Besposleni popi i odojke krste, stara je poslovica panonske Hrvatske koja mi je, prije nekoliko dana, pala na pamet glede vijesti kako smo prvi kvartal, nakon njih trinaest, zabilježili rast BDP-a.
Rast od 0.3 postotaka BDP-a proizveo je nevjerojatnu ekstazu vladajućih, Branko je Grčić čak poput akcijskog junaka iz crtića “He-man” deklarirao pokretanje kotača povijesti unaprijed. Oporba je zadovoljna, ali oprezna, Ivan Šuker sugerira kako se to moglo i ranije napraviti. No što su oni to napravili?
Pogledamo li tekst Kronologija jedne recesije uvidjet ćemo kako se u vlasti i u oporbi tijekom naše recesije smijenjuju uvijek isti ljudi, s izuzetkom nekoliko zatvorenih ili procesuiranih. Pažljivijim čitanjem spomenutog teksta uvidjet ćemo kako ti ljudi imaju istu nit vodilju javnosnog komuniciranja o krizi – “eto, vidite, samo što nismo izašli iz recesije!”. Iako su i ranije mogli nešto napraviti, sada nas mahom uvjeravaju kako to nije bilo moguće zbog europskog konteksta, ta ekonomija je zakon spojenih posuda.
Često se pitam kako to da je u krizi tome tako, te su dvije prazne posude, ako su spojene, još praznije, a valjda samo u nas ne vrijedi obrnuto? Naime kaj je, Eurostat već treći kvartal za redom javlja kako se europske zemlje, pa i one “problematične” (zemlje PIIGSS-a), oporavljaju, izuzetak je jedino Grčka. Nama najbliža, Slovenija, ovih je dana objavila drugi kvartal za redom pozitivan niz. Čini mi se, odgovor na pitanje nije u spojenim posudama s membranom, propusnom samo u jednom smjeru, nego u “inertnoj stihiji” naših političkih nomenklatura.
“Inertnom stihijom” prozvao sam ponašanje vlasti i oporbe kojim se ne poduzimaju apsolutno nikakve konkretne ili sadržajne radnje, sve u cilju kako bi politička kasta zadržala svoje povlastice putem množenja svoje profesionalne birokratske vojske financirane javnim novcem. Množenje birokracije u ljudstvu i množenje utjecaja države (porezi i nameti) u cijeni svakog proizvoda i vrijednosti njihovo je jedino djelovanje.
I tako, dok jedna Slovenija, riječima Dušana Mramora, najavljuje kako je i nakon oporavka BDP-a štednja sustava, te punjenje socijalnih fondova iz realne vrijednosti, jedini put prema trajnijem oporavku, naši političari su sve zaljubljeniji u varufakisovski g(a)rd bez pokrića i u siristične intervencije u tržište, poput nemuštog kupovanja glasova intervencijom na tržištu deviza, za koju je čak i etatistički regulator Bruxelles izjavio kako je pogrešna.
Nije tomu tako samo u vlasti, prisjetimo se, Martina je Dalić kao razloge izlaska iz HDZ-a navela odsudstvo političke volje i snage za realnim reformama. Čini se kako, uz izuzetak Josipa Budimira i Domagoja Miloševića, HDZ-u ordoliberalni program IFO instituta služi tek kao smokvin list dolaska na vlast. Reteriranje Tomislava Karamarka i njegovih zajedničara nije toliko čudno ukoliko uvidimo kako su suštinska rješenja tek zanimljivo štivo (poput priče o životu polarnog medvjeda) u javnosti, nepopularno među medijskim opinion makerima. Stoga, suštinska su rješenja potpuno nelogična političkim strankama. Nisu ludi odreći se vojske plaćene javnim novcem!
Pogledajmo samo snage u postotnom nadiranju (prema Crodemoskopu) koje, uz ozbiljne devijacije vlastita društvenog programa, mrze privatni realni sektor više nego Slavko Linić, natječući se u suspendiranju ili ograničavanju privatnoga vlasništva. Ta izjave Željka Lovrinčevića o četiri do pet godina nižeg standarda kako bismo postigli trajniji oporavak (bez dizanja i ovako nemoralno visokih poreza i nameta za uslugu koju dobijamo) i prestali živjeti na račun potomaka ovaj su tjedan, u percepciji javnosti, više ulazile u kategoriju zanimljivosti nego li ozbiljnih prijedloga.
Slika će biti potpuna ukoliko promotrimo ovotjedni sastanak predsjednice Grabar Kitarović sa uglednim ekonomskim stručnjacima. Na stranu to što je sastanak u Predsjedničkim dvorima, oko teme zbog koje je nastala korespondencijska politička kriza, trajao je 15, slovima petnaest, minuta! Uz izuzetak Željka Lovrinčevića, na sastanku (uz prijedlog HGK) su se našla gospoda čije su ideje i metode bile dominantne u hrvatskim gospodarskim rješenjima prilikom ulaska u gospodarsku krizu. Prilika ekonomistima koji zagovaraju promjene, koje već cijelo stoljeće na ovim prostorima nismo niti pokušali provesti, poput Ante Babića, Vedrane Pribičević, Velimira Šolje ili Vuka Vukovića, nije pružena.
Naposljetku, ovaj tekst uopće nije trebalo pisati, jer dok besposleni političari predlažu mjere kako očuvati postojeće neodrživo stanje, dok ti preplaćeni besposleni popi otvaraju šampanjac pozivajući na dernek zbog zakašnjelog neznatnog rasta, Marko Krištof, iz Državnog zavoda za statistiku, objašnjava kako ovo doista jest prvi realni rast BDP-a, te nije plod statističkog ušminkavanja za račun vlasti. Za oporavak BDP-a je, naime, zaslužna privatna industrija koja je postigla rast unatoč “inertnoj stihiji” vlasti i oporbe.