Geopolitika

Podsjećanje
Nasljednik iranskog generala ubijenog na padu dronom snaga SAD-a doživjet će istu sudbinu ako će nastaviti putem ubijanja Amerikanaca, poručio je posebni predstavnik Sjedinjenih Država za Iran, po listu Asharq al-Awsat.

Washington je iranskog generala Kasema Sulejmanija optužio da je organizirao napade milicija koje se u savezu s Iranom na snage SAD-a u regiji. Predsjednik SAD-a Donald Trump je 3. siječnja zapovijedio napad dronom na Sulejmanija u Iraku.

Nakon Sulejmanijeve smrti Teheran je odmah imenovao Esmaila Ghaanija za zapovjednika Qudsa, elitne postrojbe Revolucionarne garde koja vodi akcije u inozemstvu. Ghaani se zakleo slijediti Sulejmanijev smjer.

On je podsjetio da je Trump već ranije jasno rekao “da će se na svaki napad na Amerikance ili američke interese odlučno odgovoriti”.

Nakon imenovanja Ghaani je rekao da će nastaviti Sulejmanijev “svijetli put” te da je cilj istjerati snage SAD-a iz regije. Američka prijetnja ubojstvom Ghaanija je znak “državnog terorizma”, odgovorio je u četvrtak glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Abbas Mousavi, po službenoj iranskoj agenciji IRIB.

Kraljica potpisala
 Zakon o Brexitu je stupio na snagu nakon što ga je potpisala kraljica Elizabeta II., objavila je britanska vlada u četvrtak, osam dana prije napuštanja Europske unije.

“Njezino Veličanstvo je dalo svoj kraljevski pristanak na tekst koji regulira uvjete razdruživanja nakon 47 godina burnog braka s EU-om”, napisao je na Twitteru ministar zadužen za Brexit Steve Barclay. “To omogućuje Velikoj Britaniji da 31. siječnja napusti Europsku uniju”, dodao je ministar.

Ugovor o izlasku sada treba ratificirati Europski parlament 29. siječnja kako bi Velika Britanija mogla postati prva zemlja koja napušta EU 31. siječnja u ponoć i okrenuti stranicu nakon tri godine odugovlačenja i burnih rasprava.

Parlament je definitivno usvojio tekst u srijedu navečer, što je razveselilo premijera. “Ponekad nam se činilo da nikada nećemo prijeći liniju Brexita, ali uspjeli smo”, napisao je Boris Johnson u priopćenju.

“Sada možemo zaboraviti ogorčenost i podjele iz tri posljednje godine i usredotočiti se na pokretanje svijetle i uzbudljive budućnosti”, zaključio je Johnson.

Komentar
Emmanuel Macron je nezadovoljan jer njegove ideje ne nailaze na razumijevanje. Angela Merkel je ljuta jer on razbija politički porculan. Njemačka i Francuska bi morale u bračno savjetovalište.

Aachenski sporazum je prije godinu dana bio neka vrsta ponovljene prisege na prijateljstvo između Njemačke i Francuske, upravo kao što se u potrošenom braku supružnici zaklinju u ljubav. U tom smislu je sporazum potpuno zakazao. Obje strane znaju da zajedno bolje mogu prebroditi teška vremena, ali jedna drugoj idu na živce. Kao da je snošljivost nadjačala poriv za očuvanjem zajedništva.

Emmanuel Macron se od početka zaista trudio oko Angele Merkel. Bio je šarmantan, pleo je ukrasne girlande prijateljstva u svojim govorima. Udvarao se „dragoj Angeli“ i skoro da je čovjek mogao vidjeti suhoparnu Njemicu kako se zarumenila u licu od toliko pažnje. Poslije drvenog Hollandea i nadobudnog Sarkozyja, mladi francuski predsjednik djelovao je kao utjelovljenje intelektualne briljantnosti i reformističkog žara – idealan partner za Nijemce.

Angela Merkel je, s druge strane, izgledala kao hridina usred europskih uzburkanih voda: iskusna i nepokolebljiva, političarka bez straha i mane. Samo je ona bila u stanju s Putinom dogovoriti Protokol iz Minska i progurati sankcije u Europskoj uniji. Samo ona je mogla zakočiti revolucionarni žar Alexisa Tsiprasa i zadržati Grčku u eurozoni. Činilo se da je njemačka kancelarka idealna, majčinski umirujuća partnerica za ambicioznog francuskog političara.

Ipak, frustracija je narasla za najkraće vrijeme. Macron je ustanovio da Berlin jednostavno ignorira njegove reformske prijedloge za Europsku uniju kao što su produbljivanje eurozone ili digitalni porez. U najboljem slučaju osnivane su radne skupine u kancelarkinom uredu. Francuska molba za vojnu pomoć u vojnoj intervenciji u Maliju je odbijena, veliki planovi oko suradnje na području obrane ostali su mrtvo slovo na papiru. Emmanuel Macron je uočio da politička zvijezda Angele Merkel prerano blijedi i mislio je da je suočen s vakuumom političke moći u Berlinu.

Ona je doživljavala kao nametljivost i razmetljivost stalnu bujicu ideja i međunarodne ambicije Francuza, kao i njegov običaj da nediplomatski kaže ono što misli – NATO je klinički mrtav, ne želi Makedoniju i Albaniju u Europskoj uniji, Europa mora pokušati približiti se Putinu. Macronova politička hiperaktivnost je izazvala otpor Angele Merkel. Dosta joj je skupljanja krhotina i lijepljenja šalica koje je on porazbijao, to je Angela Merkel navodno rekla Emmanuelu Macronu na jednoj večeri. To ukazuje na prilično poremećen odnos.

Više se ne vrijedi baviti klišejem o francusko-njemačkom motoru koji je počeo trzati, a mora održati Europsku uniju u pokretu. Ovdje se radi o većim stvarima: o našoj budućnosti s obzirom na dolazeću klimatsku katastrofu, o mjestu Europe u svijetu, o nužnosti vlastite obrane, o odnosima sa supersilama Kinom i Sjedinjenim Državama.

I u svemu tome Njemačka i Francuska nisu na istoj liniji. Macron je ponekad manje, a nekad više u pravu sa svojim idejama, ali on daje važne misaone impulse. Berlin bi trebao u najmanju ruku saslušati ih i odrediti se prema tim idejama. Jednostavno začepiti uši i ignorirati partnera, to je najgore što možete učiniti u nekoj vezi.

S druge strane, Macronu nedostaje razumijevanje za njemački kompleksni federalizam u kojem ni kancelarka ne može vladati kako joj volja. Nedostaje mu razumijevanje i za drukčiju političku kulturu koja je usmjerena prema sporazumnom rješavanju sukoba interesa i traženju kompromisa. Pariz mora biti spreman na pokušaj da s Berlinom umjesto epohalnih skokova pravi male korake, na osnovi nekog „opisa puta”.

Ukupno uzevši, izgleda da je za obje strane nužna bračna terapija. Moraju pokušati razumjeti jedno drugo, jedno drugom oprostiti greške i prepoznati zajednički interes. Iz svega toga može, kao u stvarnom životu, nastati nova uzajamna naklonost, a u najboljem slučaju i prelijepo prijateljstvo.

Jedna stvar je jasna: zemljopis ne dozvoljava razvod ovih europskih veličina. Najbolje bi bilo da konačno nauče kako naći zajednički jezik, piše DW.

ICJ
Međunarodni sud pravde (ICJ) u četvrtak je naredio Mjanmaru da hitno “poduzme sve mjere koje su u njegovoj moći” da spriječi genocid nad Rohindžama, kao i da osigura da se sačuvaju dokazi o navodnim zločinima nad njima.

ICJ je u preliminarnoj odluci naredio Mjanmaru da se pobrine da vojska prestane ubijati ljude i voditi druge genocidne akcije te da spriječi uništavanje dokaza koji upućuju na takve zločine. Mjanmar mora predati izvješće unutar četiri mjeseca u kojemu će pojasniti koje je sve mjere poduzeo, rekao je sud.

Proces je pokrenula Gambija uz pomoć Organizacije islamske suradnje ustvrdivši da je vojska masovno silovala, ubijala i izazivala palež u mjanmarskoj zapadnoj regiji Rakhine u 2017. godini, s genocidnim namjerama. Naglašava da se takve aktivnosti i dalje nastavljaju.

Mjanmarska čelnica Aung San Suu Kyi i vojska odbacili su takve optužbe, uz tvrdnju da su vojna djelovanja bila uperena protiv militananta i pobunjenika koji su predstavljali prijetnju. Upravo dok je sud u Den Haagu čitao svoju odluku, The Financial Times je objavio članak Aung San Suu Kyi u kojem je rekla kako je moguće da su počinjeni zločini nad Rohindža muslimanima, no da su izbjeglice napuhale količinu nasilja.

Tijekom saslušanja prošli mjesec, Suu Kyi je tražila od sudaca da odbace slučaj. Mjere sporazuma su obvezujuće, no sud ih ne može nametnuti, dok su promatrači izrazili sumnju da će Mjanmar pristati na njih. Ako se to ne dogodi, Vijeće sigurnosti UN-a moglo bi biti pozvano da izvrši politički pritisak. Do konačne presude moglo bi se čekati godinama.

Poruka
Irački predsjednik Barham Saleh rekao je u srijedu da njegova zemlja ne želi stati ni na stranu Sjedinjenih Država ni na stranu Irana u sporu tih dvaju saveznika Bagdada. Saleh je izjavu dao u Davosu, u Švicarskoj, prvog dana 50. Svjetskog gospodarskog foruma (WEF).

Istaknuo je da nedavno glasovanje u iračkom parlamentu kojim se poziva na odlazak stranih vojnika iz zemlje ne treba shvatiti kao “znak nezahvalnosti ili neprijateljstva”, nego kao odgovor na kršenje iračkog suvereniteta.

Napetosti između Washingtona i Teherana razbuktale su se zadnjih tjedana na iračkom tlu nakon smrti moćnog iranskog generala Kasema Sulejmanija koji je ubijen u američkom zračnom napadu u Bagdadu i iranskog odgovora u kojemu su pogođene dvije vojne baze u Iraku kojima se koristi američka vojska.

Irački parlament je 5. siječnja donio odluku o izgonu stranih vojnih snaga, među kojima 5.200 američkih vojnika. SAD ne prihvaća tu odluku nego, naprotiv, traži da dvije zemlje potvrde strateško partnerstvo.

Saleh se prethodno sastao s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom na rubu WEF-a. Bijela kuća je pak objavila da su se dvojica čelnika u Davosu dogovorila o potrebi nastavka vojne suradnje dviju zemalja. Saleh je, doznaje se od iračkog izvora, pozvao SAD da ne ograničava pristup Iraka njegovim prihodima od nafte koji se čuvaju u američkoj središnjoj banci (FED) u New Yorku.

Irački predsjednik je usto ocijenio da je veoma važno da Washington produlji izuzeće kojim se Bagdadu dopušta kupnja iranskog plina unatoč sankcijama koje je SAD uveo Iranu.

Ne želi biti suučesnik
Francuski predsjednik Emmanuel Macron u srijedu je istaknuo svoju “svakodnevnu borbu” protiv antisemitizma, u poruci objavljenoj za vrijeme njegova posjeta Izraelu povodom 75. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Auschwitz.

“Sedamdeset i pet godina nakon oslobađanja preživjelih iz Auschwitza, građani Francuske i drugih država meta su jer su Židovi. Takav povratak mržnje progoni naše današnje doba”, poručio je francuski čelnik u svojoj poruci upućenoj Yad Vashemu, mjestu sjećanja za žrtve holokausta.

“Tu borbu protiv antisemitizma vodim svaki dan, u svojim govorima, ponašanju, na internetu “, dodao je francuski predsjednik pozvavši digitalne platforme, vlasti, civilno društvo i pojedince da “eliminiraju sadržaje pune mržnje”.

“Ako se ne reagira ili okrene pogled, to znači biti suučesnikom”, rekao je Macron u poruci čiji je tekst objavljen u srijedu na hebrejskom i u izraelskim dnevnim novinama Yediot Aharonot. Uoči četvrtka, kada će s oko 40 inozemnih čelnika, uključujući i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, sudjelovati na komemoraciji žrtava holokausta u Yad Vashemu, Macron će tijekom srijede održati diplomatske susrete.

Ujutro se susreo s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, a održat će razgovore i s izraelskim kolegom Reuvenom Rivlinom, kao i čelnikom oporbe Bennyjem Gantzom. Poslijepodne ide u Ramalu gdje će se susresti s palestinskim predsjednikom Mahmudom Abasom. Macron će se obratiti i francuskoj zajednici u Izraelu, zabrinutoj oko rasta antisemitizma u Francuskoj.

Francuska ima najveću židovsku zajednicu u Europi koja broji oko 550 tisuća pripadnika, a učestali su napadi na tu manjinu – samo 2018. bilo ih je više od 500, prenosi Reuters, što je rast od 74 posto u odnosu na godinu prije toga.

Libija
NATO bi mogao više pomoći EU-ovoj Operaciji Sofija u provedbi embarga na prodaju i dostavu oružja Libiji, rekao je u utorak europarlamentarcima čelnik NATO-a Jens Stoltenberg.

Proteklih su se dana ključni međunarodni čimbenici u unutarnjem libijskom sukobu dogovorili o mjerama za ponovnu uspostavu mira u toj sjevernoafričkoj zemlji.

U okviru svoji napora ministri vanjskih poslova članica EU-a u ponedjeljak su odlučili izmijeniti misiju Unije na Sredozemlju kako bi se preusmjerila na sprječavanje dostave oružja sukobljenim stranama u Libiji, odnosno provedbu UN-ovog embarga. n”NATO pruža potporu Operaciji Sofija. A mogli bi dati veću potporu ako to zatraži Europska unija, primjerice u provedbi embarga na oružje za Libiju”, rekao je Stoltenberg.

EU-ova Operacija Sofija pokrenuta je 2015. za zadaćama spriječavanja krijumčarenja ljudi i i provedbe UN-ovog embarga na oružje. Također je spasila tisuće migranata na moru. Operacija Sofija uspostavljena je pod vodstvom Italije no prijašnja talijanska vlada, u kojoj je najjača stranka bila Liga Mattea Salvinija, tražila je obustavu te operacije jer su brodovi iskrcavali migrante u talijanskim lukama.

Na insistiranje Italije u ožujku prošle godine prekinut je nadzor brodovima, a pojačane su mjere nadzora zračnog prostora, čime je operacija bitno oslabljena. Misija još uvijek sudjeluje u obuci libijske obalne straže.

Komentar Al Jazeere Balkans
Od izbijanja Libijske revolucije 2011, u kojoj je došlo do intervencije zemalja NATO-a i svrgavanja režima Muammara Gaddafija, međunarodna uključenost u Libiji postepeno je eskalirala.

Iako su se pojedine zapadnjačke države povukle u proteklih nekoliko godina, prisutan je sve veći broj intervencija drugih država, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Turska, Rusija i Egipat, koje su sve tražile načine da osiguraju svoje interese u eri nakon Gaddafija.

Vlada nacionalnog jedinstva, bazirana u Tripoliju, formirana 2015. sporazumom odobrenim od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, teško se borila da uspostavi kontrolu nad državom. Iako je ona jedino upravno tijelo koje UN priznaje, podriva je strana intervencija. Formalno, Vladu nacionalnog jedinstva podržavaju SAD i Europska unija, ali su joj u proteklih nekoliko godina glavna podrška Italija, Turska i Katar. UAE, Egipat i, do izvjesne mjere, Francuska i Rusija podržavali su odmetničkog vojnog zapovjednika Khalifu Haftara, koji od 2014. pokušava preuzeti vlast u Libiji vojnom silom. Vojna operacija koju je on pokrenuo u travnju 2019. da zauzme Tripoli dodatno je zakomplicirala situaciju.

Taj sukob razvlači se već devet mjeseci, dinamika međunarodne uključenosti brzo se mijenja, a važni vanjski faktori ulaze u igru. Iako je Haftar obećao da će brzo zaposjesti libijsku prijestonicu, nije to uspio i bio je primoran tražiti dodatnu podršku od saveznika. Nakon posjete Moskvi prošle godine nekoliko stotina ruskih plaćenika, većinom iz privatne vojne kompanije Wagner Group, poslano mu je u pomoć. U proteklih nekoliko mjeseci broj im je narastao na 1.500. Ranije ovog mjeseca ruski predsjednik Vladimir Putin priznao je da su ruski borci u Libiji, ali je tvrdio da ne predstavljaju državu i da ih ne plaća ruska vlada.

Pred drugu ofanzivu na Tripoli Vlada nacionalnog jedinstva zahtijevala je pomoć od svojih pristalica i Turska je odgovorila. U studenom su te dvije države potpisale memorandume o razumijevanju, koji omogućavaju pomorsku i vojnu saradnju između njih. U januaru je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio slanje vojnika u Libiju “da podrže legitimnu vladu i da se izbjegne humanitarna tragedija”.

Izgleda da je administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa zadovoljna Turskom, koja ima vodeću ulogu, zbog čega je možda SAD manje uključen. Washington je imao ograničenu diplomatsku uključenost posredstvom američkog ambasadora u Libiji, kao i preko zamjenice savjetnika za nacionalnu sigurnost za Bliski istok i sjevernu Afriku Victoriju Coates, koja je održala nekoliko sastanaka s oba kampa u protekla tri mjeseca.

Vojni ulazak Turske u taj sukob vjerovatno neće biti praćen eskalacijom uključenja iz Egipta iako bi to pogoršalo stanje. Neki egipatski analitičari, dok osuđuju tursku intervenciju u Libiji, ukazali su na to da su male šanse da se Egipat vojno usprotivi Turskoj. Libijski susjed Alžir, koji je upravo izabrao novog predsjednika, također je postao glasniji u vezi s uključivanjem u rješavanje tog sukoba, ponavljajući da je Vlada nacionalnog jedinstva legitimna i da je Tripoli crvena linija. Alžir se protivi Haftarovoj kampanji i smatra da je protivteža egipatskom uplivu.

Glavni europski igrači, Italija i Francuska, morali su biti u pozadini u protekloj godini. Italija je izgubila veći dio kredibiliteta i utjecaja u Libiji nakon nedavnog neuspjeha da bude domaćin pregovorima između Haftara i šefa Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza al-Sarraja. Italijanski premijer Giuseppe Conte pokušao je 7. siječnja organizirati iznenadni sastanak Haftara i Sarraja u Rimu, ali je Saraj odbio prisustvovati.

Trenutno Turska i Rusija pokušavaju raditi zajedno na rješenju sukoba jer su postale dva ključna međunarodna igrača u Libiji. Uspjele su posredovati u prekidu vatre između Vlade nacionalnog jedinstva i Haftarovih snaga, koje je stupilo na snagu 12. janara. Sutradan su se Sarraj i Haftar sreli u Moskvi da potpišu službeni otvoreni sporazum o prekidu vatre. Haftar se, međutim, odlučio povući iz pregovora.

Usred te nesigurnosti i stalnih tenzija u nedjelju je u Berlinu održana konferencija s ciljem da se mirovni proces u Libiji pokuša pomjeriti naprijed. Konferenciji su prisustvovale dvije zaraćene strane, kao i predstavnici pet stalnih članica Vijeća sigurnorsti UN-a te Italija, Turska, Alžir, Egipat, UAE i Republika Kongo, koja predsjedava specijalnom komisijom Afričke unije za Libiju. Mogu li Italija i Francuska iskoristiti Berlinsku konferenciju da preuzmu inicijativu u libijskom sukobu od Turske i Rusije ostaje da se vidi. Zasad je promjena u dinamici na terenu uspostavila Ankaru i Moskvu kao glavne sile.

Tursko vojno prisustvo u Libiji značit će da je Vlada nacionalnog jedinstva u mnogo snažnijoj poziciji da preživi Haftarov napad. To će vjerovatno uzrokovati da Egipat i UAE revidiraju svoju strategiju u vezi s Libijom i mogli bi odbaciti svoje nade u nametanje vojnog rješenja posredstvom Haftara. Sporazum postignut između Erdogana i Putina u konačnici znači da će obje strane u Libiji trebati napraviti kompromis i shvatiti da nema načina da bilo koja strana postigne pobjedu vojnim putem. To bi, nadamo se, moglo ubrzati kraj trenutnog sukoba i otvoriti put političkom dijalogu, da se pregovara o dugoročnom političkom rješenju za Libiju, piše Al Jazeera Balkans.

Robin Harris  za Otvoreno.hr
On je britanski povjesničar, publicist i autor koji je pišući knjigu o Dubrovniku toliko se zaljubio u Hrvatsku i njezine stanovnike da se ovdje i doselio te dobio državljanstvo. Doktorirao je suvremenu povijest na Oxfordu, bio je posebni savjetnik britanske vlade i osobni savjetnik premijerke Velike Britanije Margaret Thatcher.

S Robinom Harrisom razgovarali smo o političkoj situaciji u Ujedinjenom Kraljevstvu uoči Brexita. Posebno je želio, kako kaže, razbiti mitove koje se šire u dijelu hrvatske javnosti o navodnim katastrofalnim posljedicama Brexita za tu zemlju.

Boris Johnson svojoj zemlji obećao je ‘rješavanje Brexita’. Na toj temi je premoćno pobijedio na izborima. Sada očekujemo da se ta odluka i finalizira. Važno je istaknuti da to nisu bili obični britanski izbori. To je bio jedinstven slučaj u britanskoj povijesti kada smo zapravo imali izbore i referendum u jednom, drugi referendum o britanskom izlasku iz Europske unije.

‘Rješavanje Brexita’, prekidanje neizvjesnosti, za to su se zalagali i oni koji su možda glasali za ostanak u Europskoj uniji. Razrješavanje problema Brexita koje je bilo nemoguće riješiti bez stabilne većine.

“Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima”, objašnjava naš sugovornik.

Naravno, takav ‘drugi referendum’ ne bi bio potreban da je politička klasa odlučila poštovati rezultate prvog referenduma. Zato su mnogi dijelovi Engleske koji tradicionalno glasaju za laburiste ovaj put glasali za konzervativce. Primjerice, sjever zemlje, koji je dobrim dijelom podržao Brexit.

Koja je uloga fenomena masovnih migracija u pitanju Brexita?

Pitanje masovne migracije bilo je važnije za sam referendum nego za zadnje izbore. Važno je istaknuti da je to pitanje 2015 pokrenula Angela Merkel, kada je s nerazboritom odlukom da ‘pozove’ migrante u Europu otvorila granice za migrante iz Afrike i iz Bliskog istoka.

U Velikoj Britaniji je i ranije živio velik broj stranih državljana iz europskih zemalja. Međutim, oni nisu imali veliku ulogu u glasanju za Brexit. Problemi koji dolaze s useljenicima izvan Europe su bili presudni.

Kada dolaze ljudi u velikom broju, koji nemaju ništa zajedničko s lokalnim stanovništvom, to stvara velike društvene i političke probleme.

Osim toga, postoje i ekonomski problemi. Cijene nekretnina su pod konstantnim pritiskom, tako da je mladim parovima gotovo nemoguće kupiti prvu nekretninu. Postoji i pritisak na javne usluge, na zdravstvo. Ljudi se ne osjećaju baš dobro kada su stranci ispred njih na listama čekanja.

Međutim, Britanci nisu protiv svakog oblika imigracije. Britansko gospodarstvo treba kvalitetne imigrante. Ne radi se o nekakvoj ksenofobiji. Britanci su zaista jako otvoreni prema strancima. Mislim da tome svjedoči i činjenica da London više nije etnički britanski grad.

Kako komentirate navode raznih dušobrižnika iz Europske unije, između ostalog i iz Hrvatske, koji prognoziraju krah Ujedinjenog Kraljevstva, čak i raspad te zemlje?

Na proteklim izborima konzervativci su ostvarili jako dobar rezultat. Ali dobar rezultat su ostvarili i Škotski nacionalisti, osvojivši gotovo sva zastupnička mjesta u Škotskoj. Ohrabreni tim rezultatom, najavili su drugi referendum o neovisnosti.

Taj referendum neće biti obvezan, kao što nije bio obvezan ni referendum o Brexitu. Britanski zakoni ne priznaju mogućnost obveznih referenduma, ali u slučaju Brexita, Vlada je najavila da će poštovati volju naroda.

“Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata”, rekao je Harris. Odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnost Škotske od Velike Britanije donosi Parlament u Londonu. Prema najavama konzervativaca, takva odluka neće biti donesena.

Međutim, u konačnici, ukoliko Škoti zaista budu htjeli nezavisnost, ukoliko se stvori pravi konsenzus, nitko ih neće zaustaviti. Britanska Vlada neće učiniti ono što su Španjolci radili Kataloniji, da ne spominjem ono što se dogodilo u Jugoslaviji. Hladni rat je gotov, te nema bojazni kakva je onda postojala, a to je da će se u Škotskoj pojaviti sovjetske rakete.

Ali kada govorimo o ovoj temi važno je istaknuti neke činjenice. Škotska živi od Engleske pomoći, unatoč tome što ima mnogo izdašnije javne usluge i socijalne davanja. Bez pomoći Engleske njihov javni dug bi brzo postao neodrživ.

Osim toga, Škotska čini osam posto populacije Ujedinjenog Kraljevstva. Mnogi talentirani Škoti rade u Engleskoj. Mislim da mogu biti itekako zadovoljni svojim položajem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali ako žele uništiti svoju zemlju, imaju to pravo.

Za Englesku će veći problem biti kako zaustaviti priljev škotskih imigranata nakon što nezavisna Škotska postane propala država. Jesu li takvi strahovi opravdani u Sjevernoj Irskoj? Neki čak spominju i povratak terorizma.

Sjeverna Irska je dio Ujedinjenog Kraljevstva upravo zato što je protestantska većina odbijala priključenje katoličkoj Republici Irskoj. I Sjeverna Irska dobiva značajne poticaje iz Engleske, a čini tri posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva.

Protestantska većina je sve manja i manja, zbog većeg prirodnog prirasta katoličke populacije. Ujedinjenje Sjeverne Irske s Republikom Irskom je dugoročno vrlo vjerojatno neizbježno. Realno gledano, to bi odmaknulo velik financijski teret s leđa Velike Britanije. Velika Britanija se po pitanju Sjeverne Irske nikada nije vodila sebičnim nacionalističkim interesima.

Kada je 1925. veći dio Irske dobio nezavisnost, šest od tadašnjih trideset okruga odlučilo je ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. To je bilo njihovo demokratsko pravo, i zbog zaštite tog prava je Velika Britanija je godinama pružala otpor republikanskom terorizmu s juga kojim se htjelo ostvariti ujedinjenu Irsku.

Ako bi većina u Sjevernoj Irskoj u određenom trenutku odlučila ujediniti se s jugom Irske, to bi uvelike olakšalo djelovanje Britanskim vladama.

Mnogi Hrvati povlače krive paralele. Ideja da je Velika Britanija nastojala zadržati kontrolu nad Škotskom i Sjevernom Irskom kao što je Srbija pokušala održati nad Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom u Jugoslaviji je besmislica. Financijski teret Ujedinjenog Kraljevstva snose Englezi, dok to nikada nije bilo istina za Srbe u Jugoslaviji. Taj teret stajao je na leđima Slovenaca i Hrvata, rekao je za Otvoreno.hr.

Jelena Jurišić za N1
Politička analitičarka i stručnjakinja za međunarodnu politiku Jelena Jurišić gostovala je u večerašnjem Dnevniku gdje se osvrnula na stanje u Libiji i Rusiji.

Nastavljaju se sukobi u Libiji, a danas je u Berlinu održana mirovna konferencija s ciljem pronalaska rješenja za sukobe. Stručnjakinja za međunarodnu politiku Jelena Jurišić, međutim, smatra da od pregovora ne možemo puno očekivati. “Bojim se da od pregovora ne možemo puno očekivati, s obzirom na to da je sada u to uključeno jako puno strana i svaka govori svoje”, kazala je Jurišić i dodala: “Državni tajnik Pompeo je na Twitteru napisao kao je vrijeme da Libijci sami odluče o svojoj sudbini, bez uplitanja vanjskih igrača.

Prije toga je posebni ruski predstavnik izjavio da prijedlog o uvođenju međunarodnih snaga mora biti riješena konsenzusom, što traži vlada al-Saraja. Interesi se povećavaju, a pregovori u Moskvi su propali”, istaknula je. “Za sada izgleda da se ne mogu dogovoriti ni oko najbanalnijih stvari, a ustvari se ni ne susreću sukobljene strane.”

Što se tiče prognoza, Jurišić kaže kako ništa ne može prognozirati, budući da je sve apsolutno nepredvidiljvo. “Ne mogu predvidjeti ništa, jer je apsolutno nepredvidivo i informacije s terena su raznolike, ali pritisak međunarodne zajednice da dođe do mira je velik. Slijede nam i vruća zima i vruće proljeće što se tiče Libije.”

Jurišić je komentirala i ovotjedne događaje u Rusiji kada je cijela vlada na čelu s premijeromDmitrijem Medvedevim podnijela ostavku kako bi ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu omogućila da napravi neke važne ustavne promjene u političkom sustavu zemlje. “Za mene je to vrhunac vladavine Putina koji je tim činom – prvo promjenama Ustava – prvenstveno na neki način napravio rekapitulaciju svojih 20 godina rada i pretvorio Rusiju iz nekadašnje super-predsjedničke države u umjerenu predsjedničku državu i ostavio naslijeđe poslije sebe.”

Što se tiče potencijalne destabilizacije zemlje nakon njegova odstupanja, istaknula je sljedeće: “Pa zato su sada i išle te promjene koje govore o tome da je siguran da nasljeđe ostavio dobro, da se država neće raspasti, neće se vratiti u nekakvu destabilizaciju, neće biti jako izložena pritisku sa Zapada, što je za njih jako bitno.”

“I očito ima povjerenje u ono što je napravio i koje će ostaviti za svoje nasljednike”, zaključila je Jurišić.