Blagdan je Svih svetih, koji se u hrvatskim govornim inačicama naziva još i Sesvete, Sisveti ili Sisvete, a njime Katolička Crkva slavi sve svece, one već kanonizirane i one koji to još nisu. Svi sveti se slave 1. studenoga, a taj dana je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.
Zborna molitva Euharistije na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što se slavi toga dana: “Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.” Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: „Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega.” Liturgija Katoličke Crkve pokazuje kako 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli. U taj se dan smještaju svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje.
Prema kršćanskom vjerovanju smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na drugačiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u Posljednji dan. Ovim blagdanom, po katoličkom vjerovanju, slavi se zapravo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je putujućoj Crkvi suputnica i dio je jedne cjeline Još u Isusovo doba u židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: Izaijin kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona.
Rimsko područje, na koje se raširilo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja. Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća.
S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria) no oblici štovanja će u svojoj biti trajno ostati isti – sastanak zajednice i slavljenje euharistije. Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji kako je danas razumijemo može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve: pripadnici i jedne i druge, ‘iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve se jača priopćivanjem duhovnih dobara. Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenoga odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenog, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže, kako vjeruju u Crkvi, boje života, a ne boje smrti.
Crkva potiče vjernike na jačanje svijesti o povezanosti živih na zemlji i pokojnika za koje vjeruje da im duša živi u gledanju Boga. Tek gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. Sam naziv dana – spomen vjernih mrtvih – pokazuje, kako to sažeto govori i liturgija svojom zbornom molitvom: “Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre.”
