NAFTA

“Imam 71 godinu, vrijeme je da se povučem iz operativnih poslova i prepustim upravljanje tvrtke mlađima. Ja i dalje ostajem aktivan kada je riječ o strateškim planovima kompanije, bit ću u toku svega, a to znači da ću uvijek raditi. Ipak, mislim da je vrijeme da se odmorim od svakodnevnih aktivnosti, što znači da odlazim u nekakvu polumirovinu”, rekao je Čermak za Lider.

U Upravi su kao članovi ostali Gordana Kronja i vlasnikov sin Hrvoje Čermak, uz četvero prokurista – Vladimira Kuzmića, Igora Crobrnju, te vlasnikovu suprugu Marijanu Čermak i Hrvojevu suprugu Andreu Čermak. Povezane tvrtke u 2018. su zapošljavale ukupno više od 1200 radnika, ostvarile zbrojeno gotovo šest milijardi kuna prihoda i iskazale 139 milijuna kuna dobiti.

CROBEX je jučer oslabio 0,02 posto, a tim gotovo simboličnim padom okončana je pozitivna serija koja se protegla na čak 8 dana. Tijekom tog razdoblja indeks je ojačao 6,6 posto. „Dobro raspoloženje na Zagrebačkoj burzi u posljednje vrijeme je ponajprije rezultat daljnjeg jenjavanja zaraze koronavirusom, nastavka reaktiviranja ekonomskih aktivnosti te pozitivnih kretanja na inozemnim burzama, a sve pod utjecajem značajnih potpornih mjera koje su donijele monetarne i fiskalne vlasti u pokušaju izbjegavanja ili ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica krize“, tumači Anto Augustinović, stariji analitičar tržišta kapitala Erste banke.

Time su malo zaliječene rane koje domaće dioničko tržište trpi tijekom ove godine. U odnosu na početak godine domaće je dioničko mjerilo i dalje 17 posto u minusu kao i u odnosu na 21. veljače – posljednji trgovinski dan uoči tjedna u kojem je potvrđen prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj.

Ipak, za tri dionice iz sastava CROBEX-a koronakriza je završila. Zaključno s 3. lipnjem, na razine prije izbijanja epidemije vratile su se vrijednosnice zadarskog brodara Tankerske Next Generation, Instituta IGH, a Atlantic je od „korona free“ statusa udaljen manje od 1 posto.

Tankerska NG je 21. veljače vrijedila 47 kuna, a u srijedu se zaustavila na 54,50 kuna. Institut IGH je uoči izbijanja epidemije vrijedio 90 kuna, a iznad te razine držao se sve do početka ožujka. Povratak je uslijedio 6. travnja, a uz manje oscilacije tu je cjenovnu razinu uspio održati sve do početka lipnja. U srijedu se njime trgovalo po 88 kuna.

Atlantic je prvi slučaj zaraze dočekao na 1310 kuna. Uslijedio je pad sve do 1030 kuna, koliko je dionica vrijedila 17. ožujka te nakon toga postupni oporavak sve do 1300 kuna zabilježenih 3. lipnja. Pojedini gospodarski sektori ili dionice pojedinih kompanija zbog svojih su specifičnosti mogle imati relativno bolju ili lošiju izvedbu u odnosu na tržište ili sektor tijekom recentne krize, ocjenjuje Anto Augustinović.

„Primjerice, povećana kratkoročna potražnja za prehrambenim proizvodima je pozitivno utjecala na rezultate prehrambenih kompanija u prvom tromjesečju, što je podupiralo cijene dionice kompanija u sektoru, dok su recentna previranja na naftnom tržištu dovela do kratkoročnog rasta potražnje za skladišnim kapacitetima i visine brodskih vozarina“, smatra Ersteov analitičar.

Od ostalih popularnijih dionica iz sastava CROBEX-a, Hrvatski telekom je udaljen još 5,2 posto od 181,50 kuna, koliko je vrijedio 21. veljače. Valamar Riviera do povratka na predpandemijske razine treba ojačati još 23 posto, a Podravka 8,5 posto, piše Poslovni dnevnik.

Metode prestolonasljednika Mohameda bin Salmana (MbS) kojima „uklanja“ svoje konkurente su rabijatne. Od progona nisu pošteđeni ni članovi kraljevske obitelji. Već u prvim mjesecima tekuće godine uhićeno je više članova velike kraljevske obitelji – koja broji oko 15.000 osoba. Jedno od tih uhićenja izazvalo je i međunarodnu pažnju. Radi se o princu Salmanu bin Abdulazizu koji je već 2018. uhićen zajedno sa svojim ocem. Pokrenute su i kampanje sa ciljem njegovog oslobađanja.

Razlozi uhićenja za sada nisu poznati. 37-godišnjak je bio prije svega angažiran u dobrotvornim akcijama. Jedan dio svoje imovine donirao je, kako je javila francuska novinska agencija AFP, za socijalne projekte u nerazvijenim zemljama.  Uhićeni princ nije bio na glasu kao netko tko ima političke ambicije. Ali se uoči prošlih predsjedničkih izbora u SAD-u susreo s demokratskim zastupnikom u Kongresu Adamom Schiffom, čovjekom koji se profilirao kao kritičar aktualnog šefa Bijele kuće – Donalda Trumpa. A Trump i saudijski prestolonasljednik MbS njeguju vrlo dobre međusobne odnose.

Dvije međunarodne inicijative trude se trenutno oko oslobađanja princa. Za jednu od njih je odgovorna tvrtka „Sonoran Policy Group” (SPG) iz Washingtona, koja se bavi komercijalnim lobiranjem. Po informacijama AFP-a, tu je tvrtku angažirao jedan prijatelj uhićenog princa, koji živi u Parizu. On je s SPG-om, kako se tvrdi, sklopio ugovor o provođenju kampanje, ugovor vrijedan dva milijuna dolara. Akcija je, sudeći po pisanju AFP-a, usuglašena s vladama SAD-a, Velike Britanije i Europske unije.

Paralelno s SPG-om i Europski parlament se trudi oko puštanja uhićenog princa na slobodu. Već u veljači ove godine jedna delegacija europskih zastupnika otputovala je u Rijad kako bi se na licu mjesta založila za oslobađanje više članova kraljevske obitelji. Tada je Marc Tarabella, zamjenik predsjednika delegacije Europskog parlamenta za odnose s Arapskim poluotokom, izjavio kako je optimističan oko toga da će ta inicijativa imati pozitivne učinke.

Saudijsko kraljevstvo trenutno prolazi kroz tešku ekonomsku i političku krizu. Pad cijene nafte i borba protiv koronavirusa su prouzročili ozbiljne privredne posljedice. Vlada se osim toga u svijetu našla i na meti kritika zbog intervencije u Jemenu i ubojstva novinara Jamala Khashoggija. I takvoj konstelaciji Saudijska Arabija bi mogla biti spremnija na razgovore nego do sada, komentira AFP kalkulacije dvije spomenute inicijative. Saudijska vlada je koncem travnja usvojila reformu pravosuđa. Njome je između ostaloga ukinuto bičevanje kao oblik kažnjavanja, a zabranjeno je i pogubljenje optuženika koji su u trenutku izvršenja kaznenog djela bili mlađi od 18 godina.

Nakon što Mohamed bin Salman u dogledno vrijeme, kako se nazire, naslijedi svog oca kralja Salmana, on će postati prvi kralj nove generacije na čelu države – prvi član generacije unuka, koji slijede sinove utemeljitelja države Abd al-Aziz ibn Sauda. Nakon što je MbS uspio poraziti druge kandidate u borbi za tron, on sad mora konsolidirati svoju moć, kaže Ali Adubisi, predsjednik organizacije za zaštitu ljudskih prava European Saudi Organisation for Human Rights (ESOHR) iz Berlina. „Među njegovim rođacima je bio cijeli niz aspiranata. I sad se on mora osigurati protiv njih“, kaže Adubisi za DW.

I baš iz tog razloga MbS je tako odlučno krenuo u obračun sa svojim kritičarima i potencijalnim rivalima. Početkom studenoga 2017. on je dao uhititi desetak članova kraljevske obitelji, ministara i poslovnih ljudi. Teretilo ih se za korupciju. Uhapšene osobe su smještene u hotel Ritz-Carlton u Rijadu. I nekoliko tjedana kasnije pušteni na slobodu – nakon što su platili, kako se tada govorilo, oko 86 milijardi eura.

Članovi kraljevske obitelji uhićeni su i tijekom ove godine. Na primjer princ Ahmed, brat aktualnog kralja, te Mohamed bin Nayef, kraljev nećak – i ujedno konkurent Mohameda bin Salmana 2017. u utrci za nasljedstvo saudijskog kralja. Uhićen je i Saad Aljabri, Nayefov savjetnik, zajedno sa svoja dva sina. Nakon oslobađanja Aljabri je otišao u egzil u Kanadu. I htio je tamo „prebaciti“ i svoje sinove – ali saudijske vlasti su obojici zabranili putovanja u inozemstvo, stoji u komentaru DW-a.

Vladimir Putin je u srijedu osobno posredovao u krizi proglasivši izvanredno stanje i pozivajući na red mjesne dužnosnike. U četvrtak su na teren poslane dodatne ekipe za čišćenje. U okviru istrage na mjesec dana je pritvoren , zaposlenik termocentrale u vlasništvu NTEK-a, podružnice velike metaloprerađivačke kompanije Noriljsk Nikelj, priopćio je sud u Noriljsku za agenciju TASS.

Prošlog tjedna se srušio dizelski spremnik u toj centrali, zbog čega se izlilo više od 20.000 tona nafte. Hitna služba ruske ratne mornarice specijalizirana za takve slučajeve rekla je da se pojačanja poslana na to zabito i močvarno područje na krajnjem sjeveru moraju nositi sa zamršenim problemom. “Nikad prije nije bilo takvog onečišćenja. Moramo brzo djelovati jer se gorivo trenutačno otapa u vodi”, rekao je glasnogovornik te službe Andrej Malov za France Presse.

Ekološka organizacija Greenpeace za Rusiju ističe da je ovo “prvi izgred takvih razmjera na Arktiku” i usporedio ga s potonućem Exxon Valdeza blizu Aljaske 1989. Rijeka Ambarnaja u koju je istekla nafta, ulijeva se u jezero Pjasino, odakle izvire istoimena rijeka, žila kucavica poluotoka Tajmira, strateškog područja gdje Rusija dobiva plemenite metale, ugljen, plin i naftu.

Malov je rekao da je u rijeku postavljeno šest brana koje će spriječiti istjecanje onečišćenja u jezero. Zbog teškoće operacije neki su dužnosnici predlagali da se nafta spali na mjestu događaja, što ruska agencija za okoliš nije prihvatila.

Glasnogovornik ruske Agencije za ribarstvo Dmitrij Klokov rekao je za TASS da će trebati “desetljeća” za obnovu ekosustava. Vode se tri kriminalističke istrage. Državno odvjetništvo navodi da je onečišćeno 180.000 četvornih metara tla prije nego se nafta izlila u rijeku.

Noriljsk Nikelj, najveći svjetski proizvođač nikla, priopćio je da je spremnik oštećen kada su potpornji na kojima je bio “30 godina” počeli propadati u zemlju, što bi moglo biti povezano s otapanjem permafrosta, stalno zamrznutog tla, kao posljedice klimatskih promjena.

Dva najveća svjetska proizvođača, Saudijska Arabija i Rusija, složile su se da će do srpnja poduprijeti produljenje rezova proizvodnje od 9,7 milijuna barela, koje je u travnju dogovorila grupa OPEC +, a čine je članice Organizacije zemalja-izvoznica nafte (OPEC) i drugi veliki proizvođači.

No grupa nije uspjela dogovoriti sastanak predstavnika proizvođača u četvrtak na kojem se trebalo razgovarati o smanjenjima proizvodnje, dok se iz neimenovanog izvora iz OPEC-a saznaje da bi to bilo uvjetno produbljivanje smanjenja od strane zemalja koje do sada nisu ispunile svoje ciljeve.

Saudijska Arabija, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati ne planiraju produljiti dobrovoljna dodatna smanjenja proizvodnje od 1,18 milijuna barela dnevno nakon lipnja, pa bi ponuda sirove nafte mogla u sljedećem mjesecu mogla porasti bez obzira na odluku OPEC+.

Analitičari SEB-a smatraju da izgledi za produljenje trenutnih smanjenja OPEC+ nisu tako mali, ali također ukazali i na nastavak slabe potražnje koja cijenu barela u Londonu drži ispod razine od 40 dolara.

OPEC je jutros na svojoj internetskoj stranici izvijestio da je cijena barela referentne košarice njenih članica u utorak iznosila 35,46 dolara, što znači da je porasla 51 cent u odnosu na prethodni trgovinski dan.

Očekuje se da će najveći pad doći iz područja istraživanja novih rezervi i financiranja razvojnih projekata, dok će se tekući radovi na izgradnji naftnih polja nastaviti uglavnom kako je i očekivano.

Prognoze temeljene na podacima naftnih kompanija pokazuju da su investicijski planovi za 2020. godinu smanjeni na 180,3 milijarde norveških kruna (19 milijardi dolara) sa 185,4 milijarde kruna iz veljače, no to je i dalje više nego 2019. kada su bili vrijedni 177,5 milijardi norveških kruna.

Iduće godine se očekuje da će ulaganja u norveški naftni sektor iznositi 145,6 milijardi kruna, u usporedbi s pred tri mjeseca prognoziranih 152 milijarde kruna, priopćio je SSB. Cijena sjevernomorske nafte u travnju je pala na najnižu razinu u dva desetljeća, dok su blokada i ograničena putovanja utjecala na oštro smanjenje potražnje za fosilnim gorivima. Naftne kompanije, uključujući i norveški Equinor, priopćile su kako namjeravaju smanjiti i operativnu i kapitalnu potrošnju, radi očuvanja novca u slučaju pogoršanja.

Planirano smanjenje poreza koje parlament trenutno razmatra moglo bi dovesti do toga da kompanije odobre više projekata, uključujući razvoj naftnih polja NOAKA, Eldfisk North, Greveling i Lavrans, priopćila je statistička agencija. Norveška središnja banka nedavno je po prvi put smanjila svoju ključnu kamatnu stopu na nula posto, navodeći kao razlog utjecaj pandemije Covida-19 i slabijih cijena nafte.

Uz pretpostavku da se prezasićenost smanjuje, Američki institut za naftu (API) priopćio je u utorak da su američke zalihe sirove nafte pale za 483.000 barela. Službeno vladino izvješće o zalihama očekuje se kasnije u srijedu. Stvara se konsenzus da će skupina proizvođača OPEC+ produljiti trenutna smanjenja proizvodnje, smatra Stephen Brennock iz PVM-a.

Cijene su zadnjih tjedana porasle na oba tržišta. Na londonskom je barel više nego udvostručio vrijednost nakon što je u travnju dotaknuo najnižu razinu zadnju 21 godinu, ispod 16 dolara. Na američkom tržištu cijena se čak u jednom trenutku našla u negativnom teritoriju.

Oporavak u Kini i ublažavanja mjera protiv koronavirusa podupiru cijene. Organizacija zemalja-izvoznica nafte (OPEC) i drugi proizvođači, uključujući Rusiju, okupljeni u grupi OPEC+, smanjuju proizvodnju u svibnju i lipnju za 9,7 milijuna barela dnevno, što je oko 10 posto ukupne svjetske proizvodnje prije koronavirusa.

Ohrabren naznakama oporavka tržišta OPEC+ razmišlja o produljenju rezova od 9,7 milijuna barela dnevno i nakon lipnja. No još uvijek nije dogovoreno hoće li se sastanak ministara održati sutra ili kako je ranije najavljeno “kasnije u lipnju”.

Kad se cijena u Londonu približi 40 dolara, to je dobar znak. Na dobrom smo putu”, rekao je predstavnik u OPEC-u. Izgledi potražnje sada izgledaju jači. Sektor usluga u Kini, drugom po veličini svjetskom potrošaču nafte, počeo je rasti po prvi puta nakon siječnja, pokazalo je istraživanje. Budući da se mjere protiv koronavirusa ublažavaju i ukidaju, očekujemo postupni oporavak potražnje, navodi se u izvješću Capital Economicsa.

OPEC je jutros na svojoj internetskoj stranici izvijestio da je cijena barela referentne košarice njenih članica u utorak iznosila 34,95 dolara, što znači da je porasla 1,27 dolara u odnosu na prethodni trgovinski dan.

Predizborna kampanja službeno nije ni počela, ali smo ipak u kampanji. I kao i svaki put do sada, govorimo o Ini. Protekli tjedan obilježili su novinski članci o tajnim dokumentima kojima se izdaju nacionalni interesi, no je li izvoz nafte zaista povreda hrvatskih interesa ravna veleizdaji?

Sentiment prema Ini je razumljiv – radi se o jednoj od najvećih kompanija u Hrvatskoj koja za državu ima strateški značaj. Politički režimi, stranke i zainteresirane strane koje su se tijekom više od 50 godina bile uključene u upravljanje ovom tvrtkom stara su priča u svakoj kampanji, a broj otvorenih pitanja i kompleksnost međuvlasničkih odnosa nebrojeno su puta punili naslovnice. No pogledajmo priču o Ini iz kuta tržišta.

Hrvatska pokriva oko 20 posto potreba za naftom, ostalo je uvoz. Istovremeno, prerada do sada manjim dijelom domaće i većim dijelim uvozne nafte u derivate, te njihova daljnja prodaja Inu čini najvećim izvoznikom u zemlji. I dok je izvoz derivata apsolutno prihvatljiva kategorija, izvoz sirove nafte je apsolutno neprihvatljiv.

Zašto? Tko u tržišnoj ekonomiji, u vrijeme mira, određuje što se može, a što ne može izvoziti? Jesu li kriteriji takve interpretacije utemeljeni na samom proizvodu? Količinama? Vrijednosti? Ili nečem drugom?

Ako bi kriterij bio proizvod, zašto na isti način ne tretiramo i druge proizvode koje izvozimo i koje smatramo nacionalnim blagom poput vode ili drva? U ovom smo kategorijama itekakvi izvoznici. Za naftu čak imamo i zakone kojima možemo zabraniti njen izvoz u slučaju izvanrednih stanja.

Ako je u pitanju količina, pa naftu cijenimo drukčije jer je ima malo, dvije su stvari nejasne – znamo li kada natočimo gorivo otkud je njegov sastav ili nas više zanima cijena i kvalitete? Nekako se logičnijim čini da nam je fokus na kompleksnosti postrojenja koje prerađuje tu naftu da bi dobili kvalitetu koju trebamo i što nižu cijenu.

S druge strane, možda tih 15 do 20 posto želimo čuvati “kao oči u glavi” jer nam jamči barem mali dio energetske neovisnosti. No ako smo svjesni da uvozimo oko 80 posto i ako smo svjesni da se čak i daleko većim istraživanjem neće pridobiti veće količine, gdje je tu neovisnost?

Ako govorimo o vrijednosti, cijena nafte na tržištu lako je dostupan podatak. Kretanja je lako moguće provjeriti i po toj logici hrvatska nafta vrijedi kao i ostale nafte sličnog sastava, bez obzira na nacionalnost. U bivšoj su državi dvije rafinerije pokrivale daleko veće tržište od današnjeg. Obje su radile i time jamčile opstojnost velikog broja radnih mjesta. Koliko su bile uspješne ili ne, ostaje pitanje.

Ipak, danas je situacija drukčija. Ono što pomalo zaboravljamo jest da Ina posluje na tržištu i da je izlistana na burzi. To tržište daleko je drukčije od onog prije 30 godina. Konkurencija postoji na globalnoj razini, potražnja je daleko manja, a u prilog joj ne idu ni trendovi te regulativa koja će 2050. znatno utjecati na naftni biznis i tehnologije te sirovine koje bi naftu postupno trebale zamijeniti.

Uzmimo u obzir i da Ina ima dva vlasnika – Vladu Republike Hrvatske, jednog od dioničara koji bi posljedično od Ininog uspješnog poslovanja trebao zarađivati kroz poreze i dividende te pratiti njen razvoj na način da se strateški projekti bitni za RH provode, a MOL je privatni vlasnik koji prije svega gleda na zaradu, odnosno profitabilnost poslovanja, a ne socijalne politike.

Tržište ne poznaje kategoriju domaće i strane nafte, tržište poznaju robu i njenu cijenu. Biti uspješan poslovni subjekt koji svoj proizvod prodaje na slobodnom tržištu po cijenama koje to tržište diktira je cilj svakog OPG-a, obrta, tvrtke ili kompanije, ali nastaje problem kada takvo pravilo primijenimo ovdje.

Kada govorimo o nacionalnom bogatstvu poput vode, apsolutno smo ponosni što se npr. Jana prodaje na inotržištu, što gotovo cijela proizvodnja hrvatske tune ide u izvoz… Da se ne radi o Ini nego o bilo kojoj drugoj “perjanici hrvatskog gospodarstva” bi li imali isti pristup? Teško se oteti dojmu da želimo Inu koja dobro posluje, ali samo pod uvjetima koji ne vrijeđaju naše osjećaje – jer manje nas muči prodaja nafte od činjenice da ta nafta ide u Mađarsku ili Slovačku, odnosno MOL. I zašto mislimo da Mađarskoj treba ta nafta?

Ako količine domaće nafte na godišnjoj razini zadovoljavaju 15 posto naših potreba, koliko zadovoljavaju u jednoj Mađarskoj koja ima dvostruko više? Trenutno iza te priče, ne ulazeći u dubinu odnosa između dva dioničara ili dvije države, stoji činjenica da tehnički ta nafta zbog infrastrukturnih nedostatka može jedino u izvoz na prodaju, ako željeznicom ne ide u Rijeku. Mogla bi u Sisak, ali ako Sisak negativno posluje kod prerade nafte, kojem je dioničaru u interesu podržavati nešto što donosi gubitak? U tom smislu, legitimno je na nafti zaraditi, bilo preradom ili prodajom ako je to isplativije i kompaniji zbilja donosi veću dobit.

Iz perspektive dioničara, važno je u ovom trenutku osigurati provođenje investicije u Rijeci, jer smo svjedoci godina kašnjenja. Samo razvoj Ine može nam osigurati da i u budućnosti imamo vlastitu domaću proizvodnju derivata, da gradimo izvoz tih istih derivata i da na kraju krajeva Ina pozitivno posluje. U svemu tome, na dioničarima je da istovremeno promišljaju i njenu budućnost kad nafta više ne bude imala ulogu koju ima danas.

Računica je jednostavna – veća dobit Ine, više novaca ide državi – kroz poreze, isplate dividendi, zapošljavanje radnika koji će također državi plaćati poreze svojom potrošnjom i tako održavati ekonomiju, itd. Da li stvarno mislimo da MOL i hrvatska Vlada žele smanjili Ininu profitabilnost pa tako sebi direktno izbiti milijune koje ubiru svake godine od Ininog poslovanja? U poslovnom svijetu na kraju dana jedino što se računa je dobit, a sve rasprave oko toga je li hrvatska nafta išla lijevo ili desno čine se kao skretanje pozornosti na detalj koji zaklanja pogled na širi kontekst, a to je budućnost ove zemlje i njene proizvodnje, odnosno gospodarstva, piše Vladimir Nišević za Poslovni Dnevnik.

U skladu s time, IEA poziva austrijsku Saveznu vladu na dodatne napore na dekarbonizaciji cijele energetike kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi o postizanju ugljične neutralnosti do 2040. godine, što je desetljeće prije nego što je to postavila Europska unija.

Najveće izazove za Austriju pri tome predstavlja dekarbonizacija u području zgradarstva (tj. sustava grijanja) i prometa jer austrijske emisije ugljičnog dioksida još od 2014. godine najviše rastu upravo u tim područjima. Uz to, Austrija nije postavila ciljeve za smanjivanje emisija ni za 2020. ni za 2030. godinu, a osobito u ta dva područja koja nisu obuhvaćena Europskim sustavom trgovanja emisijama (EU ETS).

Ipak, IEA pozdravlja austrijske planove za napuštanjem sustava grijanja na loživo ulje i ugljen do 2035. godine, čime će se ujedno ostvariti energetska sigurnost. Isto tako, treba pozdraviti i najavljenu poreznu reformu čiji je jedan od ciljeva i utvrđivanje stvarnih troškova emisija CO2 u područjima potrošnje energije koja nisu pokrivena EU ETS-om.

Austrija je već sada treća članica IEA-e po udjelu obnovljivih izvora jer je taj udio još 2018. godine iznosio 77%, a do 2030. mogao bi narasti na 100%. Značajan udio u tome imaju brojne reverzibilne (crpne) hidroelektrane, koje omogućavaju pohranu električne energije i pružaju fleksibilnost elektroenergetskom sustavu, upravo kako bi mogao preuzimati sve veću proizvodnju iz obnovljivih izvora.

Uz to, tu je i inicijativa ‘Ozelenjavanje plina’ kojom se promiče primjena postrojenja za proizvodnju obnovljivih plinova kao što je vodik, čime se također omogućava iskorištavanje viškova proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, objavio je američki portal ‘Power Engineering International’, piše Energetika-net.

Njemačka energetska tvrtka Naturstrom pokrenula je pravne postupke za zaustavljanje procesa spajanja dva njemačka energetska diva, RWE-a i E.ON-a. Riječ je o najvećem preuzimanju i spajanju u energetici, ne samo u Njemačkoj, već i u cijeloj Europskoj uniji.

No, spomenuta tvrtka i još 10 njemačkih energetskih tvrtki podnijele su zahtjev na Europskom sudu protiv odluke Europske komisije o RWE-ovom preuzimnanju E.ON-ovog poslovnog područja proizvodnje električne energije iz konvencionalnih i elektrana na obnovljive izvore. U tom se zahtjevu ističe da bi takvo povezivanje ‘značajno smanjilo konkurentnost u proizvodnji električne energije i marketingu’. Ako zahtjev bude odobren, to bi moglo značiti da EK mora preispitati svoju odluku o odobravanju preuzimanja, izvijestio je američki portal ‘Power Engineering International’.

Kako je Ina d.d. jedini član Pripojenog Društva, sukladno čl. 549.f st. 1., za pripajanje se nužno ne traži odobrenje glavne skupštine Društva Preuzimatelja. Dioničari Društva Preuzimatelja čiji udjeli zajedno dosižu najmanje dvadeseti dio temeljnog kapitala Društva Preuzimatelja imaju pravo podnijeti upravi Društva Preuzimatelja zahtjev za sazivanje glavne skupštine Društva Preuzimatelja, koja treba odlučiti o davanju odobrenja za pripajanje, najkasnije u roku od mjesec dana od dana objave ove obavijesti.

Obavještavaju se dioničari da je Zajednički plan pripajanja i dokumentacija propisana čl. 549.f st. 1. ZTD-a dostupna na uvid u poslovnim prostorijama INA, d.d.