Pitanje minimalca, odnosno zakonom zajamčene minimalne plaće, jedno je od najosjetljivijih društveno – ekonomskih pitanja koje je ponovno došlo na dnevni red u sklopu široke rasprave o aktualnoj poreznoj reformi. No često,kao i ostale teme dnevnopolitičke rasprave, minimalac se brani ili objašnjava potpuno neutemeljenim premisama i argumentima.Posebice je opasno što dezinformacijama barataju oni koji se ujedno i smatraju zastupnicima radništva – sindikati. Provjerimo neke popularne tvrdnje o minimalcu. Podatke korištene u daljnjem tekstu možete naći na stranicama Eurostata i Državnog zavoda za statistiku(2016.).
„Sever ističe kako Europska konfederacija sindikata godinama poručuje da treba težiti cilju da minimalna plaća ne bude ispod 50 posto prosječne plaće, a u idućem razdoblju trebala bi dosegnuti čak 60 posto prosječne plaće.“(nacional.hr)
Analizu bih započeo zanimljivim podatkom da Danska i još pet zemalja(vidi grafikon) za naše pojmove razvijenih gospodarstava nema zakonom uređenu minimalnu plaću. Ta informacija govori da u uređenim ekonomijama minimalna plaća nema toliko značajnu ulogu koju joj naši sindikati daju.
Prvi grafikon prikazuje da je samo Slovenija ostvarila naveden cilj te ju u stopu prati Grčka i Turska:
1.Visina minimalne plaće u odnosu na prosječnu mjesečnu bruto plaću
2.Stopa nezaposlenosti
Od navedenih zemalja, samo samo Slovenija ima nižu stopu nezaposlenih od prosjeka EU dok Grčka ima frapantnih 23.2%, što razumljivo znači da 23.2% ne ostvaruje nikakvu plaću, pa ni onu minimalnu.
Pogledajmo kako stoji društvo u kojem se nalazi Hrvatska:
Sve tri zemlje imaju daleko nižu razinu nezaposlenosti, pri čemu bih istaknuo Češku kao zemlju koja ima niži udio minimalca u prosječnoj bruto plaći.
“Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel ponovio je da sve sindikalne središnjice podržavaju zahtjev za povećanjem minimalne plaće na 3800 kuna jer je postojeća minimalna plaća gotovo na razini siromaštva, jer gotovo 99 posto ljudi odlazi iz Hrvatske zbog malih plaća i jer se zbog socijalne pravednosti i njima trebaju omogućiti veće plaće.”(nacional.hr)
Ova tvrdnja nas upućuje da bi minimalnom plaćom trebao biti obuhvaćen velik broj radnika što govori i činjenica da je po nekim navodima čak 100 tisuća ljudi u proteklih par godina napustilo zemlju. Tada bi argument podizanja minimalne plaće bio itekako opravdan. No grafikom Eurostata nam govori nešto drugo:
Hrvatska se nalazi negdje na sredini ljestvice po udjelu onih koji su plaćeni ispod 105% mjesečnog minimalca te je zanimljivo vidjeti da je po tom pitanju lošija Irska, trenutno top destinacija radničke emigracije. Pogledajte ujedno i kako stoje Turska i Slovenija.
Ali netko će reći da to ne znači da ostatak radnika nije plaćen u razini minimalne plaće. Pogledajmo što kaže DZS(kolovoz 2016.):
Ovdje jasno možemo vidjeti da ni u jednoj djelatnosti prosječna plaća nije na razini minimalca (3120 kn), štoviše plaće su rasle u svim sektorima, osim u rudarstvu i zdravstvenoj zaštiti, oba s većinskim udjelom države kao poslodavca. Važno je isto tako napomenuti da je pri metodologiji izračuna korišten median,a ne aritmetička sredina čime je poništen argument rasta prosječne plaće zbog pojedinačnih visokih plaća. Štoviše, zatražen sindikalni minimalac od 3800 mjesečnog bruto iznosa je ostvaren u većini branši. Izrabljuju li u onda poslodavci radništvo u Hrvatskoj i je li minimalna plaća glavno sredstvo zaštite i osiguranja rasta plaća? Grafikoni govore suprotno. Poslodavci opravdano upozoravaju na dvije stvari:
1. Minimalna plaća će najviše naštetiti poduzećima koje zbog loše konkuretnosti ne ostvaruju dovoljan profit(tekstilna i drva industrija). S obzirom da se zakon primjenuje jednako na sve sudionike na tržištu, rast jednog inputa(plaća) otežava rast i adaptaciju upravo onim najsiromašnijima.
2. Smanjuje se mogućnost rada i zapošljavanja niže kvalificiranom radništvu jer minimalna plaća ne uzima u obzir njihovu profitabilnost i samim time destimuliraju poslodavca da zaposle ljude na pomoćnim poslovima koji olakšavaju poslovanje, ali nisu esencijalni za poslovanje tvrtke.
“Novosel poručuje kako je obveza ministra da donese uredbu i savjetuje se sa socijalnim partnerima. Očekuje da poslodavci više ne izlaze s retorikom da će otpuštati ljude ako moraju za kunu povećati plaću.”(nacional.hr)
Sve dok plaće budu rasle voljom neke uredbe, ignoriranjem onih koji u stvaranju novih vrijednosti uistinu sudjeluju, dotad će hrvatska ekonomija trpiti posljedice zatvaranja tvrtki, smanjenja konkuretnosti te posljedično smanjenja plaća i zaposlenosti. Kad se država više pobrine o regulaciji ispunjenja obveza plaćanja i porezno rastereti realni sektor tada će i u Hrvatskoj nestati potreba za minimalnom plaćom. Dotad možemo očekivati puzajući rast i daljnju emigraciju radništva.
