Gotovo dvanaest godina nakon ulaska u EU, energetski sektor baltičkih zemalja i dalje ostaje ahilova peta triju baltičkih država. Ranjivost proizlazi iz činjenice da su energetski sektori ostali neraskidivo povezani i u velikoj mjeri ovise o Rusiji, kao rezultat činjenica da su gotovo izolirani od ostatka EU što ih čini svojevrsnim energetskim otocima. Taj veliki problem godinama je utjecao na gotovo svaki aspekt života građana i gospodarstva. Suočeni s takvom realnošću uspjeli su napraviti jedinstveno energetsko tržište u svijetu i postati model Europske komisije kojim je planirano nekoliko velikih projekata za povezivanje europskih regija u sektorima plina i električne energije.
Nova geopolitička i energetska realnost koja je nastala nakon ruske agresije na Ukrajinu, mobilizirala je baltičke zemalje u brzu provedbu regionalne energetske suradnje. U siječnju prošle godine, Litva, Latvija i Estonija potpisale su deklaraciju o sigurnosti opskrbe energijom kojom se zalažu za stvaranje funkcionalnog i integriranog tržišta plina. Kada govorimo o sektoru plina, kao i u slučaju drugih članica EU kao što su Bugarska, Rumunjska, Slovačka ili Poljska, baltičke zemlje se oslanjaju isključivo na Rusiju čiji interesi još uvijek dominiraju sektorem plina. Gazprom je u međuvremenu postao i veliki ulagač u nacionalne plinske tvrtke. U usporedbi sa drugima, baltičke zemlje su najranjivije, ne samo zbog njihove ovisnosti od jednog izvora, već i zbog zastarjele transportne infrastrukture koja je izgrađena još u sovjetskoj eri a koja je u stopostotnom vlasništvu Gazproma. Da stvari budu gore, Litva je potkraj 2014 svečano proslavila plinsku neovisnost od Rusije. Plutajući LNG terminal osvanuo je usidren u baltičkoj luci Klaipedi. Međutim brzo se pokazalo da je kvaliteta uvezenog američkog plina neodgovarajuća za plinski transportni sustav, jer je američki plin znatno veće kalorične moći u odnosu na ruski manje kaloričan plin. Poučeni iskustvom iz Litve, u latviji testiraju ukapljeni plin iz Qatar i već ove godine najavljuju prve komercijalne isporuke i punu plinsku neovinost!
Kada govorimo o plinu, sve baltičke zemlje primarno su orijentirane ka LNG terminalima, jeftinije je uložiti u terminale nego u graditi sustav novih skupih plinovoda koji vode prema Rusiji. Drugi razlog za ulaganje u LNG upravo je ta izloženost Rusiji, glavnom dobavljaču plina za Europu, koja se gradnjom terminala želi eliminirati. Gradnjom LNG terminala dobiva se mogućnost nabave plina iz raznih izvora, od proizvođača na Bliskom istoku, u Sjevernoj, Jugoistočnoj Aziji ili Australiji. Iako su cijene plina znatno pale zbog globalne recesije, ulaganja u LNG nastavljaju se posebno u Australiji, koja većinu svojih bogatstava izvozi diljem svijeta. Baltička energetska politika prema Rusiji se ogleda dosljednoj primjeni novih energetskih projekata, kao što je serija manjih LNG terminala. Iako još uvijek u testnoj fazi, LNG terminal u Litvi pruža 1,5 milijardi kubičnih metara plina što čini oko 50 posto potreba Litve. Kapacitet samo jednog terminala od 4 milijarde kubičnih metara godišnje, zadovoljava oko 90 posto potražnje za plinom u svim baltičkim zemljama (Litva – 2,7 milijardi kubika, Latvija – 1,6 milijardi kubičnih metara, Estonija, 0,7 milijardi kubičnih metara), te će konačno pružiti alternativu ruskom plinu!
Sa druge strane, Estonija je i ove godine ostala ovisna o ruskim isporukama plina, ali plin je ionako relativno niska stavka u energetskim potrebama države – samo 9 posto. Estonija posljednjih godina ulaže velika sredstva i napore u modernizaciji zastarjele infrastrukture a ulaže i u nove obnovljive izvore energije. Iskorištavanje energije vjetra je najbrže rastući segment proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u Estoniji. U zadnjih nekoliko godina turbine na vjetar znatno su poboljšane. Tržište turbina na kojemu se prosječna snaga od 470 kW 1995 naraslo je na čak 1.730 kW 2012 godine. Ovo povećanje snage postiglo se odgovarajućim povećavanjem veličine turbina gonjenih vjetrom što eliminira potrebu za velikim količinama plina. Unatoč relativno niskoj energetskoj ovisnosti, Estonija podržava regionalne projekte. Međutim, još uvijek nije u mogućnosti, po preporuci EK, izgraditi zajedničku energetsku plinsku mrežu sa sa baltičkim zemljama.
Trenutačna situacija u Ukrajini u bitnome utječe na sigurnost opskrbe plinom skoro svih zemalja EU budući da Unija iz Rusije, sukladno podacima iz 2014, ukupno uvozi 39 posto plina. Druga je Norveška sa 33 posto. Dodatnu nesigurnost predstavlja činjenica kako je iste godine treći po redu strateški opskrbljivači Alžir i Libija u Uniju uvozili 22 posto plina, podatak koji zabrinjava imajući na umu nestabilnu političku situaciju u zemljama Sjeverne Afrike. Kako bi se dodatno ojačala sposobnost Unije u osiguravanju energetske sigurnosti svake pojedine države članice, Komisija posebno razmatra model po kojem se predviđa mogućnost da EU odlučuje o nabavci energenata u ime svih država članica, poglavito u vrijeme krize opskrbom potrebnih količina energenata. Komisija također nastoji osigurati stalno mjesto u pregovorima država članica i trećih zemalja kako bi se unaprijed osigurala usklađenost takvih dogovora s europskim pravom!
Sa sigurnošću možemo reći da se prioriteti baltičkih zemlja podudaraju s ciljevima energetske politike EU. Diversifikacija i sigurnost izvora energije, povećanje konkurentnosti domaćeg tržišta i usmjerenost na obnovljive izvore energije koji su u fokusu interesovanja triju zemalja. Zapravo, tri baltičke države su osnivači energetske politike EU. Litva i donekle Estonija imaju manje kompromisa prema Rusiji i spremniji su preuzeti vodstvo u liberalizaciji i sigurnosti opskrbe, dok Latvija ima nešto sporiji i oprezniji pristup. U smislu održivosti i obnovljivih izvora, Latvija je postavila najambicioznije ciljeve.
Diversifikacija plinske opskrbe energentima po baltičkom modelu također podrazumijeva i nastojanja veće trgovinske povezanosti baltičkih zemlja. Dok Litva polaže velike nade u istraživanje prirodnog plina iz škriljevca, u ostalim baltičkim zemljama sve više se ističe jaka potreba za zajedničkim naporima na području novih energetskih tehnologija kao i u pogledu obnovljivih izvora energije. Misli se prije svega na biogoriva ali i solarnu energiju kao i vjetroelektrane koji će skupa dati bitan doprinos isplativosti, ekologiji, održivosti ali i sigurnosti energetskog sektora Unije na jedan duži vremenski period!
Baltičke zemlje uvoze gotovo 100 posto svojih potreba za naftom iz Rusije. Iako su u mogućnost za uvozom nafte iz drugih izvora, rusku naftu prvenstveno su izvozile na zapad. Međutim još od 2005 godina sve tri države su pod ruskim naftnim sankcijama. Latvija i Litva su odsječeni od ruske oprskbe naftom još 2006 nakon odbijanja Rige i Vilniusa da prodaju ruskim investitorima dionice “Ventspils Nafta” i “ORLEN Lietuva”, luku i rafineriju. Estonija je također pod sankcijama nakon političkog obračuna Moske i Talina zbog uklanjanja komunističkih spomenika iz drugog svjetskog rata. Sukob između Rusije i Bjelorusije iz 2007 zbog cijena nafte i transporta davno je okončan ali time nisu riješeni svi problemi vezani uz sigurnu isporuku ruske nafte zemljama zapadne Europe. Nakon ucjenjivanja Ukrajine plinom, slučaj baltičkih zemalja nedvosmisleno dokazuje rusku zloupotrebu energije kao alata za političko ucjenjivanje neposlušnih vlada, pa čak i cijelih nacija!
Baltičko tržište električne energije jedinstven je primjer u svijetu. Ta tržišta se oslanjaju na različite domaće resurse ili imaju problem sa nedostatatkom istih za proizvodnju električne energije. Estonija se oslanja na svoje resurse naftnog škriljevca, koji se koristi za generiranje 90 posto električne energije u zemlji. Unatoč ekološkim propisima EU, Estonija je otvorila najveći svjetsku tvornicu škriljca još sredinom 2013 i udvostučila proizvodnju nafte za čak 10.000 barela dnevno. Za struju Latvija ovisi o tri hidroelektrane na rijeci Daugava : Keguma HES, Plavinu HES i Rigas HES, koje su u 2015 isporučele 58 posto domaće proizvodnje električne energije. Litva je, s obzirom na pravila EU, zatvorila posljednji nuklearni reaktor, iz kojeg je dobivala 77 posto domaće proizvodnje električne energije.
Čini se da svakoj državi ponešto nedostaje a opet sve funkcionira savršeno? Ono što baltičko tržište električnom energijom čini jedinstvenim u svijetu jeste međusobno pomaganje i solidarnost. Nigdje u svijetu nećete naći na primjer da jedna država vrši opskrbu električnom energijom dobar dio susjedne države iako i sama ima problem sa nedostatkom iste. Nigdje kao u baltičkim zemljama nije tako uspješno proveden proces integracije europske energetske infrastrukture kao bitan element ostvarivanja energetske strategije i sigurnosti. Oni su najbolje shvatili da diversifikacija izvora opskrbe energentima također podrazumijeva i nastojanja veće trgovinske povezanosti sa susjedstvom. U tom smislu izgrađen je 850 mW dalekovod koji je povezao Litvu sa Švedskom s jedne strane. S druge strane očekuje se puštanje u rad 1.250 mW dalekovoda će se povezati Litvu s prijateljskom Poljskom do kraja godine. Već 2018 Litva i Poljska planiraju dovršiti povezivanje cjevovoda za prijenos LNG. Zahvaljujući mudrosti i jedinstvenom primjeru dobrosusjedskih odnosa i suradnje, danas baltičke zemlje uživaju u punoj neovisnosti od uvoza električne energije iz Rusije!
Akutna energetska ovisnost baltičkih zemalja imala je jak utjecaj i na političke procese. Sa raširenom korupcijom i nedostatkom transparentnosti u financiranju političkih stranaka još uvijek postoji faktor rizika od utjecaja energetski povezanih poslovnih interesa. Najmoćnije interesne skupine u baltičkim zemljama, posebice u Latviji i Litvi su u poslu uvoza i tranzita energenata iz Rusije. To su nacionalne plinske tvrke poput Eesti Gaas, Latvijas Gaze i Lietuvos Dujos kao i ruski distributeri plina. Iako je provjerljiva dokumentacija o utjecaju poslovnih grupa još uvijek teško dostupna, neslužbena svjedočenja i medijska izvještavanja čak i danas rasvjetljavaju korupcijske afere i slučajeve primanja mita, potkupljivanja i višedecenijskog uništavanja domaćeg energetskog tržišta od strane Rusije.
Da bi se konačno suzbio utjecaj Moskve i energetski interesnih skupina u unutarnjoj politici, baltičke države su mudro iskoristile pristupne pregovore i članstvo u EU. Kao rezultat toga, gotovo odmah su ekskalirale napetosti na relaciji Baltik-Rusija i EU-Rusija. Već 2008 Litva prva stavlja veto na pregovore EU za obnovu Sporazuma o partnerstvu i suradnji (PCA) sa Rusijom. Primjer Litve u stopu prate prate Estonija i Latvia. Također, i 2010 složno i jednoglasno baltičke države, posebice Litva izražavaju zabrinutost da ih Rusija namjerno diskriminira u odnosu na cijene plina. To je bio prvi puta da je europska javnost mogla svjedočiti o slučaju više političkog nego komercijalnog određivanja cijena. Odmah nakon prigovora, Opća uprava za tržišno natjecanje EK pokrenula je istragu protiv Gazpromove prakse u srednjoj i istočnoj Europi.
Također, 2015 baltičke zemlje službeno su zatražile angažman Europske Komisije kod ponovnog pregovaranja o opskrbi plinom s Gazpromom. Na odgovor EK se još uvijek čeka!
Na baltičkom modelu možemo naučiti da je integriranje energetske infrastrukture, od slučaja plinskih cjevovoda do povezivanja električne energije između država članica EU, nužno za funkcioniranje jedinstvenog energetskog tržišta EU. Integracijske politike EU izražene kroz Energetsku Uniju, vođene su zaključcima EK iz 2011 da “nijedna država članica EU ne smije ostati izolirana iz europske mreže plina i struje zbog nedostatka odgovarajućih veza”. Baltički model (Energy Market Interconnection Plan – BEMIP), primjer međusobne suradnje postao je model Europske Komisije kojim je planirano nekoliko velikih prijekata za međusobno povezivanje u sektoru plina i električne energije diljem EU.
Dva su strateški važna projekta baltičke plinske interkonekcije : GIPL – plinovod koji spaja Poljsku i Litvaniju, kapaciteta 2,35 milijardi kubnih metara i BALTIC CONNECTOR, veliki cijevovod između Finske i Estonije. GIPL je već uključen u Europsku mrežu operatora prijenosnog sustava a procijenjeni troškovi cjevovoda su oko 500 milijuna eura gdje je EU glavni financijer dok se Lietuvos Dujos i poljski GAZ-SYSTEM javljaju kao sufinancijeri. Balticconnector nastoji povezati Baltik i finsku mrežu plinovoda kako bi se omogućilo dvosmjerni tok plina između Finske i Estonije. Kapacitet transporta je do 2,4 milijardi kubičnih metara godišnje a koštat će oko 100 milijuna eura. Trebao bi biti u funkciji već sljedeće godine, piše Tomislav Matteo Herceg.
Europska energetska unija pokrenuta je u veljači 2015 kao jedan od deset prioriteta Europske komisije. Premda energetska politika još uvijek nije zaživjela kao integrirano energetsko tržište, ona je imala značajan utjecan na baltički energetski sektor. U Sljedećih pet godina očekuje se veća liberalizacija baltičkih tržišta energije, plina i struje te jače međusobno povezivanje sa susjednim državama EU!
