Brandl: Kako se otimala židovska imovina?

Tri su različite kategorije vlasništva postojale unutar židovske populacije u Hrvatskoj (Jugoslaviji) do 1941. godine: to su osobna/privatna imovina (nekretnine, pokretnine, poduzeća ili udjeli u njima, obrti…), imovina u vlasništvu židovskih općina i imovina različitih židovskih organizacija.

Ova zadnja dijeli se na onu koju su osnivale općine i onu koju su osnivale različite židovske organizacije van općina, no sudbina ove imovine ponajviše je ovisila o tekstu njihovih statuta, odnosno kome je, ako bi one prestale s radom, pripadala njihova imovina (pišem «ponajviše», jer i kad je neka organizacija, po svojoj likvidaciji, ostavljala imovinu najbližoj židovskoj općini ta se odluka iza 1944/5. nije nužno ispoštovala).

Kada govorimo o privatnoj židovskoj imovini problematika oduzimanja imovine isprepletena je sa zakonskim uredbama iz 1941. i onima koje AVNOJ i ZAVNOH pa onda jugoslavenske i hrvatske državne vlasti u neposrednom poraću donose po pitanju (ne samo) židovske imovine, a proces tek završava odricanjem od državljanstva Židova koji su optirali za odlazak u Izrael. Dio imovine oduzet 1941. vraćen je prijašnjim vlasnicima, veći dio je onda ponovno oduzet raznim zakonima nakon 1945. Također je važno uočiti isprepletenost pitanja vlasništva, odnosno državljanstva, jer su jugoslavenske komunističke vlasti vezale pitanje državljanstva s pravom na imovinu, ne priznajući instituciju dvojnog državljanstva, što je značilo da se odricanjem od državljanstva gubilo pravo na imovinu u Jugoslaviji.

Niz zakona od 1944. do 1949. godine reguliraju vlasničke odnose u novoj Jugoslaviji. Njih u početku donosi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i njegovo predsjedništvo te Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) i njegovo predsjedništvo, a nakon proglašenja Ustava zakoni se usvajaju u Privremenoj narodnoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), odnosno u Narodnoj skupštini nakon proglašenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). O tim zakonima u širem kontekstu pisao je već povjesničar Marijan Maticka. Osim zakona koji su se konkretno bavili imovinskim odnosima, postojao je i niz zakona prema kojima je osuđujuću presudu pratila konfiskacija imovine, od optužbi za kolaboraciju, onih zakona koji su se bavili zločinima protiv nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, zakona koji pogađaju njemačke i austrijske državljane, kao i jugoslavenske državljane njemačke nacionalnosti itd. Mnogi od njih pogađali su i pripadnike židovske zajednice.

Posebna je problematika oduzimanje poduzeća, uslužnih djelatnosti, tiskarskih i izdavačkih djelatnosti, obrta, odvjetničkih kancelarija, ordinacija, restauracija… Naime, mnogima se izgubio trag onime što ću ovdje možda nestručno nazvati «anonimizacijom» takvog kapitala utapanjem u razne Name i ona komunistička poduzeća dugih i kompliciranih kratica. Pitanje je da li se svemu tome uopće može ući u trag.

Jugoslavija je nakon rata naredila repatrijaciju svojih prijeratnih državljana pod prijetnjom gubitka imovine i zabranila odlazak svojih državljana iz Jugoslavije. Tako su Židovi već odbijanjem repatrijacije gubili imovinu. Drugi val je imovinu gubio ili izlaz do 1948. plaćao imovinom. Tada se iseljavaju i neki od pripadnika više srednje ili više klase.

Ono što je važno znati je da ne postoji jedan zakon po kojem se oduzima imovina nakon 1945. Postoji npr. Zakon o podržavljenju apoteka, samo da navedem zorni primjer, a postojalo je dosta ljekarnika Židova. Isto tako je oduzimana imovina od raznih židovskih organizacija i zaklada kojima nakon rata nije bio dozvoljen rad (država je preuzela, recimo, socijalnu djelatnost, s kojom su se one bavile itd.). Nacionalizacija “privrednih subjekata” se vršila 1946 (velika poduzeća) i 1948. (mala i srednja), što je, po mom mišljenju, i “pomoglo” Židovima da se odluče o iseljavanju u Izrael.

Najviše se hrvatskih Židova iselilo u razdoblju tzv. alija u Izrael u razdoblju od 1948. do 1952. godine. To je vrijeme masovnih iseljavanja i iz drugih srednjeistočno-eruopskih i istočnoeuropskih država i događalo se u približno istim uvjetima u kojima je židovskim zajednicama dan određeni rok u kojem će iseljavanje biti moguće. Iz hrvatske se iselilo 3.806 Židova. Jedan od uvjeta iseljavanja bilo je odricanje od državljanstva (Jugoslavija nije priznalava dvostruko državljanstvo), a kako strani državljani nisu mogli posjedovati imovinu na teritoriju Jugoslavije, to su i Židovi tako ostali bez imovine (meni je važna i sama ovakva formulacija, koja možda najbolje govori o prirodi režima). Što se pokretnina tiče, točno je bilo određeno što se smije (bez carine ili uz plaćanje carine), a što ne smije iznositi: predmeti s potencijalnom umjetničkom vrijednosti (narodna baština) ili zbirke maraka morale su se donositi na procjenu i dobiti dozvolu za izvoz od Komiteta za vanjsku trgovinu i Konzervatorskog zavoda ili Odjeljenja za umjetnost i nauku. Kontrolu su prolazile i filatelističke zbirke, a bilo je određeno i od čega se sastoji osobni nakit – ostalo se, u pravilu, oduzimalo. Bila je ograničena i količina novca koji se iznosio, a uplaćivao se na zajednički račun.

Autorica je povjesničarka dr.sc. Mihal Brandl, čiji je doktorat upravo na ovu temu.

You may also like