PLIN

Igor Grozdanić upozorava
Projekt prve hrvatske punionice za ukapljeni prirodni plin (LNG) dijelom je te europske infrastrukture transporta TEN-T. Od prošlog tjedna bit će upisana u europsku mrežu LNG punionica.

Projektom ukupne vrijednosti 2.475.400 eura, koje je su financirali slovenski i hrvatski partner. U Industrijskoj zoni Bakar na Kukuljanovu otvorena je prva punionica za ukapljeni prirodni plin (LNG, UPP) u Hrvatskoj, čime je, kako je istaknuto, ostvaren još jedan važan korak ka uspostavi infrastrukture za alternativna goriva u Hrvatskoj.

Alternativna goriva su LNG, CNG, e-mobilnost, UNP i bioplin.

Riječ o hrvatsko-slovenskoj investiciji koja se realizira u okviru Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) uz financijsku podršku INEA-e, europske agencije koja raspolaže s ukupno 23,7 milijardi eura za financiranje komponente prijevoza, jedne od tri okosnice CEF-a.

Punionicu je ispred nositelja aktivnosti na stvaranju preduvjeta za korištenje alternativnih energenata u prometu Republike Hrvatske otvorio pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture Alen Gospočić, koji je istaknuo kako resorno Ministarstvo daje punu podršku ovakvim i sličnim projektima te podupire međunarodnu suradnju u području razvoja infrastrukture za alternativna goriva.

– Projekt prve hrvatske punionice za ukapljeni prirodni plin (LNG) dijelom je te europske infrastrukture transporta TEN-T. Od danas bit će upisana u europsku mrežu LNG punionica. Projektom ukupne vrijednosti 2.475.400 eura, koje je su financirali slovenski i hrvatski partneri, obuhvaćene su tri punionice za LNG na području Slovenije i Hrvatske, Sežana, Kukuljanovo i uskoro Ljubljana, a s punionicom u Rijeci Hrvatska se napokon uključuje u europski projekt Blue Corridor i postaje dijelom europske infrastrukture punionica za LNG kao alternativno gorivo s niskim udjelom ugljika za teška cestovna vozila, kazao je Gospočić, dodajući kako će ova punionica imati ogroman gospodarski, ekonomski i ekološki značaj, jer će pridonositi snažnijem korištenju UPP-a/LNG-a u teškom teretnom prometu, dekarbonizaciji prometnog sustava te poboljšanju okolišne učinkovitosti prometnog sektora. Do 2030. godine punionice LNG-a za teretna vozila bit će izgrađene uz auto-ceste u Zagrebu, Zadru, Splitu, Slavonskom Brodu, Osijeku i Pločama u okviru europskog projekta Blue Corridor.

Igor Grozdanić, smatra da je to početak jedne nove priče gdje bi se prema nacionalnom integriranom energetskom planu RH trebalo do 2030. otvoriti desetak ovih punionica, od Rijeke do Varaždina, od Zagreba do Vukovara (Luka Vukovar). On smatra da je to prethodnica LNG projektu na otoku Krku.

S ovom investicijom krećemo u izazov dostizanja cilja od 13,2 posto alternativnih goriva (konkretno OIE) u prometu do 2030. Godine. Projekt je vrlo dobar, a sljedeća punionica se uskoro otvara kroz mjesec dva u Zagrebu, na lokaciji Radnička. Nakon nje slijede Slavonski brod i Varaždin.

S tim projektima, Grozdanić navodi, napokon ćemo smanjiti udio benzin i dizel vozila, a vozila na alternativni pogon bi trebala preći 5 posto u idućih par godina. Tijekom programa IVECO je premijerno prikazao svoj novi model Stralis NP u konfiguraciji 4×2 tegljača, opremljenog s dva LNG spremnika kapaciteta 540 litara, odnosno s ukupnim kapacitetom od 1.080 litara, čime je uspio postići autonomiju kretanja i do 1.600 kilometara.

Suradnja
Poljska državna plinska tvrtka PGNiG priopćila je da je dogovorila sporazum s Ukrajinom o suradnji u vađenju i istraživanju nafte i plina u Ukrajini.

Sporazum se odnosi na rad na proširenju polja Przemysl na ukrajinskoj strani granice, rekao je glavni izvršni direktor PGNiG-a Piotr Wozniak.

PGNiG je nedavno izvijestio da ne planira s ruskim Gazpromom produljiti ugovor o nabavi plina nakon njegova isteka krajem 2022. godine. Poručio je pritom da je Poljska osigurala opskrbu plinom diversifikacijom izvora nabave, posebno ukapljenog prirodnog plina (LNG), kupnjom plinskih nalazišta u Sjevernom moru i širenjem plinovodne mreže.

U studenom je PGNiG s američkim Cheniere Marketingom sklopio sporazum o isporuci ukapljenog prirodnog plina, odražavajući sve snažnije oslanjanje Poljske na američke dobavljače u sklopu nastojanja da se smanji poljska ovisnost o ruskom plinu.

Sporazum obuhvaća razdoblje od 24 godine i predviđa isporuku ukupno 40,95 milijardi prostornih metara prirodnog plina. Stupa na snagu iduće godine.

Zoltan Aldott
Nekadašnji predsjednik uprave Ine Zoltan Aldott u srijedu je na suđenju bivšem premijeru Ivi Sanaderu i hrvatskom pravosuđu nedostupnom čelniku MOL-a Zsoltu Hernadiju kazao da je nakon financijske krize 2008. zbog vraćanja dugova jedina alternativa bila izdvajanje nerentabilnog plinskog poslovanja.

”Za Inu je 2008. bila posebna jer je do jeseni te godine stabilno poslovala, budući da su cijene nafte i plina bile prihvatljive. U listopadu iste godine za Inu su nastupile teškoće zbog pada cijena nafte i plina, a dodatni problem je bio i osigurati kredite kod banaka”, kazao je Aldott.

Svjedok je dodao da je Ina u razdoblju od 2003. do 2008. radila na projektima naftnih polja u Siriji, Jadranskom moru i rafinerijama nafte, što je trebalo dodatno kreditirati kod banaka.

”Nakon financijske krize prihodi Ine su značajno pali. S druge strane, Ina je prodavala domaći zemni plin, ali ga je i uvozila. Domaći plin je prodavan po fiksnim i stabilnim cijenama, dok je uvozni plin nabavljan po tržišnoj cijeni. Nastale su financijske poteškoće koje su se odražavale na kratkoročne poslove, a velike projekte, poput naftnih polja u Siriji, nije bilo moguće zaustaviti jer su dogovoreni s tamošnjom vladom”, rekao je svjedok.

Aldott je dodao da se pred kraj 2008. stanje u Ini pogoršalo i da je bilo nužno osigurati da kompanija uredno podmiruje svoje obaveze.

”Trebalo je smanjiti troškove, što nije lako u kratkoročnom periodu, a razmišljalo se i o odgodi nekih plaćanja. Jedina alternativa bila je razdvajanje poslovanja koje je stvaralo gubitke kako bi Ina bankama pokazala da je sposobna vraćati kredite. Izdvajanje plinskog biznisa kao najbolje rješenje učinilo se i najvećim dioničarima u Ini”, zaključio je Aldott.

Ponovljeno suđenje Sanaderu i Hernadiju počelo je na zagrebačkom Županijskom sudu 23. listopada 2018. godine, a Sanader je tada odbacio sve optužbe, kao i na prvom suđenju na kojem Hernadi još nije bio optužen.

Osim za primanje 10 milijuna eura mita, kako bi Mađarima prepustio upravljačka prava u Ini, bivši premijer je optužen i da je s Hernadijem dogovorio izdvajanje nerentabilnog dijela plinskog poslovanja iz Ine. Optužnicom je predloženo i da Sanader, ako ga se osudi i presuda postane pravomoćnom, državi vrati 10 milijuna eura.

Novi pravac
Turska i Azerbajdžan su koncem studenog u turskom gradu Ipsali službeno obilježili povezivanje Transanadolijskog (TANAP) s Transjadranskim plinovodom (TAP) označivši tako početak isporuke prirodnog plina iz Kaspijske regije u Europu.

TANAP je dug 1 850 km te je najduži dio većeg projekta Južni plinski koridor koji će pridonijeti smanjenju europske ovisnosti o plinu iz Rusije. Kapacitet TANAP-a je 16 milijardi prostornih metara plina godišnje.

Povezivanjem Jadransko-jonskog plinovoda (IAP) na TANAP i TAP, plin iz Azerbajdžana bi trebao preko Albanije i Crne Gore doći do Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske koja će uz LNG terminal na otoku Krku postati važno čvorište za dobavu plina iz različitih izvora. Osim diverzifikacije dobavnih pravaca, tako će se povećati sigurnost i stabilnost opskrbe.

Valja istaknuti kako zemlje uključene u IAP smatraju taj projekt iznimno važnim i provode određene aktivnosti oko njegova razvoja i promocije.

LNG
Radovi na terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku napreduju prema planu, izjavila je Barbara Dorić, direktorica tvrtke LNG Hrvatska, tijekom LNG summita koji se održavao 2. i 3. prosinca u Budimpešti.

Ona je dodala kako će, prema očekivanjima, radovi biti završeni u rujnu iduće godine, neposredno prije dolaska plutajuće jedinice (broda) za skladištenje i uplinjavanje prirodnog plina (FSRU) na gradilište, javlja portal LNG World News.

Inače, bivši LNG tanker Golar Viking koji će se prenamijeniti u FSRU jedinicu trenutačno se nalazi u Singapuru.

Piše Branimir Vidmarović za Slobodnu Dalmaciju
Tijekom jučer pušten je u promet dugo očekivani plinovod Snaga Sibira, za naš portal analizu projekta ustupio je dr.sc. Branimir Vidmarović sa Sveučilišta u Puli.

Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.

Tijekom zadnjih pedesetak godina, veliko kinesko gospodarstvo proizvodnje bilo je potpomognuto prvenstveno ugljenom. Od 1990. do 2015. kineska potrošnja ugljena povećala se sa jedne milijardi do gotovo 4 milijarde tona ugljena. Prema podacima iz 2016., udio ugljena u kineskoj potrošnji energije činio je čak 62 posto. Zapravo, Kina je od 2011. godine trošila više ugljena nego ostatak zemalja svijeta zajedno.

Kineska ovisnost o ugljenu za industrijsku proizvodnju električne energije značajno je pridonijela zagađenju zraka u gradskim sredinama. Prema podacima Svjetske banke iz 2014., preko 70 posto kineskih emisija bilo je prouzročeno ugljenom (za usporedbu, u SAD-u i EU ugljen ta je brojka tek nešto veća od 30 posto),

Zato se Kina sve više okreće prema energetskim alternativama. U kineskoj energetskoj strategiji iz 2012. godine naglašena je potreba za „snažnim razvojem nove i obnovljive energije“. Zbog toga se Kina Pariškim sporazumom iz 2016. obvezala da će do 2030. povećati udio alternativnih izvora energije do 20 posto.

Foto: Energypress

U skladu sa provedbom državne energetske politike, zadnjih godina kineska ulaganja u obnovljive izvore energije i prirodni plin naglo su porasla. Godine 2017. Kina je činila gotovo polovinu svih globalnih ulaganja u obnovljive izvore energije. U brojkama to je gotovo 126 milijardi dolara. To je dvostruko više od onoga što je Kina uložila u obnovljive izvore energije 2013. Kina tako postaje najveće tržište obnovljivih izvora energije na svijetu te se procjenjuje se da će Kina do 2040. proizvoditi svaki četvrti gigavat od ukupne svjetske obnovljive energije.

Stoga ne čudi da je trenutno energija vode postala glavni kineski izvor proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Masivna hidroelektrana Tri klanca dovršena je 2012. godine. Izgradnja je koštala više od 37 milijardi dolara i sada je to najveća hidroelektrana na svijetu sa kapacitetom proizvodnje od 22 500 MW. Tri klanca proizvodi 60 posto više električne energije od druge najveće hidroelektrane Itaipu u Brazilu i Paragvaju.

Kina u stvari posjeduje 4 od 10 najvećih hidroelektrana na svijetu. Kina je od 2000. do 2015. povećala svoj kapacitet za proizvodnju hidroenergije za čak 408 posto. Zbog svih megaprojekata Kina je 2014. postala svjetski lider u hidroenergetici.

Tijekom proteklog desetljeća Kina se također postala svjetski lider u energiji vjetra i sunca. Ne tako davno, 2012., kineska električna energija proizvedena uz pomoć vjetrenjača činila je samo 2,1 posto ukupne potrošnje. U Njemačkoj je vjetar u istom razdoblju činio gotovo 10 postoj. Ali već 2015., Kina je sama proizvodila trećinu globalnog kapaciteta energije vjetra. Kineska ukupna snaga vjetroelektrana je 2017. porasla za 10,5 posto i iznosila 16 367 MW.

U solarnom segmentu, Kina je apsolutni lider. Zbog naglog smanjenja troškova, djelotvornih i opširnih državnih poticaja za solarni razvoj, te zajmova i niskih kamata lokalnih vlada, Kina je smogla drastično povećati proizvodnju solarnih panela. U 2014. godini Kina je postala najveći svjetski proizvođač solarnih panela, a svega godinu dana kasnije nadmašila je njemačke kapacitete za proizvodnju solarne energije.

Kina sada proizvodi dvije trećine svjetskih kapaciteta solarne energije. Ipak, daljnji je razvoj upitan zbog prezasićenog domaćeg tržišta, Peking je sredinom 2018. obustavio sve nove solarne projekte i smanjio carine na uvoznu „čistu“ energiju. Osim toga, tu je i trgovinski rat sa SAD-om. U siječnju 2018. Donald Trump najavio je tarife od 30 posto na uvoz solarnih panela iz Kine.

Godine 2017. Kina je konzumirala 240,4 milijarde kubičnih metara prirodnog plina, odnosno 6,4 posto ukupne energetske potrošnje energije. To je značajan porast u odnosu na prijašnje desetljeće kada je plin činio samo 2,7 posto potrošnje. U svrhu daljnjeg promicanja prirodnog plina, Kina se obvezala da će do 2020. podići udio prirodnog plina do 10 posto.

U potrazi za čistom energijom, Kina se također okreće nuklearnoj energiji. Prema najnovijim podacima od listopada 2019. Kina ima 45 aktivnih nuklearnih reaktora koji su generirali oko 40 gigavata energije. Po proizvodnji nuklearne električne energije od 2017. do danas, iznad Kine su samo Francuska i SAD. Kineski 13. petogodišnji plan potvrdio je državne nakane da poveća nuklearne kapacitete zemlje nuklearnoj energiji. Do kraja 2020. godine, Kina bi prema planu trebala doseći razinu od 58 nuklearnih gigavata te započeti izgradnju dodatnih reaktora ukupne snage 30 gigavata.

Spomenimo i Hong Kong. Dobar dio energije, točnije 23 posto, grad dobiva iz kontinentalne Kine, Oko 70 posto proizvodnje nuklearne elektrane Daya Bay odlazi u Hong Kong. Sporazumom iz 2014. udio je povećan na 80 posto. Vlada Hong Konga planira zatvoriti svoje elektrane na ugljen i do 2020. godine povećati kopneni nuklearni uvoz do 50 posto. Udio plina planira se povećati sa sadašnjih 22 do 40 posto. Druga razmatrana mogućnost koja podrazumijeva manju ovisnost o kontinentu je povećanje domaće proizvodnje iz plina do 60 posto.

Foto: Screenshot 27. studenoga 2019. godine

Kineska potražnja za sirovom naftom nadmašuje domaću proizvodnju. Kina je 2017. nadmašila SAD kao najveći uvoznik u svijetu. Prema podacima Kineske nacionalne naftne kompanije, prošle je godine uvoz činio više od 70 posto. Ova ovisnost o stranoj energiji vjerojatno će se povećati – jednostavno nema brzih rješenja koja vode prema smanjenju ovisnosti. Neke procjene sugeriraju da će do 2040. godine oko 80 posto kineskih potreba za naftom zemlja morati namiriti izvana Kina je poduzela korake prema diverzifikaciji uvoznog i energetskog portfelja, ali se i dalje mora suočiti sa problemima sporog rasta domaće energetske proizvodnje i alternativnih izvora te sve većih energetskih zahtijeva.

S obzirom na političku nestabilnost, Bliski Istok i arapski svijet općenito predstavljaju veliki izazov za energetsku sigurnost Kine. Naime, otprilike polovina uvoza nafte dolazi iz problematičnih regija i zemalja (Saudijska Arabija 12,4 posto, Irak 9,4 posto, Oman 7,2 posto, Iran 6,3 posto, Kuvajt 5%, Ujedinjeni Arapski Emirati 2,8 posto te Libija 2%). No, alternative zasad nema i Kineska će se ovisnost o bliskoistočnoj nafti ako ne povećati, onda zasigurno zadržati na visokoj razini.

Trgovina sa Iranom najbolje ilustrira navedeni izazov. Sankcije protiv Irana godinama su ograničavale pristup iranskoj nafti. To se promijenilo nakon što je postignut preliminarni sporazum o iranskom programu naoružanja u studenom 2013. Kineski uvoz iranske nafte 2014. godine porastao je za 28 posto u odnosu na 2013. Dvije godine kasnije, Kina je povećala uvoz do 8,2 posto Povlačenje SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. je malo poremetilo ustaljenu trgovinu.

Diverzifikacija naftnog uvoza ostvarena je na račun velikih ulaganja u Afriku. Afrika posjeduje samo oko 9 posto dokazanih svjetskih rezervi nafte ali postoji značajan potencijal za pristup neiskorištenim izvorima. Kina je slijedila strategiju pružanja zajmova za ekonomski razvoj afričkim državama poput Angole, u zamjenu za povoljni pristup naftnim rezervama. Osim toga, Kina je 2015. godine poslala svoje snage za potporu mirovnoj operaciji UN-a u Južnom Sudanu gdje Kina ima velika energetska ulaganja. Iako je nafta Sudana i Južnog Sudana kap u moru kineskog uvoza, partnerstvo sa Kinom je iznimno bitno za te dvije zemlje: godine 2016., 66 posto sudanskog izvoza otišlo je u Kinu. Što se tiče Južnog Sudana, apsolutno svu proizvedenu naftu, odnosno 100 posto, kupila je Kina. Da ne govorimo o divovskom naftnom partneru Angoli, koja je treći po veličini dobavljač nafte, odmah iza Rusije i Saudijske Arabije.Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.

Drugo način na koji Kina nastoji ublažiti svoju ovisnost o stranoj nafti je stvaranje strateških naftnih rezervi koje bi trebale zaštititi Kinu od vanjskih šokova. U studenom 2014., Kineski zavod za statistiku prvi put je objavio veličinu kineskih rezervi, tvrdeći da ima 91 milijuna barela ili oko devet dana rezervi. Noviji podaci ukazuju na to da Kina ima oko 400-500 milijuna barela nafte odnosno oko 80-ak dana neovisne potrošnje.

Ni u plinskom sektoru stvari nisu jednostavne. Naime, Kina posjeduje najveće svjetske zalihe plina iz škriljaca, Pri tom je količina lako dostupnog za ekstrakciju prirodnog plina vrlo malena zbog geografskih složenosti. Neka bazeni se nalaze na dubini od čak 3,5 kilometara, što bitno otežava vađenje. Prošle godine je gotovo 40 posto (95,5 milijardi kubičnih metara) kineskih potreba za prirodnim plinom namireno je iz stranih izvora.

Kina se trenutno oslanja na strani prirodni plin koji se isporučuje kopnenim cjevovodima i u obliku ukapljenog prirodnog plina (LNG). Jedina dva postojeća cjevovoda isporučila su 2017. godine 46 posto kineskog uvoza prirodnog plina, od čega je gotovo sve – plin iz Turkmenistana.

Udio cjevovodnog plina vjerojatno će se povećati u narednim godinama. Kina i Rusija su 2014. godine potpisale 30-godišnji ugovor u iznosu od oko 400 milijardi dolara za isporuku ruskog prirodnog plina u Kinu preko cjevovoda Snaga Sibira. Isporuke bi trebale krenuti početkom prosinca ove godine. s početkom u prosincu 2019.

Smatra se da projekt nije ni kompletno komercijalan po svojoj prirodi, ni ravnopravan. Osim što postoje opravdane sumnje da je kineska strana iskoristila rusku političku slabost i pad cijena energenata 2014. godine i primorala Rusiju da fiksira cijene na isporučeni plin (što je za proizvođača nimalo lukrativno, s obzirom na tako dugotrajan ugovor), cijena izgradnje plinovoda već doseže 20-ak milijardi dolara. Rusija je morala sama financirati čak 2157 km cjevovoda do Kine. Štoviše, kako bi se ostvarili zadani kapaciteti i ispunili uvjeti ugovora, Rusija mora izgraditi još gotovo toliko kilometara cjevovoda prema nalazištima.

No Kremlj ima svoje računice. Koliko je Rusija dominantna u naftnom uvozu Kine, toliko je nepostojeća u plinskom. Portfelj najvećih uvoznika sadrži Uzbekistan, Australiju, Katar, Maleziju, Indoneziju, SAD, pa čak i Papuu Novu Gvineju. Novatek sa kojim Kina zajedno radi na projektu ukapljenog plina je privatna kompanija. Sa Snagom Sibira, Rusija preko Gazproma ipak ostvaruje energetsku suradnju na državnoj razini i tako jača svoju izvoznu sigurnost i veze sa Pekingom.

Povezano

Kina postaje druga po uvozu ruskog plina u svijetu

Snaga Sibira puštena u pogon

Rođendan Janafa
Hrvatsku je potrebno učiniti što manje energetski ovisnom u kontekstu dobavnih pravaca i proizvodnje, istaknuo je u utorak ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić na konferenciji konferenciju pod nazivom “Energija u 21. stoljeću“, održanoj povodom 45 godina poslovanja Jadranskog naftovoda (Janaf).

Janaf je proteklih 45 godina jedan od ključnih igrača na energetskom tržištu i njegova uloga, kao i uloga Plinacra u području plinske infrastrukture i transporta, čini Hrvatsku energetski sigurnom zemljom, kazao je Ćorić, napomenuvši da Janafova uloga u naftnom i energetskom sektoru iz godine u godinu jača, što pokazuju i rezultati te kompanije.

Istaknuo je kako Hrvatska u energetskoj strategiji do 2030., odnosno 2050. ide u smjeru afirmacije obnovljivih izvora energije, no neovisno o tome, u tranzicijskom razdoblju uloga nafte i plina neće se značajnije umanjiti. “Upravo zbog toga je potrebno Hrvatsku svakim danom učiniti što manje energetski ovisnom i u kontekstu dobavnih pravaca, a tu Janaf igra važnu ulogu, ali i u kontekstu proizvodnje, gdje veseli činjenica da će se hrvatske rezerve proizvodnje u idućem razdoblju po pitanju ugljikovodika povećavati”, rekao je.

Ćorić je rekao i da Hrvatska poduzima sve mjere i korake kako do poremećaja u opskrbi ne bi došlo te kako su ciljevi jasni – važnost i jačanje opskrbnih pravaca uz revitalizaciju domaće proizvodnje ali i aktivaciju novih energetskih resursa.

Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat je kazao da je Janaf ‘kičma’ ne samo energetskog nego cjelokupnog gospodarskog sustava. Zato i u 2020. očekujemo Janaf na listi investitora i kao tvrtku koja će doprinijeti ukupnom gospodarskom rastu, istaknuo je.

Ponovio je kako uvijek govori da ako postoji kriza u Hrvatskoj, onda je to kriza menadžmenta i loših poslovnih odluka. “A Janaf je dokaz da se kompanije u Hrvatskoj mogu voditi dobro, profitabilno i da mogu biti ključni igrači i u regiji i šire”, rekao je.

Horvat je naglasio da su industrija i inovacije kroz nove investicije ključne te kako od Janafa i ostalih trgovačkih društava u većinskom ili stopostotnom vlasništvu države očekuju da budu generator investicijskog rasta, kao i ukupnog gospodarskog rasta.

Predsjednik Uprave Janafa Dragan Kovačević istaknuo je da kompanija iz godine u godinu sve bolje posluje. U zadnjih pet godina, naveo je, Janaf je bio jedan od najvećih investitora u Hrvatskoj, ne samo u javnom sektoru, nego i u privatnom. “Naše investicije su prelazile 2,5 milijardi kuna, što je rezultiralo time da smo jedan od najučinkovitijih kompanija i pokazatelj smo da između državnog i privatnog vlasništva ne postoji razlika, već je bitno upravljanje”, rekao je Kovačević napominjući da su kompaniju reorganizirali, redizajnirali i pretvorili je u kompaniju koja nije više samo transportna, već mala naftna kompanija.

U idućem razdoblju, kako je rekao, misle raditi na investicijskim projektima vezanim uz naftne derivate i opskrbe naftnim derivatima cijele regije, za što će im trebati novi investicijski ciklus. Prioritetne aktivnosti, kako je kazao, biti će usmjerene u daljnju modernizaciju i digitalizaciju sustava te poboljšanje energetske učinkovitosti.

Snaga Sibira
Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping u ponedjeljak su nazočili puštanju u rad plinovoda Moć Sibira, najznačajnijeg energetskog projekta od propasti Sovjetskog Saveza koji Rusiji otvara tržište po važnosti jednako europskom.

Plinovod je dug 3000 kilometara i dovodit će plin s plinskih polja u istočnom Sibiru do kineske granice. Kada plinovod bude potpuno operativan 2025. godine, kineske potrošače opskrbljivat će sa 38 milijardi prostornih metara ruskog plina godišnje. Kina bi time postala drugi najveći kupac ruskog plina, nakon Njemačke koja je lani kupila 58,5 milijardi prostornih metara.

Ruski plinski div Gazprom je istaknuo da se trasa plinovoda proteže kroz vrlo zahtjevan teren, močvarni, planinski i seizmički aktivni, a na nekim dijelovima temperature se spuštaju i do 60 stupnjeva ispod ništice. Stoga ne čudi da je u projektiranje i gradnju utrošeno 55 milijardi dolara.

Unatoč golemom iznosu, to je sitnica u odnosu na 400 milijardi dolara vrijedan ugovor o isporuci plina Kini u idućih 30 godina.

Podsjetimo, taj je ugovor sklopljen 2014. godine i najvredniji je pojedinačni ugovor koji je Gazprom ikada sklopio. “Ovo je izvorno povijesni događaj, ne samo za globalno energetsko tržište već za sve nas, za Rusiju i Kinu”, izjavio je Vladimir Putin. Xi Jinping je dodao kako plinovod podiže rusko-kinesku stratešku suradnju u energetici na novu razinu i približava ih cilju bilateralne trgovine od 200 milijardi dolara do 2024. godine, prenosi Reuters.

Ako se Moć Sibira pribroji Sjevernom toku 2 koji će udvostučiti kapacitet isporuke Njemačkoj i počet će s radom sredinom iduće godine te Turskom toku koji bi u siječnju trebao početi isporučivati plin Turskoj, analitičari smatraju kako će Rusija od ta tri projekta dugoročno profitirati. I to ekonomski i politički.

“Rusija ne stvara samo nove dobavne pravce, već štiti postojeća tržišta i pojačava svoju stratešku poziciju”, kaže za Associated Press energetski analitičar Andrew Hill. Cijena koju Kinezi plaćaju za ruski plin strogo je čuvana tajna, no energetski stručnjaci vjeruju da je vezana za cijenu košarice naftnih proizvoda, piše Poslovni dnevnik.

Putin i Xi
Rusija je u ponedjeljak plinovodom “Snaga Sibira” počela isporučivati plin Kini, javlja agencija Anadolija pozivajući se na priopćenje Kremlja.

Predsjednici dvije države Vladimir Putin i Xi Jinping, kako je saopćeno, učestvovali su na ceremoniji videolinkom.

Putin je pozdravio događaj nazvavši ga historijskim i dodao kako će pomoći u unapređivanju rusko-kineske suradnje. “Ove godine se obilježava 70. godišnjica uspostavljanja diplomatskih odnosa, a ove godine ćemo početi isporučivati ruski plin Kini”, rekao je ruski čelnik.

Smatra kako će ovaj korak poboljšati suradnju Kine i Rusije na energetskom polju te doprinijeti ostvarivanju cilja o obimu trgovine od 200 milijardi dolara do 2024. godine.

Xi je kazao kako je stavljanje u pogon plinovoda nova faza bilateralnih odnosa Moskve i Pekinga.”Istočna trasa rusko-kineskog plinovoda je značajan projekt u bilateralnoj energetskoj suradnji, a služi kao model duboke integracije obostrano korisne saradnje naših zemalja”, dodao je Xi.

Dogovor o isporuci ruskog plina Kini na period od 30 godina 2014. godine potpisali su ruska korporacija Gazprom i Kineska nacionalna naftna korporacija (CNPC). Za te potrebe Gazprom je izgradio plinovod “Snaga Sibira”.

Prema preliminarnom dogovoru, Rusija će Kini godišnje isporučivati 38 milijardi kubnih metara plina.

Početak protoka plina plinovodom “Snaga Sibira” odražava ruske napore okretanja prema istoku u pokušaju ublažavanja štete od zapadnih financijskih sankcija nametnutih zbog aneksije ukrajinskoga Krima 2014. Taj je korak učvrstio položaj Kine kao glavnoga ruskog izvoznog tržišta, a Rusiji dao potencijalno enormno veliko novo tržište izvan Europe.

Dolazi u vrijeme kad se Moskva nada pokrenuti dva druga velika energetska projekta: Sjeverni tok 2 (podzemni baltički plinovod do Njemačke) i plinovod Turski tok (do Turske i južne Europe). Plinovod “Snaga Sibira”, dug 2159 kilometara, dopremat će plin iz polja Čajandinskoje i Kovitka u istočnom Sibiru, projekt za koji se očekuje da će trajati tri desetljeća te da će donijeti 400 milijardi dolara ruskoj državnoj blagajni.

Plinovod Snaga Sibira dug 3000 kilometara dopremat će plin iz plinskih polja Čajandinskoje i Kovitka u istočnom Sibiru, projekt za koji se očekuje da će trajati tri desetljeća te da će donijeti 400 milijardi dolara ruskoj državnoj blagajni. “To je stvarno povijesni događaj ne samo za globalno energetsko tržište nego i za sve nas, za Rusiju i Kinu”, rekao je Putin koji je pratio puštanje u pogon putem videoveze iz ruskoga crnomorskoga odredišta Sočija.

“Ovim korakom rusko-kineska strateška suradnja u energetici podiže se na kvalitativno novu razinu te nas približava izvršenju zadatka, postavljenog zajedno s kineskim čelnikom Xijem Jinpingom, ostvarenja bilateralne trgovine u vrijednosti 200 milijardi dolara do 2024.”, dodao je Putin.

Erdogan
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je danas da će plinovod “Turski tok” biti pušten 8. siječnja 2020. godine u Istanbulu.

Erdogan je to rekao na ceremoniji pokretanja drugog plinovoda TANAP, preko kojeg će plin iz Azerbejdžana dolaziti do Turske i Evrope.

Prethodno je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao da će ruski predsjednik Vladimir Putin posetiti Tursku u prvom tjednu siječnja naredne godine, prenosi TASS. “Predsjednici (Rusije i Turske) sastat će se povodom završetka radova na Turskom toku. Oni će, također, razgovarati o bilateralnim odnosima”, naveo je Peskov.

Gazprom je 19. studenoga objavio da su oba kraka plinovoda “Turski tok” napunjena plinom.