnog plina.

Pomoćnik američkog državnog tajnika za energetiku Francis Fannon izjavio je nedavno da bi dugo odlagani terminal za tekući prirodni plin -ukapljeni plin (LNG) na Krku Hrvatsko mogao pretvoriti u vodeću energetsku silu u regiji.
SAD, koje guraju vlastite LNG planove za Europu, podržavaju slične projekte u Poljskoj i Njemačkoj kao način da se oslobode ovisnosti od ruskog plina. Sajetnik za energetiku Mladen Pejnović nazvao je to plinskim ratom Rusije i SAD-a. „Terminal povećava značenje Hrvatske u geopolitici jugoistočne Europe”, izjavio je za DW Jan Mus, stručnjak za jugoistočnu Europu.

„Osim u na sjeveru Poljske, središnja Europa će sada dobiti pristup na dodatnom terminalu za LNG na jadranskoj obali. Krk je prolaz Hrvatske za politiku središnje i istočne Europe”.

Projekt LNG terminala na Krku je od strateškog značaja i za EU, koja ga podržava sa 101,4 milijuna eura. Kako EU smanjuje vlastitu proizvodnju plina, ona će sve više ovisiti od uvoza u naredna dva desetljeća, što znači da će sadašnji izbori imati dugoročne posljedice za buduće putove opskrbe, energetsku i širu geopolitiku. Europske potrebe za uvozom, odnosno razlika između potrošnje i proizvodnje raste sa 200 milijardi kubičnih metara 2016. na 290 milijardi kubika do 2022. godine. „Razvit će se gusta mreža malih energetskih centara”, rekao je rumunjski ministar energetike Victor Grigorescu.

Međutim, tržište središnje i istočne Europe još nije potpuno povezano, a to je dinamika povezujućeg procesa koji daje strukturi svoj oblik, što neke države stavlja u bolji položaj od drugih”.

Hrvatski Sabor usvojio je zakon o izgradnji terminala u lipnju, a LNG Hrvatska u državnom vlasništvu nedavno je izabrala kompaniju Golar Power kao ponuđača za plovni spremnik i pogon za pretvorbu plina 140.000 kubičnih metara (godišnje tehnički kapacitet 2,6 milijardi kubika). Ukupni troškovi izgradnje terminala procjenjuju se na 250 milijuna eura, iako Hrvatska procjenjuje ukupne investicijske troškove, uključujući plinovode i kompresorske stanice, na oko jednu milijardu eura.

Hrvatska je već dugi niz godina pokušavala izgraditi terminal za LNG. “Ali u Hrvatskoj nema dovoljne potražnje za plinom”, rekao je za Euractiv Fred H. Hutchison, predsjednik i izvršni direktor LNG partners.

“Tko god ga bude gradio, financirao i rukovodio njime, nada se i profitirati, mora imati i predodžbu o tome kako osigurati potražnju za plinom.”

“SAD ne izvoze samo energiju, nego i slobodu”, rekao je ranije ove godine američki ministar energetike Rick Perry.

Proizvođači LNG-a u SAD nisu zainteresirani za odlazak u Hrvatsku zbog nedovoljne potražnje – za plinom, a ne zbog slobode, pretpostavlja se. U prvom krugu javnog natječaja za podnošenje obvezujućih ponuda, koji je već istekao, LNG Hrvatska je, kako se čuje, primila samo jednu ponudu i to od hrvatske INA-e za samo 100 milijuna cm godišnje.

Hrvatska troši oko 3 milijarde kubika godišnje plina i domaća proizvodnja zadovoljava oko 65 posto potreba. Štoviše, Hrvatska je nedavno obnovila svoj dugoročni ugovor o plinu s Gazpromom, što pokriva osnovne potrebe zemlje, tako da će potražnja za dodatnim LNG-om na samom hrvatskom tržištu biti u najboljem slučaju ograničena i neizvjesna, kaže Akos Losz iz Centra na Globalnu energetsku politiku na Sveučilištu Columbia, za DW.

Rusija, koja je zaustavila plinovod od Crnog mora vrijedan 45 milijardi dolara koji je trebao prolaziti kroz Europu kroz projekt Južni tok, najavila je ranije ove godine da bi mogla ponuditi gotovinu za izgradnju terminala na Krku. I nije iznenađujuća da je predložena opskrba ruskom naftom i plinom po pristupačnoj cijeni.

Katar i SAD mogu biti potencijalni dobavljači, vjeruju analitičari. Ali pretpostavljam da će kupci u regiji jednostavno odlučiti na osnovu toga tko nudi najjeftiniji i najfleksibilniji LNG na tržištu”, kaže Losz.

Hrvatska već dobiva ruski plin po prilično konkurentnim cijenama, a zemlje u regiji uglavnom ne gaje odbojnost prema ruskom plinu poput Poljske i baltičkih država, pa će vjerojatno biti manje spremne platiti premiju za alternativni izvor opskrbe plinom u obliku LNG-a, dodao je Losz.

Drugi mogući opskrbljivač je Azerbajdžan, koji je aktivno uključen u južni koridor, plinovod od 3.500 kilometara od Bakua do Europe koji bi trebao biti položen 2020. godine.

Mađarska i Hrvatska govore o izgradnji plinske stanice koja bi omogućila protok plina između dvije zemlje. Mađarski premijer Viktor Orban i Perry susreli su se u Budimpešti u studenom, a Perry je pozvao mađarsku vladu da otkaže rusku energiju za druge projekte. Terminal Krk bi mogao biti prilika za Budimpeštu da decentralizira opskrbu energijom nakon 2020. godine, kada ističe njen dugoročni ugovor o opskrbi plina s Rusijom. “Kako stvari stoje, Mađarska je jedino značajno tržište u regiji koje može podržati razvoj hrvatskog projekta”, rekao je Losz.

“Još konkretnije, sudbina projekta je vjerojatno u rukama jedne ili dvije mađarske kompanije za trgovanje plinom (jedna državna i jedna privatna)”, kaže Losz, dodajući da su Mađari donedavno gledali na rumunjski plin kao primarni izvor koji može pomoći u odvajanju od Rusije.

Terminal također može opskrbljivati plinom Bugarsku i Ukrajinu, dok bi Bosna i Hercegovina, nakon ukidanja Južnog toka, mogla odustati od ruskih zaliha i također se priključiti na terminal na Krku. „Terminal na Krku zbog ograničenih kapaciteta neće značajno utjecati na europsko tržište plinom, ali će biti presudan za mađarsko tržište s kojeg bi mogao utjecati i na druga tržišta i, što je najvažnije, u kriznim trenucima može poslužiti kao vrlo važan izvor”, kaže Klaus-Dieter Borchard, direktor odjela za Interno energetsko tržište pri povjerenstvu za energiju Europske komisije za DW i dodaje kako vjeruje da je zajednička hrvatsko-mađarska vlasništvo najrealnija opcija za projekt na Krku.

Povodom summita Srednjoeuropske inicijative mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Péter Szijjártó boravio je jučer u Hrvatskoj.
Komentirao je bilateralni sastanak premijera Andreja Plenkovića i Viktora Orbana, odnose dviju zemalja, situaciju oko INA-a i MOL-a, vraćanje Zsolta Hernadija na Interpolovu tjeralicu, LNG terminal i migrantsku krizu.

Nakon 7 godina mađarski premijer Viktor Orban stigao je u službeni posjet Hrvatskoj povodom summita Srednjoeuropske inicijative, ali i iskoristio priliku da održi bilateralni sastanak s premijerom Plenkovićem.

Szijjártó je istaknuo da su zadovoljni jer je nakon toliko godina došlo do ovakvog sastanka. “Današnji sastanak je bio jako važan da se razbije led. Svi znaju u čemu je problem, svi znaju da je naš odnos kada su u pitanju trgovina, investicije i manjine dobar, ali ovaj problem s energijom je nadvio sjenu na cjelokupni odnos”.

Kada su u pitanju odnosi Mađarske i Hrvatske, dijeli isti osjećaj kao i premijer Orban. “Nesretni smo zbog ove situacije jer naš odnos može donijeti više benefita za obje zemlje, ako tog problema ne bi bilo. Mogli bismo imati brži i učinkovitiji napredak ako bi bilo više zajedničkog razumijevanja”.

Osvrnuo se i na suradnju oko isporuke plina s LNG terminala na Krku. Trenutno u im najpovoljniji Rusi, a na upit koja bi im cijena bila prihvatljiva da surađuju s Hrvatskom, rekao je: “Za nas je pitanje diverzifikacije i cijene. Hrvatska cijena je 20 posto viša kada je usporedimo s ruskom ponudo i to je previše. Nadamo se da ćemo vremenom naći zadovoljavajuće rješenje”.

Upitan kako je došlo do odluke da Mađarska povuče blokadu Hrvatskoj na putu u OECD, Szijjártó je rekao da im je u interesu imati dobre odnose sa svim susjedima. “Shvatili smo da smo jači što imamo bolje odnose sa susjedima. Naš interes je da su i naši susjedi uspješni jer smo time i mi uspješniji. Shvatili smo da je vaša želja za ulaskom u OECD jaka i nama je u interesu vaš ekonomski uspjeh. Zato smo donijeli takvu odluku”.

Mađarska je povukla blokadu, a onda je šef MOL-a Zsolt Hernadi vraćen na Interpolovu crvenu tjeralicu. Na upit jesu li bili bijesni, kako su pisali mađarski mediji, ministar je rekao: “Smatramo da je to pravni problem i tu se nećemo miješati. Pravosuđe mora napraviti svoj posao bez utjecaja ili miješanja bilo koje vlade”.

Dodao je da se slaže s Orbanom da je proces otkupa dionica INA-e od MOL-a stvar između dviju kompanija, a ne država, kao i da bi Hrvatska to trebala učiniti. “Moramo shvatiti da s MOL-om u našem odnosu nije išlo. Kad se tako nešto dogodi, najbolje se razići. Mi to držimo na korporativnoj razini i smatramo da je tako za sve najbolje”. U Hrvatsku je, kao i premijer Orban, stigao zbog summita Srednjoeuropske inicijative.

Uoči današnje plenarne sjednice, ekskluzivno nam je otkrio da će Mađarskoj biti u fokusu JI Europa. “Naše zemlje razumiju da je integracija ovog dijela kontinenta Europskoj uniji vitalna kada su u pitanju ekonomija i sigurnost. No zapadni dio Europe nema toliko razumijevanja. Zato radije SEI koristimo kao instrument za širenjem EU-a”.

Svakako neizbježna tema je migrantska kriza, oko koje Mađarska ima jasan i nepodijeljen stav – ošto se protivi migrantskoj politici Europe. “Mi to smatramo pitanjem suverenosti. Jedino mi možemo odlučiti kome dozvoljavamo ulazak u zemlju, a kome ne. Želimo zadržati svoje pravo da odlučujemo s kim želimo živjeti, bez utjecaja s drugih strana i tu odluku ne bi smio donositi nitko drugi. Samo mi”.

Na sankcije koje je izglasao EU Parlament zbog kršenja europskih vrijednosti, Szijjártó kaže da se radi o običnoj osveti. “To izvješće je osveta Mađarskoj, jer smo mi dokazali da su osnove europske migrantske politike bazirane na laži. To izvješće je hrpa laži. Nedostatak slobode medija i slobode govora, što je laž. Čak su naveli i porast antisemitizma što je i Federacija židovskih organizacija demantirala u pismu”.

Dok se oštro protive ilegalnim migracijama, objasnio je zašto ne podržavaju tzv. Marakeški sporazum koji se bavi regularnim migracijama. Tvrdi da je bio jedini ministar vanjskih poslova koji je sudjelovao na sva četiri međuvladina sastanka u New Yorku gdje se Globalni kompakt pripremao. “Globalni kompakt definira migracije kao temeljno ljudsko pravo, što je laž. Potiče daljnje mane migracija. Piše da se trebaju organizirati treninzi za one koji žele napustiti svoje domove, da moramo voditi kampanje zašto su migracije pozitivne, da bi svi migranti trebali biti opskrbljeni sličnim uslugama kroz cijeli migrantski ciklus kao lokalno stanovništvo. Ovo je užasno za europsku perspektivu”.

A kada smo ga upitali kako bi reagirali da su Mađari primorani na migriranje i da druge zemlje imaju tako striktnu antiimigrantsku politiku, Szijjártó je istaknuo: “Moramo biti sigurni da svi koji bježe iz svoje zemlje, primjerice zbog rata, trebaju biti tretirani na odgovarajući način u mjestu koje je najbliže njihovoj domovini. Ne prihvaćamo politiku koja pomaže ljudima da prelaze 6-7 mirnih država i narušavaju te granice. Naše osnovno načelo jest – ne donosi problem gdje problema nema i pomozi gdje je potrebno”.

Za kraj ekskluzivnog Intervjua tjedna Media servisa je komentirao i Inicijativu triju mora. Mađarska inicijativu podupire, no Szijjártó ima zamjerku. “Smatramo da bi bilo jako važno imati konkretan ishod. Na primjer bilo bi izvrsno ako bi Inicijativa triju mora mogla unaprijediti ili ubrzati razvoj infrastrukture iz smjera sjever-jug”.

Sastanak Andreja Plenkovića i Viktora Orbana danas u Zagrebu, u sklopu summita Srednjeeuropske inicijative, pokazao je sav apsurd javnog djelovanja jastrebova obiju strana.
Jer nakon Badnjaka 2016. godine i završetka arbitraže o upravljačkim pravima u INA-i i spremnosti na dogovor oko ovog vrućeg pitanja, nakon spremnosti obje strane na institucionalnu suradnju (ma kako spora bila) sukob možemo nazvati jedino umjetnim. Bez obzira na otvorena pitanja poput arbitraže o plinskom poslu.

Piše Ivan Brodić

Nevladine će udruge i sijači panike inzistirati kako se radi o svjetonazorskoj razlici, o pitanju migranata, o načinu upravljanja, o svrstavanju u blokove zemalja unutar Europske unije. Neki će upozoravati na Orbanov stil vladanja, na njegovo prijateljstvo s Erdoganom, Putinom, Salvinijem ili pak Gruevskim, a neki će tvrditi da ne možemo održavati dobre odnose sa zemljom koja je otkazala gostoprimstvo sveučilištu koje je osnovao George Soros.

Ako bi netko osam stoljeća zajedničke povijesti prozvao patetikom, moderna politička povijest nas uči kako se radi o dominantno prijateljskim susjedima. Svjedoči to pomoć u naoružanju tijekom velikosrpske agresije, deblokada ulaska u OECD, podrška glede ulaska Hrvatske u euroatlantske integracije, ali i potpora hrvatskom ulasku u Schengen.

Potpora strateškom europskom projektu LNG terminala na otoku Krku, čini se uvjetna je. Ne ovisi to, kako neki pokušavaju reći o prijateljstvu Mađarske s Rusijom, nego o cijeni zakupa kapaciteta, koji u prvom redu ovise cijeni plina iz terminala, a koji ovisi o cijeni transporta plina (kako je danas rekao Orban), koji je u Hrvatskoj nekoliko puta skuplji nego li u okruženju. Alternativa je da Hrvatska sama zakupi terminal javnim novcem.

No, vratimo se na temu.

Ako izuzmemo spomenute iskazivatelje na deficitarnost mađarskog demokratskog sustava, što je po sebi apsurd u zemlji gdje na slobodnim izborima jedna stranka i njen predsjednik dobivaju gotovo aklamatornu podršku, i ako izuzmemo činjenicu kako ne postoje susjedi koji nemaju otvorenih pitanja,  valja se zapitati kome je to u interesu proizvoditi sukob i time otežati institucionalno rješenje otvorenih pitanja?

Mudriji nas uče gledati interes. Dakle, tko su ti ljudi koji otvorena pitanja namjerno pretvaraju u javne prijepore, gotovo uvijek se pozivajući na nacionalne interese?

Prvo, to su nezadovoljnici mađarskim prisustvom u INA-i, svi oni koji nisu zadovoljni što je INA prestala biti bankomatom za zadovoljenje interesa politike i parapolitičkih interesa, što je činjenica gotovo svake kompanije u javnom vlasništvu u ovom dijelu Europe.

Ljudi su to koji svako toliko guraju u javnost neke nove vlasnike, nadajući se pod njihovim kišobranom zadovoljiti svoje interese. Njima nije u interesu da se odluke o INA-i donose na korporativnoj razini, njima izlistanost kompanije na burzi ne znači ništa, oni su u stanju (za svoje partikularne interese) ugroziti pravnu sigurnost ove države željom za političkim miješanjem u korporativne poslove. Po mogućnosti podržavljenjem iz javnog proračuna, ako nam već Europska unija brani nacionalizaciju.

Drugo, vojnici su to obiju strana u pripadajućim pravnim i  političkim  prijeporima, koji čine strašnu štetu svojim taborima, ali žele što duže održati privid sukoba kako bi profitirali u tom kolopletu okolnosti.

Ljudi su to koje narod proziva kokošarima. Kako drugačije objasniti situaciju u kojoj nekome nije jasno da nije dobro javno postupati protiv saveznika (ma koliko će to klikova donijeti) i kako nije pametno bilo koju kompaniju koja djeluje u Hrvatskoj stavljati u izravnu protivničku poziciju prema Vladi RH?

Hraniti partikularne interese javnim novcem i ugrožavati dioničare suprotstavljanjem vladi u zemlji gdje investiraš? Čudni neki nacionalni interesi, rekao bih!

Nakon euforije zbog postizanja sporazuma o klimi 2015. u Parizu ozračje se dramatično promijenilo. Ipak, i za novu konferenciju o klimi ima nade.
Koga god čovjek sluša pred početak Svjetske konferencije o klimi u Poljskoj, svi nastoje širiti optimizam: političari i vladini službenici, aktivisti udruga za zaštitu okoliša, znanstvenici. I svi ponavljaju: ne, nećemo odustati od borbe protiv stakleničkih plinova. Unatoč svim lošim vijestima.

Piše Jens Thurau/Deutsche Welle

I zato što je već puno učinjeno. Sve više zemalja investira u obnovljive izvore energije, a u Poljskoj konkretiziramo obećanja koja smo samo načelno dali u Parizu. Svi mi. Siromašne i bogate zemlje.

Kad nad Konferencijom o klimi ne bi bile tmurne sjene: SAD na čelu s Donaldom Trumpom. On je još prošle godine napustio Pariški sporazum. Brazil na čelu s novim predsjednikom Jairom Bolsonarom: zacijelo će također uskoro napustiti sporazum o klimi. Konferenciju koja se iduće godine trebala održati u glavnom gradu Braziliji ovaj nacionalist na čelu Brazila je hladnokrvno otkazao. Dotle diljem svijeta raste emisija stakleničkih plinova, cilj smanjenja zagrijavanja zemljine atmosfere na dva stupnja, zacrtan u Parizu, sve je dalje. I nisu problematični samo SAD i Brazil. Ni u Australiji i brojnim istočnoeuropskim zemljama, blago rečeno, nisu popularni multilateralni sporazumi koji se zasnivaju na dobroj volji država. Izgledi za spašavanje klime bili su ranije bolji. A što je s Njemačkom? Ona se, istina, hrabro zalaže za zaštitu klime, ali promašuje vlastite ciljeve koje si je zacrtala za razdoblje do 2020. i priprema se na burnu raspravu o napuštanju vađenja smeđeg ugljena, koje će još dugo trajati, a napuštanje bi bilo nužno za zaštitu klime.

Nada trenutno dolazi iz baze. Gradovi, općine i privatna poduzeća u SAD-u udružuju se protiv ignoranta klimatskih promjena Donalda Trumpa. U Njemačkoj mladi ljudi ponovo demonstriraju za zaštitu okoliša, nakon puno godina velike pasivnosti. I sve više ljudi shvaća što valja činiti, pored reforme gospodarstva: u metropolama počinje funkcionirati nova mobilnost. Istina, još postoji auto s motorom na unutarnje izgaranje, ali sigurno ne još dugo. Sve su to pozitivni pomaci.

U Njemačkoj su najnoviji pokrajinski izbori i uspon Zelenih pokazali da brojni ljudi jednim od najvažnijih problema čovječanstva smatraju klimatske promjene. Nasuprot tomu su desni populisti, ovdje i u inozemstvu, koji se s grubim teorijama zavjere suprotstavljaju spoznajama većine znanstvenika da je čovjek uzročnik klimatskih promjena. Za UN-ovu konferenciju o klimi u Katowicama to znači: obaviti domaće zadaće, skupiti novac za siromašne zemlje, sporazum iz Pariza ispuniti životom, unatoč svim otporima. I nadati se boljim vremenima. I pritisku javnosti, donosi DW.