Budućnost Turske je u sinoturskom pojasu, a ne u savezu s Rusijom

Još prije pokušaja puča, u pismu upućenom Kremlju Erdogan je izrazio sažaljenje zbog pogibije ruskog pilota upotrijebivši izraz „kusura bakmasınlar” koji je službeni Kremlj preveo kao „ispričavam se“. Ruski su turkolozi pak upozoravali da u kontekstu pisma dotična fraza znači „žao mi je“, što je potvrdio i glasnogovornik Erdogana No Kalin je svoje medijski diskretno pojašnjenje dao samo za domaću javnost, a Turska je strana dopustila da se verzija o Erdoganovoj isprici proširi ne samo ruskim, već i zapadnim medijima. Lukava ne-ispričnica Putinu i post-pučistički rast Erdoganove autoritarnosti sa oštrim prozivkama u smjeru zapadnih zemalja probudili su strahove o stvaranju rusko-turskog strateškog partnerstva pa čak i saveza. No je li sve doista tako?.

Piše: Branimir Vidmarović

Erdoganovu oštru antizapadnu retorku pogrešno interpretiraju kao odstupanje Turske od SAD-a, EU i NATO-a. Uznemiravanje Zapada je stara taktika kojom Turska pokušava ostvariti svoje ciljeve te se izboriti za ravnopravnije mjesto NATO-u. Michael J. Koplow je u Foreign Affairs objavio dobar pregled svih turskih provokacija, od glasanja protiv sankcija Iranu, odbijanja normalizacije odnosa sa Izraelom (kada je to bilo potrebno SAD-u) pa sve do pregovora sa Kinezima oko kupovine njihovog proturaketnog sustava, što je 2013. izuzetno uznemirilo Washington. Kako se stvari nakon pokušaja državnog udara razbistravaju, postaje jasno da je Erdoganov trenutni cilj izručenje Fethullaha Gülena. Iz tog kuta je jasno zašto turski Ministar vanjskih poslova M. Çavuşoğlu prijeti vojnom suradnjom sa Rusijom govoreći da odnosi sa NATO-m nisu zadovoljavajući zbog pomanjkanja volje za suradnjom.

Prisjetimo se i povijesti: Turska i Zapad već su imali loša iskustva i neugodan „stress test“ odnosa. Turci dobro pamte oštro i ponižavajuće upozorenje koje je na začetku Ciparske krize 1964. američki predsjednik Johnson uputio turskom premijeru Inonuu. Riječi Johnsona su u Ankari shvatili kao objavu američkog ekskluzivnog prava na odluku o tome tko će biti prijetnja za Tursku, a tko ne. Princip kolektivne zaštite bio je de-facto pregažen. Međutim, Turska je za SAD bila toliko važna da je Washington pretrpio sedmogodišnji demonstrativni izlazak Grčke iz vojnog krila NATO-a ne bi li samo Turska ostala u Savezu.

Situacija se nije promijenila. Bez Turske, ishod borbe zapadnog svijeta sa ISIL-om i Assadom je upitan. Analitičar Al Jazeera-e M. Bishara obraća pažnju i na to da bi odlaskom Turske NATO izgubio veliku muslimansku zemlju, što bi krajnje otežalo sve daljnje antiterorističke operacije i stvorilo negativnu sliku o NATO-u kao o Savezu isključivo „bijelih“, kršćanskih zemalja. Nemojmo zaboraviti ni pet američkih vojnih baza, od kojih se na jednoj – Incirlik – skladišti taktičko nuklearno oružje. Kandidat na dužnost potpredsjednika SAD-a u slučaju pobjede H. Clinton, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a J.G. Stavridis je nedugo nakon neuspjelog puča izrazio čvrstu potporu Turskoj, što nam pruža lijep uvid u buduću politiku SAD-a prema Ankari.

Ni Erdogan se ne namjerava odreći Zapada jer mu članstvo u NATO-u, kakvo god da bilo, daje pravo na gotovo nesmetano oblikovanje unutarnje politike sve dok ispunjava obaveze prema Savezu. A da Turska namjerava slijediti opće smjernice politike NATO-a, najbolje ilustrira svježi telefonski razgovor Erdogana sa ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom, u kojem je turski predsjednik – svega desetak dana nakon susreta sa Putinom – potvrdio da ne priznaje aneksiju Krima, reafirmirao privrženost cjelovitosti Ukrajine i iskazao podršku krimskim Tatarima.

Naposljetku, ne smijemo zaobići ni činjenicu da Tursko gospodarstvo snažno ovisi o Zapadu. EU je najveći trgovački partner Turske: prošle godine, Turski izvoz u EU iznosio je 61 mlrd EUR, odnosno čak 43% cjelokupnog turskog izvoza.

Aleksandar Baunov iz Moskovskog Centra Carnegie upozorava da u tursko-ruskom zaokretu nema ničega osim suhog pragmatizma, što je druga riječ za gospodarstvo i energetiku, koja zapravo i jest jedini temelj i fokus Turskog zaokreta prema Rusiji. Na susretu sa Putinom, Erdogan je zahvaljujući svojim manevrima „odmrznuo“ projekt plinovoda Turski tok. Uz već postojeći plinovod Plavi tok, koji ruskim plinom opskrbljuje azijski dio Turske, Turski tok je prije zahlađenja odnosa trebao biti alternativa Južnom toku sa četiri rukava: jedan za potrebe Turske i tri za Južnu Europu. No turska strana je isposlovala izgradnju samo jednog rukava prema Turskoj. Stvar je u tome da Ankara ima vrlo ambicioznu namjeru postati ogromno i diversificirano plinsko čvorište bez ijedne litre vlastitog plina. U toj kalkulaciji bitan čimbenik je i projekt Transkaspijskog plinovoda od Turkmenistana do Turske, gdje bi se isti trebao nadovezati na Transjadranski plinovod. Ruski tranzitno-izvozni plin prema Europi ne ulazi u te planove. Ali shrvan nasušnim potrebama za tržištem, Gazprom se ipak odlučio na golem i neisplativ trošak izgradnje samo jednog rukava i prateće infrastrukture. Osim toga, ruska strana će turskom partneru morati osigurati dobar popust koji je još od samog početka bio sastavni dio sporazuma o Turskom toku. Dodajmo k tome i podatak će Turska sigurno tražiti reanimiranje 10.25% vrijednog popusta na plin Plavog toka koji je Rusija ukinula u jeku zahlađenja, i dobit ćemo dosta pesimističnu sliku medijski razvikane pobjede Kremlja.

Jasno je da na ovaj način Rusija i Turska ne mogu ostvariti kvalitativan proboj u bilateralnim odnosima. Tu su i drugi ozbiljni i teško razrješivi problemi. Osim spomenutog Krima i krimskih Tatara, tu je i ruska dvosmislena pozicija u konfliktu između Armenije i Azerbajdžana oko Gorskog Karabaha, u kojemu će Turska uvijek pružati punu podršku Azerbajdžanu. Ne smijemo zaboraviti i ranije spomenuto pitanje Cipra te Kurde, koje je Moskva oprezno podržavala u kontekstu konflikta u Siriji. I na kraju, veliki problem predstavlja vladavina Bašara al-Asada oko kojega se strane dijametralno razilaze.

Sve navedeno ne znači da Turska nema temelja za stratešku suradnju u Euroaziji. Upravo suprotno. Postoji potencijal za jačanje jedne druge osovine, odnosno pojasa. Riječ je o Sino-turkijskom pojasu koji obuhvaća Tursku, Azerbajdžan, Kazahstan i Kinu. Skraćeno, taj pojas možemo nazivati A2B2 – Ankara-Astana-Baku-Beijing. Odnose tih zemalja prožimaju različiti gospodarski, energetski, politički i geopolitički interesi i konkurentski problemi koji u suštini nemaju snažnu vanjsku konfrontacijsku komponentu te su kao takvi daleko konstruktivniji od rusko-turskih odnosa.

Azerbajdžan i Kazahstan izuzetno cijene i vole Tursku. Zemlje su sa Turskom povezane na civilizacijskoj, kulturnoj i jezičnoj razini. Azerbajdžanci i Kazasi su turkijski narodi što znači da međusobno dijele zajednički identitet, a pri tome ih spaja i zajednički model državotvornosti i autoritarnog vladanja. U očima Bakua i Astane, Turska je ni više ni manje veliki zaštitnik turkijskog nasljeđa i interesa turkijskih naroda i lider Vijeća turkofonih naroda.

Jedan od poticaja za jačanje takvog pojasa leži u Erdoganovim osobnim ambicijama. Širenje utjecaja i dominacije u velikim i bogatim centralnoazijskim zemljama te jačanje vlastitog položaja u europskoj politici Kine bi mogla biti kompenzacija za neuspjeli europski poduhvat. Turski lider shvaća da je članstvo Turske u EU neostvariv cilj. U proteklih je godinu dana, posebno zbog njemačkog priznavanje genocida Armenaca, postalo jasno da se Turska jednostavno ne može uklopiti u Europske standarde. Stoga je istočni pravac dobra alternativa, tim više što je na tom terenu Erdogan neupitan autoritet.

No čak i takav prirodniji, i naočigled lakši put ujedinjenja nije moguć bez kompromisa i uzimanja u obzir raznolikih interesa svih spomenutih država, a pogotovo Kazahstana i Kine. Nakon neuspjelog puča, predsjednici Azerbajdžana i Kazahstana Ilham Alijev i Nursultan Nazarbajev su izrazili čvrstu i bezrezervnu podršku Erdoganu i cjelovitosti turske vlasti. Azerbajdžan je u vrlo kratkom roku obustavio rad Sveučilišta Qafqaz i kanala ANS TV, za koje se sumnja da su povezane sa Feutallhom Gulenom. Spremnost i odlučnost Alijeva su logični jer snažniji Erdogan automatski znači i snažniji Alijev, koji će svoju administraciju i sigurnost uskladiti sa Erdoganovom. Tu su i čvrsti gospodarski odnosi. U knjizi koja se simbolično zove „Tursko-azerbejdžanski odnosi: jedna nacija, dvije države“ (2016), autori Ismailov i Graham navode podatak da je Turska drugi po veličini izvor 3,8 mlrd USD vrijednih direktnih investicija u neenergetski sektor Azerbajdžana. Osim toga, budući da se Armenija nalazi točno između Turske i Azerbajdžana, Alijev računa na Tursku pomoć u slučaju izbijanja velikog sukoba, stoga će njegova lojalnost Ankari uvijek biti neupitna. Tursko izvanredno stanje, pojačane mjere sigurnosti i novi val terorističkih napada će sigurno dovesti do tješnje vojno-sigurnosne i obavještajne suradnje između Ankare i Bakua kako po pitanju terorizma, tako i po pitanju suzbijanja pokušaja preokreta i prosvjeda.

U Centralnoj Aziji nije sve tako glatko što se pokazalo u slučaju sa velikim Kazahstanom, čiji je predsjednik prvi strani lider koji je službeno posjetio Tursku nakon propalog puča. Prije posjete, Ankara je od Astane zatražila zatvaranje svih škola, povezanih sa Gulenom. Umjereni Kazahstan koji se uspješno pridržava određene vanjskopolitičke ravnopravnosti, pokušao se ograditi od Turskog zahtijeva. Erodganov ultimatum je bio shvaćen kao uplitanje u unutarnje poslove i suverenitet. Pored svega, Kazahstan nastoji razviti sustava obrazovanja, tako da se oko škola povezanih sa Gulenom odvila prava mala diplomatska bitka sa optužbama i prepucavanjima. Neki su mediji, poput ruskog Regnum-a nagađali da je jedan od glavnih ciljeva žurnog leta Nazarbajeva u Ankaru pokušaj finog nijansiranja neugodne situacije. Također je bilo riječi o tome da kazaški predsjednik želi konzultirati Erdogana o odnosima sa Rusijom prije njegovog susreta sa Putinom u S. Peterburgu. To je bila strateška odluka budući da je Jelbasi (kaz. vođa nacije – službena titula Nazarbajeva) očito osjećao da ga Erdogan može odvući u nepromišljeni lov na vještice koji bi mogao pokvariti odnose i sa Rusijom, i sa brojnim drugim kazaškim partnerima.

Posredovanje u pomirbi možemo sagledati i sa stanovišta ranije spomenutog Transkaspijskog plinovoda. Veliki projekt u kojem Moskva vidi direktnu prijetnju svojoj dominaciji na Europskom tržištu ne može krenuti zbog statusa Kaspijskog jezera. Ono nema status mora i stoga se na nj nije moguće primijeniti pomorsko pravo sa odgovarajućim ekskluzivnim gospodarskim zonama i kontinentalnim podinama. Sve odluke donose se sporazumno a Rusija već duže vrijeme stopira projekt pozivajući se na kaspijsku ekologiju i potencijalno zagađenje. Iako su šanse male, u novim rusko-turskim prilikama, Erdogan bi ipak mogao u Kremlju pokušati lobirati kompromisno rješenje tog problema. Kaspijske turkijske zemlje sigurno gaje nadu na takav angažman.

Rezultat posjete Nazarbajeva dokazao da su obostrani interesi i ovisnost toliko visoki da je Erdogan sposoban i na kompromis. Doista, kazaški lider je primorao Erdogana da stiša ton: kao prvo, Erodogan je službeno zahvalio kazaškom kolegi na posredovanju u rusko-turskoj normalizaciji. Nadalje, Nazarbajev se je u političkoj bitci sa Erdoganom izborio za svoju umjerenu opciju, izjavivši da su sve 33 obrazovne institucije, čije je zatvaranje tražila Turska, vrlo važne za obrazovanje te da će biti samo provjerene. Sankcije, i to protiv učitelja a ne protiv čitavih institucija, biti će primijenjene isključivo u slučaju neosporivih dokaza povezanosti sa Gulenom.

Za perspektivu jačanja A2B2 je bitno što je Narazbajev izjavio i da Kazahstan podržava Turski angažman u Šangajskoj organizaciji za suradnju (ŠOS) te naglasio da svi kineski projekti na čitavom novom Putu svile jednostavno nisu mogući bez Turske.

U stvarnosti, Kina i Turska ne mogu jedna bez druge otprilike podjednako, no upravo je Kina ta koja može biti pravi ujedinjujući faktor u Sino-turkijskom pojasu jer jedina zadaje golemu transkontinentalnu gospodarsku i kulturnu komponentu. Autoritarna Kina koja se zalaže za političku stabilnost i unutarnju nedjeljivost jednostavno ne može ne podržavati Erdogana i njegovu borbu za konsolidaciju moći. Stabilnost Turske je ključna za ogromni projekt Puta Svile. Kroz Tursku se planira uspostava ogromnog trgovačkog i željezničkog koridora.

Ne treba biti u zabludi da je Peking oduševljen sa Erdoganom. Kinezi cijene stabilnost i predvidljivost. Prema mišljenju analitičara Deutsche Welle Franka Sierena, kineski vrh se trenutno pita koliko se zapravo Kina može osloniti na čovjeka čija vlastita vojska ustaje protiv njega. Nedugo nakon neuspjelog puča, zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova Zhang Ming je posjetio Tursku kako bi proveo konzultacije i „prikupio informaciju o stanju u Turskoj“. S druge pak strane, Peking kalkulira u kojoj mjeri Erdogan može biti koristan saveznik u rješavaju problema Ujgura i kontroliranju njihovih separatističkih težnji. I Ujguri su turkijski narod. Prošle godine, za vrijeme posjete Kini Erdogan je posjetio provinciju Xinjiang. Časopis The Diplomat je obratio pažnju na to da je taj korak ne samo pokazatelj povjerenja Kine prema Erdoganu već i dokaz njegove izuzetno snažne pozicije u kinesko-turskim odnosima. U kontekstu jačanja euroazijske integracije pod kineskim vodstvom, pa i planirane veće uključenosti provincije Xinjiang u gospodarski život Kine, postoje šanse da će ujgursko pitanje biti održivo u granicama mirnog status quo. Turski dio projekta Puta svile svakako je dobra prilika za to jer bi Ujguri osjetili faktičku povezanost sa Turskom te se ne bi osjećali zakinutima i izoliranima. No svima je jasno da je to potencijalni dvosjekli mač stoga je ovdje ključna dobra antiteroristička suradnja Ankare i Pekinga. Kinezi svakako žele da se novi koridori koriste namjenski a ne za krijumčarenje terorista oružja i radikalizma.

Sino-turkijski pojas ima neprocjenjiv gospodarski, energetski, civilizacijski, kulturološki i sigurnosni potencijal. Brojni se analitičari slažu da gospodarski oslabljena Turska treba nove investicije i tržišta. Iako vrlo moćna, i kinesko gospodarstvo treba svježa lovišta. Ali sve ovisi o tome hoće li Erdogan dopustiti da Turska potone u islamizam. To je škakljiva tema ne samo za Kinu, već i za Azerbajdžan i Kazahstan koji se ponose svojim umjerenim, svjetovnim Islamom. Ni Alijev ni Nazarbajev, čija autoritarna realnost nalaže faktičku predaju vlasti svojim odabranicima ne žele da ti izabranici imaju veze sa radikalnim idejama i straše se bezizlazne budućnosti u kojoj će njihova umjerenost biti ugrožena zbog islamizacije zemlje kojoj vjeruju i na koju se ugledaju.

Druga prijetnja stabilnom razvoju partnerstva na relaciji Turska-Kina je mogućnost da Erdogan nadugo ostane u osjećaju da je okružen neprijateljima te potone u izvanredno stanje i beskonačne čistke. To će priječiti konstruktivan dijalog sa svima jer sve tri ostale zemlje imaju stabilne i razvijene gospodarske odnose i sa Rusijom, i sa SAD-om.

Treći problem koji bi mogao zakočiti jačanje pojasa A2B2 je Turska navika tretiranja Azerbajdžana i Kazahstana kao mlađu braću. Kazahstan je već odavno stasao u snažnu državu koja takvo što neće dugo tolerirati. Uostalom, to se već i dogodilo. Ni manji Azerbajdžan ne kani pomicati granice svog suvereniteta predaleko.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

You may also like

0 comments