Europska unija

Najpoznatiji poljski političar na međunarodnoj sceni zamijenit će Francuza Josepha Daula koji je EPP vodio od kraja 2013. Tusk nije osobno objavio kandidaturu, ali je EPP na internetskim stranicama potvrdio da je najdugovječniji premijer u demokratskoj Poljskoj jedini kandidat za novoga čelnika.

On je početkom studenoga potvrdio da se neće natjecati za predsjednika Poljske, otvorivši put za novu europsku ulogu kada mu krajem studenoga istekne mandat u Bruxellesu. Konzervativni stranački blok bira u Zagrebu novo vodstvo pošto je u svibnju odnio relativnu pobjedu na europskim izborima i osigurao mjesto predsjednice nove Europske komisije (EK).

S novim vodstvom pučani kreću s osmišljavanjem suvremenije ekološke platforme i politika za mlade, na što ih potiče uspon Zelenih u Europi i globalni prosvjedi za spas Zemlje.  Visoko na dnevnom redu je i proširenje EU-a na zapadni Balkan, osobito nakon što je Francuska, koju vodi liberalni predsjednik Emmanuel Macron, nedavno blokirala početak pristupih pregovora Sjeverne Makedonije i Albanije kojima trenutno vladaju socijalisti.

Jedna od “vrućih” tema s kojom će se suočiti novi čelnik EPP-a i završetak je unutarnje istrage protiv suspendirane članice Fidesza, stranke mađarskog premijera Viktora Orbana optuženog za kršenje demokratskih standarda u svojoj zemlji.

– EPP bi trebao predložiti i provesti politike za učinkovitiju zaštitu klime, jačanje položaja mladih te zaštitu demokracije i mira na našem kontinentu i našem susjedstvu, poručili su Dahl i glavni tajnik Antonio Lopez-Isturiz uoči kongresa u srijedu i četvrtak.

EPP je osnovan 1976. okupljanjem demokršćanskih, konzervativnih i drugih stranaka desnoga centra. S osvojena 182 od 751 mandata, najbrojnija su skupina u Europskom parlamentu i zajedno sa socijalistima, liberalima i Zelenima čine većinski proeuropski savez nasuprot populističkim, euroskeptičnim i eurofobnim strankama.

Više od 2000 sudionika očekuje se na 26. kongresu pučana i prvom u Hrvatskoj, najmlađoj članici EU-a koja će u prvoj polovini 2020. prvi put predsjedati Unijom i priprema se za ulazak u šengensku zonu i uvođenje eura. Na skup stiže više šefova država i vlada, uključujući njemačku kancelarku Angelu Merkel i najviši europski dužnosnici iz redova EPP-a, te odlazeći predsjednik i nova predsjednica EK-a Jean Paul Juncker i Ursula von der Layen.

Osim predsjednika EPP-a, izaslanici će izabrati deset potpredsjednika te glavnog tajnika i rizničara. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), najjača stranka vladajuće koalicije, nije nikoga kandidirala za te dužnosti. Nema potrebe za tim, stranka je već dovoljno zastupljena u vrhu EPP-a i europske politike, rekao je visoki izvor u HDZ-u koji ove godine obilježava 30. obljetnicu.

Bivša HDZ-ova ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić u lipnju je postala glavna tajnica Vijeća Europe, a HDZ-ova europarlamentarka Dubravka Šuica bit će potpredsjednica nove EK. Šuica je ujedno potpredsjednica zastupničkog kluba pučana u EP-u i stranačke zajednice žena, a eurozastupnik Karlo Ressler potpredsjednik je mladeži EPP-a.

Iako ga je EPP najavio na svojim internetskim stranicama, od dolaska na kongres prošlog je tjedna odustao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić čija je Srpska napredna stranka (SNS) pridružena članica EPP-a. Na taj se potez odlučio zbog žestokih reakcija ratnih veterana i dijela oporbe koji nekadašnjeg ultranacionalista i dužnosnika Miloševićeva režima optužuju da skriva istinu o nestalima u agresiji JNA i srpskih paravojski na Hrvatsku 1990-tih.

Vučić je naknadno u petak hitno hospitaliziran u Beogradu zbog srčanih problema i liječnici su mu savjetovali da idućih dana smanji aktivnosti. SNS bi umjesto njega trebala predstavljati ministrica za europske integracije Jadranka Joksimović, doznaje se iz HDZ-a. n Skup pučana stoga će se najvećim će se dijelom održavati u sportskoj dvorani Areni na periferiji Zagreba, a manjim u hotelu Sheratonu. Jedan dio sastanaka po prvotnom se planu trebao odvijati u Saboru.

U HDZ-u kažu da su Sabor predložili EPP-ovci koji su iznajmljivanje trebali platiti više od 70.000 kuna i tvrde da su se slični sastanci pučana održavali u parlamentima Litve, Danske i Finske. No od te se ideje odustalo nakon kritika oporbe da se iznajmljivanjem parlamenta jednoj stranci ruši dostojanstvo predstavničkog tijela građana.

– Nismo željeli da se piše samo o tome i da ta tema zasjeni tako važan skup, rekao je izvor iz vladajuće stranke.

Mađarski kandidat Oliver Varheleyi, koji je nominiran za povjerenika za proširenje, morao je nakon saslušanja prošli tjedan na popravni ispit, to jest postavljena su mu dodatna pitanja na koja je morao u pisanom obliku odgovoriti do ponedjeljka u podne.

Dodatnim pitanjima zastupnici žele dobiti od njega odgovore kojima će se obvezati na potpunu neovisnost od mađarske vlade, predvođene premijerom Viktorom Orbanom. Odbor za vanjske poslove je zadovoljan njegovim odgovorima, što znači da Varhelyi ne mora ići na dodatno saslušanje što bi zakompliciralo planove da nova Komisija preuzme dužnost 1. prosinca. Ovako će Europski parlament moći glasovati o novoj Komisiji na plenarnoj sjednici 27. studenoga u Strasbourgu.

U novoj Komisiji će nedostajati povjerenik iz Velike Britanije. Velika Britanija, kojoj je produljen ostanak u EU-u do kraja siječnja sljedeće godine, ne želi usred predizborne kampanje poslati kandidata za povjerenika iako to predstavlja njezinu obvezu koja proizlazi iz članstva u EU-u.

Europska komisija je pokrenula postupak protiv Ujedinjene Kraljevine zbog povrede prava EU-a, s očitom namjerom da se na taj način osigura od eventualnih tužbi pred Sudom EU-a, jer je preuzela mandat u krnjem sastavu.

”Ina je 2007. godine bila stabilna i likvidna tvrtka, iako je plinski biznis proizvodio gubitke. Ti gubici su se 2008. utrostručili pa je bilo upitno hoće li Ina moći otplaćivati kredit od milijardu dolara. Taj negativni trend nastavio se do lipnja 2009”, izjavio je, svjedočeći video vezom bivši član uprave Ine koji je od sredine 2009. preuzeo financije, nakon čega je do kraje te godine vodio sektor rafinerija kao izvršni direktor.

Bacs je pojasnio da je do gubitka u plinskom poslovanju dolazilo jer se hrvatsko tržište opskrbljivalo s 35 do 40 posto uvoznog plina koji se kupovao po bitno višoj cijeni od one po kojoj se potom prodavao u Hrvatskoj. Pritom je dodao da su tijekom 2008. i 2009. nastali i porezni dugovi jer je došlo do problema likvidnosti pa je postojala i realna opasnost od stečaja Ine.

Svjedok je dodao da je uprava Ine, kako bi se izbjegla krizna situacija, troškove svela na minimum te ostavila samo one investicije koje su bile nužne. ”U jesen 2008. u Ini su uvidjeli da to neće biti dovoljno pa su se usredotočili na plinsko poslovanje koje je te godine donijelo gubitak od oko 1,5 milijardi kuna pa je krajem siječnja 2009. sklopljen sporazum o izdvajanju plinskog poslovanja što je stvorilo mogućnost izbjegavanja stečaja”, kazao je Bacs.

Dodao je i da se ne sjeća o čemu je Hernadi pregovarao sa Sanaderom i kako nije bila praksa da MOL-ov čelnik ostale obavještava o tijekovima pregovora. Uz to, naglasio je da je MOL podupirao investicije u sjevernom Jadranu i Siriji.

“U trećem tromjesečju ove godine u Njemačkoj je bilo zaposleno 45,4 milijuna osoba, što je najveći broj od ujedinjenja Njemačke 1990.”, stoji u priopćenju Saveznog ureda za statistiku.

No istodobno je zabilježeno i usporavanje porasta broja zaposlenih. U usporedbi s istim tromjesečjem prošle godine broj zaposlenih u trećem kvartalu se povećao za 356.000, što je 0,8 posto, dok je u prvom tromjesečju, u usporedbi s istim razdobljem lani, porastao za 1,1 posto, što se može protumačiti smanjenim gospodarskim rastom kojeg bilježi Njemačka od početka 2019.

Daljnji pozitivni pokazatelji odnose na povećanje broja zaposlenih na neodređeno vrijeme, što se objašnjava manjkom stručne radne snage koja sve rjeđe pristaje na ugovore na određeno razdoblje.

Najveći porast zaposlenih bilježe građevinski sektor (1,4 posto) i sektor uslužnih djelatnosti (1,8 posto).

Istodobno se nastavlja trend pada broja samostalnih poduzetnika. U trećem tromjesečju je u Njemačkoj bilo prijavljeno 4,15 milijuna samostalnih poduzetnika, što je za 71.000 manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Na njemačkom tržištu rada, prema posljednjim informacijama Saveznog ureda za zapošljavanje s početka studenog, trenutno je zbog nedostatka odgovarajuće radne snage nepopunjeno 1,36 milijuna radnih mjesta.

BREXIT

Torijevci – Konzervativna stranka

“Get Brexit done”: Premijer Boris Johnson je odlučan u tome da provede Brexit. Iako nije održao svoje obećanje da će Velika Britanija napustiti EU 31. listopada. On se nada da će na svoju stranu privući frustrirane mrzitelje EU-a i izbore iskoristiti da osigura izlazak Velike Britanije iz EU-a. Nakon toga se zemlja, kako on najavljuje, može baviti važnijim i do sada zapostavljenim temama kao što su obrazovanje, izdvajanja za nacionalni zdravstveni sustav i jačanje gospodarstva – kada se neizvjesnost oko Brexita okonča.

Vjerojatno nije realističan cilj konzervativaca da u roku godinu dana nakon napuštanja EU-a bude postignut dogovor o slobodnoj trgovini s Unijom. Naime, za pregovori oko ugovora o slobodnoj trgovini između EU-a i Kanade, kojeg brojni zagovornici Brexita vide kao koncept za Veliku Britaniju, trajali su sedam godina. Osim toga: za svaki ugovor koji se sklapa u ime EU-a potrebna je suglasnost svih 27 država članica.

Laburistička stranka – socijaldemokrati

Najvažnijoj oporbenoj stranci Velike Britanije se predbacuje da je kolebljiva kada je riječ o Brexitu. Obećanja laburista da će u roku od šest mjeseci nakon pobjede na izborima „urediti Brexit“ konzervativci nazivaju „politikom iz bajki“. Šef laburista Jeremy Corbyn želi postići bolji ugovor s EU-om i onda na drugom referendumu omogućiti Britancima da odluče podržavaju li taj ugovor ili žele ostati u Uniji. Na taj način Corbyn pokušava udovoljiti protivnicima i zagovornicima Brexita u vlastitim redovima.

Liberalni demokrati – liberali

Liberali se pokazuju kao europski puristi jasnom i jednostavnom porukom: Mi ćemo poništiti Brexit. Poruka predsjednice stranke Jo Swinson da je Velika Britanija jača unutar EU-a nailazi na veliku podršku protivnika Brexita. Ona Liberalne demokrate vidi kao jedinu stranku s jasnom politikom zalaganja za ostanak u EU. Iako prema ispitivanjima javnog mnijenja sada imaju podršku 19 posto glasača, postoje indicije da bi glasači laburista mogli sada dati podršku liberalima i to zato što su nezadovoljni Corbynovim kolebljivim kursom kada je u pitanju Brexit.

OBRANA I SIGURNOSNA POLITIKA

Torijevci

Boris Johnson nije propustio ni jednu priliku da predstavi svoju viziju „globalne Velike Britanije” izvan EU-a – od investicija u svemirske misije preko jačanja brodogradnje do modernizacije britanske mornarice. No utjecaj Velike Britanije na svjetskoj političkoj sceni će vjerojatno biti smanjen, posebice jer iz EU-a izlazi u trenutku kada je narušen njen tradicionalno dobar odnos sa SAD-om.

U prošlosti je Johnson najavljivao da želi preispitati obrambene obveze i da teži labavijoj suradnji s Europom. Ujedinjeno Kraljevstvo je bez sumnje najjača oružana snaga u EU-u i pored Francuske jedina zemlja članica koja se može pohvaliti s kompletnim spektrom vojnih mogućnosti. Pojedinosti odnosa nakon Brexita su nejasne, ali izvor iz kruga bliskog vladi je citiran sljedećom rečenicom: „Budući odnosi bi trebali uključivati sigurnosno partnerstvo, koje Veliku Britaniju i i EU stavljaju u poziciju da se zajednički bore protiv opasnosti kojima su naši građani izloženi u zemlji i inozemstvu.“

Laburisti

Laburisti napadaju torijevce i ističu da je broj zaposlenih u vojsci od 2010. godine jako i postojano padao. Izborni program će vjerojatno ponoviti obećanja iz 2017. godine da se nastavi s Trident-programom o nuklearnom naoružanju kao sredstvu zastrašivanja i da se zadrži britansko članstvo u NATO-u. Međutim postoji zabrinutost kako u Velikoj Britaniji tako i u EU-u da bi se Corbyn i drugi ljevičari mogli distancirati od ovih obveza ako oni pobijede na izborima.

Liberalni demokrati

Liberali će se koncentrirati na kontrolu izvoza oružja naglašavajući vrijednost militarizma i svoju opredijeljenost za NATO i UN. Njihov vanjskopolitički glasnogovornik Chuka Umunna ne isključuje ulazak u euro-zonu u slučaju da Velika Britanija ostane u EU-u. Njegova vizija obuhvaća EU čija se „ekonomska jezgra“ vrti oko Njemačke i čiju „obrambenu i sigurnosnu jezgru” predvode Britanci.

MIGRACIJE

Torijevci

Useljavanje je bilo središnja točka kampanje za Brexit prije referenduma. Konzervativcima je ova tema služila kao municija kako bi demonstrirali da „ponovo uspostavljaju kontrolu” nad tim tko smije ući u Veliku Britaniju. S tim ciljem bi oni rado uveli sustav bodovanja za stručnu radnu snagu prema australijskom receptu. Koncept međutim ostaje porozan. Torijevci su ugušili raspravu o određivanju kvota o useljavanju stručne radne snage i ciljevima migracije. Oni očito radije žele spriječiti uvođenje točnog broja, jer bi to moglo pokazati da su prazna njihova obećanja o smanjenju broja useljenika.

Laburisti

Laburisti žele suprotno: slabije kontrole migracije. Na stranačkom kongresu su članovi stranke glasali za to „da se zadrži i nadogradi pravo na slobodu kretanja“. Oni odbacuju sustav baziran na primanjima useljenika i njihovoj koristi za gospodarstvo. Zaključak ne definira koliko daleko treba ići sloboda kretanja – da li ona, primjerice, uključuje i građane izvan EU-a. Bilo kako bilo: laburisti će temu emocionalno potaknuti i napasti konzervativce zbog njihovog vjerojatnog nedostatka suosjećanja prema migrantima.

Liberalni demokrati

I oni će se očigledno obrušiti na konzervativce zbog omalovažavanja teške sudbine migranata i izbjeglica. Obećanje liberala glasi: tražitelji azila smiju raditi onoliko dugo koliko traje njihov ugovor i donja granica prihoda za ponovno spajanje obitelji treba biti smanjenja, donosi DW.

Ovogodišnja konferencija je imala poseban fokus na efekte uvođenja eura na hrvatski izvoz i domaće tvrtke koje su u tom sektoru. Sandra Švaljek, zamjenica guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) ističe da će ključno kod uvođenja eura biti paritet, odnosno tečaj po kojem će se u datom trenutku kune pretvoriti u euro.

“Poduzetnicima bi odgovaralo da taj tečaj bude što niži, a onima koji su zaduženi u eurima pak da vrijednost kune u tom trenutku bude što više. Stoga treba naći neku srednju vrijednost koja će najviše odgovarati svima. Naravno, taj tečaj ne ovisi samo o nama nego i o svim ostalim zemljama eurozone”, kazala je Švaljek.

Upozorila je da u zemljama koje su odlučile da za sada neće uvoditi euro nije sve baš tako bajno. “Mađarska je striktno protiv eura, no statistike pokazuju da je to visoko eurizirana zemlja i da više od 60 posto Mađara želi da njihova zemlja uvede euro, dok je politika protiv toga”, kaže Švaljek. Sibel Svilan, predsjednik Uprave “Slovenske izvozne in razvojne banke – SID”, pandama hrvatskom HBOR-u, je sudjelovao u uvođenja eura u Njemačkoj i Sloveniji. On ističe da je teško uspoređivati taj proces u raznim zemljama jer on u svakoj situaciji ima svoje specifičnosti te je zbog toga teško procijeniti kako će to izgledati u Hrvatskoj.

“Danas je situacija u eurozoni i na tržištu sasvim drukčije nego prije 15 ili 10 godina. U Sloveniji je bio konsenzus, koji je potvrđen i na referendumu, oko uvođenja eura jer je svima bila jasno da je 85 posto našeg izvoza vezano uz zemlje koje imaju euro. Slučaj Njemačke je bio drukčiji jer je to bila politička odluka da je to za Njemačku i EU dobro te nije bilo referenduma nego je odluka o tome donesena u parlamentu. I danas 70% Slovenaca smatra da je uvođenje eura bilo dobro za nas”, kazao je Svilan.

Dagmara Zawadzka iz poljske razvojne banke BGK kaže da Poljska ima svoju zlotu i da, usprkos načelnoj obvezi ove zemlje da uvede euro kao članica EU-a, u narednom razdoblju nema planova za uvođenjem eura “Lani smo imali izvoz od 224 milijardi eura, a i uvoz je bio na toj razini. Ove godine očekujemo rast izvoza od šest posto, a što bi nakon dosta vremena trebalo uteg vanjskotrgovačke bilance trebalo prevagnuti na stranu izvoza”, kazala je Zawadzka. No, dodala je da ovakva situacija dovodi do toga da svega 20 posto poljskih izvozi, a problem je izrazito naglašen u segmentu malih i srednjih poduzeća koja se zbog valutnog rizika teško odlučuju na izvoz. Naime, Poljska 80 posto svojeg izvoza plasira u EU, a 75 posto takvih plaćanja se odvija kroz euro.

Tamara Perko, predsjednica Uprave HBOR-a, istaknula je da se ova razvojna banka fokusira na tri područja: poticanje izvoza, EU fondove te razvoj novih proizvoda. “Da smo na dobro putu pokazuju i podaci da nam je izvoz porastao za 23 posto na 5,65 milijardi kuna, a osiguranje izvoza za čak 56 posto, na 2,7 milijardi kuna. Broj novih proizvoda koje smo razvili je toliki da ih je i teško sve pobrojati, ali zajedničko im je da su svi, bez obzira da li se radi o javnom ili privatnom sektoru, radi o niskim kamatama kakve do sada nisu zabilježene na hrvatskom tržištu”, kazala je Perko. Dodala je da se u narednom razdoblju pred HBOR postavlja još nekoliko fokusa a to su, prije svega, Implementacija strategije, Priprema za sljedeći EU proračun, Smart Cities&Smart Island, Ulaganje u vlasnički kapital, Članstva i suradnja s međunarodnim institucijama te prilike koje otvara hrvatsko predsjedanje Vijećem EU, donosi Poslovni dnevnik.

Šanse da eurozona iduće godine padne u recesiju nešto su se smanjile, pokazuju podaci iz najnovije ankete Reutersa među ekonomistima.

Međutim, analitičari očekuju da nova predsjednica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde neće mijenjati smjer politike svog prethodnika iako je očito da ubrizgavanje novca ima vrlo ograničeni efekt na gospodarstva država koje koriste euro.

Ekonomski rast u eurozoni u trećem je tromjesečju iznosio 0,2 posto, a anketa među 80 ekonomista sugerira da će kvartalni rast BDP-a do sredine 2021. godine iznositi između 0,2 i 0,3 posto. U odnosu na prošlomjesečnu anketu, u tim predviđanjima nema promjene. No, zato ima blagih izmjena nabolje u procjeni povratka recesije na “stari kontinent”. Za razliku od 30 posto šansi pada u recesiju u idućih godinu dana, sada ekonomisti procjenjuju tu mogućnost na 25 posto. Šanse za recesiju u iduće dvije godine pale su sa 35 na 30 posto.

Blagi optimizam ekonomista zasluga je novih poticaja koje je u rujnu najavio ECB. Slijedeći u dodatnom labavljenju politike ostale velike središnje banke, ECB je obnovio program otkupa obveznica vrijedan 20 milijardi eura mjesečno te snizio depozitnu kamatnu stopu dublje u negativni teritorij. “Ako stopa ekonomskog rasta nastavi razočaravati, a posebno ako to bude slučaj s inflacijom, smatramo da će se povećati pritisak na ECB da barem nešto opet učini”, komentirao je za Reuters Elwin de Groot, direktor makroekonomske analize u Rabobanku.

Dodao je da će u tom slučaju vjerojatno najjednostavnije biti još više srezati kamatne stope nego povećavati obujam otkupa obveznica, vrlo osjetljivog političkog pitanja, posebno u Njemačkoj. Unatoč stotinama milijardi eura ubrizganih u financijski sustav, stopa inflacije upola je manje od ECB-ovih ciljanih 2 posto. Anketa provedena između 11. i 14. studenog previđa da se tom cilju neće približiti najmanje do srpnja 2021. godine.

Kao i u prošloj anketi, tako i u ovoj ekonomisti očekuju da će inflacija iduće godine u prosjeku iznositi 1,2 posto. No, medijan procjena za 2021. iznosi 1,4 posto, što je najniže očekivanje od siječnja. U tom kontekstu čak 90 posto analitičara smatra da će Christine Lagarde nastaviti slijediti politiku Marija Draghija.

U posljednje vrijeme u ekonomskim krugovima sve se više čuje da i fiskalna politika mora dati svoj obol snažnijem rastu gospodarstva. Ako do veće javne potrošnje članica i dođe, ekonomisti smatraju da se nova čelnica ECB-a u tome baš i neće snaći. Naime, na pitanje hoće li Lagarde biti uspješna u pomaganju provođenja “sinkroniziranog fiskalnog odgovora” na ekonomsko usporavanje idućih godina, 60 posto ispitanika smatra da neće. “Lagarde će definitivno pokušati. Ali iskustvo je pokazalo kako je previše koordinirati 19 država”, ocjenjuje Jens Oliver Niklasch, stariji ekonomist u banci LBBW.

Ukupna dužina kabla između Pescare i Tivta iznosi 455 kilometara, dok dužina podmorskog dijela iznosi 433 kilometra. Investicija je vrijedna oko milijardu eura, a za izgradnju je bila zadužena talijanska kompanija Terna u partnerstvu s Crnogorskim elektroprijenosnim sistemom (CGES).

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović rekao je, na ceremoniji puštanja u rad interkonekcije u Konvertorskoj postaji u Lastvi Grbaljskoj, kako je ovaj projekt od izuzetnog strateškog značenja za regiju Zapadnog Balkana, a naročito za Crnu Goru, jer je to prva interkonekcija Crne Gore s Italijom i Europom.

Sa druge strane Jadrana, u konvertorskom postrojenju Cepagatti u Pescari, talijanski predsjednik Sergio Mattarella rekao je da kabel predstavlja prvi „energetski most” između EU i Balkana te da je riječ o projektu od zajedničkog europskog interesa.

Glavni izvršni direktor Terne Luigi Ferraris kazao je da je procjena da će u razdoblju od 2020-2025 godine u Europskoj uniji potreba za električnom energijom rasti dva posto godišnje, a da će se usporedno na Balkanu za oko 10 posto povećati broj postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora.

Projekt izgradnje podmorskog kabla dogovorili su 2009. tadašnji premijeri Crne Gore i Italije Milo Đukanović i Silvio Berlusconi. Ugovor o povezivanju dvije države energetskim kablom potpisan je u studenome 2010., a izgradnja je počela u listopadu 2016. Talijanska kompanija Terna obavezala se da će investirati oko 800 milijuna eura, dok je Crnogorski elektroprijenosni sistem uložio oko 100 milijuna.

Kabl je maksimalnog kapaciteta 1.000 megavata istosmjerne struje, a ugovorom je predviđeno da 80 posto prihoda koje ostvari energetska konekcija pripadne Talijanima, a 20 posto CGES-u. Crnogorski dužnosnici ranije su priopćili da će Crna Gora imati još povoljnih učinaka polaganja ovog kabla poput „prihoda od prijenosa električne energije iz regije preko ove interkonekcije te uvezivanja crnogorskog elektroenergetskog sustava u regionalno i europsko tržište“.

Poljska je osigurala opskrbu plinom diverzifikacijom izvora nabave, posebno ukapljenog prirodnog plina (LNG), kupnjom plinskih nalazišta u Sjevernom moru i širenjem plinovodne mreže, poručuju iz PGNiG-a. Stoga tvrtka može raskinuti ugovor s Gazpromom, stoji u podnesku PGNiG-a poljskoj burzi.

Poljska “ne želi potpuno odustati od ruskog plina”, ali želi biti „ozbiljan partner i želi ravnopravan tretman“, rekao je ministar financija i razvoja Jerzy Kwiecinski, prema izvješću poljske novinske agencije. Sve će ovisiti o financijskim uvjetima, naglasio je poljski ministar. Poljska trenutno za ruski plin plaća cijenu koja spada među najviše u svijetu i više si to ne može priuštiti, izjavio je Kwiecinski

PGNiG-ov ugovor s Gazpromom, takozvani Yamal, predmet je žestokih kritika u Poljskoj. Zbog dugotrajne energetske ovisnosti o Rusiji, Poljska je ruski plin plaćala puno više nego bogatije, ali energetski diverzificiranije zemlje, napominje dpa.

Yamal je potpisan 1996. godine i uključuje odredbu o minimalnoj količini plina koju Poljska mora kupovati od Gazproma svake godine. Zato je zemlja odlučila diverzificirati izvore opskrbe prirodnim plinom te je proteklih godina izgradila terminal za ukapljeni prirodni plin i sklopila ugovore o nabavi plina iz SAD-a i Katara.

Namjeravaju također povezati mrežu svojih plinovoda s onima u Danskoj i Norveškoj projektom Baltic Pipe, koji bi trebao početi s radom krajem 2022. godine. Poljska ujedno oštro kritizira gradnju plinovoda Sjeverni tok i Sjeverni tok 2, koje smatra oruđem povećanja europske ovisnosti o ruskom plinu. Njihovi su pak zagovornici zemlje poput Njemačke, dodaje dpa..

Njemačka vlada je u prvoj polovici ove godine odobrila izvoz oružja u Hrvatsku u vrijednosti od oko pola milijuna eura, stoji u izvješću nadležnog njemačkog Ministarstva gospodarstva. U Sloveniju će biti prodano njemačkog oružja za oko 6,33 milijuna eura, a u BiH oružje vrijedno oko 415.000 eura.

I dok je Srbija u prvoj polovici prošle godine bila na petom mjestu liste najvećih kupaca njemačkog oružja s gotovo 105 milijuna eura, u ovoj godini je Beograd sklopio ugovore u vrijednosti od nešto više od dva milijuna eura. Gotovo cijeli prošlogodišnji iznos odnosio se na kupovinu njemačkih helikoptera i rezervnih dijelova za njih.

Najveći kupci oružja u prvoj polovici ove godine bili su Mađarska, Egipat, Južna Koreja, SAD i Australija, dok je ta lista u prvoj polovici 2018. izgledala ovako: Alžir, SAD, Saudijska Arabija, Pakistan i Srbija.

Ono što je mnogo više zainteresiralo Nijemce u toj statistici je to što se smanjio izvoz oružja u Saudijsku Arabiju. Za taj pad prodaje postoji politički razlog. Krajem prošle godine u Istanbulu je brutalno ubijen saudijski disident Jamal Khashoggi i njemačka vlada je u znak prosvjeda najavila da će prekinuti izvoz oružja. Doduše, Berlin je još ranije obećao da će prestati prodavati oružje „zemljama koje su direktno umiješane u rat u Jemenu”, ali to upozorenje nije sasvim ispunjeno.

Njemačka vlada je omekšala svoj stav. Ranije sklopljeni dogovori o prodaji oružja i dalje se realiziraju, a izvoz naoružanja koje se neće direktno koristiti u sukobu i dalje je dozvoljen. Pored toga, Saudijska Arabija i dalje nesmetano kupuje oružje od konzorcija europskih kompanija, pa čak i kada je Njemačka jedan od glavnih proizvođača. Na primjer Njemačka isporučuje oko trećine dijelova za borbene zrakoplove Eurofighter koje Saudijska Arabija kupuje.

Prema službenim podacima o odobravanju prodaje oružja, 2019. bi mogla nadmašiti rekord iz 2015. Prije četiri godine je, naime, njemačka vlada odobrila izvoz oružja u vrijednosti od 7,9 milijardi eura, a do kraja listopada ove godine već je odobreno 7,4 milijardi.

Vlada u Berlinu rijetko odbija dogovore o prodaji oružja – to se može vidjeti ako se pogledaju razdoblja od prvih deset mjeseci ove i prošle godine kada je odbijeno manje od jedan posto zahtjeva njemačkih tvrtki.

„Prolazi gotovo svaki zahtjev”, kritizira zastupnica njemačke Ljevice Sevim Dagdelen i zaključuje: „To je čista formalnost.”

I nakon nedavnog sastanka kancelarke Angele Merkel s čelnicima njemačkih automobilskih koncerna su se opet čule optužbe kako ova kancelarka i dalje tim koncernima dijeli poklone, makar je neosporna njihova krivinja u krivotvorenju vrijednosti ispušnih plinova kod dizel vozila. Ali i ta prevara se polako pretvara u korist za automobilsku industriju: prije skandala s dizelom su ionako bili suočeni s upravo beznadnom zasićenošću (njemačkog) tržišta: u ovoj zemlji je registrirano preko 47 milijuna vozila na osamdesetak milijuna stanovnika. Automobil je sve manje nekakav pokazatelj socijalnog statusa i više niti imućnima ne smeta ako isti auto imaju i nekoliko godina.

Utoliko su električni automobili i proizvod s kojim se i automobilski koncerni opet nadaju navali u trgovine automobilima. A na sastanku “na auto-vrhu” kako ga ovdje zovu, održanom prošlog tjedna u Berlinu je kancelarka opet automobilske koncerne zasula milijunima: argumentirajući kako se inače neće moći ispuniti klimatski ciljevi emisije ugljičnog dioksida do godine 2030., ne samo da je produžen rok državnih poticaja građanima za kupnju električnih automobila, nego je i iznos povećan. Za električne automobile cijene do 40.000 se državni poticaj podiže sa 4.000 na 6.000 eura, za one skuplje poticaj se ne povećava toliko i iznosi 5.000 eura. Povećani su poticaji i za hibridna vozila tako da će do godine 2025. država i industrija svaka izdvojiti po 600 milijuna eura kako bi povećala broj takvih vozila na njemačkim cestama.

Njemačka kancelarka rado izlazi u susret automobilskoj industriji, ne samo zato jer je to jedna od najvažnijih industrijskih grana u ovoj zemlji.

Usprkos svim pozivima kako će električni automobili spasiti klimu i zaustaviti zatopljenje naše planete, oni su u Njemačkoj bili i ostali tek igračka za bogate. Već i na sastanku “auto-vrha” 2016. se očekivalo kako će biti najmanje 300.000 zahtjeva za takav poticaj – ali do konca rujna ove godine je postavljeno jedva 140 tisuća zahtjeva. Prema podacima Ureda za registraciju, na 1000 vozila u Njemačkoj niti dva nisu električna, jedva ih je sedam na hibridni pogon. Ali je zato više od 400 vozila koja su starija od 10 godina – njih samo nešto više od 130 je mlađe od dvije godine.

Čini se kako nije Njemačka jedina koja zapravo uopće ozbiljno ne shvaća pitanje mobilnosti građana. Taj problem definitivno daleko prelazi želje i zahtjeve mlade Grete Thurnberg i drugih aktivista za zaštitu okoliša. Nije sporno kako je promet, doduše tek nakon energetskih postrojenja i industrije, jedan od najvećih uzročnika emisije ugljičnog dioksida. No jedva da se tko usuđuje postaviti pitanje, zašto Nijemci tako rado i uporno sjedaju u svoje automobile.

Odgovor je jednostavan: zato jer moraju i to nipošto ne čine iz nekakve ljubavi prema automobilu. U našem razdoblju industrijalizacije čini se normalno od zaposlenika tražiti mobilnost jer se i proizvodnja centralizira na tek nekoliko tvornica – i to ako uopće ostaje u Europi i nije preseljena na Daleki istok. Tako je sve više zaposlenih u Njemačkoj koji moraju putovati, a i udaljenost je sve veća. Gotovo 13 milijuna Nijemaca ima radno mjesto u drugom okrugu, čak za 6,9% zaposlenih je radno mjesto dalje od 50 kilometara od mjesta stanovanja – otprilike bi to bilo u najmanju ruku živjeti u Karlovcu ili Čazmi i raditi u Zagrebu. Statističari su izračunali kako je prosječan put do radnog mjesta još 1999. bio 14,6 kilometara, danas je to preko 17 kilometara.

Zaposleni nipošto nisu sami na cestama i mobilnost je nešto na što se Nijemci navikavaju od malih nogu. Možda je još jedino (četverogodišnja) osnovna škola bila u blizini mjesta stanovanja, ali već kod srednje škole na prvom mjestu izbor ovisi o ambicijama za buduću karijeru. To onda može značiti i gimnaziju u posve drugom dijelu grada, a to je još više izraženo kod izbora mjesta studija. Već je gotovo tradicija da se ovdje ne studira u gradu iz kojeg se potječe. Ali zbog enormnih stanarina u čitavom nizu sveučilišnih gradova, sve je više i studenata koji ipak svaki dan putuju na predavanja i vraćaju se u roditeljski dom.

Dvije trećine tih svakidašnjih putnika sjeda u automobil – i pogotovo za one iz ruralnih područja, nekakve realne alternative često uopće niti nema. Kod poslovnih putnika bi teoretska mogućnost mogla biti i pokazna karta Njemačkih željeznica kojom se slobodno može voziti u bilo kojem vlaku u ovoj zemlji (Bahncard 100), ali i ona košta 4.395 eura na godinu. Nakon iskustva sad već legendarnih gužvi i zakašnjenja Njemačkih željeznica gdje nije rijetko da se mora i stajati od Kölna pa sve do Berlina, ozbiljni poslovni ljudi će možda poželjeti takav pokaz i za prvi razred – makar takva karta košta 7.435 eura. Prije su postojali pokazi samo za određene relacije između dva grada – idealno za redovne putnike na radno mjesto. Ali tu opciju su Njemačke željeznice (čiji je glavni vlasnik još uvijek njemačka država) već davno ukinule.

Samo još oni koji nisu malo bolje isprobali Njemačke željeznice vjeruju u njenu točnost – i brigu za udobnost putnika.

U svim tim pokličima za alternativnim oblicima prijevoza kako bi se spasila klima se također jedva obraća pažnja na to tko je to na njemačkim cestama: osim tih petnaestak milijuna zaposlenih i studenata su tu i kombiji zanatlija i mnogi od oko milijun prijavljenih majstorskih radionica naravno da moraju putovati na mjesto gdje će raditi. A onda dolazi i teška kategorija: teretni transport.

Prošle godine je njemačkim cestama prošlo 3,2 milijarde tona robe – gotovo deset puta više nego što je prevezla željeznica. Opet se tu industriji izlazi u susret i kako bi se smanjili proizvodni troškovi je posve normalno tražiti isporuku “just in time”, dakle isti dan kad će roba ući u proizvodnju. Tako se štede troškovi skladištenja, a i u poslovnim knjigama nema “mrtvog kapitala” u skladištu. Nije tek dojam korisnika njemačkih cesta kako je kamiona sve više: od ujedinjenja Njemačke 1990. pa do danas se broj prevožene robe doslovce udvostručio, na oko 500 milijardi prijeđenih tona po kilometru.

Kad se svi onda tako nađu na njemačkim cestama, svaka romantika vožnje veoma brzo prestaje – najkasnije u jednom od oko 2.000 zastoja dužih od 5 kilometara koja se svakog dana stvaraju na njemačkim cestama. Ukupna dužina tih zastoja u Njemačkoj je 2018. bila 1,5 milijuna kilometara, dakle kolona koja će prostirati oko cijele zemljine kugle – 38 puta! Sva ta vozila pale motore barem da bi prošla tih pet metara koji su postali slobodni i jedva da itko u toj koloni ne bi radije sjedio kod kuće, ne samo zbog ugljičnog dioksida.

Za spas klime će prije ili kasnije možda biti nužno promijeniti mnogo više toga od automobila – jer je i to zapravo neposredna posljednica globalne podjele rada.

A i to je još jedna nepravda: baš one koji moraju putovati na posao sad optuživati i za uništavanje klime. Statistički, oni su u pravilu bolje obrazovani, ali i češće bolesni. Mnogo češće imaju i problema s obitelji koja također trpi što je otac ili majka (žene u prosjeku putuju tek koji kilometar kraće od muškaraca) satima svaki dan mora putovati.

Utoliko je i apsurd Nijemcima govoriti kako se “nerado odriču svog ljubljenog automobila” – što je danas na granici optužbe. Bilo bi možda točnije reći kako Nijemci vole svoje automobile isto tako kako i Talijani vole svoje cipele: bez njih se ionako ne može i onda je jedina utjeha da su i napravljene kako i trebaju biti i da vas neće ostaviti na cjedilu nakon par kilometara (točnije – to se prije odnosi na njemačke automobile nego na talijanske cipele). No ako se doista želi nešto učiniti za spas klime, onda će to prije ili kasnije morati ići mnogo dalje od pitanja, hoće li se tek stati kod benzinske crpke ili utičnice sa strujom, piše DW.