ELEKTRIČNA ENERGIJA

Analiza
Francuska je najveći izvoznik električne energije u Europi u prvih 11 mjeseci ove godine, a Italija najveći uvoznik, pokazala je studija europskog tržišta interkonektora koju je provela analitička kuća EnAppSys.

Ta je studija pokazala da je Francuska u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenoga ostvarila ukupan neto izvoz električne energije od od 39,4 teravatsata (TWh), pri čemu je većinu isporučila Italiji (13,3 TWh) i Njemačkoj (11 TWh).

Visoka razina neto izvoza pripisana je velikim količinama energije iz nuklearnih elektrana i niskim graničnim troškovima povezanima s tom vrstom energije, što ju čini aktraktivnom za cijelo europsko tržište.

Italija je bila najveći uvoznik električne energije od siječnja do studenog te je uvezla 36,6 TWh. Najveći dio uvezene energije isporučila joj je Švicarska (17,6 TWh), koja povećava proizvodnju iz obnovljivih izvora, ali se i dalje oslanja na nuklearnu energiju kao svoj glavni izvor.

Izvor https://www.enappsys.com/post/q3-energy-markets-in-europe-what-you-need-to-know

Analiza Carbon Briefa
Svjetska proizvodnja električne energije iz ugljena u 2019. godini je u padu za oko tri posto u odnosu na prošlu godinu, što je najveći pad otkad se provode takva mjerenja, objavljeno je na web stranicama Carbon Brief, specijaliziranima za energetiku i klimu.

Proizvodnja električne energije iz ugljena u prvoj polovici godine pala je za 19 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje, objavio je Carbon Brief.

Ugljen je u prvoj polovici godine činio manje od dva posto “energetskog miksa” sirovina za proizvodnju električne energije u Irskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, a šest posto u Španjolskoj i Italiji. Velika Britanija u svibnju je čak ugasila sve svoje elektrane na ugljen na dva tjedna, prvi put od početka industrijske revolucije, kaže se u analizi.

Razlozi rekordnog pada proizvodnje struje iz ugljena razlikuju se od zemlje do zemlje, a uključuju povećanu proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, nuklearne energije i plina, kao i usporavanje ili negativan rast potražnje električne energije.

U razvijenim zemljama snažno je porasla proizvodnja struje iz vjetra i Sunca, a istovremeno je smanjena potražnja za električnom energijom, što se povezuje sa sporijim globalnim gospodarskim i trgovinskim rastom, kaže se u analizi.

Pad potražnje za ugljenom posebno je izražen u Japanu i Južnoj Koreji. U obje te zemlje porasla je uporaba nuklearne energije što je smanjilo upotrebu ugljena. U Sjevernoj Americi oko 60 posto pada uporabe ugljena u proizvodnji električne energije objašnjava se prelaskom na plin te zatvaranjem ugljenih i otvaranjem plinskih elektrana.

Indeks potrošačkih cijena
Rast cijena struje za kućanstva u Europskoj uniji u prvoj je polovini godine blago porasla u odnosu na isto razdoblje lani dok je cijena plina bila nepromijenjena, a u Hrvatskoj su oba energenta blago poskupjela, pokazalo je u utorak izvješće Eurostata.

U prvoj polovini 2019. godine prosječna cijena električne energije u EU uvećana je za pet posto u usporedbi s istim razdobljem prošle godine, na 21 euro za 100 kilovatsati (kWh). Cijene plina ostale su nepromijenjene i iznosile su gotovo šest eura za 100 kilovatsati. Pritom su porezi i drugi nameti činili više od trećine (37 posto) cijene električne energije za kućanstva, dok je u cijeni plina taj udio bio 27 posto, objavio je Eurostat.

U prvih šest mjeseci u odnosu na isto razdoblje lani najviše su pale cijene električne energije izražene u domaćoj valuti u Danskoj, za 4,3 posto, i u Portugalu, za 4,1 posto. Slijede Poljska, s cijenama nižim za 3,1 posto, i Grčka, s padom cijena za 1,3 posto. Najviše je pak poskupjela struja za kućanstva u Nizozemskoj, za 20,3 posto. Slijede Cipar s povećanjem cijena za 16,4 posto, Litva, za 14,4 posto, i Češka, za 12,0 posto.

Globalna proizvodnja električne energije iz ugljena će, prema očekivanjima, u 2019. pasti za oko tri posto u odnosu na 2018. godinu.

Riječ je o najvećem zabilježenom padu svjetske proizvodnje električne energije iz ugljena otkako se provode takve analize, objavljeno je na stranicama Carbon Brief iz Ujedinjenog Kraljevstva. Valja naglasiti kako očekivano smanjenje odgovara brojci od 300 TWh, tj. ukupnoj lanjskoj proizvodnji električne energije iz ugljena u Njemačkoj, Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.

U Hrvatskoj je cijena struje za kućanstva u prvoj polovini godine iznosila 98,05 kuna za 100 kilovatsati, ili 13,21 eura. To znači da je porasla oko 0,8 posto iskazano u eurima odnosno kunama u odnosu na isto razdoblje lani. Udio poreza i drugih nameta u cijeni struje u Hrvatskoj iznosio je oko 22 posto. Iskazano u eurima, prosječna cijena struje u prvoj polovini godini bila je najniža u Bugarskoj gdje je iznosila 9,9 eura za 100 kilovatsati. Slijede Mađarska s 11,2 eura i Litva s 12,5 eura. Najveće cijene imale su Njemačka, od 30,9 eura, Danska, od 29,8, i Belgija od 28,4 eura.

Danska je u prvoj polovini bilježila i najveći pad cijena plina za kućanstva među zemljama EU-a, iskazanih u domaćoj valuti, za 1,7 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje. Slijede Mađarska, s padom cijena za 1,6 posto, i Austrija, s cijenama nižim za 1,3 posto. Najviše je taj energent poskupio u Bugarskoj, za 18,3 posto, te u Latviji i Estoniji, za 15,8 odnosno 14,2 posto. U Hrvatskoj je prosječna cijena plina za kućanstva u prvoj polovini ove godine iznosila 27,84 kune ili 3,75 eura za 100 kilovatsati, što predstavlja povećanje za oko dva posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Udio poreza i drugih nameta u cijeni plina u Hrvatskoj iznosio je 20 posto. Iskazano u eurima nižu cijena plina za kućanstva imale su samo Mađarska I Rumunjska, od 3,5 eura za 100 kilovatsati. Najviše su pak cijene plina plaćala kućanstva u Švedskoj, od 11,8 eura, Nizozemskoj, od 9,2, i Danskoj, od 8,6 eura za 100 kilovatsati plina.

Izvor: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/13-01-01_05_2019.htm

BB+
Agencija Standard & Poor’s (S&P) je povećala samostalnu ocjenu kreditnog rejtinga Hrvatske elektroprivrede d.d. na razinu bb+.

Ujedno je potvrđen dugoročni kreditni rejting Hrvatske elektroprivrede d.d. (BB+) uz stabilne izglede kretanja ocjene rejtinga, a koji se u skladu s metodologijama agencije S&P za poduzeća u državnom vlasništvu formira temeljem samostalne ocjene kreditnog rejtinga i ocjene rejtinga Republike Hrvatske kao vlasnika HEP-a.

U izvješću agencije S&P, objavljenom 26. studenoga, navodi se da je HEP poboljšao upravljanje po pitanju izloženosti vrlo promjenjivim hidrološkim okolnostima i fluktuacijama cijena energenata. Navodi se kako je HEP-ova postupna, ali jasna transformacija usmjerena na smanjenje volatilnosti dobiti, zaštitila financijske pokazatelje tijekom posljednjeg sedmogodišnjeg ciklusa u kojem su se izmjenjivale loše i povoljne hidrološke okolnosti.

Analitičari agencije S&P ističu da je poboljšanje samostalne ocjene kreditnog rejtinga društva rezultat očekivanja da će se smanjiti volatilnost HEP-ove dobiti s obzirom na hidrološke okolnosti ili cijene energenata. Vjeruju da će HEP i dalje biti pod utjecajem volatilnosti karakteristične za proizvodnju iz hidroelektrana, ali da će je bolje kontrolirati.

Također se ističe kako je HEP restrukturirao svoje poslovanje da bi osigurao dugoročnu učinkovitost i fleksibilnu strukturu troškova na razini Grupe te se očekuje da će HEP nastaviti ostvarivati dobre poslovne rezultate.

„Iznimno smo zadovoljni povećanjem samostalne ocjene kreditnog rejtinga što je jasna potvrda aktivnog i kvalitetnog upravljanja ukupnim poslovanjem HEP grupe. Ova ocjena predstavlja priznanje Hrvatskoj elektroprivredi za kontinuirano učinkovito upravljanje vanjskim i unutarnjim čimbenicima poslovanja. Zadržavanje snažnog tržišnog položaja u višegodišnjem razdoblju, financijska likvidnost i stabilnost, HEP čine snažnom kompanijom, spremnom za uspješno poslovanje i otpornom na moguće nepovoljne promjene u poslovnom okruženju.

Pokrenuta ubrzana izgradnja novih te rekonstrukcija i modernizacija postojećih energetskih kapaciteta u skladu s obnovljivim scenarijem razvoja HEP-a, strateškim dokumentima Republike Hrvatske te globalnim energetsko-klimatskim ciljevima i trendovima dodatno će povećati buduću operativnu efikasnost HEP grupe“, izjavio je Frane Barbarić, predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede d.d.

KPMG
Novo istraživanje pokazuje da mnogi vozači stariji od 55 godina zaziru od kupovine električnog vozila.

Dvojbe vezane uz domet vozila jedan su od glavnih razloga zbog kojih stariji od 55 zaziru od kupovine tih vozila, prema istraživanju koje je provela globalna konzultantska kuća KPMG. Prema rezultatima istraživanja upravo je domet vozila odnosno razdaljina koju automobil može prijeći jednim punjenjem baterija bio glavni razlog zabrinutosti 75 posto ljudi starijih od 55 godina.

Manje od polovice (40 posto) anketiranih u dobi od 18 do 34 godine to je navelo kao razlog za oklijevanje u odabiru električnog vozila.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 2001 osobe u Britaniji u rujnu, naveo je KPMG. “Očigledno postoji ogromna promjena mišljenja ovisno o generaciji”, kaže Justin Benson iz KPMG UK. “Milenijalci i generacija Z okreću se električnim vozilima a oni iznad 55 čini se da oklijevaju učiniti isto jednakom brzinom kao mlađe osobe”.

Benson kaže da su mlađe osobe također sklonije fokusirati se na to koliko treba vremena za punjenje vozila a ne na to koliku udaljenost mogu prijeći do sljedećeg punjenja. “Mlađi su ljudi otvoreniji prema isprobavanju novih stvari i očekuju da će se sve moći napraviti u najkraćem mogućem vremenu ako ne i pritiskom gumba”, kaže stručnjak iz KPMG.

Interkonekcija
Predsjednici Crne Gore i Italije Milo Đukanović i Sergio Mattarella simboličkim su istovremenim pritiskanjem dugmeta, svaki sa svoje strane Jadrana, u petak svečano pustili u rad podmorski elektroenergetski kabel između Crne Gore i Italije.

Ukupna dužina kabla između Pescare i Tivta iznosi 455 kilometara, dok dužina podmorskog dijela iznosi 433 kilometra. Investicija je vrijedna oko milijardu eura, a za izgradnju je bila zadužena talijanska kompanija Terna u partnerstvu s Crnogorskim elektroprijenosnim sistemom (CGES).

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović rekao je, na ceremoniji puštanja u rad interkonekcije u Konvertorskoj postaji u Lastvi Grbaljskoj, kako je ovaj projekt od izuzetnog strateškog značenja za regiju Zapadnog Balkana, a naročito za Crnu Goru, jer je to prva interkonekcija Crne Gore s Italijom i Europom.

Sa druge strane Jadrana, u konvertorskom postrojenju Cepagatti u Pescari, talijanski predsjednik Sergio Mattarella rekao je da kabel predstavlja prvi „energetski most” između EU i Balkana te da je riječ o projektu od zajedničkog europskog interesa.

Glavni izvršni direktor Terne Luigi Ferraris kazao je da je procjena da će u razdoblju od 2020-2025 godine u Europskoj uniji potreba za električnom energijom rasti dva posto godišnje, a da će se usporedno na Balkanu za oko 10 posto povećati broj postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora.

Projekt izgradnje podmorskog kabla dogovorili su 2009. tadašnji premijeri Crne Gore i Italije Milo Đukanović i Silvio Berlusconi. Ugovor o povezivanju dvije države energetskim kablom potpisan je u studenome 2010., a izgradnja je počela u listopadu 2016. Talijanska kompanija Terna obavezala se da će investirati oko 800 milijuna eura, dok je Crnogorski elektroprijenosni sistem uložio oko 100 milijuna.

Kabl je maksimalnog kapaciteta 1.000 megavata istosmjerne struje, a ugovorom je predviđeno da 80 posto prihoda koje ostvari energetska konekcija pripadne Talijanima, a 20 posto CGES-u. Crnogorski dužnosnici ranije su priopćili da će Crna Gora imati još povoljnih učinaka polaganja ovog kabla poput „prihoda od prijenosa električne energije iz regije preko ove interkonekcije te uvezivanja crnogorskog elektroenergetskog sustava u regionalno i europsko tržište“.

Milijarde eura poticaja
Njemačka je odlučna ostvariti ciljeve zaštite klime pa će i dalje teći milijarde eura poticaja za kupnju e-automobila. No jedva da se čuje najvažnije pitanje: zašto milijuni Nijemaca moraju sjedati u svoje automobile?

I nakon nedavnog sastanka kancelarke Angele Merkel s čelnicima njemačkih automobilskih koncerna su se opet čule optužbe kako ova kancelarka i dalje tim koncernima dijeli poklone, makar je neosporna njihova krivinja u krivotvorenju vrijednosti ispušnih plinova kod dizel vozila. Ali i ta prevara se polako pretvara u korist za automobilsku industriju: prije skandala s dizelom su ionako bili suočeni s upravo beznadnom zasićenošću (njemačkog) tržišta: u ovoj zemlji je registrirano preko 47 milijuna vozila na osamdesetak milijuna stanovnika. Automobil je sve manje nekakav pokazatelj socijalnog statusa i više niti imućnima ne smeta ako isti auto imaju i nekoliko godina.

Utoliko su električni automobili i proizvod s kojim se i automobilski koncerni opet nadaju navali u trgovine automobilima. A na sastanku “na auto-vrhu” kako ga ovdje zovu, održanom prošlog tjedna u Berlinu je kancelarka opet automobilske koncerne zasula milijunima: argumentirajući kako se inače neće moći ispuniti klimatski ciljevi emisije ugljičnog dioksida do godine 2030., ne samo da je produžen rok državnih poticaja građanima za kupnju električnih automobila, nego je i iznos povećan. Za električne automobile cijene do 40.000 se državni poticaj podiže sa 4.000 na 6.000 eura, za one skuplje poticaj se ne povećava toliko i iznosi 5.000 eura. Povećani su poticaji i za hibridna vozila tako da će do godine 2025. država i industrija svaka izdvojiti po 600 milijuna eura kako bi povećala broj takvih vozila na njemačkim cestama.

Njemačka kancelarka rado izlazi u susret automobilskoj industriji, ne samo zato jer je to jedna od najvažnijih industrijskih grana u ovoj zemlji.

Usprkos svim pozivima kako će električni automobili spasiti klimu i zaustaviti zatopljenje naše planete, oni su u Njemačkoj bili i ostali tek igračka za bogate. Već i na sastanku “auto-vrha” 2016. se očekivalo kako će biti najmanje 300.000 zahtjeva za takav poticaj – ali do konca rujna ove godine je postavljeno jedva 140 tisuća zahtjeva. Prema podacima Ureda za registraciju, na 1000 vozila u Njemačkoj niti dva nisu električna, jedva ih je sedam na hibridni pogon. Ali je zato više od 400 vozila koja su starija od 10 godina – njih samo nešto više od 130 je mlađe od dvije godine.

Čini se kako nije Njemačka jedina koja zapravo uopće ozbiljno ne shvaća pitanje mobilnosti građana. Taj problem definitivno daleko prelazi želje i zahtjeve mlade Grete Thurnberg i drugih aktivista za zaštitu okoliša. Nije sporno kako je promet, doduše tek nakon energetskih postrojenja i industrije, jedan od najvećih uzročnika emisije ugljičnog dioksida. No jedva da se tko usuđuje postaviti pitanje, zašto Nijemci tako rado i uporno sjedaju u svoje automobile.

Odgovor je jednostavan: zato jer moraju i to nipošto ne čine iz nekakve ljubavi prema automobilu. U našem razdoblju industrijalizacije čini se normalno od zaposlenika tražiti mobilnost jer se i proizvodnja centralizira na tek nekoliko tvornica – i to ako uopće ostaje u Europi i nije preseljena na Daleki istok. Tako je sve više zaposlenih u Njemačkoj koji moraju putovati, a i udaljenost je sve veća. Gotovo 13 milijuna Nijemaca ima radno mjesto u drugom okrugu, čak za 6,9% zaposlenih je radno mjesto dalje od 50 kilometara od mjesta stanovanja – otprilike bi to bilo u najmanju ruku živjeti u Karlovcu ili Čazmi i raditi u Zagrebu. Statističari su izračunali kako je prosječan put do radnog mjesta još 1999. bio 14,6 kilometara, danas je to preko 17 kilometara.

Zaposleni nipošto nisu sami na cestama i mobilnost je nešto na što se Nijemci navikavaju od malih nogu. Možda je još jedino (četverogodišnja) osnovna škola bila u blizini mjesta stanovanja, ali već kod srednje škole na prvom mjestu izbor ovisi o ambicijama za buduću karijeru. To onda može značiti i gimnaziju u posve drugom dijelu grada, a to je još više izraženo kod izbora mjesta studija. Već je gotovo tradicija da se ovdje ne studira u gradu iz kojeg se potječe. Ali zbog enormnih stanarina u čitavom nizu sveučilišnih gradova, sve je više i studenata koji ipak svaki dan putuju na predavanja i vraćaju se u roditeljski dom.

Dvije trećine tih svakidašnjih putnika sjeda u automobil – i pogotovo za one iz ruralnih područja, nekakve realne alternative često uopće niti nema. Kod poslovnih putnika bi teoretska mogućnost mogla biti i pokazna karta Njemačkih željeznica kojom se slobodno može voziti u bilo kojem vlaku u ovoj zemlji (Bahncard 100), ali i ona košta 4.395 eura na godinu. Nakon iskustva sad već legendarnih gužvi i zakašnjenja Njemačkih željeznica gdje nije rijetko da se mora i stajati od Kölna pa sve do Berlina, ozbiljni poslovni ljudi će možda poželjeti takav pokaz i za prvi razred – makar takva karta košta 7.435 eura. Prije su postojali pokazi samo za određene relacije između dva grada – idealno za redovne putnike na radno mjesto. Ali tu opciju su Njemačke željeznice (čiji je glavni vlasnik još uvijek njemačka država) već davno ukinule.

Samo još oni koji nisu malo bolje isprobali Njemačke željeznice vjeruju u njenu točnost – i brigu za udobnost putnika.

U svim tim pokličima za alternativnim oblicima prijevoza kako bi se spasila klima se također jedva obraća pažnja na to tko je to na njemačkim cestama: osim tih petnaestak milijuna zaposlenih i studenata su tu i kombiji zanatlija i mnogi od oko milijun prijavljenih majstorskih radionica naravno da moraju putovati na mjesto gdje će raditi. A onda dolazi i teška kategorija: teretni transport.

Prošle godine je njemačkim cestama prošlo 3,2 milijarde tona robe – gotovo deset puta više nego što je prevezla željeznica. Opet se tu industriji izlazi u susret i kako bi se smanjili proizvodni troškovi je posve normalno tražiti isporuku “just in time”, dakle isti dan kad će roba ući u proizvodnju. Tako se štede troškovi skladištenja, a i u poslovnim knjigama nema “mrtvog kapitala” u skladištu. Nije tek dojam korisnika njemačkih cesta kako je kamiona sve više: od ujedinjenja Njemačke 1990. pa do danas se broj prevožene robe doslovce udvostručio, na oko 500 milijardi prijeđenih tona po kilometru.

Kad se svi onda tako nađu na njemačkim cestama, svaka romantika vožnje veoma brzo prestaje – najkasnije u jednom od oko 2.000 zastoja dužih od 5 kilometara koja se svakog dana stvaraju na njemačkim cestama. Ukupna dužina tih zastoja u Njemačkoj je 2018. bila 1,5 milijuna kilometara, dakle kolona koja će prostirati oko cijele zemljine kugle – 38 puta! Sva ta vozila pale motore barem da bi prošla tih pet metara koji su postali slobodni i jedva da itko u toj koloni ne bi radije sjedio kod kuće, ne samo zbog ugljičnog dioksida.

Za spas klime će prije ili kasnije možda biti nužno promijeniti mnogo više toga od automobila – jer je i to zapravo neposredna posljednica globalne podjele rada.

A i to je još jedna nepravda: baš one koji moraju putovati na posao sad optuživati i za uništavanje klime. Statistički, oni su u pravilu bolje obrazovani, ali i češće bolesni. Mnogo češće imaju i problema s obitelji koja također trpi što je otac ili majka (žene u prosjeku putuju tek koji kilometar kraće od muškaraca) satima svaki dan mora putovati.

Utoliko je i apsurd Nijemcima govoriti kako se “nerado odriču svog ljubljenog automobila” – što je danas na granici optužbe. Bilo bi možda točnije reći kako Nijemci vole svoje automobile isto tako kako i Talijani vole svoje cipele: bez njih se ionako ne može i onda je jedina utjeha da su i napravljene kako i trebaju biti i da vas neće ostaviti na cjedilu nakon par kilometara (točnije – to se prije odnosi na njemačke automobile nego na talijanske cipele). No ako se doista želi nešto učiniti za spas klime, onda će to prije ili kasnije morati ići mnogo dalje od pitanja, hoće li se tek stati kod benzinske crpke ili utičnice sa strujom, piše DW.

Novi porezi
Nacrt nove energetske strategije Republike Hrvatske do 2030. godine, s pogledom na 2050. godinu prihvaćen je na sjednici Vlade prije desetak dana, a paralelno s izradom nove Energetske strategije odvija se i proces izrade Integriranog energetskog i klimatskog plana za razdoblje od 2021. do 2030. godine, kao provedbenog dokumenta Energetske strategije.

Integrirani energetski i klimatski plan obveza je Republike Hrvatske prema Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća Europe o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem u području klime.

Javna rasprava o Integriranom planu još traje, a Hrvatska gospodarska komora je u suradnji s Institutom »Hrvoje Požar« i Ministarstvom zaštite okoliša i energetike organizirala više radionica na temu Integriranog plana kojim se, ističe direktorica Sektora za energetiku i zaštitu okoliša HGK Marija Šćulac Domac, daje pregled trenutnog energetskog sustava i stanja u području energetske i klimatske politike, nacionalnih ciljeva za svaku od pet ključnih dimenzija Energetske unije i odgovarajuće politike i mjere za ostvarivanje tih ciljeva.

– Zapravo je to ključni dokument. Za razliku od Energetske strategije koju Hrvatska nije obvezna donijeti u okviru ispunjavanja svojih EU obveza, sve države članice EU-a obvezne su dostaviti svoje planove Europskoj komisiji do konca 2019. temeljem EU Uredbe o upravljanju Energetskom unijom, a Europska komisija provodi reviziju planova u smislu jesu li konkretni i usklađeni s EU politikama. Prva revizija planova očekuje se 2024.godine, kaže Šćulac Domac.

Integriranim nacionalnim energetskim i klimatskim planom EU-a sve članice pa tako i Republika Hrvatska, objašnjava, prikazuju pregled trenutačnog energetskog sustava, nacionalnih ciljeva, politika i mjera u području energetske i klimatske politike za razdoblje od 2021. do 2030. godine.

Obnova zgrada
– Planom se u okviru pet dimenzija: dekarbonizacija, energetska učinkovitost, energetska sigurnost, unutarnje energetsko tržište i istraživanje, inovacije i konkurentnost, prikazuje pregled nacionalnih ciljeva i planova. Naglasak je na integriranom upravljanju energetskom i klimatskom politikom kako bi se osiguralo da se svim aktivnostima povezanima s energijom na razini Unije pridonosi ciljevima same Energetske unije. Ti ciljevi su smanjenje emisije stakleničkih plinova u ETS sektoru (sustav trgovine emisijama stakleničkih plinova, op. a.) za najmanje 43 posto u odnosu na 2005. godinu., a u ne-ETS sektoru za Hrvatsku cilj iznosi najmanje 7 posto u odnosu na istu godinu.

Prema prijedlogu Plana udio obnovljivih izvora energije u bruto neposrednoj potrošnji energije do 2030. bi trebao biti 36,4 posto, što je proizašlo iz podloga za izradu Energetske strategije do 2030. godine. Također, provedba Plana bi trebala osigurati vrlo ambiciozni, s obzirom na postojeće stanje, udio obnovljivih izvora energije u neposrednoj potrošnji u prometu od 13,2 posto, kaže Šćulac Domac.

U samom nacrtu energetske strategije glavni je naglasak na tranziciji s korištenja fosilnih goriva ka što većoj proizvodnji i korištenju prvenstveno električne energije iz obnovljivih izvora, kao i na učinkovitom gospodarenju energijom, gdje se najveće uštede i napredak očekuju u području zgradarstva, budući da su zgrade najveći potrošači energije, a njihovom se energetskom obnovom mogu postići značajni učinci kako u efikasnijem korištenju energije, tako i smanjenju zagađenja, uz ostale pozitivne efekte, primjerice na građevinski sektor u gospodarstvu.

Kao scenarij tranzicije odabrana je umjerena energetska tranzicija. Udio obnovljivih izvora u proizvodnji energije iznosio bi 61 posto do 2030. godine, a do 2050. čak 83 posto. Valja pritom naglasiti da Hrvatska već sada ima udio energije iz obnovljivih izvora u neporednoj potrošnji veći od 27 posto, čime su već premašeni ciljevi zadani od EU-a, o udjelu od 20 posto. Udio električnih i hibridnih vozila do 2030. godine trebao bi biti oko 3,5 posto, a do te godine predviđena je i energetska obnova oko 1,6 posto zgrada u prosjeku godišnje.

Prema scenariju umjerene energetske tranzicije, ukupna ulaganja u razdoblju od 2021. do 2050. iznose 378,9 milijardi kuna, odnosno prosječnih 12,6 milijardi kuna godišnje. Ulaganja u energetsku obnovu zgrada i izgradnju zgrada gotovo nultog energetskog gubitka procijenjena su na 183,7 milijardi kuna, što je 48,5 posto ukupnih ulaganja.

Dio ulaganja koji se odnosi na elektroenergetski sektor iznosi 101 milijardu kuna, odnosno 26,7 posto od ukupnih ulaganja. Ostala ulaganja se odnose na prometnu infrastrukturu, napredna biogoriva, toplinarstvo, sunčane toplinske sustave te ulaganja u infrastrukturu fosilnih goriva: plina i nafte i naftnih derivata.

Prema nacrtu strategije financiranja energetske tranzicije prvenstveno treba očekivati sredstvima zainteresiranih tvrtki koje će prepoznati priliku za ulaganje te financijskih institucija i fondova. uključujući mirovinske fondove, koji će pratiti poduzetnički sektor i svoje proizvode prilagoditi tranziciji energetskog sektora.

Velike nade polažu se i u fondove Europske unije, a dio sredstava planira se osigurati dražbama emisijskih jedinica i naknadama na emisiju ugljičnog dioksida. Zanimljivo, država više ne kani izravno poticati proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora plaćanjem više otkupne cijene, već se očekuje kako će se tržišna cijena dobrim dijelom izjednačiti s električnom energijom iz fosilnih goriva, što zbog pada troškova proizvodnje iz obnovljivih izvora, što zbog visokih naknada na emisiju CO2 koje će naplaćivati proizvođačima energije iz fosilnih goriva.

Nacrt Strategije i pratećih dokumenata već su duže vrijeme predmet javne rasprave u stručnim krugovima. Tranzicija je, slaže se većina, neminovnost, ali ima i podosta zamjerki na Nacrt, pogotovo u dijelu ulaganja i financiranja, gdje nije jasno određeno tko će i na koji način financirati ulaganja, već se neodređeno navodi privatni poduzetnički sektor i financijske institucije.

U dijelu koji se tiče financiranja tranzicije, dio stručnjaka smatra nacrt strategije preambicioznim i nerealnim. S druge strane, dio stručne javnosti smatra da je odabrani scenarij energetske tranzicije nedovoljno ambiciozan po pitanju ulaganja u energetsku obnovu zgrada, gdje se mogu postići najveći rezultati u smanjenju potrošnje energije i emisije CO2 u najkraćem vremenu, piše Novi list.

Studija
Samo 13 od 132 najvećih svjetskih kompanija za proizvodnju ugljena, električne energije, nafte i plina obvezalo se smanjiti emisiju ugljičnog dioksida na nulu.

To je pokazalo istraživanje Instituta za klimatske promjene i okoliš Grantham na London School of Economics, Oxford Martin School, Sveučilišta u Oxfordu i Inicijative za tranziciju. Velika većina tvrtki iz cijelog energetskog sektora otkrila je malo informacija o politikama dekarbonizacije u skladu s onoim što znanost govori o promjeni klime.

Izvještaj konstatira da energetski sektor postiže ograničen napredak u ostvarivanju ciljeva Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. godine. Proučeni su javni izvještaji 20 kompanija koje rudare ugljen, 62 dobavljača električne energije i 50 proizvođača nafte i plina. Istraživanjem je utvrđeno da su tri kompanije koje rudare ugljen (BHP Billington, Exxaro Resources i South32), devet električne energije (ČEZ, EDF, Endesa, Enel, Eon, Iberdrola, National Grid, Ørsted i XCEL Energy) i jedan dobavljač nafte i plina (Eni), odredili vremenski rok kako bi se emisije povezane s barem jednom od njihovih osnovnih aktivnosti smanjile na nulu.

Od 13, devet ih je postavilo manje ambiciozni datum do 2050. da bi se postiglo nula emisija a ostale četiri odlučile su se za 2025. ili 2030. godinu. Samo su se tri tvrtke (BHP Billington, Exxaro Resources i XCEL Energy) obvezale ukloniti neizravne emisije, poput emisija proizvedenih proizvodnjom električne energije koja se koristi u njihovim procesima ili kada njihova fosilna goriva spaljuju drugi. Samo 54% ispitanih tvrtki izričito priznaje ciljeve Pariškog sporazuma da ograniči porast globalne temperature na 1,5 ° C, a 39% njih aktivno je podržalo ciljeve. Opskrba energijom čini otprilike 72% globalnih emisija stakleničkih plinova u 2013. godini, prema Centru za klimatska energetska rješenja, javlja Energy reporters.

 

Zbog Aluminija
Tvrtka Erdal zatražila je od regulatora DERK-a da joj ukine licencu za obavljanje međunarodne trgovine električnom energijom, pišu tamošnji mediji. Erdal je električnom energijom, koksom i plinom opskrbljivao Aluminij iz Mostara.

“Ovim putem Vam se obraćamo sa Zahtjevom za ukidanje licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. Naše društvo se našlo u financijskim problemima zbog nemogućnosti naplate potraživanja od naših kupaca, te iz tog razloga više nismo u mogućnosti koristiti licencu za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom i vršiti uplate regulatorne naknade po dostavljenom rješenju”, navedeno je u dopisu kojeg je u rujnu kompanija Erdal d.o.o. Sarajevo poslala Državnoj regulatornoj komisiji za električnu (DERK).

Sredinom listopada DERK je postupio po zatjevu, te je kompaniji Erdal d.o.o. suspendirana licenca za trgovinu električnom energijom. To je prvi korak prema donošenju odluke o ukidanju licence.

U izvještaju o poslovanju za 2017. godinu Erdal d.o.o. je prikazao prihode u iznosu od 161 mil. KM. Upravo te godine, je bio glavni dobavljač struje za mostarski Aluminij. U bazama Nezavisnog operatera sistema tzv. NOS-a, navedeno je da je samo u drugoj polovini 2017. godine Erdal sa prenosne mreže povukao 779 GW/h struje, zbog čega je ta kompanija postala četvrti distributer električnom energijom u BiH.