Anto Mikić: Kršćanstvo je nemoguće spasiti ukoliko se kršćani prestanu ponašati kao Krist

Teroristički napadi, koji su početkom ovoga tjedna posijali smrt u bruxelleskoj zračnoj luci i stanici metroa, istodobno su posijali i strah diljem Staroga kontinenta. Osim neposrednih žrtava, njihovih obitelji i prijatelja, koji ovih dana zasigurno proživljavaju tamu svojevrsnog Velikog petka, neizravnih je žrtava znatno više i njihov se broj u ovome trenutku jedva i može predvidjeti.

Teroristi su, naime, ubili konkretne ljude, putnike koji nisu niti poznavali, ali je njihova stvarna meta bilo nešto drugo: zapadna civilizacija koju, iz tko zna kojih sve razloga, preziru; “križari” koje smatraju odgovornima za sva zla koja su pogodila zemlje iz kojih su oni ili njihovi preci (pri)stigli: ideja mirnog suživota različitih ljudi i svjetonazora koju Europa, uza sve povremene neuspjehe, nesnalaženja i propuste, ipak još uvijek uspijeva sačuvati.

Nema nikakve sumnje da je Europa ovih dana u velikoj opasnosti. Ne samo od terorista i njihovih bezumnih napada, koji su uza sve mjere sigurnosti uvijek moguć, nego i zbog mogućih bezumnih odgovora na te napade, koje ovih dana mnogi u Europi, pa i u Hrvatskoj, zazivaju. Odgovora “neselektivne sile” i sumnjičenja kojima bi se udarilo na cijele narodne ili vjerske skupine, useljeničke kvartove i emigrantske kampove; dimnih bombi, a potom vjerojatno i opasnijih naprava, po europskim džamijama i islamskim centrima. Jer, upravo takav odgovor pariški, istanbulski i bruxelleski napadači zapravo i priželjkuju, jer bi upravo takav odgovor još jednom zavrtio beskrajnu spiralu nasilja i pomogao u regrutaciji novih, dosad neodlučnih, bombaša-samoubojica i njihovih pomagača, a njihovoj bezumnom borbi dalo kakav-takav smisao.

Odgovoriti na sigurnosne izazove s kojima su Europa, pa i cijeli svijet, ovih dana i mjeseci suočeni neće, dakako, biti niti lako niti jednostavno. No, pogrešni odgovori zasigurno nas neće dovesti niti korak bliže miru i sigurnosti koje toliko priželjkujemo.

Osim nad ugroženim Europljanima, bez obzira na njihov narodnosni ili vjerski identitet i podrijetlo, velika se opasnost ovih dana nadvila i nad izbjeglice i migrante koji su već pristigli, ili tek kane pristići u “sigurnost Europe”, bježeći od “kuge, gladi i rata” svojih opustošenih i(li) osiromašenih zemalja. Jer, protivnici njihovog zbrinjavanja u europskim zemljama svakog su dana sve jači, a svakim novim terorističkim napadom njihovi argumenti sve više dobivaju na snazi. Dok svi drugi Europljani dvoje i strahuju, oni ovih dana pobjedonosno likuju, uživajući u poziciji onih koji su “bili u pravu”.

No, prava je istina da u ovom “trećem svjetskom ratu”, kako ga se sve češće naziva s različitih strana, nigdje, pa ni u Europi, nema ni moralnih ni stvarnih pobjednika. Prava je istina da proteklih mjeseci i godina u cijeloj Europi jedva da se itko uopće ozbiljnije pozabavio uzrocima sirijske, iračke i libijske krize – koje su sa stotinama tisuća pristiglih izbjeglica postale i stvarnim europskim problemom – a kamoli da se Europska unija (za razliku od nekih svojih zemalja članica), pojavila kao relevantan čimbenik u njihovome rješavanju.

Osim toga, osvrne li se EU malo oko sebe, primijetit će kako su sve te “sirijske” i “izbjegličke” krize na vidjelo iznijele sve njene unutarnje slabosti i neprincipijelnosti. Usudi li se, makar i površno, iščitati sve ono što se u njoj proteklih mjeseci događalo i još uvijek događa, neminovno će uočiti da su njene države članice, umjesto solidarnosti, na kojoj navodno počiva ta zajednica država i naroda, slijedile princip – “brigo moja, prijeđi na drugoga!”. I da, umjesto deklarirane otvorenosti, zajedništva i međusobnog povjerenja, na njenim vanjskim, ali i nekim unutarnjim granicama, vidljivo strše bodljikave žice i naoružani stražari. Ispred kojih već tjednima, na kiši, pod vedrim nebom i u blatu djeca pobolijevaju, žene rađaju, a muškarci očajavaju dok ih, sve skupa – možda već danas – policija, protivno njihovoj volji, ne skloni s očiju te “napredne i humane” Europe.

No, osim neposrednih i posrednih žrtava terorističkih napada, europskih muslimana, sirijskih, iračkih i drugih izbjeglica i migranata u ili na vratima Europe, još jedna skupina ljudi ovih dana ima osobiti razlog za tugu i zabrinutost. Skupina kojoj su, osim onih političkih – u “europskim ugovorima” zapisanih – vrijednosti, ovih dana i mjeseci na kušnji i one još dublje, svjetonazorske, na Evanđelju utemeljene, vrednote. A to su kršćani iste te – ogoljene, zastrašene i uzdrmane – Europe.

Zašto baš kršćani?!

Zato što baš u njima ideolozi i inspiratori bombaša samoubojica vide “zakletog neprijatelja” i najveću prijetnju. Ali još i više zato što će ovih dana baš u ime zaštite i obrane “kršćanskog identiteta” Europe i nekih njenih zemalja, pred opasnošću terorizma mnogi zazivati metode borbe koje s kršćanstvom nemaju ama baš nikakve veze. Kao što su tako često, baš u ime zaštite “kršćanske Europe”, različite politike i političari proteklih mjeseci u tisućama onih koji su tražili i traže pomoć i utočište gledali, a nakon bruxelleskog napada još i više gledaju, isključivo “opasnost i prijetnju”, a ne (i) ljude u potrebi.

Ali i zato što su – čast izuzecima, zauzetim institucijama, udrugama i volonterima! – mnogi od njih tako često ostali gluhi čak i na tolike jasne i nedvosmislene pozive i pape Franje i drugih vjerskih poglavara da barem “otvore svoja srca”, ako već i ne mogu vrata svojih domova i domovina, pred tolikom ljudskom patnjom. Odnosno da barem srcem ne pristanu na nijekanje njihovog ljudskog dostojanstva, piše Anto Mikić za Jutarnji list.

Jer, ako ni kršćane Europe slike iz kampa u Idomeniju nisu bar malo dirnule i potresle čak ni u ovoj korizmi i u – od pape Franje proglašenoj – Godini milosrđa; ako ih ni Papino pranje nogu imigrantima, tražiteljima azila, u obredima Velikog četvrtka nije potaknulo da i u tim ljudima prepoznaju svoju braću i sestre; riječju, ako i u kršćanima navodni “stručnjak za sigurnost i (geo)politiku” do kraja nadvlada i zatomi “stručnjaka za čovjekoljublje”, onda kršćanstvu u Europi više uistinu nema spasa. I neće ga moći “obraniti” nikakve žice, politike ni naoružani stražari. Jer se kršćanstvo zasigurno neće moći obraniti tako da se i kršćani prestanu ponašati – kršćanski. Kristovski. Pa i onda kad to nije lako.

Autor je Anto Mikić, glavni urednik Hrvatskog katoličkog radija i kolumnist Jutarnjeg lista. 

You may also like