PLIN

Naime, njih gotovo pedeset posto bit će suočeno sa zastojem u financiranju. Od 45 velikih projekata za izvoz LNG-a koji još nisu dosegnuli fazu gradnje, najmanje njih 20 investicijske vrijednosti oko 292 milijarde dolara suočeno je s odgodom financiranja zbog bojazni ulagača od mogućih prosvjeda, kao i zbog pandemije koronavirusa te ekologije, otkrili su istraživači Global Energy Monitora.

Njihovo istraživanje pokazuje veliku promjenu kod investitora, koji su počeli napuštati tržište ukapljenog plina, već pogođeno slabljenjem potražnje, sve žešćom konkurencijom tehnologija obnovljivih izvora energije i otporom javnosti emisiji štetnih plinova iz industrije. Izvješće ističe neprihvatljivi rizik ulaganja u LNG. Ulaganje u novu infrastrukturu fosilnih goriva, poput terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG), ekonomski je nesigurna odluka.

Također, mnoge su investicijske banke objavile, pod pritiskom zelenih politika, prestanak financiranja projekata vezanih uz fosilna goriva.  Ipak, plinski sektor računao je na daleko pozitivnije izglede budući da je po mnogim analitičarima potražnja u idućih 10 godina trebala nadmašiti ponudu. Tako su tvrtke 2018. investirale oko 65 milijardi dolara u izgradnju novih terminala za izvoz LNG-a, a do kraja 2019. iznos je utrostručen, na 160 do 170 milijardi dolara, naglašavaju istraživači.

Kompanije su donedavno planirale projekte ukupne vrijednosti 758 milijardi dolara koji još nisu u fazi izgradnje. Danas ih je 20 pod znakom pitanja, a daljnje odgode mogle bi značiti smanjenje tog iznosa za 28 posto odnosno za 292 milijarde dolara, dodaju.

Što se tiče budućih projekata, 12 kompanija objavilo je početkom 2020. da konačnu odluku o gradnji novih pogona u Sjevernoj Americi za izvoz LNG-a planiraju donijeti do kraja godine. Sada to planiraju napraviti samo četiri kompanije. Analitičari očekuju da će zeleno svjetlo ove godine dobiti samo jedan projekt.

Od početka pandemije tempo razvoja LNG terminala vraćen je unatrag najmanje 18 mjeseci, naglašavaju autori istraživanja. U mnogim državama ulaganje u LNG ima snažnu podršku vlada i naftne kompanije u SAD-u, Europi i drugim dijelovima svijeta nisu odustale od povećanja izvoza ukapljenog plina u idućih 10 godina. To je pak potaknulo strahovanja da će emisija ugljičnog dioksida i metana možda otežati ostvarenje ciljeva o zaustavljanju rasta temperature na Zemlji, zacrtanih Pariškim klimatskim sporazumom.

Iako sagorijevanje prirodnog plina emitira manje ugljičnog dioksida nego sagorijevanje ugljena po jedinici energije, klimatski stručnjaci upozoravaju da nagli rast sektora i ispuštanje metana ugrožavaju napredak u zaustavljanju klimatskih promjena, stoji u analizi koju je moguće pronaći ovdje.

U konkretnom slučaju radi se o ruskom brodu „Fortuna“, koji se od listopada prošle godine nalazi u njemačkoj baltičkoj luci Murkan, logističkom središtu za dovršetak ove posljednje dionice plinovoda koji će povezivati rusku i njemačku obalu. Plinovod ide paralelno s već postojećim plinovodom Sjeverni tok i bit će istoga kapaciteta od 55 milijardi m3 godišnje.

U spomenutoj njemačkoj luci nalazi se i najveći ruski brod-cjevopolagač „Akademik Cherskiy“, koji, međutim, ima sustav dinamičkog pozicioniranja. U prethodnoj dozvoli spomenutog danskog regulatora bilo je navedeno kako u izgradnji plinovoda mogu sudjelovati brodovi upravo s takvim sustavima – za dinamičko pozicioniranje, što minimalizira mogućnost kontakata s dnom, što je posebno važno u Baltičkom moru, na čijem se dnu još uvijek nalaze eksplozivne naprave iz doba Drugog svjetskog rata.

Međutim, u odluci danskog regulatora, objavljenoj na današnji dan, navodi se slijedeće: „Izmjene (u dozvoli) znače, kako tvrtka može koristiti brodove-cjevopolagače sa sidrima kako nezavisno, tako i u kombinaciji s brodovima-cjevopolagačima sa sustavom dinamičkog pozicioniranja.“

Regulator je precizirao kako se nedovršeni dio plinovoda u danskim vodama nalazi izvan zone u kojoj se ne dozvoljavaju sidrenja i radovi na morskom dnu zbog rizika od potpoljenog kemijskog oružja (vidi kartu ispod).

Schröder, trenutno čelnik upravnog odbora plinovoda, pozvao je njemačku vladu da izvrši pritisak unutar EU kako bi se na takav potez uzvratilo sankcijama prema Sjedinjenim Državama. Nove sankcije kojima prijeti Washington predstavljale bi udarac za 120 njemačkih i europskih tvrtki koje rade ili su radile na plinovodu, na kojemu je rad zaustavljen, kazao je Schröder. Investicije vrijedne milijarde dolara bile bi pogođene, kazao je Schroeder.

“Nisam ovdje kako bih vodio politiku, nego zato što ste me pozvali”, kazao je Schröder (76), njemački kancelar u razdoblju 1998-2005, pred gospodarskim odborom njemačkog parlamenta. Upitan o tome koje sankcije protiv SAD-a ima na umu, on je kazao kako nije u tome stručnjak, a da također više nije ni političar. Odgovarajući na uvođenje američkih sankcija švicarska offshore kompanija Allseas zaustavila je krajem prošle godine rad na plinovodu Sjeverni tok 2, kojemu je cilj udvostručiti trenutni kapacitet plinovoda Sjeverni tok 1.

Ruski predsjednik Vladimir Putin inzistirao je na tome da se rad na plinovodu, koji je blizu kraju, nastavi, no nastupio je još jedan problem vezan uz zahtjev, postavljen po novim tržišnim pravilima EU-a, da se odvoji vlasništvo plinovoda od isporuke plina. To predstavlja problem za ruski Gazprom, koji praktički posjeduje plinovod i upravlja njime.  Sjedinjene Države smatraju da plinovod povećava energetsku ovisnost Njemačke i EU i potkopava pozicije Poljske i Ukrajine kao tranzitnih zemalja za plinovod.

Američki predsjednik Donald Trump uzeo je Sjeverni tok i kao argument kojim je tražio od Njemačke veće financijsko sudjelovanje u troškovima NATO-a, zamjerajući joj pretjerano bliske poslovne veze s Rusijom.

Jedna od aktivnosti na lokaciji je i razvoj projekta Biorafinerija zahvaljujući kojem bi kompanija mogla proizvoditi bioetanol druge generacije iz biomase, uz proizvodnju zelene energije. Upravo za taj projekt je u lipnju podnijet zahtjev prema Ministarstvu gospodarstva i poduzetništva kako bi mu bio dodijeljen status strateškog investicijskog projekta za Republiku Hrvatsku. Radi se o investiciji od oko 250 milijuna eura, od čega je dio sredstava planirano osigurati iz Inovacijskog fonda Europske Unije.

Kao prvi korak u izgradnji postrojenja za proizvodnju druge generacije bioetanola s negativnim C02 otiskom na lokaciji rafinerije Sisak, INA je u veljači ove godine potpisala ugovor o licenci s francuskom grupom AXENS za tehnologiju FuturolTM te ugovor za bazni dizajn. Također, krajem prošle godine potpisan je i ugovor s belgijskom tvrtkom De Smet Engineers & Contractors za bazni dizajn za pomoćna postrojenja i integraciju postojeće rafinerijske infrastrukture.

Vezano za razvoj projekta Biorafinerija, održane su i dvije žetve energetske biljke miskantus koje je INA posadila na demonstracijskom polju u Rugvici kraj Zagreba, u suradnji s Bc Institutom. Prikupljena biomasa prve žetve poslana je na testiranje u sklopu EU projekta GRACE (GRowing Advanced Industrial Crops on marginal lands for biorEfineries), a rezultati su potvrdili miskantus kao dobru sirovinu za prozvodnju bioetanola druge generacije. Druga žetva miskantusa na demonstracijskoj farmi u Rugvici obavljena je tijekom ožujka ove godine pri čemu je INA testirala poljoprivrednu mehanizaciju renomiranih EU proizvođača.

„Razvoj projekta Biorafinerije je u skladu s razvojnim smjernicama kompanije te je dokaz naše posvećenosti programu Novi smjer. Lokacija u Sisku važan je dio Ininog poslovanja, a sve aktivnosti koje poduzimamo su preduvjeti koje je potrebno ostvariti kako bismo mogli donijeti konačnu investicijsku odluku. Također, važno je napomenuti kako su potpora EU i Vlade RH ključni preduvjeti za konačnu realizaciju ovog značajnog projekta za Republiku Hrvatsku i Inu, a koji se svim svojim elementima uklapa u Zeleni plan i europsku energetsku strategiju“, izjavio je Sándor Fasimon, predsjednik Uprave Ine.

Za potrebe uspostave lanca opskrbe sirovinom ulaganja u poljoprivredi su procijenjena na 50 milijuna eura. Za to je također planirano korištenje sredstava fondova za ruralni razvoj, primarno za aktivnosti vezane uz uspostavu nasada energetske biljke miskantus, što uključuje i aktivaciju zapuštenog poljoprivrednog zemljišta. Ističemo i da se energetski doprinos proizvedenog bioetanola druge generacije vrednuje dvostruko pri ispunjenu ciljeva plasmana biogoriva na tržište.

Podsjećamo, program INA R&M Novi smjer 2023. predviđa koncentraciju prerade nafte u Republici Hrvatskoj u Rafineriji nafte Rijeka te transformaciju lokacije u Sisku u industrijski centar. Uz biorafineriju bio-komponenti, druge alternative za lokaciju u Sisku uključuju i proizvodnju bitumena čiji početak rada je planiran u prvoj polovici 2021., zatim proizvodnju maziva za što je trenutačno u izradi glavni projekt temeljem kojeg će se procijeniti isplativost projekta.

Uz to, u planu je i logističko središte za koje je pripremljen prijedlog za odobrenje budžeta za izgradnju, a u tijeku je i ishođenje građevinske dozvole za solarnu elektranu. S druge strane, u Rafineriji nafte Rijeka u tijeku su pripreme terena za početak izgradnje postrojenja za obradu teškog ostataka vrijednog oko 4 milijarde kuna. Također, početkom lipnja u probni rad je pušteno i postrojenje Propan-propilen spliter vrijedno 550 milijuna kuna koje će proizvoditi visoko vrijedan proizvod za petrokemijsku industriju, a čije prve količine očekujemo do kraja mjeseca.

Tema je, naravno, nezaobilazna kada je riječ o njemačko-ruskim odnosima i s obzirom na funkciju koju Aleksandar Novak obnaša: ruski baltički plinovod „Sjeverni tok 2“, koji dnom mora povezuje obale dviju država.

Prema riječima ruskog ministra, izgradnja plinovoda „Sjeverni tok 2“ s ekonomske i investicijske točke gledišta može se smatrati potpuno završenom. „Projekt je već završen ekonomski i s točke investicija. Za čisto fizički završetak građevinskih radova koriste se sva moguća tehnička sredstva“, kazao je Novak, i pritom naglasio, kako je Rusija potpuno odlučna završiti projekt „fizički“, ne obraćajući pozornost na američke sankcije. One ne utječu na ruski energetski sektor, rekao je Aleksandar Novak u intervjuu za njemački medij.

„Ranije smo se mi bavili energetskim projektima sa zapadnim tvrtkama, sada to činimo samostalno. I sankcije se više ne tiču samo Rusije“, kazao je Novak. Jučer se na ovu temu oglasio i njemčki medij Die Welt, kazavši, kako će se plinovod Sjeverni tok 2“ dovršiti neovisno o američkim sankcijama. O tome smo opširnije izvijestili u našoj prethodnoj vijesti, prenosi Geopolitika.

‘U javnosti često nezapaženo prolaze tri slova – LNG, koja su postala jedna od središnjih tema ere američkog predsjednika Donalda Trumpa’, piše list.

Die Welt napominje da su se predsjednici Sjedinjenih Država ‘oduvijek zalagali za proizvode svoje zemlje te su neki promovirali Boeing, drugi soju’, ali da je ‘neobična odlučnost kojom se Trump bori za LNG’.’No ipak, malo je vjerojatno da će moći zaustaviti Sjeverni tok 2′, kaže Die Weltov autor. Prema njegovim riječima, Rusija je gotovo postigla svoj cilj – položeno je 2.300 od 2.460 km cjevovoda pa je ‘očito pronašla način zaobilaženja sankcija’.

Naime, kako se navodi, donedavno je brod – cjevopolagač Akademik Čerskij pripadao Gazpromu, što je izazivalo zabrinutost jer su američke sankcijske mjere mogle utjecati na Gazprom, ali odnedavno je brod u vlasništvu fonda STIF (Samaraski fond za termalnu energiju) koji posluje samo u Rusiji.

Die Welt piše da, prema riječima stručnjaka, Gazprom može kontrolirati tu organizaciju, ‘ali malo je vjerojatno da američke vlasti to mogu dokazati’ i primijeniti sankcije. ‘Ako je to tako, Gazprom će moći dovršiti cjevovod bez straha od sankcija’, zaključuje publikacija.

Dodaje kako će samo jedna okolnost usporiti završetak projekta, no ona nije povezana sa svjetskom politikom – u srpnju i kolovozu rad u Baltičkom moru je zabranjen zbog mriještenja bakalara. Washington je uveo sankcije protiv Sjevernog toka krajem prošle godine, ciljajući plovila koja polažu cijevi u Baltičkom moru i strane državljane uključene u te poslove. Mjere su odgodile dovršetak projekta, planiran za kraj prošle godine.

Ovog mjeseca skupina američkih senatora predstavila je prijedlog zakona, sugerirajući sankcioniranje tvrtki koje osiguravaju brodove za druge aktivnosti povezane s projektom, poput brodova jaružala. Washington upozorava da će EU zbog plinovoda biti još ovisniji o ruskom prirodnom plinu, na što su upozorile i Ukrajina i neke članice Unije, poput Poljske.

Rusija pak tvrdi da SAD nastoji srušiti projekt plinovoda kako bi utro put američkim dobavljačima prirodnog plina koji će, kako tvrde u Moskvi, u EU izvoziti plin po cijenama višim od ruskih. Njemačka vlada izrazila je žaljenje zbog naznaka iz SAD-a da bi mogao proširiti sankcije za plinovod Sjeverni tok 2 koji bi trebao povezati Rusiju s Njemačkom.

‘Nove sankcije predstavljale bi ozbiljno uplitanje u europsku energetsku sigurnost i suverenitet Europske unije’, priopćilo je krajem prošlog tjedna njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Problemi u poslovanju nastali su zbog krize izazvane epidemijjom, niske cijene nafte te velikog pada potražnje za energentima.

– Mi konkretno smo izgubili praktički sve naše poslove u inozemstvu. Imali smo u travnju jednu situaciju da smo nekoliko dana imali nula sati koje smo mogli naplatiti našim klijentima. Tijekom svibnja i lipnja dešavala se situcija da je preko 90% naših djelatnika oslobođeno obveze od rada što je jedna vrlo nepovoljna situacija, rekao je predsjednik Uprave Crosca Igor Kruljac.

“INA je znatno pogođena krizom koja se ogleda u padu cijena nafte i plina na svjetskim tržištima te istovremenom padu potražnje za derivatima koja je u vrijeme zastoja uzrokovanog pandemijom koronavirusa bila i do 50 posto. Kompanija je zbog toga morala poduzeti brojne operativne i financijske mjere usmjerene na stabilizaciju poslovanja, a o čemu je obavijestila financijsku i opću javnost.

Ova je kriza globalnog karaktera i pogodila je sve naftne i plinske kompanije koje su uvelike reagirale na isti način, odnosno troškove i ulaganja prilagodile su situaciji na tržištu. To se posebice odrazilo na servisne kompanije jer zbog niske cijene nafte i plina ne ugovaraju se novi poslovi, obujam održavanja je sveden na nužni minimum te dolazi do znatnih problema s naplatom potraživanja”, stoji u odgovoru iz Ine.

Dodaju i da je Crosco, prvi puta od svog osnivanja imao nekoliko dana s nula radnih sati, da su prihodi kompanije višestruko niži od troškova i da će biti potrebno poduzeti ozbiljne mjere kako bi se financijska situacija stabilizirala. “Pri tome potrebno je istaknuti kako od početka ove globalne krize do danas, zbog značajnog prestanka poslovnih aktivnosti i posljedično prestanka potrebe za radom, gotovo 90 posto radnika Crosca oslobođeno je obveze rada uz pravo na naknadu plaće.”

Crosco će, kako najavljuju iz Ine, nakon restrukturiranja, biti usmjeren primarno na servisiranje potreba Ine i MOL-a, no isto tako otklanjaju mogućnost zatvaranja kompanije.

“Organizacijske promjene imat će za posljedicu ukidanje određenog broja radnih mjesta ili smanjenje izvršitelja na pojedinim radnim mjestima. Očekivano restrukturiranje obuhvatit će nešto više od 200 zaposlenika Crosca, dok će konačna brojka biti poznata nakon što se razmotre sve potencijalne mjere otklanjanja potrebe za otkazivanjem.”

“Trenutno je u tijeku zakonski postupak savjetovanja s Radničkim vijećem. Sukladno internim aktima radnicima koji će napustiti kompaniju osigurana su značajno veća prava nego prava propisana Zakonom o radu, konkretno u odnosu na otpremninu ona je višestruko viša od zakonom propisane otpremnine. Cilj spomenutih operativnih i financijskih mjera je stvaranje preduvjeta za održivo poslovanje u krizi te očuvanja najvećeg mogućeg broja radnih mjesta. Nema govora o zatvaranju kompanije”, poručuju iz Ine.

U spomenutoj prezentaciji MOL Grupe iznose se brojni podaci o poslovanju MOL-a i potencijalnim investicijama u širenje tržišta na prostoru jugoistočne Europe, a Ina se pritom spominje u kontekstu strategije razvoja Grupe do 2030. godine, objavio je tjednik Nacional.

MOL-ova strategija razvoja do 2030. provest će se s Inom ili bez nje“, stoji u dokumentu.

Iako se priznaje da je „relativna važnost Ine unutar MOL Grupe značajno opala“, ipak se naglašava da povoljan geografski položaj Hrvatske otvara mogućnost značajnog rasta segmenta prerade nafte i distribucije, odnosno maloprodaje i veleprodaje, te da ima prostora za dodatno poboljšanje efikasnosti, a time i poboljšanje rezultata poslovanja sektora prerade i prodaje.

Trenutačna tržišna kapitalizacije Ine iznosi oko 30 milijardi kuna, odnosno oko četiri milijarde eura.

Cijena dionice te kompanije u zadnjih 30 dana kreće se od 2920 do 3000 kuna. Od ukupno 10 milijuna dionica mađarski MOL drži 49,1 posto (4,908.207 dionica), dok RH ima 44,8 posto (4,483.552 dionica), a privatni i institucionalni dioničari 6,1 posto (608.241 dionicu).

Dio analitičara smatra smatra da otkup dionica te naftne kompanije nema smisla bez novog strateškog partnera, o čemu je bilo govora u novom izdanju podcasta EnergyPress.

U slučaju da Ina vrijedi četiri milijarde eura, kako se ovih dana neslužbeno moglo čuti (a radi se o valuaciji koju je izradio Lazard), onda je bolje da RH proda i svoj preostali udio u toj kompaniji MOL-u.

Iza nas je intenzivan tjedan koji je obilježila kupovina najskupljeg uvoda u ekonomiju u povijesti.

Naime, iako kao dioničari, predstavnici vlasnika, Vlade RH, znaju sve o stanju hrvatske kompanije INA-e, vlada je na naš račun, poreznih obveznika, platila uglednu konzultantsku kuću Lazard, koja nam je urbi et orbi procijenila nekoliko posve očitih stvari.

INA posljednjih godina ima vrlo dobre rezultate, EBDTA joj se mjeri u nekoliko milijardi kuna, uplaćuje lukrativnu dividendu u državni proračun, dio je poreznog sustava RH, a vrijedi onoliko koliko odredi tržište kapitala ili pak prodavatelj. Tržište kapitala trenutno kaže kako INA vrijedi oko 30 milijardi kuna, što približno odgovara iznosu koji za 49 posto dionica u svome vlasništvu traži mađarski MOL.

Premijer i ministri tzv tehničke vlade sakrivaju studiju Lazarda, kao da je nisu platili porezni obveznici, govoreći kako im to ruši pregovaračku strategiju, kao da bez objave rezultata njihovog nalaza ima iti jedan drugi način za kupovinu 49 posto dionica u MOL-ovu posjedu osim pregovora s prodavateljem, Postavlja se, stoga, legitimno pitanje trebamo li cijenu te ekonomije 101 pribrojati u ukupne predizborne troškove koalicije HDZ i dvojica iz HSLS-a, stranke čiji članovi predsjedništva na društvenim mrežama pišu, premda su liberali, kako je kupovina dionica na tržištu jednaka lopovluku i kriminalu, ali to su teme za neku drugu formu.

Kako nema novca, gospoda smatraju kako će upravo oni naći strateškog partnera, kao da bi netko nakon svih antitržišnih poteza, golfa na Srđu, Lex Agrokora, arbitraža, ratova za nacionalizaciju brodogradilišta, pokušaja otimanja jedne mesne industrije uopće htio doći uložiti u ovu zemlju izvan turizma. Točno to su rekli u nedavnoj analizi HGK. Točno to je rekao i predsjednik Republike Zoran Milanović. „Nemam saznanja da bi itko ozbiljan trenutno došao kao strateški partner INA-e“, rekao je.

Pod pretpostavkom da je netko lud i da će dogovarati ulazak u INA-u sa samo 49 posto i to činiti mimo legalnog posjednika dionica, MOL-a, te se dogovarati s našom državom, a kako je povijest temeljni preduvjet za predviđanje izgleda u budućnosti, pokušajmo pogledati kako smo do sada, čak i prije izgubljene arbitraže o upravljačkim pravima, koju smo pokrenuli temeljem beskorisne studije o utjecaju MOL-a na INA-u, uglednog konzultanta koji i danas vodi ratove protiv MOL-a (kažu mi zbog neostvarene ambicije biti CEO-om INA-e, u državnom vlasništvu najbolje), koja nije korištena u arbitraži, ali je proglašena tajnom, pokušavali dovesti strateške partnere.

Imali smo neke građevinske magnate, češko kanadske poduzetnike, koje je osobito zagovarao Most, a koji su htjeli da im se da INA na upravljanje za akontacijsku ratu, a ostatak bi otplatili iz poslovanja INA-e. Imali smo neke američke fondove rizičnog kapitala koji su htjeli kupiti 75 posto dionica INA-e za 3.5 milijardi eura, uz uvjet da nakon tri godine RH otkupi od njih tvrtku za istu cijenu, uvećanu za premiju.

Gdje to ima? I ja bih.

Osobito su perverzni protivnici državnog dioničarstva u MOL-u, gdje Mađarska država ima 15 posto izravnog plus nešto manje od 10 posto neizravnog utjecaja, koji lobiraju ne bi li INA-u kupio OMV, u kojem je znatno više državnog udjela. Perverznije je to još i više zato što OMV-om upravlja privatni menadžment, a ne državni, što je u INA-i, smušenjacima te pripadajućim medijskim i „stručnim“ konzultantima vrlo sporno.

No, vrhunac je perverzije lobiranje kako bi INA-u kupio Rosnjeft. Ne zbog toga što je to ruski kapital, Rosnjeft je ozbiljna i ugledna tvrtka, nego radi toga što je to ruski državni kapital više od 50 posto, pa se postavlja i dodatno pitanje bi li EK takvu jednu transakciju, za tvrtku koja je tržišna, ne upravlja infrastrukturom, odobrila.

Naposljetku, treba li našoj državi INA? Treba li MOL biti vlasnik INA-e? Posve je svejedno tko je njen vlasnik. Treba nam financijski jaka i stabilna INA, koja maksimizira profit svojih dioničara te biva lukrativan uplatitelj poreza i drugih obveza u proračun. A za to je potrebno da nema utege nerentabilnih postrojenja. Za one koje boli pretvaranje Siska u biorafineriju, samo jedna rečenica. Nekada moćni Grunding, lukrativni njemački porezni obveznik, proizvodi usisavače, i to na brodovima u eksteritorijalnim vodama.

Teži je slučaj kako će itko više doći, a da ne preuzme 74 posto dionica tvrtke, sukladno Zakonu o INA-i. Naime, mi kao država i imamo obvezu, uz prijetnju sankcijama Europskoj komisiji, prodati ostatak dionica do tog iznosa. Uostalom, državi tih 25 posto plus jedna dionica garantira posve dovoljno. Da INA neće izgubiti brand i da će ostati hrvatska firma, pod hrvatskim sudovima. Što je osobito važno za energetsku sigurnost u nepredviđenim uvjetima kada svaka država zakonski, većinom privremeno, suspendira tržište.

Treba li država biti vlasnik takvog poduzeća? Nikada više INA to ne bi preživjela, a jedva je preživjela i Domovinski rat koji je iznijela na svojim leđima te to što je prije i poslije njega bila alternativna platforma za uhljebljivanje raznih probisvijeta, koji su, radije nego li upravljali INA-om manirom dobrog gospodara, pronalazili izgubljene tankere, stanove, cisterne i druge vrste osobnih beneficija na račun kompanije.

Jučer smo proslavili svjetski dan vjetra. Tom je prilikom predsjednik republike Zoran Milanović obećao predstavnicima zajednice obnovljivih izvora energije kako će se zajedno truditi da energija iz vjetra postane tržišna. Kako bi se to postiglo postoje razne ideje, o raznim premijskim sustavima I poticajima. Tako će Europska unija potrošiti tisuću milijardi eura, sadašnjeg ili budućeg novca poreznih obveznika, kako bi umjetnu potražnju za obnovljivima pretvorila u stvarnu. Mi sada proizvodimo samo 12 posto struje iz vjetra, što je za predviđanja Međunarodne agencije za energiju malo.

Iako slušamo već pedeset godina kako će nafte nestati, činjenica je kako joj se kraj ne nazire, tim više što nas proizvodi iz nafte okružuju na svakom koraku, a dobrog dijela obnovljive energije ne bi bilo bez fosilne energije, činjenica je kako je obnovljiva energija budućnost.

Zbog toga predlažem da ubijemo nekoliko muha jednim udarcem. Prodajmo ostatak do 25 posto plus jedne dionice novom strateškom partner, tako će se dogoditi nova dioničarska struktura te će se morati pregovarati o novom upravljačkom ugovoru o INA-i. Vlada bi za taj posao mogla ohrabriti neke od velikih, a privatnih energetskih tvrtki u Hrvatskoj, koje imaju dovoljan promet da bi mogle ući, same ili u konzorciju u taj posao. Jedna od tih tvrtki je dala i ponudu prije nekoliko godina, međutim ta je ponuda bila dvostruko manja nego li je MOL tražio, računalo se na želju MOL-a da se riješi riješio jedinog negativnog slučaja koji ima na leđima na teritoriju na kojem radi, od rijeke Po do Pakistana na istoku i Arktika na sjeveru. No posao je propao.

Mogle bi imati logičan poslovni interes u ulasku u tvrtku koja posljednjih pet godina bilježi vrlo dobre rezultate. Priznao je to i ministar Ćorić u Otvorenom, rekavši kako postoji logika da država kupi INA-u, jer INA stoji jako dobro.

Novac koji bismo uprihodili takvim poslom treba iskoristiti za stvaranje poticanje poslova obnovljive i hidroenergije, kad već HEP četvrt stoljeća nije iskoristio za iskorak u tom smjeru. Ali nikako kako ovih dana predlažu Ratko Čačić i Davor Štern, pa i gospodin Škoro, stvaranjem državne tvrtke, jer bi ta ponovno došla u situaciju INA-e prije privatizacije, vrlo brzo, zbog raznih, opisanih i neopisanih neposlovnih rabota.

Mene toga strah jer je upravo privatni vlasnik, u INA-i, odbio biti bankomat za takve rabote Vjerojatno je u tome problem. Jer, nakon što su shvatili, priznanjem ministra Malenice, kako je na rashodovnoj strani proračuna 30 posto previše zaposlenih, hrvatskim politekonomskim smušenjacima, koji se energetski i ekonomski ekstremno sramote, sada očito treba novi poligon za uhljebljivanje.

Takav način razmišljanja je upravo ono što je Zoran Milanović objasnio kada je rekao da nitko ozbiljan ovdje ne bi došao. Naime, svekoliki je strani investitor na INA-i i brojnim drugim primjerima već shvatio investicijski aksiom ABC. Anything but Croatia!

“Dovršenjem ovog projekta i njegovim funkcioniranjem od 1. siječnja 2021. godine, Hrvatska se ucrtava na energetsku kartu Europe, postižemo prije svega sigurnost opskrbe Hrvatske plinom, doprinosimo i sigurnošću opskrbe EU-a i izbjegavamo bilo kakvu dodatnu naknadu za naše građane. Vi-a-vis povećane konkurencije na tržištu plina, odnosno projicirane cijene LNG-a, očekujemo da cijena plina u Hrvatskoj u idućem razdoblju ide u suprotnom smjeru, da i padne”, rekao je Ćorić.

U idućih pet godina projicirani prihodi LNG-a Hrvatska trebali bi po njegovim riječima premašiti 100 milijuna eura, te na taj način vlasnicima LNG-a – HEP-u i Plinacru, omogućiti vrlo pristojne prihode. “Ovim projektom koji smo započeli prije dvije i pol godine pokazali smo da veliki infrastrukturni projekti, ako se vode na kvalitetan način, itekako imaju smisla i da Hrvatska na temelju naše strategije energetskog razvoja do 2030.godine ide u smjeru povećanja energetske samodostatnosti i efikasnosti energetskog sustava”, rekao je Ćorić.

Na pitanje o sudjelovanju mađarskih kompanija, budući da su Mađari svojevremeno bili zainteresirani samo za vlasništvu u LNG-u Hrvatska, a ne i za zakup kapaciteta, Ćorić je kazao da je Hrvatska pored granta koji je dobila od EU-a odlučila da će dio izgradnje samog terminala financirati hrvatska država, a dio ulaganjem kompanija te iz kredita.”Tada smo donijeli jasnu odluku da idemo u izgradnju terminala, neovisno o potencijalnim interesima sa strane”, istaknuo je ministar dodavši kako mu je drago da je zakup terminala došao s više strana. Ne vidi razloga da mađarska strana uđe u vlasništvo LNG-a Hrvatska.

Po njemu, plin je gorivo tranzicije, jer se u sljedećih 30 do 40 godina očekuje njegova povećana potrošnja, budući da će nafta s vremenom gubiti na važnosti. Terminal se, rekao je, gradio po najvišim ekološkim, sigurnosnim i svim drugim standardima te smatra da će otpori lokalnog stanovništva i ekoloških udruga prema terminalu prestati.

Direktor LNG Hrvatska Hrvoje Krhen istaknuo je da se radovi na terminalu odvijaju prema planu, da će brod stići krajem listopada ili početkom studenoga, te da će do tada biti završeni svi kopneni radovi. Računa da će terminal biti u probnom radu u studenome i prosincu, a s operativnim i komercijalnim radom počinje prvog dana iduće godine.

LNG Hrvatska u ponedjeljak je izvijestio da je kapacitet krčkog LNG terminala u potpunosti zakupljen za iduće tri plinske godine te da nema više slobodnog kapaciteta. Sukladno Pravilima korištenja terminala za ukapljeni prirodni plin (UPP), svake godine do 15. lipnja zainteresirani korisnici terminala mogu dugoročno zakupiti slobodne kapacitete uplinjavanja UPP-a na terminalu.

Do isteka tog datuma zaprimljena je ponuda kompanije Powerglobe Qatar LLC, kojom je zakupljen preostali dio slobodnog kapaciteta uplinjavanja UPP-a. Ta je kompanija, inače, zakupila dio kapaciteta sve do plinske sezone 2034./2035.

Tehnički kapacitete LNG terminala je 2,6 milijardi kubičnih metara godišnje. Vlada je investicijsku odluku o realizaciji plutajućeg LNG terminala na otoku Krku donijela početkom prošle godine, a tada je zakup kapaciteta bio na razini 0,52 milijarde kubika (većim dijelom se to odnosilo na HEP, a manjim na Inu).

No, početkom svibnja ove godine je objavljeno da je dio kapaciteta zakupio MET Croatia Energy Trade, a početkom lipnja da dio kapaciteta zakupila i MFGK Croatia, inače članica mađarske MVM grupe. Kako je bilo objavljeno početkom svibnja, MET Croatia Energy Trade je za prvu plinsku godinu 2020./2021. zakupio 0,22 milijarde kubika, a za iduće dvije plinske godine po 0,54 milijarde kubika.

MFGK Croatia je, pak, za prvu plinsku godinu (od siječnja do rujna 2021.) zakupila gotovo 0,7 milijardi prostornih metara, a idućih šest plinskih godina po nešto više od milijardu kubika. Time je rasla i ukupna zakupljenost kapaciteta LNG terminala, a nakon današnje objave da je dio kapaciteta zakupio Powerglobe Qatar LLC objavljeno je i da je za iduće tri plinske godine zakupljen sav slobodni kapacitet LNG terminala na otoku Krku.

Vrijednost investicije u plutajući LNG terminal na otoku Krku je 233,6 milijuna eura. Europska komisija je za izgradnju LNG-a dodijelila bespovratna sredstva u iznosu 101,4 milijuna eura, budući da je projekt LNG terminala uvršten na listu projekata od zajedničkog interesa Europske komisije.