[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komantar Ivana Brodića[/vc_column][vc_column width=”2/3″] Dogovorili su se. Spas Europske ekonomije više nije upitan, preko tisuću milijardi eura je u igri, a 750 milijardi bit će upumpano u ekonomije država članica. [/vc_column][/vc_row]
Merkel i Plenković su ozareni, potonji javlja kako će ovo biti sjajna poluga za oporavak hrvatskog gospodarstva. 22 milijarde eura su u igri.
Od jutros gledam izjave po društvenim mrežama dionika hrvatskih političkih procesa, evo poljoprivredni političari govore, treba pustiti Meggle da ode, pa upumpati europski novac kako kooperanti ne bi patili. Valjda će država nakon pogrebnih usluga te proizvodnja WC papira i juha sada proizvoditi kajmak, gdje ćeš logičnijeg posla države za one koji misle da se tu državu išta pita, ako poduzetnik želi povući investiciju iz nje. Sovjetski mentalitet.
Javili se oni koji misle kako je sada tim novcem potrebno kupiti INA-u, načiniti plinsku interkonekciju prema BIH, napraviti nizinsku prugu, spasiti Borovo i Đuru Đakovića, dati novac Uljaniku kako ne bi išao u stečaj…. Vide taj novac i u veledrogerijama, jer prijeti stopiranje isporuke lijekova bolnicama. A nisu nezainteresirani u bankomatu svih hrvatskih gubitničkih ideja, mirovinskom sustavu.
Javio se nešto ranije i novi, a stari, ministar financija, veli u Jutarnjem listu kako bi trebalo barem 10 od 22 milijarde eura utrošiti na reformu javne i lokalne uprave kako bismo uštedjeli 100 milijuna kuna. Dobra računica 75 milijardi troška za 100 milijuna uštede. Pijani milijunaši.
No, nije on posve u krivu, toliko godina smo gradili interesne grupacije na rashodima proračuna, kupovali glasove, davali beneficije i kolektivne ugovore, da nam je javna uprava narasla na 30 posto iznad potrebe, kako kažu vladajući, a ako oni tako kažu, vjerojatno je znatno više. Pribrojimo li tome razne grupacije koje žive od dotacija iz proračuna vidjet ćemo pravo stanje stvari, no to je druga tema. Kolektivni ugovori koštaju, tko će to bolje znati od Zdravka Marića, pa je bolje iskoristi dobar dio europskog novca kako bi sredili taj ogromni teret na hrvatsko gospodarstvo.
Međutim, sretni zbog toga što imamo priliku prestati brižljivo čuvati rashodovnu stranu proračuna, zaboravili smo na dvije stvari. Sve te naše želje, bit će pod pritiskom dvije činjenice.
Prva je ta što je Mark Rutte, nizozemski premijer iz redova nacionalnih liberala, dobio ustupak i mogućnost kontrole kako će se trošiti sredstva.
Sretni su s time i drugi iz fiskalno odgovornijih članica Unije poput Švicarske ili Austrije, međutim, kako piše nizozemski news portal NOS, ovo bi moglo odlučiti skore izbore u Nizozemskoj. Potpora Marku Rutteu i VVD-u prije jučerašnjeg je dogovora pala gotovo 1 posto, uslijed toga što je Rutte naljutio svoje birače, mahom produktivne Nizozemce, spašavanjem nacionalnog avioprijevoznika KLM poreznim novcem. A 1 posto potpore, u zemlji gdje 100 godina nitko nije samostalno sastavljao vlast, jest veliko kao kuća.
Druga je činjenica to što 40 posto novca o kojem govorimo nije bespovratno. Zbog toga je vrlo prikladno što se ovaj dogovor zove Next Generation, naimekajje, mi smo se upravo za oko 9 milijardi eura zadužili kod sljedećih generacija.
Ipak, bio bih puno sretniji kada bismo sav novac koji nam pristiže upumpali u gospodarstvo, koliko god mi se na sam spomen takvih new dealova dizala kosa na glavi i javljala navada odlaska na Kamenita vrata i paljenja 800 svijeća za dušu i financijsko blagostanje sljedeće generacije. Jer time bismo dobili stvaranje nove vrijednosti i kakav, takav multiplikativni učinak. A i intenziviranje i fleksibilnost tržišta rada. Jer, novac koji smo posudili može vratiti samo posao, a ne stvaranje novih umirovljenika s velikim otpremninama iz redova onih prekobrojnih na rashodima proračuna.
Pa makar i za stvaranje umjetne potražnje za novom energijom, koja još nije na tehološkoj razini pune tržišnosti, no u budućnosti će neminovno biti, pa bi ta investicija bila puno bolja nego li trošiti novac na podržavljenje burzovnih tvrtki. Nismo li već dovoljno novca potrošili na nepotrebne arbitraže?
Također, ako će ovaj novac značiti odustanak od poreznih rasterećenja i sređivanja poslovnog zakonodavstva, kako se pravila ne bi mijenjala stalno, te ubrzanja poslovnih pravosudnih procesa, što se dade iščitati na profilima društvenih mreža i portalima bliskim sindikatima i ljevici, onda nismo na dobrome putu.
Kao niti ako nas ovaj novac odvrati od jesenskog početka privatizacije neinfrastrukturnih javnih poduzeća, poput distribucije i dijela proizvodnje u HEP-u, na što nas valjda od 2013. godine upozorava Europska komisija ili ako taj novac proizvede odsudstvo volje za zadovoljenje Zakona o INA-i te prodaju udjela kompanije do visine državnog udjela od 25 posto (što bi kompaniji ostavilo ime i sjedište u RH, što je važno zbog toga da ostane dijelom hrvatskog pravnog sustava), bilo hrvatskom konzorciju bilo sadašnjem relativnom vlasniku, a o čemu također likuju iz lijevih i desnih iznenađenja ovih izbora.
Na twitteru likuju i nazovi konzultanti koji imaju želju biti direktori nečega velikog čega je vlasnik država. Sve prema onoj, gubici moji, trošak državni.
Naposljetku, Andrej Plenković je u pravu, ovaj novac uz dobru gospodarsku strategiju može pomoći oporavku ove zemlje, koja je valjda od osamostaljenja u permanentnoj krizi te riješiti gospodarstvo nepotrebnog tereta na rashodima proračuna. Može postići manju, bržu i efikasniju državu.
Međutim, za to će biti potrebno da o proračunu ovisan dio ovog društva, prestane državu doživljavati kao Isusa Krista, koji može s nekoliko kruhova nahraniti tisuće ljudi. Jednostavno je, morat ćemo prestati doživljavati porezni novac zdravo za gotovo, a tržište poželjnim za ostvarivanje egzistencije.
Gledajući dominantni mentalitet, presjek saborskog zastupnika i javnu komunikaciju, ja sam pesimist, no navijam za uspjeh.