Geopolitika

Večernji list piše
U hrvatskoj Vladi potiho i vrlo oprezno nastavljaju raditi na pronalasku tzv. B rješenja za nabavu eskadrile borbenih zrakoplova.

Nakon šoka prije tri i pol mjeseca, kada je propao posao s Izraelcima, eskadrila već opjevanih F-16 Baraka, zbog protivljenja SAD-a, ostat će u Izraelu, a u HRZ-u i MORH-u nemaju vremena za razočaranost. MiG-ovi 21 na kojima još lete naši borbeni piloti u stanju su koje ne jamči dulju operativnu uporabu i održavanje NATO sposobnosti vlastitog zračnog nadzora neba.

Na prošlotjednoj velikoj vojnoj izložbi, ASDA-i u Splitu u vojnim krugovima pročulo se da u SAD odlazi visoki hrvatski predstavnik kako bi mu Amerikanci prezentirali novu ponudu. I doista, doslovce sa ASDA-e u Washington je otputovao viceadmiral Robert Hranj, koji odlazi vidjeti “ima li tu zaista neke realne i priuštive ponude za HRZ”, kažu u kuloarima. Amerikanci se ovdje drže roka koji su sami zadali, kada su Hrvatima obećali “dajte nam četiri mjeseca pa ćemo za vas pripremiti novu ponudu”.

Izbor Hranja kao osobe koja nastavlja posao na nabavi eskadrile jest zanimljiv, ali i logičan. Hranj i jest jedan od najperspektivnijih časnika HV-a. Nakon Domovinskog rata koji je proveo u HRM-u, karijera je tog 56-godišnjeg Varaždinca dalje vodila u vojnu diplomaciju, 1994. prvi je naš vojni izaslanik u SAD-u, gdje će kasnije završiti i mornaričku ratnu školu. Po povratku u RH preuzima službu koja će RH odvesti u NATO, a postaje i zapovjednik HRM-a. Hranju je dano isplanirati i zapovijedati najsloženijom vojnom vježbom HV-a nakon rata “Velebitom 18 – združena snaga”. Sada je na funkciji direktora Glavnog stožera, a očito da je osoba od povjerenja i ministra Damira Krstičevića i premijera Andreja Plenkovića.

Na ogoljenoj padini na sjeveru Albanije nalazi se portal u albansku komunističku prošlost. Ukopana u srcu planine, iza masivnih čeličnih vrata skrivena je zračna baza. U tih 600 metara planinskih tunela nekoć je sve vrvjelo vojničkim životom, ali sada je zračna baza Gjader skladište desetaka zastarjelih MiG-ova koji u tami skupljaju prašinu.  Tri desetljeća nakon pada komunizma albanske vlasti pokušavaju prodati prastare zrakoplove sovjetske i kineske proizvodnje.

Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general zbora Mirko Šundov boravi u službenom posjetu Sjedinjenim Američkim Državama, priopćeno je u ponedjeljak iz Ministarstva obrane RH (MORH).

Piše Davor Gjenero, politički analitičar
Odlukom slovenske strane, odnosi Hrvatske i Slovenije našli su se u najdubljoj krizi u njihovoj povijesti.

Savjetnik slovenskog premijera za nacionalnu sigurnost, bivši direktor njihove nacionalne sigurnosne agencije SOVA, koji je ujedno i šef slovenskog povjerenstva za provođenje odluke ad hoc arbitražnog sudišta o razgraničenju dviju država, nedavno je najavio obrat u odnosima, vezan uz provođenje arbitražne odluke. Naime, Slovenija insistira na njenom provođenju, ali neke važne elemente odluke ne provodi, na primjer ne povlači svoju vojsku s nedvojbeno hrvatskog teritorija kod Svete Gere na Žumberku, odbija pregovore o tome da se dvije strane bilateralno dogovore o razgraničenju i zahtijeva da Hrvatska povuče jednoglasnu odluku Sabora o tome da Hrvatska rezultat arbitraže smatra ništavnim, zbog dokazanog slovenskog kontaminiranja procedure.

Kad je 29. lipnja 2015. u Večernjem listu objavljen transkript razgovora između slovenske agentice pred ad hoc tribunalom Simone Drenik i jednoga od sudaca u tribunalu, Jerneja Sekolca, u kome agentica objašnjava sucu kako falsificirati dokumente na osnovi kojih sud donosi odluku, a sudac opširno izvještava „šeficu“ što je napravio lobirajući kod drugih sudaca i koje je od sudaca pridobio za „njihovu stvar“, Hrvatska je donijela odluku o povlačenju iz arbitražne procedure. Nažalost, za razliku od Slovenije, čija je diplomacija snažno reagirala na objavljivanje transkripta, hrvatska je ostala neangažirana, i u početku je uspjela prikupljati potporu za nastavak arbitražnog postupka. Sloveniji je čak uspjelo najprije izlobirati kod suca Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronny Abrahama, tadašnjeg predsjednika UN-ova sudišta, da preuzme poziciju arbitra imenovanoga od strane Slovenije u sudištu, nakon Sekolčeve ostavke. Abraham je, doduše, vrlo brzo shvatio da je prevaren i povukao se, odnosno nikad stvarno ni nije preuzeo dužnost arbitra.

Međunarodna zajednica tada je nastojala privoljeti Hrvatsku da ostane u arbitražnoj proceduri, jer je time zapravo spašavana institucija međunarodne ad hoc arbitraže, koju je kompromitacijom ovog procesa Slovenija bitno ugrozila.

Sudište je nastavilo djelovati, sada bez arbitara imenovanih od strane Slovenije i Hrvatske, a arbitražnu odluku je donijelo točno dvije godine nakon objavljivanja dokaza o kompromitiranosti procesa – 29. lipnja 2017. Slovenija je tada odluku arbitraže dočekala „dugih obraza“, jer je u svih pet ključnih točaka arbitražnog procesa izgubila. Dobila je tek nešto veći dio akvatorija Piranskog zaljeva, nego što joj pripada po međunarodnom pravu, pravo nesmetanog pristupa koparskoj luci, koje je Hrvatska sve vrijeme garantirala, i razgraničenje na moru koje je Hrvatskoj osiguralo kontakt s talijanskim vodama, što znači da Slovenija ne može proglašavati pojaseve (gospodarski, epikontinentalni) na Jadranu.

Unatoč porazu, slovenska politika nastavila je pritisak i od lipnja 2017. insistira da Hrvatska pristane na provođenje ovakve arbitražne odluke. Prema Črnčecovoj najavi, sad je započela obavještajnu akciju, koja je povezala nekoliko nepovezanih stvari. Naime, unutarnje politički incident u Hrvatskoj, kad je šef kabineta direktora SOA, koji je na tom mjestu bio i pred četiri godine, navodno zaprijetio Mati Radeljiću, savjetniku Predsjednice Republike, koji je bio u proceduri smjenjivanja, i čudnu spletku u Bosni i Hercegovini, vezanu uz regrutiranje bosansko-hercegovačkih državljana, od kojih neki imaju dozvolu boravka u Sloveniji, za nadzor vehabijskog centra u Gornjoj Maoči, od čega je aktualna administracija u BiH (kojoj je istekao mandat i nema više politički legitimitet), odnosno njen dio, ministar nacionalne sigurnosti Dragan Mektić, pokušao konstruirati međudržavni incident. U tom se slučaju spominje „mehaničar Davor“, operativac SOA, za kojeg slovenski obavještajci tvrde da je upravo Davor Franić, a sada tvrde da je upravo Davor Franić, kao tadašnji šef kabineta Dragana Lozančića, vodio operaciju prisluškivanja slovenskih funkcionara, pa među njima i Drenik i Sekolca.

Slovenski mediji već tjedan dana ovu temu drže visoko na slisti prioriteta, a sada se pojavila nova optužba na račun SOA, naime, da je ona prisluškivala slovenske novinare i saznala da će POP TV u svojoj emisiji 24ur objaviti priču, ali i fotografije hrvatskog obavještajnog operativca. Tvrde da nikako drukčije, osim prisluškivanjem, hrvatska stana nije mogla doći do tih podataka, i da se ona sama upecala, jer je od Ivana Tolja, župnika u Bosanskoj Posavini, člana fondacije Styria i operativnog voditelja Styrijinih projekata u Hrvatskoj, tražila da posreduje kako bi POP TV odustala od objavljivanja ovih podataka.

Kad se vode obavještajni ratovi, imena obavještajaca i njihov identitet, ali i imena posrednika, obično se ne objavljuju, jer se te ljude „čuva“ za moguću korist u nekoj drugoj situaciji. Ova spletka koja se sada odvija, vrlo je čudna i neuobičajena, i naliči na ratove što su ih obavještajne službe jugoslavenskih republika međusobno vodile u vrijeme SFRJ.

Činjenica je da je Slovenija računala na to da će uspjeti steći potporu Europske komisije i članica EU, u pritisku na Hrvatsku da provede arbitražnu odluku. Očekivala je, nadalje, da će prvi potpredsjednik Europske komisije zadužen za vladavinu prava, nizozemski socijalist Frans Timmermans nametnuti svoj stav i pridobiti Komisiju da preuzme tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije. Kad u tome nije uspjela, a kad je Koen Lenarts, predsjednik Suda Europske unije jasno rekao da je predmet na kojem Slovenija insistira takav da prema Ugovoru o EU Sud o njemu ne može odlučivati na osnovu tužbe jedne strane, nego samo ako bi ga obje strane iznijele suglasno pred sud, postalo je jasno da jedini put koji je Cerarova administracija trasirala kao rješenje problema nije „perspektivan“.

Kombinacija obavještajnog i diplomatskog rata, lobiranje protiv Hrvatske u međunarodnim institucijama, sklapanje koalicija s članicama i nečlanicama EU protiv Hrvatske, administracija Marjana Šarca i njegov savjetnik Črnčec, ocijenili su kao jedini put u borbi za ostvarivanje njihova cilja. Sve što se sada događa posve je providno, i Hrvatska samo ne smije na to reagirati nervozno, niti „uzvraćati istom mjerom“. A što se prisluškivanja tiče, još je u vrijeme kad je Slovenija bila članica EU, a Hrvatska tek na početku pristupnih pregovora, daleke 2004. godine, tadašnji slovenski premijer Tone Rop prostodušno objavio kako je njihova SOVA prisluškivala razgovore hrvatskog premijera Ive Sanadera i šefa slovenske opozicije Janeza Janše, u kojima su se navodno dogovarali o intenzitetu incidenata na granici (slavni slučaj Joras i bacanje u Dragonju, što je tada bio ključna točka sporenja, a danas Slovenija nastoji zaboraviti Jorasovu kuću kao mjesto gdje je „tudi tukaj Slovenija“).

Povlačenje slovenske ambasadorice, koja je pred istekom mandata, nije iznenađenje, a već je ranije bilo najava da će Slovenija ostaviti veleposlanstvo u Zagrebu s otpravnikom poslova, kako bi se pokazalo da su odnosi među državama „na nuli“.

Analiza DW-a
Britanska premijerka Theresa May će u srijedu otići u Bruxelles praznih ruku, tražeći produženje roka za Brexit.

Kao da bi svi htjeli da Britanci što prije odu, ali nitko ne želi biti odgovoran za eventualni kaos. U nedjelju poslijepodne je Theresa May, nogometnim žargonom govoreći, prikupila snagu i prešla u presing na protivničkoj polovini. Na seoskom imanju Chequers, gdje je sjedište britanskih premijera, sjela je u sofu i pokušala narodu objasniti trenutni kaos.

Podsjetila je na to da je parlament tri puta odbio sporazum o izlasku iz EU koji je njena vlada dogovorila s Bruxellesom. I priznala da taj dil više nema šanse: „Kako stvari stoje, ne vidim kako bi oni (poslanici) mogli prihvatiti taj plan.” To ukazuje da Theresa May neće i po četvrti put izlaziti pred parlament s istim papirom.

U govoru sa sofe je britanska premijerka branila svoju nakanu da složi jedan nadstranački plan zajedno s opozicionim Laburistima. Rekla je da birači na kraju krajeva i nisu na osnovi stranačke pripadnosti glasali za ili protiv Brexita.

Osim toga postoje neke točke oko kojih se Laburisti i Torijevci slažu: oni žele ukinuti mogućnost neograničenog slobodnog kretanja za građane EU, žele zaštititi radna mjesta unutar Velike Britanije i žele građanima isporučiti onakav Brexit, za koji su glasali.

Ovim nastupom May u osnovi slijedi dvostruki cilj: s jedne strane ona na neki način moli građane za razumjevanje što natezanje toliko traje i krivicu prebacuje na parlament. Jer parlament je, kako je podsjetila, zabranio i izlazak iz EU bez sporazuma. U ponedjeljak bi ta odluka čak trebala prerasti u zakon, i tako vezati ruke Vladi. „Theresa May će možda ući u udžbenike kao premijerka koja je sve pokušala, ništa nije postigla, a na kraju je izgubila i ono što je imala“, piše njemački tisak o nastavku sage oko Brexita. London ponovo traži odgodu.

S druge strane May pokušava uvuči Laburiste u cijelu priču, jer i oni su jednako podjeljeni oko svih mogućih rešenja kao i njeni Torijevci. Ako u srijedu premijerka ode u Bruxelles sasvim praznih ruku – a parlament je do sada znao što neće, ali nikada što hoće – onda dio krivice treba rasporediti i na tuđa pleća.

Premijerka je s tijesnom podrškom parlamenta zatražila da se Brexit prolongira do kraja lipnja, premda je aktualni datum „razvoda” u petak (12. travanj). Krajem ožujka su joj u Europskoj uniji rekli da do tada mora doći s blagoslovom parlamenta za sporazum koji je upravo proglasila mrtvim. Da bi Bruxelles ipak pristao na produženje roka, Britanci bi morali imati jasan plan kao i pristati na sudjelovanje u izborima za europski parlament krajem svibnja.

Međutim ni ta se opcija ne sviđa svima u Bruxellesu. Jedan tweet konzervativnog tvrdolinijaša Jacoba Rees-Mogga to dokazuje – on je napisao da se „preostala moć” u Bruxellesu mora koristiti kako bi London bio „težak” partner, ukoliko Velika Britanija bude prisiljena ipak duže ostati unutar EU. Isti čovjek je inače hvalio svog stranačkog kolegu Borisa Johnsona, koji se nada da će uspjeti izgurati Theresu May s čela stranke i vlade.

U Bruxellesu je pak jedan sastanak ambasadora 27 zemalja članica EU pokazao kolika je suzdržanost naspram novog produženja roka. Čulo se to prije svega od Francuza, Belgijanaca i Španjolaca. Ako Britanci ne predstave plan, „onda su se odlučili za neuređeni Brexit”, rekla je i nova francuska ministrica za europska pitanja Amélie de Monchalin. čak i inače Britancima skloni Nizozemci smatraju da bi produljenje roka za Brexit moglo otvoriti neka nova neugodna pitanja.

U Berlinu pak traže nova objašnjenja britanske strane, kancelarka Angela Merkel želi izbjaći tvrdi Brexit koji bi sa sobom nosio brojne rizike za privredu. Na sličnoj liniji je Varšava, a što tek reći za Dublin? Irski premijer Leo Varadkar je rekao da „ne bi nikada oprostio” nekoj članici EU koja bi eventualno stavila veto na produžetak pregovora o Brexitu. I predsjednik Savjeta EU Donald Tusk poziva na strpljenje i predlaže da se pregovara još godinu dana kako bi se na kraju ipak došlo do tzv. uređenog Brexita.

Europska unija je u dilemi. Ona se boji razornih efekata Brexita i po ishod europskih izbora, i po vlastitu budućnost. Većina bi voljela da Britanci što prije odu i za sobom zatvore vrata – ali nitko ne želi biti kriv za eventualni kaos. Phillipe Lamberts, belgijski zastupnik Zelenih u Europskom parlamentu, filozofski zaključuje: „Sve dok ne odu, još su tu.”, stoji u analizi DW-a.

Sedamdeseta obljetnica
 NATO slavi 70. rođendan i zemlje članice se svađaju. U središtu pozornosti je ponovno SAD – Amerikanci su se okomili na Tursku zbog posla s Rusima oko nabavke oružja, ali i na Njemačku zbog premalih izdvajanja za obranu.

Zamjenik američkog predsjednika Mike Pence ponovio je kritike iz Bijele kuće na račun Njemačke – on je još jednom kritizirao njemačke obrambene izdatke i ukorio je Njemačku zbog suradnje s Rusijom oko gradnje plinovoda Nord Stream 2 (Sjeverni tok 2).

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas odbacio je kritike vezane uz budžet savezne vlade: „Znam da je drugima ponekad teško shvatiti našu budžetsku proceduru. Ali mi smo se jasno obvezali da ćemo investirati više novca u obranu, i mi ćemo ispuniti obećanje”, rekao je Maas. Šefovi država i vlada zemalja NATO-a 2014. su se dogovorili da bi se sve članice Saveza do 2024. trebale povećati izdatke za obranu na visinu od 2% BDP-a. Njemačka je do 2024. obećala da će te izdatke povećati – ali na 1,5%.

Za sada je potpuno nejasno kako savezna vlada želi ostvariti to obećanje. Sudeći po posljednjem godišnjem izvještaju NATO-a, njemački izdaci su u protekloj godini iznosili 1,23% BDP-a. Srednjoročno planiranje, sudeći po navodima Ministarstva obrane u Berlinu, predviđa povećanje na 1,26% do 2023. Po tome bi onda vojni izdaci u samo godinu dana (od 2023. do 2024.) trebali porasti za dvoznamenkasti milijardski iznos – ukoliko se doista želi ostvariti zadani cilj, piše DW.

Članstvo u Savezu jest i pitanje novca i pri tome se često miješaju članarina i ulaganje u obranu, komentira analitičar Tabak za DW.

„Jedini koji u javnoj sferi tih 2% BDP-a tumači kao davanje Savezu je američki predsjednik Donald Trump“, za DW kaže analitičar portala Obris.org Igor Tabak. Naime, Hrvatska je u prošloj godini za članstvo platila nešto više od 31 milijuna kuna, dok se 2% BDP-a odnosi na izdvajanja za vlastitu obranu. Riječ je o cilju koji su članice postavile 2014. godine u Cardiffu.

Vladajući su se tako pohvalili da su izdvajanja skočila s 1,3 na 1,71 posto, što je gotovo nadomak cilja, no upravo je Tabak upozorio da se radi tek o nešto kreativnijem računanju: „Prije dva tjedna NATO je objavio nove podatke koje su mu podastrle članice. Hrvatska je promijenila metodologiju u zadnjih godinu dana i to se sada vidi kroz te podatke. Formalno je podignula iznos za taj glavni kriterij dostizanja 2%, ali bez neke reforme ili ozbiljnog povećanja izdvajanja za obranu.” Jednostavno rečeno, Hrvatska je u sumu izdvajanja ubacila i isplate mirovina djelatnih vojnih osoba, ali i branitelja.

Tabak objašnjava da je to na tragu same sugestije Saveza, ali i da Hrvatska praktično ne razlikuje vojsku iz Domovinskog rata i vojsku nakon njega. „No za razliku od veterana domovinskog rata, koji imaju brojna prava i poseban zakon, mirovine poslijeratnih vojnika su bitno manje darežljive, kao što su i sva druga socijalna i profesionalna prava aktualne vojske bitno skromnije regulirana. Iako formalno nema razlike, ona se vidi u praksi. I baš zbog toga Hrvatska je do sada radila razliku u izvještavanju za NATO“, navodi analitičar. Za lakše razumijevanje kažimo da je prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na 31. siječnja isplaćivano 15.108 mirovina djelatnih vojnih osoba u prosječnom iznosu od 3.780 kuna. I, još važnije, isplaćivano je 71.213 mirovina branitelja u prosječnom iznosu od 5.742. kune.

„Samo su dvije članice koje su imale rat nakon Drugog svjetskog rata na svom prostoru. Jedino su Slovenija i Hrvatska imale opću mobilizaciju“, objašnjava analitičar Tabak. Samim time, u jednom trenutku imale su značajno veći udio vojnika u općoj populaciji. „Kao što je Hrvatska iz Ministarstva obrane izdvojila veteranska pitanja u posebno ministarstvo, na isti način su se donedavno tretirala vojna izdvajanja prilikom izvještavanja za NATO. Riječ je o velikim blokovima i stanovništva i novca koji mogu iskriviti cijeli pogled na temu i zato su do sada bili izdvajani, iako su bili dopušteni.”

Zapravo, napuhavanjem izdvajanja uračunavanjem braniteljskih mirovina, otežavaju se dosizanja drugih kriterija. Suma je s 4,9 skočila na 6,5 milijardi kuna. „Kako je dignuta cjelina proračuna, tako je dignuta i kvota koja bi trebala biti uložena u modernizaciju. U istom tom Cardiffu je preporučeno da bi 20% uloženoga trebalo odlaziti na modernizaciju. A imali smo velikih problema s dostizanjem tih 20% dok su se konzervativnije računala ulaganja u obranu. Kako smo skočili na listi ukupnih izdvajanja, tako smo automatski pali na listi modernizacijskih izdvajanja. Tu smo sada na samom dnu Saveza“, zaključuje Tabak. Bugarska, na primjer, ne uključuje mirovine u izvješća za NATO, piše DW.

Američka vlada ostaje vjerna kursu konfrontacije u odnosu na druge partnere u NATO-u: predsjednik Donald Trump već je u više navrata u prošlosti izrazio sumnje hoće li SAD u slučaju napada na nekog europskog partnera doista pružiti bezuvjetnu vojnu podršku. Zbog ljutnje oko (po njegovom mišljenju) preniskih obrambenih izdvajanja zemalja poput Njemačke, Trump je čak prijetio povlačenjem SAD-a iz NATO-a.

I njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen ponovno je odbacila američke kritike i naglasila kako će se Njemačka držati obećanja NATO-u o porastu vojnih izdvajanja. Savezna vlada je do 2024. obećala izdvajanja od 1,5% BDP-a, a nakon toga i daljnji porast. I toga se držimo, napisala je von der Leyen u članku koji je objavila u istu Passauer Neue Presse.

Istovremeno je ministrica upozorila i na „korekcije” budućeg obrambenog budžeta. „Dobro je da će u 2020. budžet ponovno porasti, na otprilike 45 milijardi eura, što je preko 1,3% BDP-a. Ali planirani rast za godine koje slijede nakon toga još uvijek nije dovoljan. Tu se stvari moraju mijenjati, i promijenit će se.”

Von der Leyen je naglasila da se pritom ne smije samo gledati na obrambene izdatke. „Njemačka je zemlja koja na raspolaganje stavlja drugi najveći broj vojnika za trupe NATO-a, u ovoj godini i 2023. predvodimo postrojbe za brze intervencije, kod nas je stacionirano srce nove NATO-ove logistike, u Ulmu, a dajemo doprinos i na puno drugih polja.”

Ali američki dopredsjednik Pence nije se na rođendanskom partyju zaustavio na napadima na Njemačku. U nemilost Washingtona pala je i Turska. Svađa dviju zemalja vrti se oko turske kupovine jednog spornog ruskog sustava za proturaketnu obranu. Uoči sastanka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a u Washingtonu, SAD povećava pritisak na Ankaru – ali Turska i dalje nepokolebljivo stoji iza posla s Moskvom.

Mike Pence je rekao: „Turska mora izabrati: želi li biti odlučujući partner najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti čovječanstva, ili želi riskirati sigurnost tog partnerstva, i to donošenjem neodgovornih odluka koje potkopavaju taj savez?” Ukoliko Turska doista kupi sustav S-400, ta zemlja riskira isključenje iz programa F-35 koji se tiče borbenih zrakoplova, dodao je Pence.

Na odgovor nije trebalo čekati dugo. „Sjedinjene Države moraju birati – žele li ostati turski saveznik ili žele riskirati naše prijateljstvo sklapanjem saveza s teroristima, čime potkopavaju obranu svog NATO-partnera od njegovih neprijatelja”, napisao je na Twitteru turski dopredsjednik Fuat Oktay.
On je pritom ciljao na podršku SAD-a kurdskoj miliciji YPG na sjeveru Sirije. Ankara u YPG-u vidi ogranak zabranjene kurdske Radničke stranke PKK. Po navodima iz njegovog ministarstva, američki šef diplomacije je na jednom sastanku u Washingtonu upozorio svog turskog kolegu Mevlüta Cavusoglua da bi samovoljne vojne operacije Turske na sjeveru Sirije „mogle imati potencijalno katastrofalne posljedice”.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ponovno je zaprijetio da će vojno napasti YPG. Američki predsjednik Trump u siječnju je zaprijetio Turskoj gospodarskim uništenjem, ukoliko ta zemlja napadne Kurde u Siriji. Turska je ponovno jasno odbacila američke zahtjeve da Ankara odustane od kupovine ruskog proturaketnog sustava. “Deal oko S-400 je zaključen, mi se iz njega nećemo povući”, kazao je Cavusoglu. Šef diplomacije u Ankari pritom ne smatra da će se Turska zbog toga morati automatski odreći američkih borbenih zrakoplova F-35. Ruski sustav s-400 ne mora nužno biti kompatibilan s NATO-ovim sustavima, dodao je. I naglasio kako se kod ruske opreme radi o obrambenom sustavu za turske potrebe.

Cavusoglu je upozorio SAD i da ne stavlja Tursku u situaciju u kojoj mora birati – između dobrih odnosa s Rusijom i SAD-om. Primjer Ukrajine je pokazao kamo to može dovesti, napomenuo je Cavusoglu, misleći pritom na tamošnji građanski rat.

Usprkos očiglednom nejedinstvu unutar Sjevernoatlantskog saveza, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg svejedno je prigodničarskim floskulama obilježio rođendan Saveza – ali one su djelovale ipak neuvjerljivo: „Uvijek iznova su Europa i Sjeverna Amerika zajedno i pod istom zastavom služile miru i demokraciji”, kazao je Stoltenberg. Naglasivši pritom kako saveznici i dalje stoje jedni uz druge – kako bi se suočili s izazovima današnjeg vremena, piše DW.

Rusija i Kina su prijetnje 
Američki državni tajnik Mike Pompeo pozvao je u četvrtak, na otvaranju ministarskog sastanka povodom sedamdesete obljetnice NATO saveza, saveznike u NATO-u da se prilagode širokom spektru novih prijetnji u koje pripadaju agresivnost Rusije, strateško jačanje Kine i nekontrolirane migracije.

Istaknuo je važnost jačanja saveza 29 država kako bi se mogao suprotstaviti novim prijetnjama iz Rusije, Kine i Irana. U svom strateškom dokumentu američka je vojska stavila Kinu i Rusiju u središte nove strategije obrane.

Ovaj će se sastanak baviti odgovorom na rusku aneksiju Krima i jačanje ruske vojne prisutnosti u Crnom moru. SAD je zaprijetio kako ne želi biti partner sa zemljama koje usvajaju tehnološke sustave Huawei.

Otvarajući sastanak, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg naglasio je da bi se članice trebale držati obveza o povećanju izdvajanja za obranu, na što je posebno usredotočen američki predsjednik Trump. On posebno optužuje Njemačku da ne ulaže dovoljno na tom polju.

U srži prijepora je i spor Turske i SAD-a glede kupovine ruskog obrambenog sustava S-400 zbog čega je Trump zaustavio nabavku opreme za zrakoplove F 35, jer tvrdi kako bi to ugrozilo sigurnost F 35 zrakoplova koji koristi nevidljivu tehnologiju.

Kao članica NATO-a Hrvatska najbolje štiti svoje granice, mir i sigurnost, i time je ostvarila svoje interese od prije 10 godina kada je ulazila u članstvo, izjavila je u četvrtak u Washingtonu ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić na marginama sastanka ministara vanjskih poslova država NATO-a kojim se obilježava 70. godišnjica saveza.

Brexit i njegovi učinci
 Nakon parlamentarnih peripetija oko Brexita, raste pritisak da se raspišu novi parlamentarni izbori, zbog propasti strategije izlaska koju je dogovorila britanska premijerka Theresa May.

Ostaje I dalje nejasno kako će, kada I hoće li Ujedinjeno kraljevstvo napustiti Europsku uniju nakon više od četrdeset godina članstva. Dodatno oslabljenje premijerke May došlo je nakon trećeg parlamentarnog poraza.

Danas će parlamentarci odlučivati o alternativnim opcijama, ostanak UK u carinskoj uniji je najpopularnija varijanta kao alternative planu premijerke. No, istovremeno se redaju otvoreni sukobi unutar premijerkine stranke. Vođa konzervativaca čak je rekao kako je gubitak većine u parlamentu realna opcija. A dodao je I to kako je opstrukcija ministara najgori primjer rušenja stege u političkoj povijesti Britanije.

Sve je to negativno utjecalo na industrijsku aktivnost Eurozone, navodi Markit. Bilježi se najveći pad u gotovo šest godina. Naime, slaba potražnje, zabrinutost zbog trgovinskih ratova, carina, sve izraženije političke neizvjesnosti, Brexita i – možda najvažnije – pogoršanih prognoza za gospodarstvo na matičnom i izvoznim tržištima, stoji u izvješću.

Indeks menadžera nabave (PMI) u proizvodnom sektoru eurozone pao je u ožujku za 1,8 bodova u odnosu na prethodni mjesec, kliznuvši na 47,5 bodova, izvijestila je londonska tvrtka za prikupljanje i obradu ekonomskih podataka. Time je blago snizila početnu procjenu njegove vrijednosti.

Izvozne narudžbe smanjile su se najviše od kolovoza 2012. Proizvodnja se uglavnom svodi na realizaciju postojećih narudžbi, konstatiraju u Markitu. Najveći pad aktivnosti bilježe Njemačka I Italija.

Komentar Denisa Avdagića
Za naš portal sedamdesetu godišnjicu NATO saveza komentira Denis Avdagić, dobar poznavatelj prilika u savezu, bivši urednik portala Nato.hr, vanjskopolitički analitičar

Prije 70 godina osnovan je Sjevernoatlantski savez. Zajednica demokratskih zemalja Europe i Sjeverne Amerike. Tada, posve jasno, ideja je bila zaštititi europske zemlje od Sovjetskog Saveza, obraniti demokraciju i kapitalizam. Kao i danas i tada, prije 70 godina, bilo je onih skeptičnih, diljem europskog kontinenta, koji su smatrali kako “crvena prijetnja” ne postoji ili kako je radnički život na istoku socijalno poželjan. Istina je bez uljepšavanja razotkrivena u potpunosti tek padom “željezne zavjese”, istina o gulazima, života s redukcijama, strahu, bez slobode govora. NATO je dakle zapadnim zemljama pružio desetljeća blagostanja omogućivši im da slobodno putuju, govore i stvaraju vrijednosti.

Međutim, padom “komunističke prijetnje” postavilo se i posve legitimno pitanje, zašto takav Savez čuvati u trenutku kada je “crveni istok” pokleknuo. Saveznici su ipak odlučili kako NATO treba održati jer je s godinama postao puno više od sigurnosne multilaterale. Postao je glavna platforma transatlantske suradnje i zbog toga i organizacija koja je imala dodanu vrijednost za svoje članice.

Malo je poznato kako je NATO raspadom Sovjetskog Saveza u jednoj od svojih prvih operacija, onima nazvanim “Dobra volja” (Operation Allied Goodwill I & II) zrakoplovima uputio u njegove zemlje, u dva navrata, eksperte za humanitarnu pomoć i asistenciju. Sa Zapada je pružena ruka potpore nekadašnjim neprijateljima.

U to vrijeme glavni tajnik Saveza bio je Nijemac, Manfred Wörner, koji je tu funkciju obnašao od 1988. do 1994., ostavši na čelu Saveza usprkos teškoj bolesti, sve do smrti.  Featured

Wörner je bio zagovornik uključenja bivših socijalističkih država u NATO, politike otvorenih vrata za nove demokratske zemlje, umjesto promišljanja o raspuštanju Saveza. U njegovu mandatu saveznici su pokrenuli i prvu vojnu operaciju, onu zabrane leta iznad Bosne i Hercegovine kao i provedbu embarga na uvoz oružja na Jadranu uz obalu Crne Gore. NATO je u to vrijeme “izgubio i nevinost” s prvim oružanim sukobom, kada su u veljači 1994. saveznički zrakoplovi srušili četiri lovca srpskih paravojnih snaga u blizini Banja Luke. Tijekom te godine zrakoplovi članica Saveza su ujedno i bombardirali ciljeve paravojnih formacija u BiH.

Wörner je NATO gledao kao organizaciju koja se “s čuvanja mira treba okrenuti prema oblikovanju mira”, gledajući dalje od granica Saveza i stoga je vjerojatno najzaslužniji pojedinac za organizaciju kakva nam je danas poznata.

Potpisivanjem Daytonskog sporazum, NATO putem prve misije NATO vođenih snaga IFOR (kasnije SFOR) osigurava prestanak sukoba u BiH sve do stabilizacije zemlje. Uslijedit će operacija bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije nazvana “Saveznička sila” (Allied force) kojom će završiti rat na Kosovu i dugi krvavi pohod Slobodana Miloševića, a potom je pokrenuta i nova NATO vođena misija KFOR. U Savezu su u to vrijeme već prve bivše socijalističke zemlje Češka, Poljska i Mađarska dok je s Rusijom potpisan sporazum o suradnji. Gotovo nevjerojatno zvuči ali tih godina se razgovaralo i o mogućnosti članstva Rusije u NATO-u.

Nažalost, s godinama koje su prolazile, nakon velikih širenja Saveza na istok, i najveće savezničke misije u Afganistanu, započelo je i novo hlađenje odnosa s Rusijom. S Vladimirom Putinom na čelu zaoštrila se retorika te se NATO počeo ponovno tretirati kao neprijateljska organizacija. Ruska intervencija u Gruziji, a naposljetku i takozvana aneksija Krima posve su narušili odnose. Vojne vježbe uz granice savezničkih zemalja i letovi ruskih lovaca uz rub zračnih prostora NATO članica postali su svakodnevica.

S druge strane, savezničke zemlje iako u manjem kapacitetu nego u prošlosti, danas su daleko interoperabilnije nego ikada prije. Ovisnost o moćnom “američkom bratu” ostala je konstanta. Američki predsjednik Trump počeo je javno, daleko više nego prethodnici, tražiti od europskih saveznika povećanje ulaganja i dostizanje preporučene potrošnje od dva posto BDP-a za potrebe obrane. No bez obzira na “obiteljske čarke” i povremena neslaganja kojih je tijekom povijesti Saveza bilo dosta, organizacija je opstala, dosegavši 29 članica, a vrlo skoro i 30.

NATO je danas jedna od najstabilnijih multilateralnih organizacija, savez u kojem se promišlja budućnost i brine o sigurnosti članica i njenih građana. Savez je to sa sklopljenim partnerstvima diljem svijeta kojima se zona stabilnosti i suradnje proširila daleko od granica njegovih članica. Od Europe, preko Afrike i Azije pa sve do Australije i Novog Zelanda, NATO surađuje s 41 zemljom. To je najbolji pokazatelj o kakvoj zajednici, svojevrsnoj obitelji zemalja se radi. Zemlje su to koje su predane istim vrijednostima, prije svega demokraciji i ljudskim pravima među kojima je i sloboda govora i kritike koje je Savez često cilj. U vrijeme kada NATO slavi svojih prvih 70, Hrvatska je “odradila” prvih deset godina u članstvu i dobro bi bilo sjetiti se vremena prije članstva i argumenata protivnika koji su tada iznošeni, u punoj slobodi govora. Navodilo se kako će hrvatski vojnici biti “topovsko meso”, da će se u Hrvatskoj graditi NATO baze, uništiti turizam… Poginulih nije bilo, baza nema, a turističke godine nizaju rekorde.

Usprkos nesuglasicama, Savez funkcionira i usporediv je s dobrostojećom obitelji koja se zna i porječkati ali ostaje skupa, povezana, pokraj nezgodnog ruskog susjeda za kojeg se treba nadati kako će jednog dana ponovno postati poželjni partner ako ne i upristojen član obitelji.

Obljetnica
Hrvatska je izašla iz svoje teške povijesti devedesetih i postala kontributor regionalnoj stabilnosti i međunarodnoj sigurnosti, priopćilo je veleposlanstvo Sjedinjenih Država u ponedjeljak, povodom desete godišnjice hrvatskog članstva u NATO savezu.

Hrvatska je u Sjevernoatlantski savez ušla 1. travnja 2009. zajedno s Albanijom i potom postala jedan od najvećih zagovornika širenja NATO-a na istok.

Od tog trenutka, piše veleposlanstvo, Hrvatska je nepokolebljivo preuzela obveze i dužnosti članstva na nekoliko fronti. “Naši vojnici služili su rame uz rame na mjestima poput Afganistana, Poljske i Kosova”, stoji u priopćenju u kojem se naglašava kako hrvatski doprinosi međunarodnoj sigurnosti nisu ograničeni samo na NATO i navodi primjer mirovne misije Ujedinjenih naroda u Libanonu.

“Hrvatska je izašla iz svoje teške povijesti devedesetih i postala pravi kontributor regionalnoj stabilnosti i međunarodnoj sigurnosti. Hrvatska predanost Savezu u posljednjih deset godina značajno je proširila mir i blagostanje diljem regije, Europe i svijeta”, navodi veleposlanstvo.

Dodaje kako se nastavlja suradnja u NATO-vim misijama poput Pojačana prednja prisutnost na Baltiku i Odlučna podrška u Afganistanu, te se pohvaljuje hrvatska vlada za odličnu vojnu suradnju. “NATO je danas jak zbog zajedničkih vrijednosti koje dijele Hrvatska, Sjedinjene Države i druge članice”, zaključuje se u priopćenju.

NATO u četvrtak, 4. travnja, slavi svoj 70. rođendan, a tim povodom će se taj i dan ranije u Washingtonu okupiti ministri vanjskih poslova 29 zemalja članica.

Stoltenberg kohezivni faktor
Nakon sedamdeset godina od osnutka NATO saveza, koji je nastao kako bi se zapad suprotstavio nadolazećoj socijalističkoj prijetnji, svijet se u mnogome promijenio, na scenu su danas stupili novi igrači poput Rusije i Kine.

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora sa svojih današnjih 29 zemalja članica proslavit će svoj 70. rođendan sastankom ministara vanjskih poslova u srijedu i četvrtak u Washingtonu, gdje će, u reminiscenciji na hladni rat, Rusija biti glavna tema. Američki državni tajnik Mike Pompeo rekao je uoči godišnjice da će ministri raditi na tome da “NATO bude tu i idućih 70 godina” i kritizirao je Rusiju zbog aneksije ukrajinskog poluotoka Krima 2014.

Problemi nastaju I kada vidimo unutrašnje prilike te nesreću mnogih članica politikama Donalda Trumpa. Američki predsjednik Donald Trump neprestano kritizira i svoje saveznike. Trump od početka mandata pritišće države članice da ispune zajednički zadani cilj o izdvajanju dva posto BDP-a na obranu.

Čak se i podrugljivo zapitao ima li smisla braniti male države NATO-a kao što je Crna Gora

Čelnici NATO-a održat će godišnji summit u prosincu u Londonu, ali neće biti upečatljivih proslava 70. Godišnjice, što je u ključnoj suprotnosti s obilježavanjem 50. godišnjice saveza, kada su čelnici svih država posjetili Clintonovu Bijelu kuću.

Ove godine  u Anthemi, novoj i modernoj koncertnoj dvorani u američkom glavnom gradu sastat će se šefovi diplomacija.

NATO je u četvrtak produžio mandat Stoltenbergu za dvije godine, do kraja 2022. Ako ostane do kraja mandata postat će drugi najdugovječniji šef NATO-a nakon bivšeg nizozemskog ministra vanjskih poslova Josepha Lunsa koji je bio glavni tajnik od listopada 1971. do svibnja 1984. Stoltenberg je popularan među saveznicima, a voli ga i Trump koji ga smatra zaslužnim za povećanje europskog izdvajanja za obranu, rekli su diplomati.

Analiza Foreign Affairsa
Ugledna američka publikacija u novom broju donosi analizu obnavljanja utrke u naoružanju u svemiru.

To da je novi hladni rat u punom jeku ne govori nam samo pokušaj Donalda Trumpa trgovinskim ratovima i narušavanjem arhitekture međunarodnih odnosa napraviti bolju poziciju za SAD, ne govori nam samo energetski sukob SAD-a i Rusije u Europi, obnova hladnoratovskog savjetodavnog vijeća SAD-a, nego nam o to govori i nova utrka u svemiru.

Amerikanci su ovih dana najavili povratak na mjesec, Rusi koketiraju s time, Kinezi su blizu ostvarenju, Indija je neki dan uspjela srušiti satelit u svemiru….čak je i Ruanda lansirala satelit. Donald Trump je odlučio osnovati svemirske vojne postrojbe. Izazvalo je to s jedne strane podsmjeh, s druge strane kritiku zbog trošenja novca na nešto što ne služi zaštiti poreznih obveznika, a najglasniji kritičari su progresivci koji smatraju kako bi svemir trebao biti područje mira.

Možda, ali u modernoj povijesti nikada nije bilo tako. Naime, svemir je već militariziran, Rusija, Kina i Indija, očito su u mogućnosti oružano naštetiti interesima SAD-a u svemiru i obrnuto. Mogućnost rušenja satelita, u modernom je vojnom smislu, kada se ratovi vode, više nego li ikada, informacijama, velika je prijetnja.

Inače, već su 1954. godine donijete odluke i u SAD-u i u SSSR-u o lansiranju vojnih satelita, koji su postali ključni u upoznavanju protivnika, a imali su veliku ulogu i u sprječavanju Kubanske krize, prilikom pregovora o njoj u UN-u. Do 70-ih godina prošlog stoljeća obje su strane razvile snažna antisatelitska oružja, a već sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća obje su strane testirale rušenje satelita interkontinentalnim projektilima. Osim što je bio prvi rat koji je prenošen na televiziji, prvi zaljevski rat bio je i prvi svemirski rat jer su podaci iz svemira američkoj intervenciji dali ključne podatke u intervenciji. Intervencijom NATO-a na Kosovu samo je potvrđena moć svemirskih informacija, piše u analizi Foreign Affairsa.

Prema tome ignoriranje tog problema prijetnja je velikih razmjera. Procjena je kako će svemirske snage biti ključna vojna usluga u budućnosti, pružajući uslugu kišobrana, kako od napada iz svemira na domicilnu državu, tako i u zaštiti gospodarskih i informacijskih interesa u svemiru.

Dokazuju to sve one zemlje koje razvijaju te programe, a ugovori o zaustavljanju svemirskog naoružanja i/ili demilitariziranoj zoni u svemiru jednostavno ne funkcioniraju, kako zbog razvoja vojne tehnologije, tako i zbog prirode geopolitike, u kojoj se izrazito učinkovitim pokazala ravnoteža straha, donosi Foreign Affairs.