PLIN

LNG Croatia
Brod “LNG Croatia” u utorak je uplovio u Omišalj s prvim količinama ukapljenog prirodnog plina (LNG), koje su potrebne za probni rad LNG terminala, a ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić tom je prigodom ocijeno kako je osiguran novi dobavni pravac i Hrvatska ucrtana na energetsku kartu svijeta.

Ministar Ćorić rekao je da je osiguran alternativni dobavni pravac, koji će u idućim godinama i desetljećima osigurati opskrbu plinom te da je “ono o čemu se sanjalo od 1993. danas konačno ostvareno”. “S obzirom da su kapaciteti LNG Hrvatske za naredno razdoblje prilično popunjeni, držimo da će upravo ovaj dobavni pravac omogućiti stabilnu opskrbu plinom ne samo Hrvatske nego i naših sjevernih susjeda te utjecati i na povećanje konkurencije i na cijenu plina za korisnike u Hrvatskoj”, ustvrdio je Ćorić.

Rekao je i kako realizaciju projekta treba zahvaliti izvrsnom timu, svima koji su u različitim fazama sudjelovali, pri čemu je apostrofirao bivšu direktoricu tvrtke LNG Hrvatska Barbaru Dorić i sadašnjeg direktora te tvrtke Hrvoja Krhena. Na upit o transportnim naknadama, ministar je rekao da će što se tiče tarifa, ne samo transporta, Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) sljedećih dana, temljem zahtjeva Plinacro-a i tvrtke LNG Hrvatska, odrediti tarife za iduće razdoblje, u skladu sa svojim kalendarom.

Ćorić je podsjetio i da je Vlada sufinancirala projekt sa 100 milijuna eura te da je osigurano i bespovratnih 101,4 milijuna eura europskog novca. Cijeli projekt izgradnje LNG terminala i nabavke broda LNG Croatia stajao je ukupno 233,6 milijuna eura, a ostatak novca osigurali su HEP i Plinacro.

Na upit ima li što poručiti stanovnicima Omišlja, ministar je rekao da će LNG terminal i nadalje poštivati najviše ekološke standarde. Vjeruje, kaže, da stanovnici Omišlja ni na koji način neće osjećati prisutnost LNG terminala na Krku, “osim u činjenici da će Omišalj uživati svojevrsnu naknadu na osnovi rada terminala”.

Direktor LNG Hrvatska Hrvoje Krhen naveo je da će terminal sutra početi s probnim radom, a 1. siječnja s komercijalnim operativnim radom. “Ovo je bio izuzetno složen zahvat, ali je unatoč svim okolnostima uspješno realiziran. Do početka siječnja bit će obavljena testiranja pojedinih sustava na brodu, komunikacija brod-kopno i signala, uplinjavanje kreće u narednih tjedan dana, instalacije će se puniti plinom, a operativni rad kreće u početku siječnja”, rekao je.

Brod “LNG Croatia” je 21. studenoga isplovio iz brodogradilišta “Viktor Lenac” prema španjolskoj luci Sagunto, u kojoj je ukrcao LNG potreban za probni rad terminala u Omišlju. Brod je dugačak 280,17 metara, širok 43 metra te bruto tonaže 96.576 tona. Skladišni prostor sastoji se od četiri skladišna spremnika ukupnog skladišnog kapaciteta 140,206 prostornih metara.

FSRU brod – plutajuća jedinica za prihvat, skladištenje i uplinjavanje sastavni je dio plutajućeg LNG terminala. Uz FSRU brod, plutajući LNG terminal čine pristan, uz koji će moći pristati i najveći LNG tankeri, pomoćna postrojenja i priključni plinovod do novog plinovoda Omišalj -Zlobin, kojim je terminal povezan s hrvatskim plinskim transportnim sustavom.

Tehnički kapacitet terminala je uplinjavanje 2,6 milijarde kubičnih metara ukapljenog plina na godinu. Svi kapaciteti zakupljeni su za sljedeće tri godine, do 2027. zakupljeno je 80 posto kapaciteta, a u sljedećim godinama, zaključno s 2035., oko polovice kapaciteta. Povrat investicije očekuje se već kod zakupa 0,52 milijardi prostornih metara prirodnog plina na godinu, a godišnji operativni troškovi terminala procjenjuju se na 13 milijuna eura.

Press služba
Gazprom i njegovi europski partneri osigurali su gotovo stopostotno financiranje dovršetka izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2, koji sada ima zaokruženu financijsku potporu za puštanje u rad, izvijestila je press služba projektne kompanije Nord Stream 2.

“Projekt Sjeverni tok 2 u potpunosti je financiran i ima sva potrebna financijska sredstva i financijsku potporu za puštanje plinovoda u pogon. Gotovo 100 posto potrebnih sredstava već su osigurali dioničari i financijski investitori”, priopćila je tvrtka.

Ranije u ponedjeljak, anglo-nizozemski Shell i austrijski OMV objavili su da su dovršili financiranje projekta. OMV je za financiranje izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2 dodijelio oko 729 milijuna eura. Shell nije otkrio iznos ulaganja, a press služba Wintershalla izvijestila je da je ta tvrtka uložila 730 milijuna eura. Financijski direktor Unipera Sasha Bibert objavio je 10. studenoga da je tvrtka uložila 700 milijuna eura za financiranje projekta Sjeverni tok 2, od obećanog iznosa od 950 milijuna eura. Taj se iznos nije promijenio od svibnja.

Projektom Sjeverni tok 2 predviđena je izgradnja dva cjevovoda ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubika na godinu, od ruske obale, preko Baltičkog mora do Njemačke. Trenutno je izgrađeno 93 posto plinovoda, no izgradnja je obustavljena krajem 2019. godine nakon što je švicarski Allseas odbio položiti cijevi zbog sankcija Sjedinjenih Država. Operator izgradnje Sjevernog toka 2 – Nord Stream 2 – najavio je 28. studenoga da će se izgradnja plinovoda nastaviti u prosincu ove godine te da će cijevi polagati brod usidren u isključivoj ekonomskoj zoni Njemačke, piše Pipeline and Gas Journal

Ruski plinski div Gazprom izvijestio je da je treće tromjesečje zaključio s neto gubitkom i dvoznamenkastim padom prihoda, ističući slabljenje rublja u pandemiji koronavirusa i smanjenu potražnju i pac cijena plina.

Razdoblje od srpnja do rujna kompanija je zaključila s neto gubitkom od 251,3 milijarde rubalja (3,3 milijarde dolara), pokazuje izvješće objavljeno u ponedjeljak. U prošlogodišnjem trećem tromjesečju poslovala je s neto dobiti od 211,8 milijardi rubalja.

Ruske kompanije zadužene u inozemnoj valuti posluju s gubitkom zbog slabljenja rublja u vrijeme pandemije koronavirusa. Gazprom navodi da je neto gubitak povezan s inozemnim valutama u razdoblju od srpnja do rujna iznosio 464,3 milijarde rubalja. U istom lanjskom razdoblju kompanija je u toj stavci bilježila dobit.

Prihodi su im potonuli 14 posto, na 1.400 milijardi rubalja, zbog smanjene potražnje i nižih cijena. Prodaja plina u Rusiji i u Europi smanjena je a prosječna izvozna cijena pala je s prošlogodišnjih 169,8 dolara na 117,2 dolara za tisuću prostornih metara plina.

Ruski državni div čini oko 34 posto europskog tržišta plina, podsjeća Reuters. U ponedjeljak navečer, viši menadžer tvrtke rekao je investitorima da je Gazprom ove godine u Europu i Tursku isporučio oko 171 do 172 milijarde kubičnih metara plina (bcm), otprilike u skladu s procjenama.

Obujam prodaje smanjen je u usporedbi s 2018. kada je kompanija na ta tržišta isporučila više od 200 milijardi kubičnih metara plina, a sličan je rezultat postigla i u prošloj godini. U kompaniji očekuju da će se prosječna izvozna cijena plina ove godine oporaviti na 128 do 130 dolara za tisuću prostornih metara. Tržište plina dotaknulo je dno u drugom tromjesečju i u trećem je tromjesečju pokazalo naznake održivog oporavka potražnje i cijena, navodi se u prezentaciji za ulagače.

Moguće sankcije
Turski brod za seizmička istraživanja Oruc Reis vratio se u ponedjeljak u luku iz spornih voda Sredozemnog mora, manje od dva tjedna prije samita EU-a na kojem će europski čelnici razmotriti moguće sankcije protiv Ankare.

Turska i Grčka spore se oko prava na istraživanje plina u istočnom Sredozemnom moru. Napetosti su eskalirale u kolovozu kada je Ankara poslala Oruc Reis u sporne vode na koje pravo polaže Grčka. Turska je povukla brod uoči prethodnog samita EU-a u listopadu kako bi otvorila prostor diplomaciji, ali ga je potom vratila jer nije bila zadovoljna rezultatima samita.

Ranije ovaj mjesec objavila je da će brod ostati u istočnom Sredozemlju do 29. studenoga. Tursko ministarstvo energetike objavilo je u ponedjeljak da je brod završio misiju koju je započeo 10. kolovoza. Brod se vratio u luku u Antalyi, objavilo je ministarstvo na Twitteru.

Brod za bušenja Yavuz i dalje se nalazi u vodama kod turske južne obale, a brod za seizmička istraživanja Barbaros Hayreddin Pasa i dalje je na moru južno od Cipra. Nakon višetjednih napetosti, Ankara i Atena dogovorile su da će nastaviti pregovore o pomorskim pravima u rujnu, nakon četverogodišnjeg prekida. No Grčka je potom odbila pregovarati sve dok se turski brodovi budu nalazili u spornim vodama.

World Petroleum Council
Predsjednik Uprave Agencije za ugljikovodike Marijan Krpan novi je predsjednik Nacionalnog komiteta Svjetskog vijeća za naftu, odlučila je to izborna skupština ove poznate udruge koja okuplja energetske stručnjake te znanstvene i državne institucije.

Samim time, postao je hrvatskim predstavnikom u Svjetskom vijeću (World Petroleum Council – WPC) kojeg čine predstavnici 65 zemalja svijeta, a na tom je mjestu zamijenio dosadašnjeg predsjednika Tomislava Dragičevića.

Ovo svjetsko udruženje osnovano je još 1933. godine u Londonu kao forum za okupljanje predstavnika naftne i plinske industrije kako bi zajednički tražili rješenja za nagle promjene cijena, uspostavljanje standarda za kvalitetu nafte, inovativna tehnološka rješenja i druga energetska pitanja. Glavni ciljevi Svjetskog vijeća ističu promoviranje održive i učinkovite opskrbe nafte, plina i drugih energenata na dobrobit svih ljudi.

Unatoč tome što se puno toga promijenilo od početka 20. stoljeća kad je osnovano Vijeće, nafta i plin su i dalje važan izvor energije. To je u svom obraćanju na izbornoj skupštini istaknuo i Marijan Krpan, koji nije propustio naglasiti kako se ipak nalazimo u vremenu energetske tranzicije.

– Nafta i plin i dalje pogone svjetsko gospodarstvo, ali trendovi se mijenjaju. Na njih se nadovezala i trenutna pandemija koja je uzrokovala velik pad potražnje, što pak rezultira smanjenjem istraživanja te u konačnici i manjim rezervama nafte i plina. Slijedi nam europski Zeleni sporazum i zajednički rad na energetskoj tranziciji. U tome znanje i iskustvo naftnih stručnjaka može puno pomoći, što pokazuje i primjer geotermi, energije podzemlja za koju se investitori sve više zanimaju, prvenstveno zbog proizvodnje struje te toplinarstva – zaključio je Krpan.

Igre oko Srbijagasa
Vlada Srbije neočekivano je ovaj tjedan iz parlamenta povukla prijedlog zakona o jamstvu za kredit javnom poduzeću Srbijagasu od 70 milijuna eura, što je otvorilo i ostavilo bez odgovora mnoga politička i gospodarska pitanja te postalo dijelom priče o dovršetku plinovoda Turskog toka kroz Srbiju.

Prijedlog je bio da država Srbijagasu bude jamac za pozajmicu od triju banaka za gradnju kraka plinovoda Turskog toka od granice s Bugarskom do Mađarske i granica s drugim susjednim zemljama. Kredit bi bio upotrijebljen za ulaganje u kapital dioničkog društva South Stream, mješovitu rusko-srpsku tvrtku registriranu u Švicarskoj. Nakon povlačenja jamstva za kredit, nije jasno tko je i zašto na to presudno utjecao pa su u zraku ostala nagađanja koliko u toj odluci ima unutarnje politike, a koliko gospodarskih,  unutarnjopolitičkih te širih geopolitičkih interesa.

Razmjene informacija u novinarskim krugovima i među poznavateljima energetskih i političkih prilika u Srbiji svode se na najmanje dvije pretpostavke. Jedna je da nova ministrica rudarstva i energetike Zorana Milošević želi, prije nego što zastupnici glasovanjem ovjere jamstvo za kredit, uvesti više reda u energetski sektor i ponovno posložiti direktore javnih i mješovitih poduzeća. Ta se teza vezuje uz njezin nedavni javni sukob s dugogodišnjim direktorom Srbijagasa Dušanom Bajatovićem, koji je kadar SPS-a tj. Ivice Dačića, koji slovi za ruskog igrača, dok nije tajna da ministrica Milošević, u energetskom smislu, više simpatizira američke interese.

Druga je teza da povlačenje jamstva za kredit može imati i dublju, geopolitičku pozadinu. Tako tjednik NIN navodi kako autonomija koju u svojem poslovanju godinama ima Srbijagas i njegov direktor Dušan Bajatović dovodi do zaključka da Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji. Taj tjednik piše kako to “podupire tezu da je borba Zorane Mihajlović i Dušana Bajatovića, a ona datira još iz vremena njezina prvog upravljanja resorom energetike, dijelom borba dva ljuta energetska suparnika – Rusije i Sjedinjenih Država”.

List navodi kako, s jedne strane, Srbija trenutačno ovisi o ruskom plinu na temelju energetskog sporazuma koji je s Rusijom potpisala bivša vlast s tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem na čelu te Amerike “koja sve to vrijeme ne gleda blagonaklono” na energetsku ovisnost Srbije o Moskvi i Srbiju “pokušava nagovoriti na diversifikaciju izvora opskrbe plinom… drugim riječima da, osim ruskog, kupuje i još nečiji plin”.

Srbija, čiji se predsjednik Aleksandar Vučić posljednjih mjeseci hvali kako će na kraju godine po ekonomskom rastu biti možda i najuspješnija država u Europi, u svojevrsnom je geopolitičkom i gospodarskom procijepu. U želji da napreduje u procesu eurointegracija, istodobno održavajući dobre političke i gospodarske odnose s Rusijom i Kinom te poboljšavajući ih sa Sjedinjenim Državama, Srbija ne može održati autonomiju vlastite ekonomije bez ustupaka na sve tri strane.

Početkom rujna, potpisivanjem tzv. vašingtonskih sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa s Kosovom, postavilo se pitanje prihvaćanja “energetske diversifikacije” i pristanka Srbije da, osim ruskoga prirodnog plina, kupuje i američki ukapljeni plin (LNG).

Obveza da se kupuje, na tržištu inače skuplji, plin iz SAD-a izbačena je iz sporazuma kao neprihvatljiva za Srbiju, rekao je nakon povratka iz SAD-a predsjednik Vučić. Potpredsjednica vlade i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović izjavila je nakon toga kako je za Srbiju “najvažnije da bude energetski sigurna” te da njezini građani “imaju dovoljno struje i plina”.

Ona je poručila kako je podjednako važna i transportna i energetska infrastruktura te da Srbija treba graditi svoju infrastrukturu, povezivati se s regijom, otvarati tržište i koristiti se energijom iz više izvora da ni o kome ne ovisi.

Hrvoje Krhen poručio
Projekt plutajućeg LNG terminala u Omišlju na Krku privodi se kraju, radovi su završeni u rokovima, terminal će uskoro biti spreman za prihvat brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina (UPP/LNG), a u hrvatskom plinskom sustavu u početku prosinca očekuju se prve količine prirodnog plina iz tog novog dobavnog pravca.

Glavni dio terminala je plutajuća jedinica za prihvat i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina (FSRU),tj. brod “LNG Croatia”, koji je u subotu isplovio iz španjolske luke Sagunto s prvim količinama ukapljenog prirodnog plina za probni rad, a na terminalu se očekuje početkom prosinca. Po riječima direktora tvrtke “LNG Hrvatska” Hrvoja Krhena, terminal će nakon probnog rada, u početku siječnja, kada će doploviti prvi LNG brod, započeti s komercijalnim radom.

Plutajući LNG terminal služi za prihvat LNG brodova, uplinjavanje te isporuku u plinski transportni sustav do krajnjih kupaca. Čine ga FSRU brod “LNG Croatia”, pristan, pomoćna postrojenja i priključni plinovod do novog plinovoda Omišalj – Zlobin, kojim je terminal povezan s hrvatskim plinskim transportnim sustavom.

Tehnički kapacitet terminala je uplinjavanje 2,6 milijarde kubičnih metara ukapljenog plina na godinu. Svi kapaciteti zakupljeni su, od inozemnih, ali i domaćih tvrtaka, za sljedeće tri godine, do 2027. zakupljeno je 80 posto kapaciteta, a u sljedećim godinama, zaključno s 2035., oko polovice kapaciteta.

O izgradnji LNG terminala u javnosti se dugo raspravljalo, a u srpnju 2015. proglašen je strateškim projektom za Hrvatsku. Snažnu potporu izgradnji dao je SAD, a projekt je uključen na listu europskih projekata od zajedničkog interesa, jer ima strateški i geopolitički značaj i za Europsku uniju – utjecat će na jačanje europskog energetskog tržišta i veću sigurnost opskrbe plinom Europske unije, posebice zemalja srednje i jugoistočne Europe koje žele novi dobavni izvor plina.

Stoga je Koordinacijski odbor Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) 2017. odobrio bespovratnih 101,4 milijuna eura za izgradnju plutajućeg terminala, koji je bio procijenjen na 383 milijuna eura, ali su troškovi smanjeni nabavkom FSRU broda manjeg kapaciteta, na 233,6 milijuna eura. Još 100 milijuna bespovratnih eura osigurala je država, a ostatak HEP i Plinacro, osnivači tvrtke “LNG Hrvatska”, koja je nositelj projekta i upravlja terminalom.

Povrat investicije očekuje se već kod zakupa 0,52 milijardi prostornih metara prirodnog plina na godinu, a godišnji operativni troškovi terminala procjenjuju se na 13 milijuna eura.

Krhen naglašava da će se ostvarenim zakupom kapaciteta posve izbjeći aktivacija naknade za sigurnost opskrbe od kupaca plina u Hrvatskoj i da je omogućeno poslovanje terminala na komercijalnim osnovama, što bi trebalo povećati konkurentnost i likvidnost tržišta prirodnog plina i dovesti do smanjenja cijena za korisnike.

U razvoj projekta krenulo se s aktivnostima za izgradnju kopnenog terminala, no, Vlada je u lipnju 2016. donijela odluku o ubrzavanju aktivnosti na realizaciji projekta kroz fazni razvoj i implementaciju prve faze projekta kao plutajućeg LNG terminala. Odlučeno je tada da se uvede plutajući, dok bi se u drugoj fazi na Krku gradio kopneni terminal. Plutajući terminal bit će u pogonu do završetka izgradnje i početka rada kopnenog terminala, a njihov istovremeni rad nije predviđen.

Cijeli projekt plutajućeg terminala pratilo je nezadovoljstvo ekoloških udruga, dijela mještana i lokalnih političkih čelnika, koji su iskazivali zabrinutost zbog mogućeg onečišćenja i ekonomske isplativosti izgradnje plutajućeg terminala. Isticali su da je projekt nezakonit, bi more mogao onečistiti klor koji se koristi u procesu uplinjavanja, da će veliki brod nagrditi vizuru otoka Krka, da dokumentacija nije ispravna te da se na pristanu umjesto kesona, kao lošije rješenje za okoliš, u morsko dno ugrađuju betonski piloti.

Javna rasprava o studiji o utjecaju terminala na okoliš održana je u jesen 2017., a u njoj su na 600 stranica obrađeni mogući utjecaji plutajućeg terminala na okoliš, s predloženim mjerama zaštite okoliša. Stručno povjerenstvo za procjenu utjecaja na okoliš je 2018. donijelo mišljenje po kojemu je projekt prihvatljiv za okoliš, uz primjenu mjera zaštite i programa praćenja stanja okoliša. Od 16 članova, protiv su glasala dva člana povjerenstva – iz općine Omišalj i Primorsko-goranske županije.

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike potom je izdalo rješenje kojim je utvrđena prihvatljivost zahvata za okoliš, uz primjenu mjera zaštite okoliša.

Mjerama je predviđeno da će FSRU brod pri uplinjavanju raditi u tzv. otvorenom sustavu, da će se pri izmjeni topline između dva sustava izbjeći izravan kontakt ukapljenog plina i morske vode i maksimalno smanjiti utjecaj na hlađenje mora te da je sustav zahvaćanja i ispuštanja morske vode dizajniran tako da se onemogući stvaranje pjene.

Uvažene su primjedbe lokalne zajednice u vezi s upotrebom klora pri uplinjavanju, pa se pri zahvaćanju i ispuštanju morske vode neće koristiti elektroklorinacija nego će terminal raditi na načelu mehaničkog čišćenja sustava u sklopu redovnog održavanja broda.

Uz to, a prema mjerama, ni u najnepovoljnijem režimu rada terminala ne bi trebalo doći do smanjenja kvalitete zraka na području Omišlja, a razine buke bi trebale biti ispod propisanih dopuštenih razina. Izgradnja terminala počela je nakon što je skupština tvrtke “LNG Hrvatska” usvojila konačnu investicijsku odluku u siječnju 2019. Sve potrebne građevinske dozvole ishođene su u travnju 2019., a istog mjeseca na gradilište su uvedeni izvođači radova.

Iako je prethodno bilo planirano da se konstrukcija temelja betonskog obalnog sistema pristana izvede na kesonima, odlučeno je da se konstrukcija postavi na na armiranobetonskim pilotima, pa je glavni projekt izmijenjen, kao i građevinska dozvola. Kako su objasnili iz tvrtke LNG Hrvatska, izvedba pristana terminala na armiranobetonskim pilotima ocijenjena je jednakovrijednim rješenjem kao i izvedba armiranobetonskih kesona i povoljnijom za okoliš.

Istodobno, krenulo se u nabavku FSRU broda, pa je kao ekonomski najpovoljnija odabrana ponuda tvrtke Golar Power Limited koja je ponudila konverziju postojećeg LNG tankera Golar Viking, prozvedenog 2005., u FSRU brod u vrijednosti od 159,6 milijuna eura. Brod je u listopadu doplovio iz kineskog brodogradilišta nedaleko Šangaja u kojemu je tehnološki prerađen i pretvoren u FSRU brod, a u brodogradilištu Viktor Lenac potom su obavljena dodatna ispitivanja, nakon čega je isplovio po prve količine plina za probni rad.

Odabrani i prilagođeni brod, sada naziva “LNG Croatia”, ima kapacitet spremnika od 140.000 prostornih metara, s kapacitetom uplinjavanja 300.000 prostornih metara prirodnog plina na sat, što na godišnjoj razini daje kapacitet od 2,6 milijardi prostornih metara plina.

Brod će biti privezan uz novi pristan na betonskim pilotima, a uz njega će moći pristati svi brodovi za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, kapaciteta od 3500 do 265.000 prostornih metara plina. Opremljen je s najsuvremenijim sustavima sigurnosti, među ostalim i sustavima brzootpuštajućih kuka, kako bi se odvezivanje broda u slučaju opasnosti provelo brzo i sigurno.

Plin će se do kupaca otpremati priključnim plinovodom dugačkim 4,2 kilometra te novim otpremnim plinovodom Zlobin-Omišalj, koji osigurava otpremu plina u hrvatski plinski transportni sustav. Otpremni plinovod Zlobin-Omišalj investicija je vrijedna oko 440 milijuna kuna, a s gotovo 16,5 milijuna eura sufinancirana je iz europskih fondova.

Radovi na tom 16,7 kilometara dugom plinovodu završeni su sredinom studenoga, a tehnički najsloženiji zahvat bilo je polaganje cijevi na dno Tihog kanala kod Omišlja na Krku na dubinu od 55 metara. Da bi plin s terminala došao do svih korisnika, potrebno je izgraditi i mjesto za opskrbu ukapljenim prirodnim plinom, tj. distributivnu LNG stanicu u riječkoj luci za plinsku opskrbu pomorskog, cestovnog i željezničkog prometa sjevernog Jadrana te za otpremu prema daljnjim mjestima opskrbe u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Mjesto za opskrbu planira se na predjelu Mlaka, za taj dio projekta je putem CEF/Transport programa dodijeljeno bespovratnih 1,3 milijuna eura za razvojne studije i projektnu dokumentaciju, a tvrtka LNG Hrvatska će aplicirati i na programe za dodjelu bespovratnih sredstava za izgradnju.

Projekt LNG terminala je priveden kraju, a njegov rad odgovorit će na moguća preostala pitanja o isplativosti, sigurnosti, kao i utjecaju na okoliš. Iz tvrtke LNG Hrvatska s tim u vezi naglašavaju da plutajući terminali, tj. FSRU brodovi, kojih je sada u svijetu više od 20, nisu imali incidenata te da na tankerima koji prevoze ukapljeni prirodni plin do sada nije bilo nesreća. Riječ je, kažu, o floti s više od 500 tankera, a ukapljeni prirodni plin na taj se način prevozi gotovo 60 godina.

Analiza Eurostata 
rosječna cijena električne energije za kućanstva u Europskoj uniji (EU) u prvoj polovini 2020. iznosila je 21,3 eura za 100 kW h i bila je neznatno manja u usporedbi s istim razdobljem lani (21,6 eura za 100 kW h).
P

Istovremeno, prosječna cijena plina u EU-u bila je gotovo nepromijenjena iznosivši 6,6 eura za 100 kW h. Statistički ured Europske unije Eurostat javlja kako su cijene električne energije pale u 16 članica tijekom prve polovine ove godine. Plin je pao u 18 od 24 države koje izvješćuju o cijenama tog energenta za kućanstva.

Porezi i nameti činili su 40 posto računa za električnu energiju koja je naplaćena kućanstvima u EU-u. Za prirodni plin pak odgovarajući udio poreza i nameta iznosio je trećinu (33 posto) računa za kućanstava. Između prve polovice 2019. i prve polovice 2020. godine, najveći pad cijena električne energije za kućanstva, promatran u nacionalnim valutama, zabilježen je u Nizozemskoj (-31 posto), zatim u Latviji (-12,8 posto), Sloveniji (-11,4 posto), Švedskoj (-10 posto) i Estoniji (-8,9 posto).

Naprotiv, najveći rast zabilježen je u Litvi (+13,6 posto), Poljskoj (+12,9 posto), Luksemburgu (+10,5 posto), Rumunjskoj (+9,1 posto) i Češkoj (+8 posto). Izražene u eurima, prosječne cijene električne energije za kućanstva u prvoj polovici 2020. godine bile su najniže u Bugarskoj (10 eura za 100 kW h), Mađarskoj (10,3 eura) i Estoniji (12,4 eura), a najviše u Njemačkoj (30,4 eura), Danskoj (28,3 eura) i Belgiji (27,9 eura).

Hrvatska se nalazi pri dnu ljestvice i ispod je europskog prosjeka. Točnije, cijena električne energije za kućanstva u Hrvatskoj je među nižima u EU-u i iznosi približno 13 eura za 100 kW h. Nadalje, najveći pad cijena plina za kućanstva, promatran u nacionalnim valutama, zabilježen je u Latviji (-29,4 posto), Litvi (-19,8 posto), Švedskoj (-16 posto) i Portugalu (-15,4 posto).

S druge pak strane, najveći rast zabilježen je u Nizozemskoj (+8 posto), Francuskoj (+7,3 posto) i Hrvatskoj (+5,2 posto). Unatoč tomu, kućanstva u nas i dalje imaju jednu od nižih cijena plina u EU-u te plaćaju približno 3,9 eura za 100 kW h.

Izražene u eurima, prosječne cijene plina za kućanstva u prvoj polovici 2020. bile su najniže u Latviji, Mađarskoj i Rumunjskoj (svaka po 3,2 eura za 100 kW h) i Litvi (3,6 eura), a najviše u Nizozemskoj (10 eura), Švedskoj (9,8 eura), Francuskoj (7,9 eura) i Danskoj (7,5 eura), stoji u analizi.

Peter Szijarto
Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto danas je nakon videokonferencije s europskim povjerenikom za energetiku Kadrijem Simsonom izjavio kako je LNG terminal na otoku Krku ključan za opskrbu Mađarske plinom.

Mađarska bi trebala primati milijardu kubnih metara ukapljenog prirodnog plina godišnje od 1. siječnja 2021., no postoje nagađanja kako će dio toga plina ostajati u Hrvatskoj zbog razmjene koju mađarski MVM dogovara s uvoznikom kopnenog plina u Hrvatsku.

Szijjártó je izrazio nadu da će Hrvatska razmotriti proširenje kapaciteta terminala ako se ispune njegovi ciljevi, dodajući da bi LNG tada mogao igrati još veću ulogu u opskrbi Mađarske energijom. Također je napomenuo da je mađarski sporazum o isporuci plina potpisan sa Shellom prvi dugoročni energetski sporazum u zemlji koji ne uključuje ruske dobavljače energije.

Szijjártó je rekao da su se njegovi razgovori sa Simsonom dotakli i izgradnje mađarske nuklearne elektrane Paks 2. Mađarska vjeruje da se ciljevi i ciljevi Europske unije za smanjenje emisija stakleničkih plinova mogu postići samo ako se nuklearna energija računa kao ekološki prihvatljiv izvor energije, rekao je. To je stvar stalne rasprave unutar EU-a, rekao je, napominjući da polovica država članica bloka koristi nuklearnu energiju, dok se druga polovica tome protivi.

Projekt Paks 2 sukladan je svim europskim zakonima, a Mađarska je u stalnom savjetovanju s EK tijekom gradnje, rekao je.

Južni plinski koridor
Posljednji krak Južnog plinskog koridora koji iz Albanije vodi plin u Italiju je praktično već spreman. To će biti plin iz Azerbajdžana, ali i ukapljeni plin iz SAD-a. Sad ostaje ogranak prema zemljama zapada Balkana.

Južni plinski koridor (Southern Gas Corridor, SGC) je najveći projekt plinovoda na svijetu od 2017. godine.Transjadranski plinovod (Trans Adriatic Pipeline, TAP), posljednji krak tog golemog koridora će plin s nalazišta u Kaspijskom moru pred obalom Azerbajdžana preko Gruzije, Turske, Grčke i Albanije “preskočiti” Jadran i taj plin dovesti do juga Italije. Luca Schieppati, izvršni direktor TAP-a tvrdi kako je taj krak već spreman i kako će plin poteći u roku koji je predviđen.

Južni plinski koridor je projekt koji je zdušno podržavao i američki predsjednik Trump jer će preko njega do potrošača u južnoj Europi stizati i američki ukapljeni plin s terminala u Grčkoj – a na njega su priključeni i terminali u Turskoj. No i s novim predsjednikom se tu najvjerojatnije ništa neće promijeniti: “S Bidenom kao predsjednikom će se SAD vratiti međunarodnoj akciji očuvanja klime. Bit će teško vidjeti predsjednika Joea Bidena da tako gura američki ukapljeni plin u Europu kao što je to činio Donald Trump jer takvo fosilno gorivo je jasno u sukobu s njegovim planovima za klimu”, kaže Simone Tagliapietra iz briselskog instituta Bruegel. “Ali to neće značiti neku promjenu prema Južnom plinskom koridoru, posve suprotno od toga.”

Makar se Talijani ovim plinovodom mogu barem nadati jeftinijem plinu, projekt nije bio neosporan jer se u gradnji nije uvijek mogao očuvati okoliš. Jer to je i gospodarski i politički projekt: gospodarski jer prije svega talijanski potrošači mogu očekivati da će većim izborom izvora odakle dolazi plin i cijena plina biti manja. Ali politički je tu bitno da se smanji ovisnost Europe od Rusije. Kako objašnjava Schieppati, kapacitet TAP-a se, ovisno o tržištu, može povećati i na čak 20 milijardi kubičnih metara (BCM) prirodnog plina godišnje, a plin iz Azerbajdžana će pokrivati oko 30% potrošnje plina u Bugarskoj, 20% u Grčkoj i oko 12% u Italiji.

Južnom plinskom koridoru sad još nedostaje krak koji bi plin vodio uzduž istočne obale Jadrana: “Infrastruktura TAP-a omogućava dovođenje plina u zemlje zapada Balkana kojima nedostaje komercijalna ponuda plina, kao što je Albanija, Kosovo i Crna Gora, baš kao i tržišta koja imaju izuzetno malenu potražnju od manje nego pola BCM godišnje i koja to kupuju isključivo iz Rusije kao što je Bosna i Hercegovina”, objašnjava Mariana Liakopoulu iz instituta za energetsku sigurnost pri NATO-u. I ona ističe važnost planiranog Jonskog-jadranskog plinovoda iz Albanije do Hrvatske i još jedan LNG terminal na Krku. To otvara mogućnost da se plin s Južnog plinskog koridora dovede i u zemlje središnje Europe poput Mađarske koje su praktično posve ovisne o plinu iz Rusije.

No opet politički je i ovaj plinovod osjetljivo pitanje: čak i da se ne ulazi u trenutno političko ustrojstvo Azerbajdžana – a i Turske, tu je i oružani sukob oko Gorskog Karabaha između Azerbajdžana i Armenije. “Ako taj sukob eskalira do točke gdje bi ugrozio taj plinovod – koji doduše vodi sjevernije od područja sadašnjih oružanih sukoba, to bi bila opasnost za status Azerbajdžana kao pouzdanog izvoznika plina Europe”, smatra Liakopoulu.

Ipak, ona misli kako je rizik minimalan jer je to plinovod od kojeg svi imaju potencijalno samo koristi. I turski diplomati, inače već zbog politike Ankare neskloni Armeniji, ne vjeruju kako čak i u ovom oružanom sukobu prijeti opasnost za plinovod: “Ako Armenija ikad pokuša uništiti infrastrukturu za eksploataciju nafte i plina u Azerbajdžanu, to će neposredno biti usmjereno protiv sigurnosti opskrbe energijom Europske unije”, procjenjuje jedan turski diplomat. Zato je malo vjerojatno da će Armenija htjeti na taj način poremetiti odnose sa zemljama Europe.

Najveći gubitnik Južnog plinskog koridora je zapravo – Ukrajina. Sjevernim tokom plin stiže iz Rusije u Njemačku, sad je i ovaj plinovod zaobilazi. No Ukrajina, zbog napetosti sa susjednom Rusijom ionako sad kupuje plin sa zapada tako da više nema razloga za ljutnju na Tursku: “Odnosi Turske i Ukrajine su se u posljednje vrijeme popravili, a promjena uloge Turske na svjetskom tržištu plina nudi mogućnost i da se suradnja proširi i na Ukrajinu”, objašnjava Gürkan Kumbaroglu sa Sveučilišta Bogazici.

Za njega Južni plinski koridor znači i da će Turska imati veće značenje za Europu: jer prema očekivanjima, već sredinom sljedeće godine će preko Turske potrošačima u Europi moći stizati 25,75 milijardi kubičnih metara plina godišnje – a to je već 5,3% potrošnje Europske unije prema podacima iz 2019. godine, piše DW.

Poručili u subotu
Turska je u subotu objavila da za osam dana produljuje misiju istraživanja plina u istočnom dijelu Sredozemlju, u vodama koje također svojata Grčka.

Istraživački brod Oruc Reis će do 29. studenoga nastaviti potragu za plinom u vodama jugoistočno od grčkog otoka Rodosa, potvrdila je turska vlada. Odluka Ankare o istraživanju plina u spornim vodama Sredozemlja izazvala je napetosti sa susjednom Grčkom i Europskom unijom. Grčka i Turska, obje saveznice u NATO-u, polažu prava na isto područje istočnog Sredozemlja.

Njemačka je pokušala posredovati u razgovorima između Ankare i Atene, nakon čega su turske vlasti nakratko povukle brod Oruc Reis natrag u matičnu luku, no sredinom listopada Turska je odlučila da će ipak nastaviti istraživanje plina u spornim vodama.

Atena optužuje Ankaru da ilegalno istražuje energente u vodama grčkih otoka, dok Turska tvrdi da istraživanja provodi u vlastitoj ekskluzivnoj gospodarskoj zoni. EU je u listopadu Ankari zaprijetio sankcijama.