Srbija

Prijedlog je bio da država Srbijagasu bude jamac za pozajmicu od triju banaka za gradnju kraka plinovoda Turskog toka od granice s Bugarskom do Mađarske i granica s drugim susjednim zemljama. Kredit bi bio upotrijebljen za ulaganje u kapital dioničkog društva South Stream, mješovitu rusko-srpsku tvrtku registriranu u Švicarskoj. Nakon povlačenja jamstva za kredit, nije jasno tko je i zašto na to presudno utjecao pa su u zraku ostala nagađanja koliko u toj odluci ima unutarnje politike, a koliko gospodarskih,  unutarnjopolitičkih te širih geopolitičkih interesa.

Razmjene informacija u novinarskim krugovima i među poznavateljima energetskih i političkih prilika u Srbiji svode se na najmanje dvije pretpostavke. Jedna je da nova ministrica rudarstva i energetike Zorana Milošević želi, prije nego što zastupnici glasovanjem ovjere jamstvo za kredit, uvesti više reda u energetski sektor i ponovno posložiti direktore javnih i mješovitih poduzeća. Ta se teza vezuje uz njezin nedavni javni sukob s dugogodišnjim direktorom Srbijagasa Dušanom Bajatovićem, koji je kadar SPS-a tj. Ivice Dačića, koji slovi za ruskog igrača, dok nije tajna da ministrica Milošević, u energetskom smislu, više simpatizira američke interese.

Druga je teza da povlačenje jamstva za kredit može imati i dublju, geopolitičku pozadinu. Tako tjednik NIN navodi kako autonomija koju u svojem poslovanju godinama ima Srbijagas i njegov direktor Dušan Bajatović dovodi do zaključka da Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji. Taj tjednik piše kako to “podupire tezu da je borba Zorane Mihajlović i Dušana Bajatovića, a ona datira još iz vremena njezina prvog upravljanja resorom energetike, dijelom borba dva ljuta energetska suparnika – Rusije i Sjedinjenih Država”.

List navodi kako, s jedne strane, Srbija trenutačno ovisi o ruskom plinu na temelju energetskog sporazuma koji je s Rusijom potpisala bivša vlast s tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem na čelu te Amerike “koja sve to vrijeme ne gleda blagonaklono” na energetsku ovisnost Srbije o Moskvi i Srbiju “pokušava nagovoriti na diversifikaciju izvora opskrbe plinom… drugim riječima da, osim ruskog, kupuje i još nečiji plin”.

Srbija, čiji se predsjednik Aleksandar Vučić posljednjih mjeseci hvali kako će na kraju godine po ekonomskom rastu biti možda i najuspješnija država u Europi, u svojevrsnom je geopolitičkom i gospodarskom procijepu. U želji da napreduje u procesu eurointegracija, istodobno održavajući dobre političke i gospodarske odnose s Rusijom i Kinom te poboljšavajući ih sa Sjedinjenim Državama, Srbija ne može održati autonomiju vlastite ekonomije bez ustupaka na sve tri strane.

Početkom rujna, potpisivanjem tzv. vašingtonskih sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa s Kosovom, postavilo se pitanje prihvaćanja “energetske diversifikacije” i pristanka Srbije da, osim ruskoga prirodnog plina, kupuje i američki ukapljeni plin (LNG).

Obveza da se kupuje, na tržištu inače skuplji, plin iz SAD-a izbačena je iz sporazuma kao neprihvatljiva za Srbiju, rekao je nakon povratka iz SAD-a predsjednik Vučić. Potpredsjednica vlade i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović izjavila je nakon toga kako je za Srbiju “najvažnije da bude energetski sigurna” te da njezini građani “imaju dovoljno struje i plina”.

Ona je poručila kako je podjednako važna i transportna i energetska infrastruktura te da Srbija treba graditi svoju infrastrukturu, povezivati se s regijom, otvarati tržište i koristiti se energijom iz više izvora da ni o kome ne ovisi.

U navedenim poduzećima aktivnosti oko privatizacije najviše su odmakle, te bi se za neke od njih do kraja ove godine ili početkom sljedeće mogao pokrenuti postupak promjene vlasnika.Kako je najavljeno, država će pokušati prodati neku od 78 tvrtki, koje su, od gotovo 600, još ostale u njenom vlasništvu. Za neke od njih bit će raspisani javni pozivi, dok će se za druge tražiti strateški partner. Prema projekcijama Ministarstva gospodarstva, osim šest navedenih kompanija, u proces privatizacije moglo bi otići još oko 30 tvrtki, dok će će se za preostalih 40 najvjerojatnije tražiti kupac iz stečaja, objašnjava beogradski list.

U tim kompanijama smatraju da je njihova prodaja nužna, ali podsjećaju da bi se u procesu privatizacije osim o cijeni moralo voditi računa i o sudbini radnika, što je u Ministarstvu gospodarstva do sada i uvažavano.

Zaposleni u navedenim kompanijama zato se nadaju da će takav pristup biti primijenjen i sada jer je riječ o velikim sustavima s nemalim brojem radnika. Naime, u Petrohemiji je zaposleno 1320 osoba, u Simpu 1418, Yumcu 2040, Lasti 1995, Trayalu 1108, a u MSK 538 radnika.

Blic prenosi da cijena neće biti jedini parametar za donošenje odluke o prodaji, te da će biti potrebno utvrditi i status velikog broja zaposlenih i vrijednost investicija koju bi kupci ponudili, jer ove kompanije imaju programe proizvodnje potrebne za neke druge industrije. Kako je naveo izvor Blica iz vlade Srbije, i za Simpo, Yumco, Lastu, Trayal i MSK također postoji zanimanje. Većina njih posluje prema tzv. unaprijed pripremljenom planu reorganizacije i izmiruju svoje obveze prema tom dokumentu iako su gubitaši, ali nakon objavljivanja javnog poziva vidjet će se tko je primamljiv za kupce, a tko nije. Državi je važno da se barem u tim velikim sustavima završi proces privatizacije, što traži i Međunarodni monetarni fond (MMF), posebno kada je riječ o Lasti i MSK, rekao je izvor Blica.

Inače, konzultantska kuća BDO Srbija procijenila je u travnju 2019. godine da Lasta vrijedi između 16 i 23 milijuna eura. Očekivalo se da će privatizacija biti raspisana do lipnja te godine, ali je odgođena. Kasnije te iste godine Lasta je nabavila još 30 novih autobusa od turskog proizvođača Temsa.

Vrijednost tvornice iznosi između 100 i 150 mil. eura.

Prema riječima stručnjaka koji je upoznat s problematikom srpskog kemijskog pogona, NIS, koji je dioničar u Petrohemiji, na taj bi je način dokapitalizirao, čime bi imao većinski udio u upravljačkoj strukturi.

“Izgradnja tvornice polipropilena od interesa je za Petrohemiju, jer će tržišno bolje revalorizirati propilen”, objašnjava sugovornik beogradskog lista. Propilen se dosad, uz dosta muka, kao sirovina prodavao u inozemstvu, a izgradnjom tvornice prerađivao bi se u polipropilen, čija je cijena daleko veća, kao i potražnja za njim. Time bi Petrohemija ostvarila još bolji poslovni rezultat i imala veću zastupljenost na inozemnim tržištima polimera.

Privatizacija Petrohemije važna je i NIS-u. Prema riječima stručnjaka, Rafinerija nafte Pančevo također će imati veće količine propilena za preradu u budućoj tvornici polipropilena. Inače, Petrohemija koristi primarni benzin iz te rafinerije. “Otkad su Rusi došli u NIS, nije baš bilo jasno zanima li ih Petrohemija, ali je činjenica da je to ekonomski isplativa investicija”, kaže sugovornik Večernjih novosti.

Petrohemija više od pola svoje proizvodnje izvozi. Prošle godine je od 29,2 milijarde dinara prihoda (oko 240 mil. eura), od kupaca iz inozemstva stiglo 17,7 milijardi dinara.

Novi sporazum u odnosu na dosadašnji koji se primjenjuje obuhvaća još dvije zemlje, Armeniju i Kirgistan. I novi sporazum predviđa visok stupanj liberalizacije međusobne trgovine i omogućit će da se carine ne naplaćuju na gotovo 99 posto proizvoda.

Osim Rusije, kako je rečeno Tanjugu iz srpskog Ministarstva trgovine, sporazum je ratificirala i Bjelorusija. Ministarstvo očekuje da Kazahstan, Armenija i Kirgistan do kraja ove godine također završe unutrašnje procedure nužne da bi sporazum stupio na snagu. Skupština Srbije ratificirala je taj sporazum u veljači ove godine.

Primjena će početi dva mjeseca nakon što ga ratificira i posljednja članica EAEU-a, odnosno nakon obavijesti da su završene sve unutrašnje procedure nužne za stupanje sporazuma na snagu, objašnjava beogradski list.

U ministarstvu navode da nema neriješenih pitanja u vezi sa sporazumom i da je zaključen jedan suvremeni tekst, u duhu i u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Kao početna osnova za njegovo zaključivanje uzeti su važeći bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini koje Srbija ima s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom.

Srpsko Ministarstvo trgovine navodi da je u sporazumu zadržan visok stupanj liberalizacije trgovine koji se primjenjuje prema važećim sporazumima o slobodnoj trgovini Srbije s Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom. Navode da će sporazum biti proširen na nove članice EAEU-a Armeniju i Kirgistan.

Srbija je u odnosu na sadašnji sporazum dobila dodatne pogodnosti za izvoz u zemlje EAEU-a. Bez carina na to veliko tržište od preko 180 milijuna stanovnika Srbija može godišnje izvesti 2000 tona cigareta, 35.000 litara čistog alkohola (što je oko 90.000 litara vinjaka), 400 tona polutvrdog i tvrdog kravljeg sira, što znači da su ti proizvodi u režimu kvota. Sve članice EAEU-a, osim Rusije s kojom je liberalizacija za poljoprivredno-prehrambene proizvode već sada najveća moguća, dobile su godišnju kvotu od 2000 tona cigareta, 50.000 litara čistog alkohola i 100 tona topljenog sira. Srbija može izvesti neograničene količine kozjeg i ovčjeg sira i neograničene količine voćnih rakija.

U ministarstvu kažu da će te pogodnosti donekle smanjiti nesrazmjer u liberalizaciji poljoprivrivrednih proizvoda koja sada postoji u sporazumu o slobodnoj trgovini Srbije s Rusijom. I Srbija i zemlje EAEU-a zadržale su carine za nekoliko proizvoda. Prilikom uvoza u Srbiju iz EAEU-a, to se odnosi na bijeli šećer, etilni alkohol, cigarete preko kvote od 2000 tona, korištena motorna vozila i gume, nove traktore i putničke automobile (samo iz Rusije). Također, Rusiji će biti omogućeno da nastavi izvoz u Srbiju bez naplate carina za sve poljoprivredno-prehrambene proizvode, što je i do sada imala kao povlasticu. Prilikom izvoza iz Srbije u ostale zemlje EAEU-a, zadržane su carine za nekoliko proizvoda, i to meso peradi, neke vrste sireva, bijeli šećer, pjenušavo vino, etilni alkohol, cigarete preko kvote od 2000 tona, pamučne tkanine i prediva, kompresore za rashladne uređaje, putničke automobile, traktore, korištena motorna vozila i gume.

Kolika je za Srbiju važnost bescarinske trgovine sa zemljama Euroazijske ekonomske unije, posebno u usporedbi s Europskom unijom? Prema mišljenju Borisa Varge, srpskog vanjskopolitičkog analitičara, iluzija je smatrati da je Euroazijska ekonomska unija, koju predvodi Rusija, alternativa Europskoj uniji. “Riječ je dijelu političkog marketinga onih snaga u Srbiji koje žele pridobiti birače nezadovoljne dugoročnom, iscrpnom i često neučinkovitom tranzicijom, nefunkcionalnom demokracijom, dvoličnošću Zapada i vodećih EU država“, rekao je Varga za Al Jazeeru.

A Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba, smatra da je unija bivših sovjetskih republika jedinstveno tržište zaostalih i siromašnih ekonomija, piše Poslovni dnevnik.

Mihajlović je rekla da će jedan od fokusa rada ovog resora u novoj Vladi Srbije biti ubrzana realizacija projekata i regionalne veze. “Srbija ima sve uvjete da bude važan koridor i središte za energiju i izvore energije u ovom dijelu Europe. Mnogo je projekata koji su započeti prethodnih godina, a koje treba dovršiti ili ubrzati”, rekla je Mihajlović.

Kao što je i najavljeno, Mihajlović kaže da gospodarski rast i razvoj Srbije, kao i položaj u regiji, ovise o energetskoj stabilnosti, dovoljnoj količini električne energije, plina, nafte i naftnih derivata. Istaknula je da to ne znači samo puštanje u promet plinovoda Turskog toka, već i izgradnju plinske interkonekcije s Bugarskom, koja je važna za diverzifikaciju izvora opskrbe plinom, te proširenje podzemnog skladišta plina u Banatskom Dvoru. Dodala je da se to odnosi i na izgradnju transbalkanskog koridora, ulaganja u naftovode i proizvodne cjevovode, kao i jačanje distribucijske mreže za električnu energiju i plin.

“Uz sve što smo učinili u segmentu prometa, za vraćanje tranzitnog prometa u Srbiju, radi olakšavanja investicija, pokazali smo koliko je prometna infrastruktura važna za razvoj Srbije”, rekla je Mihajlović. Ista je situacija s energetskom infrastrukturom, kaže, jer kao što nema ulaganja tamo gdje nema cesta, nema ulaganja bez sigurne opskrbe energijom ili kada nije dovoljno kvalitetna, objavio je Tanjug.

Naime, želeći smanjiti troškove vlada Srbije sredinom listopada ove godine usvojila je podzakonski akt kojim se javna poduzeća obvezuju da u planiranju poslovanja za sljedeće tri godine poštuju državne ekonomske i fiskalne smjernice, kao i da polažu račune o zapošljavanju i rashodima, od investicija, preko nabavki, do reprezentacije.

Direktori javnih poduzeća, kako se navodi u tom dokumentu, imaju obvezu da vladi polože račun o trošenju novca iz proračuna, službenim putovanjima i sponzorstvima, kao i da prikažu kako su trošili kredite i dobit od 2014. do 2019. godine. “Ova uredba je očajnički pokušaj da se popravi nešto što se nije moglo postići na drugi način”, navodi Ljubomir Madžar.

Javna poduzeća u Srbiji zabilježila su 2019. ukupan gubitak od gotovo pet milijuna eura, i to uz 244 milijuna eura državnih subvencija, pokazuju podaci Agencije za privredne registre (APR). Prema analizi APR-a, gubitak je zabilježilo 134 od ukupno 549 javnih poduzeća, u kojima je zaposleno 115.500 osoba. Dok ih država ne reformira, kaže Petar Đukić, profesor Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu, ona će propadati.

Između ostalog, uredbom se traže precizni ciljevi za razdoblje od 2021. do 2023., planovi za ostvarivanje dobiti, informacije o slobodnim radnim mjestima, strukturi zaposlenih, zahtjevima za nova radna mjesta i planovima za zapošljavanje novih ljudi. Također, uredbom se predviđaju sredstva za službena putovanja, kao i honorare i stručna usavršavanja, ali najviše do razine iz ove godine.

Ljubomir Madžar kaže kako se čini kao da vlada, koja postavlja direktore državnih poduzeća, sama od sebe traži štednju. “Bilo bi logično da pozovu svoje ljude na vodećim mjestima, kažu im što se od njih traži i zaprijete ako ne budu poslušni. Ali uredba vjerovatno samo ima za cilj da se vlada u javnosti predstavi kao ona koja brine o državnom i društvenom dobru”, objašnjava Madžar.

Prema konsolidiranom izvješću, Grupa Elektroprivreda Srbije (EPS), sa 25.761 radnika, 2019. godinu završila je s gubitkom od 33 milijuna eura. Godinu ranije, na drugom mjestu popisa najvećih srpskih gubitaša našao se Srbijagas (950.000 eura), na petom JP Putevi Srbije (550.000 eura) i na sedmom mjestu restrukturirane Željeznice Srbije s gubitkom od 500.000 eura. “Sve to ide preko leđa građana jer država reprogramira i oprašta dugove. Tako da je zbog loše državne i poslovne politike cijelo društvo na gubitku“, kaže Petar Đukić.

A Ljubomir Madžar smatra da je jedino rješenje privatizacija i kao loš primjer navodi Srbijagas. Vlada Srbije je 2019. godine otpisala cjelokupan dug Srbijagasa prema državi u ukupnom iznosu od 1,2 milijarde eura. Dug tog javnog poduzeća gomilao se godinama, a gotovo 80 posto (933,8 milijuna eura) nastalo je aktivacijom bankarskih jamstava koje je država dala za dugoročne bankarske kredite Srbijagasa. Vlada je zato potraživanje prema Srbijagasu pretvorila u vlasnički udjel. “To su neučinkovita poduzeća jer u njima nema organizacije koja bi bila oslonjena na zdravu vlasničku osnovu. Tako da su javna poduzeća u Srbiji još veći problem nego drugdje“, objašnjava Madžar.

Prema riječima Milorada Filipovića, profesor Ekonomskog fakulteta, 2,2 posto BDP-a Srbije odlazi na subvencije javnim poduzećima, čija je poslovna imovina procijenjena na 22 milijarde eura, a njihov neto gubitak čini osam posto gubitka cijelog gospodarstva. Prema izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda, za rad javnih poduzeća ključan je dobar okvir za korporativno upravljanje, ali je Srbija po tom parametru od 20 zemalja srednje i istočne Europe tek na 15 mjestu, piše Poslovni dnevnik.

Prema riječima Marnie Finlayson, izvršne direktorice za bor i litij u Rio Tintu i glavne direktorice projekta Jadar, ta kompanija je u Srbiji prisutna od 2004. kada je 12 kilometara od Loznice otkriven novi mineral jadarit. “Od tada kompanija s domaćim i međunarodnim stručnjacima radi na razvoju tehnologije za preradu jadarita i primjenu suvremenih rudarskih tehnoloških rješenja. Mnogo je posla pred timom projekta Jadar kako bi se osiguralo da se greenfield rudarsko-metalurški projekat te veličine razvije do svoje operativne faze na siguran i održiv način, u ekološkom i ekonomskom smislu”, rekla je Marnie Finlayson.

Prema njenim riječima, projekt Jadar od srpnja se nalazi u fazi studije izvodljivosti, kada je i dobiveno odobrenje Uprave Rio Tinta da se uloži dodatnih 200 milijuna dolara u daljnji razvoj projekta. Kada on bude razvijen Jadar će postati suvremeni podzemni rudnik.

U digitalno umreženom rudniku bit će ugrađen daljinski nadzor rada u realnom vremenu, od dovođenja rude na površinu do izrade minskih bušotina. Planirano je i korištenje gotovo potpuno električne flote vozila, a za pristup rudi planiraju se dva okomita okna. Za sigurnost rudnika planiraju se potporni stupovi. Nakon iskopavanja, prazan prostor će se popunjavati dijelom otpada koji neće biti odvožen na odlagalište. Otpad koji će nastajati uslijed eksploatacije rudnika bit će, naime, umiješan u masu koja će biti filtrirana i od nje će se formirati tzv. pogače koje će na odlagalištu biti slagane pomoću glatkih valjaka.

Kako je objasnila Marnie Finlayson, oko 20 posto otpada bit će korišteno za popunjavanje praznina u podzemnim objektima. Otpad neće biti toksičan i opasan. Ona dodaje da se litij koristi u širokoj lepezi proizvoda, od kojih su najznačajniji akumulatori za hibridne i električne automobile. Bor, odnosno borati sastavni su dio proizvodnje staklene vune, deterdženata, sredstava za zaštitu drva i velikog broja drugih proizvoda.

Nikola Šunjić, voditelj korporativnih poslova u kompaniji Rio Tinto u Srbiji, ističe da voda za potrebe postrojenja u rudniku neće dolaziti iz Drine već iz njene blizine i samo pod uvjetom da na tom terenu nema pitke vode. On je dodao da timovi projekta Jadar rade na detaljnom utvrđivanju potencijalnih utjecaja tog projekta na okoliš. “Ta sveobuhvatna studija bit će završena do sredine 2021. Sve preporučene mjere zaštite bit će u potpunosti implementirane u projektna rješenja. Drugim riječima, radi se na tome da utjecaj na okoliš bude u okvirima zakonski dopuštenog u Srbiji”, kaže Šunjić. U sklopu kompleksa bit će izgrađeno i postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda, koje će se obavljati u nekoliko faza.

S druge strane, Miroslav Mijatović, predsjednik Podrinjskog antikorupcijskog tima, kaže za Danas da se lokalna zajednica i ekološki aktivisti protive tom projektu jer bi tako nešto bilo štetno za okoliš. “Stručnjaci za klimu tvrde da bi otvaranje rudnika u ovom kraju bilo vrlo loše rješenje za lokalnu zajednicu. Za potrebe rudnika potrebne su velike količine vode, zbog čega bi tijekom ljeta moglo doći do suše, a tijekom kišnih razdoblja do poplava. Takvi uvjeti bili bi izravno upereni protiv interesa lokalnog stanovništva”, tvrdi Mijatović. Iz Podrinjskog antikorupcijskog tima upozoravaju da je prema trenutačno razvijenim tehnologijama potrebno oko 500.000 litara vode za ekstrakciju jedne tone litija. Takve potrebe za vodom u lokalnim sredinama utječu i na zemljoradnike kojima se oduzima dragocjen resurs za uzgajanje stoke i navodnjavanje usjeva. Usto, toksični koktel kemikalija koji se koristi za izvlačenje litija također može prodrijeti u obližnje rijeke, potoke i vodoopskrbu.

“Zbog toga smo protiv izgradnje tog rudnika. Nismo spremni niti ući u odbor za zaštitu okoliša kojeg će osnovati Rio Tinto jer iskustva iz drugih dijelova svijeta gdje ta kompanija ima rudnike pokazuju da se obećanja o zaštiti okoliša krše, zbog čega ekološki aktivisti vrlo brzo napuštaju njihove odbore. Mi smo dosad održali tri prosvjeda i s tim ćemo nastavi”, kaže Mijatović, a prenosi Poslovni dnevnik.

Tako su te cijene mnogo niže u usporedbi sa svim zemljama u okruženju Srbije. Tako je cijena električne enegije u Makedoniji viša za 18,52%, u Bosni i Hercegovini za 25,79%, u Albaniji za 28,72% u Crnoj Gori za 35,13%, u Hrvatskoj za 47,37%, a u Sloveniji za čak 51,91%.

To je dokaz zašto bi svima koji u Srbiji koriste električnu energiju trebalo pojasniti da je povišenje cijena nužno, objavila je srpska podružnica austrijskog proizvođača energetske opreme na biomasu Polytechnik, piše Energetika-net

Kako dalje piše taj dnevnik, Vijeće je odobrilo nacrt zakona koji uključuje ratifikaciju ugovora koji je potpisala Generalna organizacija za mineralne sirovine u Siriji sa sirijskom tvrtkom Womco Associates Doo. Ugovor br. 156, koji je potpisan prije 3 mjeseca, predviđa ekstrakciju fosfata iz istočnih rudnika u Palmiri i izvoz proizvoda u Srbiju.

Ministar nafte i mineralnih resursa, Bassam Tohme, najavio je u parlamentu da u Siriji ima tri milijarde tona fosfata naglašavajući kako je Sirija potpisala taj sporazum s Beogradom jer “sama zbog nametnutih im sankcija nije mogla izvesti ni jednu tonu sirijskog proizvoda”. Između ostalog, ministar Tohme je rekao da je “ovaj ugovor u interesu sirijske strane, pogotovo zato što će novac koji tvrtka bude potrošila biti usmjeren u korist sirijskih radnika, uključujući bušaće strojeve i alate, jer Sirija uzima 30 posto neto zarade” i većina radnika bit će upravo Sirijci. Sirija je, ističe, poduzela korak “koji omogućuje ulazak deviza radi osiguranja potreba i zahtjeva sirijskih građana”. Po svemu sudeći, izvoz fosfata iz Sirije prema svijetu ići će preko Rusije ili preko Irana s obzirom na to da je Sirija pod sankcijom međunarodne zajednice.

Zahvaljujući Rusiji, koja kontrolira gotovo cio sirijski Mediteran i dvije najveće luke u Siriji, Tartus i Latakija, ruski brodovi nesmetano plove jer ih nitko ne smije zaustavljati. Isto tako, Rusija je proširila svoju vojnu zrakoplovnu bazu Hmeimim u Siriji i obnovila drugu pistu za slijetanje kako bi omogućila da objekt prihvati više zrakoplova te ima zračni most između Hmeimima i Moskve, koji bi se također mogao koristiti za transport fosfata. Iz ministarstva vanjskih poslova Sirije za Večernji su list potvrdili kako je potpisan ugovor između sirijske vlade i Srbije o vađenje fosfata te izvozu u Srbiju. O samoj vrijednosti ugovora nisu se htjeli očitovati, a neslužbeno se govori o vrijednosti od nekoliko milijardi dolara. Isti izvor nam je potvrdio kako je odnos između Sirije i Srbije bio i ostao jako dobar te je veleposlanstvo Srbije cijelo vrijeme rata u Siriji radilo normalno te kako ugovor o iskapanju fosfata nije jedini koji je potpisan s tom zemljom. Još u travnju 2017. godine Srbija je tražila svoju ulogu u razminiranju upravo drevnog grada Palmire, gdje bi srpske tvrtke trebale i iskapati fosfat.

Tadašnji srpski ministar obrane Zoran Đorđević nakon sastanka s ruskim kolegom Sergejem Šojguom tražio je da srpske oružane snage sudjeluju u operacijama razminiranja u Siriji, uključujući Palmiru. Indikativno je da, dok Beograd na veliko ulazi u Siriju, u Hrvatskoj nitko ne postavlja pitanja o povratku na naftna polja Ine u Siriji, čija je vrijednost danas 28 milijardi dolara. I sam predsjednik Sirije Bashar Al-Assad još je 2017. godine, u neformalnom razgovoru prije intervjua koji je bio objavljen u Večernjem listu u travnju iste godine, kazao kako, što se tiče Sirije, nema nikakvih prepreka za povratak Ine na njihova naftna polja, međutim da hrvatska strana za to ne pokazuje nikakav interes, piše Večernji list.

Podatke o zlatnim rezervama u susjednoj državi iznio je beogradski Blic, a Večernje novosti pišu da je riječ o 2500 zlatnih poluga (96% zaliha je u tom obliku, ostalo je kovano zlato) koje bi, nanizane jedna uz drugu, formirale kompoziciju dugu 450 metara, iliti duljine četiri nogometna igrališta, poput beogradske “Marakane”. Svaka od poluga teška je oko 12,5 kilograma, a ove srpske su dimenzija 17,78×9,21×4,45 centimetara. Čini se kao ciglica, no ona najsjajnija, najvrednija i najtraženija, koja na neki način “gradi” i financijsku stabilnost države. Najviše se poluga čuva u trezoru Narodne banke Srbije (NBS), odnosno dvije trećine, a ostatak je na računima NBS-a u inozemstvu, pohranjenima u relevantnim i sigurnim ustanovama.

O potrebama povećanja državnih zlatnih zaliha govorio je više puta predsjednik Aleksandar Vučić, ističući da zlatne poluge znače i državnu sigurnost. I što ih je više zemlja je – sigurnija. Tako čine i neke od država u okruženju Srbije, poput Rumunjske, Mađarske, Slovačke, pa i Turske, dok je, primjerice, Poljska u nekoliko godina povećala svoje rezerve za 100 tona, vrativši ih iz inozemstva.

Hrvatska je, pak, žalosna iznimka, jer je svoje rezerve ovoga plemenitog metala (ras)prodala, zadnje još 2001., prema podacima Lidera. “HNB je 2001. godine odlučila prodati 13,127 tona zlatnih rezervi po tadašnjoj cijeni od 272 dolara po unci, što je državi pribavilo oko 115 milijuna dolara. Ostatak zlatnih rezervi je ‘otišao’ 2005. godine po cijeni od 496 dolara po unci pri čemu je država zaradila oko 31 milijun dolara.

Hrvatska je svoje zlato prodala za 146 milijuna dolara, a danas bi za njega mogla dobiti 710 milijuna dolara”, navodi Lider krajem 2019.

Zlato predstavlja i devizne rezerve, koje su, u bruto iznosu, u Srbiji, prema posljednjim podacima s kraja rujna, bile 13 milijardi eura. Blic je analizirao da 12,7 posto tih rezervi otpada na one u zlatu. “Ovaj plemeniti metal služi i kao garancija povjerenja u srdišnju banku, naročito u izazovnim vremenima. Osim toga, na ovaj oblik aktive je teže utjecati kroz politike kamatnih stopa različitih monetarnih vlasti, dok ono uobičajeno služi kao oblik zaštite od inflacije na duži rok”, navodi Blic.

Pored toga, niska korelacija zlata s tradicionalnim oblicima aktive u kojima se drže devizne rezerve, poput američkog dolara, čini zlato korisnim u svrhu dodatne diversifikacije portfelja.

Profesor Beogradske bankarske akademije Zoran Grubišić nedavno je za agenciju Tanjug kazao da se zlato uvijek pokazivalo kao dobar čuvar vrijednosti u “nemirnim” vremenima, pogotovo kada traje ekonomska kriza i kada je nepredvidivo kako će velike posljedice ona imati. “Zlato je najbolja sigurna luka ili ako ništa drugo, ‘hedging’ instrument, koji štiti od brojnih rizika i doprinosi značajnoj diversifikaciji portfelja, odnosno ukupnoj vrijednosti aktive”, ustvrdio je Grubišić.

Inače, prema podacima World Gold Council (Svjetsko vijeće za zlato), najpreciznije baze informacija o rezervama po državama, u drugom tromjesečju ove godine od zemalja u južnoslavenskoj regiji Srbiju slijedi Sjeverna Makedonija sa 6,89 tona, Slovenija 3,17 tona, Bosna i Hercegovina 2,98. Za Crnu Goru podataka nema, za Hrvatsku jasno stoji – 0, piše Poslovni dnevnik.