Apel protiv kažnjavanja investicije porezom

Lani smo, na prijedlogu SDP-ove Vlade, uveli porez na kamate. Tadašnji ekonomski strateg SDP-a, Branko Grčić izjavio je kako će to natjerati ljude koji štede da svoje ‘puste’ milijarde investiraju. Činjenica je da se to nije dogodilo, 2015. godina pokazala je da do većih investicija privatnog sektora unutar Hrvatske nije došlo, BDP je rastao zahvaljujući provozu i prodaji usluga (turizmu).

Pošto sebe smatram mladi štedišom, ova najava učinaka poreza mi je bila čudna. Jer koji je bio cilj, da nas zbog manjih prihoda na naš kapital natjeraju da s njim odemo drugdje gdje će se on brže umnažati. Sve je ovo ok, ako vam gospodarstvo raste, a taj rast je prouzročen gospodarskom aktivnošću. Doduše naš BDP, gospodarstvo, raste na bazi mora i činjenice da smo granična zemlja EU. Hvala Bogu pa ni jedno ni drugo nećemo uskoro izgubiti, odnosno prestati biti.

Što je onda porez postigao? Pa država je poticala štednju u kunama, ponajviše stambenu štednju, jer se očekivalo da ćemo svi dizati kredite i kupovati stanove. Ovo je jedna fino upakirana socijalistička mjera davanja jeftinih (čitaj neodrživih) kredita u svrhu zbrinjavanja naroda. Ovo je bilo loše. Narod će se najbolje zbrinuti sam ako mu dopustite da radi, bez enormnih poreza koji su potrebni za financiranje ovakvih mjera, ako mu dopustite da sam bira koji oblik kreditiranja, ako ikakva, želi uzeti. Ovdje je državna sugestija nepotrebna. Zašto bi meni netko rekao da je stan jeftinije kupiti sa stambenim kreditom u kunama, kada je to možda jeftinije s kreditom u dolarima, francima ili eurima?

Ista ta Vlada je koketirala s idejom o uvođenju poreza na nekretnine protiv čega se HDZ 2012. snažno pobunio. Sad izgleda da će defacto HDZ-ova Vlada biti primorana uvesti takav porez zbog zahtjeva Europske komisije. Ustvari neće biti primorana ako uspije na rashodovnoj strani namaknuti 1,5% BDP-a. Tako su se spominjali nastavci IPO postupaka kako bi se napokon država odmaknula od upravljanja nad svime i svačime, npr. Hotelom Palac u centru Zagreba ili HEP distribucijom. U prilog tezi da se novi porez neće uvoditi ide i izjava ministra financija Marića kako je prihodovna strana maksimalno opterećena, te da rješenje moramo tražiti na rashodovnoj strani. Ako se novi porez ne uvede neću biti ni sretan ni tužna, jer ću biti točno gdje sam(smo) sad.

Vjerujem da je logika bila ista kao i kod poreza na kamate. Mi ćemo porezima njih natjerati da svoje stanove; prepišu djeci, iznajme ili prodaju, a svoju zemlju počnu iznajmljivati ili obrađivati. Ja se slažem da bi bilo super kada bi se svaki hektar Hrvatske zemlje i svaki kvadrat naših stanova upregnuo i stvarao nekakvu ekonomsku korist, ali to nije vjerojatno još neko vrijeme. Zašto? Zbog poreza. Kako? Ovako, država ubire 42% BDP-a kroz niz poreza i davanja, a košta nas 47,5% BDP-a. Neki ekonomisti bi bili sretniji kada bi se ta brojka “koliko država uzima naših kuna” smanjila na 35% do 38%. To bi bilo super, ali shodno tome mora država prestati trošiti 47.5% BDP-a. Tek kada se državni nameti smanje će se Hrvatska gospodarski probuditi. Nameti će se smanjiti tek kada se državna potrošnja smanji.

Dok sam razmišljao o ova dva poreza učinilo mi se da bi bilo puno bolje da se njih nazove pravim imenom. Porez na mrtvi kapital. Ali, zašto ga već nisu na početku tako nazvali? Možda zbog političkog trenutka i pretpostavke ondašnje Vlade da će lakše uvoditi jedan po jedan porez. Stajališta sam da to nije pravi razlog. Pravi razlog je pitanje koje bi se odmah povuklo kada bi se takav porez uveo.

Što je to mrtvi kapital i zašto uopće postoji? Mrtvi kapital je svako sredstvo (novac, zemlja, rad) koje bi moglo stvarati novu vrijednost, ali se ne koristi za stvaranje te vrijednosti. On postoji kada ne postoji mjesto na kojemu će naš kapital stvoriti novu vrijednost. Odnosno naše gospodarstvo nije to mjesto. Naše gospodarstvo nije mjesto gdje bi ja svoju štednju mogao investirati u neku tvrtku, a da se pritom osjećam relativno ugodno da će prinosi na moju investiciju biti veći negoli u kamata u banci.

Kada će naše gospodarstvo postati jako? Nemam pojma, nisam se u životu bavio ekonometrijom i donekle dogmatski gledam u statističke podatke. Ali, već je došlo vrijeme da netko izračuna koliko bi se države trebalo maknuti (smanjiti poreza) kako bi se udahnuo kvalitetan rast (4% i više) u našu ekonomiju i društvo. Porezima se nigdje na svijetu nije povećala ekonomska aktivnost, porezi nisu stimulativna mjera. Kada se političari odluče ukidati poreze, a ne samo prestati uvoditi nove, onda ćemo dosita početi disati, a do tada smo na aparatima (čitaj stranim kreditima).

*Autor je student prava i politički aktivist Pavao Škoko Gavranović

You may also like