Analiza: Ukrajinski izbori kao zadržavanje statusa quo

U nedjelju, 25.listopada u Ukrajini su održani lokalni izbori po cjeloj zemlji, osim okupiranih krajeva. Zasjenjeni parlamentarnim izborima u susjednoj Poljskoj, imigrantskom krizom te domaćim problemima poput rata i teškog stanja u gospodarstvu, ovi izbori pokazali su klasične probleme za (post) tranzicijske države.

U zemljama gdje deregulacije gospodarstva započinju s osnivanjem ureda i agencija za deregulaciju, a nakon svake kampanje protiv korupcije ona poraste, najniža izlaznost je upravo na lokalnoj razini.   Također, ovi izbori su ponovno pokazali specifičnosti ukrajinskog političkog života : 1. Generacijska razlika između starijeg i mlađeg stanovništva je dublja od one stereotipne medijske istoka i zapada zemlje; u ukrajinskoj politici još uvijek prevladavaju stranke koje su povezane s interesima lokalnih političara i tajkuna, nego one ideološki definirane ; 3. nitko se ne može smatrati apsolutnim pobjednikom ili gubitnikom izbora.

Ukrajinska politička scena puno je složenija od ostalih tranzicijskih zemalja. Karakterizira je odsutnost ideološki definiranih stranaka, kao i stranaka koje imaju višegodišnji kontinuitet. Tako je sasvim normalna pojava prelazak političara iz jedne stranke u drugu; sve zbog očuvanja svojih interesa i sudjelovanja u vlasti. Nevjerojatna je brzina stvaranja stranaka i njihovo propadanje- nekada vrlo popularne stranke danas ne postoje ili ne prelaze izborne pragove ni na najnižim razinama, a njihovi dojučerašnji  ugledni dužnosnici i mecene još uvijek kroje politički život, sada u novim partijama i foteljama. Ono što je zajedničko svim ovim strankama je lijevi populizam, izražen u žalu za ”boljim, starim vremenima” i po potrebi posezanjem za nacionalnim osjećajima, koji se manifestiraju u korištenjem ukrajinskog jezika i nošenjem (dizajnerski krojenih !) komada tradicionalne narodne odjeće. Ova specifičnosti potječu još od početaka devedesetih. Glavnu političku silu su činile ”vladajuće stranke predsjednika”bez ideološkog predznaka koje su davale podršku tadašnjim predsjednicima Kravčuku i Kučmi,  a činili su ih  bivši partijski dužnosnici i tzv. ”crveni direktori”. Nasuprot njima, stranke koje su vodili bivši disidenti bavili su se pitanjima rehabilitacija nacionalne kulture i ukrajinskog jezika, koji su tijekom 70 godina bili okarakterizirani kao ”buržoaski”, ”nacionalistički”, ”seoski” te time i manje vrijedni. Zbog zanemarivanja socijalnih i ekonomskih pitanja, te još više zbog medijske blokade i nedovoljne ekonomske moći, ideološki fundirane stranke nisu mogle dobiti masovnu podršku.    U medijima se često piše o Ukrajini kao zemlji politički podijeljenu na rusofobni zapad, umjereni centar i proruske jug i istok  Iako takve tendencije postoje, one nikada nisu bile odlučujuće i dominante. Zapad, centar i sjever zemlje, uz regionalne razlike među njima, dominantno su bile nacionalno orijentirane i vidjele su budućnost u europskim integracijama vidjevši u tome priliku za kulturni i nacionalni odmak od Rusije.

Jug zemlje je bio više euroskeptičniji i želio nekakav neutralniji status zemlje. Dok je u istočnim dijelovima situacija puno složenija. Naime, unatoč prevladavanju ruskog jezika i miješanom rusko-ukrajinskom etničkom statusu, ti krajevi su za vrijeme SSSR-a razvili jači lokal-patriotski status nego nacional. Tako se stanovnici Harkiva sjećaju kako je njihov grad 20-ih i 30-ih godinama 20. stoljeća bio prijestolnica Sovjetske Ukrajine. U dnipropetrovsku i zaporiškom kraju nacionalno sjećanje na slavnu prošlost ukrajinskih Kozaka je pomiješan sa sovjetskom prošlošću teške industrije. U Donbasu, iako naseljen pretežno ruskim ili stanovništvom ruskog podrijetla, identitet je građen na udarničkom Stahanovljevom mitu i ”rudarskom” mentalitetu. Kako u tom kraju prevladavaju rudnici, koji su sve do kraja 1970-ih činili većinu sovjetskog gospodarstva, među lokalnim stanovništvom se razvili mišljenje kako upravo oni ”hrane” ostatak SSSR-a. To je bio glavni okidač, zašto su 1991. većinom glasali za izlazak iz SSSR-a, te zašto su tijekom 90-ih tražili veću autonomiji unutar Ukrajine.   Osim toga, puno više nego regionalna, uvijek je jača bila generacijska podjela. Tako su stranke desnice i desnog centra glasovali uglavnom mlađi, a za one ”proruske” uglavnom starije stanovništvo. Na parlamentarnim izborima 2012. Janukovičeva Partija regija je značajan broj glasova osvojila u centru i na zapadu. Otvoreno proruska Komunistička partija je imala zastupnike iz okolice Kijeva i ostalih oblasti koje od centra gravitiraju prema zapadu. S druge strane, na ovim lokalnim izborima u Dnipropetrovsku je većinu glasova osvojila umjereno nacionalistička stranka UKROP, a u Harkivu je iznimno dobar rezultat postigla stranka ”Samopomoć” osnovana od aktivista sa Majdana, čiji je predsjednik Andrij Sadovj, gradonačelnik Lavova.

Trenutno najjača ukrajinska stranke je projekt zvan Blok Petra Porošenka- stranka solidarnosti. Ova vladajuća stranka-predsjednika je nešto između stranke i koalicije , nešto slično kao što je i bila Partija regija Viktora Janukoviča. Okupljena oko obnovljene Porošenkove stranke iz devedesetih – Stranke solidarnosti, inače jedne od osnivačice Partije regija te od još nekih stranaka, od kojih je najveća i najorganiziranija UDAR, Vitalija Klička. Uzimanje osobnog imena u prvom dijelu naziva stranka samo govori kako je stranka povezana s interesima jedne osobe i time osuđena na kratak period postojanja. Drugi dio- stranka solidarnosti više liči na jeftin pokušaj imitacije poznatog poljskog sindikata. U stvarnosti nomenklaturu stranke čine ljudi bliski Porošenku- raznorazni tajkuni i ”polit. tehnolozi” od kojih su mnogi bili bliski Janukoviču. U vremenu kada minimum građanske pristojnosti i političke kulture zahtijeva da predsjednik države prije stupanja na dužnost izađe iz matične stranke, korištenje bloka s imenom predsjednika države na lokalnim izborima je u službi legitimacija lokalnog kandidata pomoću vrhovnog autoriteta te time u drugi plan pada individualni karakter i program kandidata.

Rezultati su vidljivi ; ako je prošao izborni prag u svim većim središtima, no osim u Kijevu i Odesi, nigdje nisu ostvarili značajnije rezultate. Prve naznake pucanja veza u bloku se dogodio upravo u Kijevu, gdje je njihov kandidat za gradonačelnika Vitalij Kličko umalo izbjegavši drugi krug, prilikom obraćanja istupio pred transparentom svoje matične stranke UDAR-a, ali ne i Bloka. Dok je kao kandidat za gradonačelnika osvojio malo više od 40 %, na izborima za gradsku skupštinu Kijeva, Blok Petra Porošenka je dobio manje od 30 % – scenarij  već viđen na lokalnim izborima u drugim zemljama.   Druga stranka po broju osvojenih mjesta je ”Samopomoć” . Stranku koju čini ukrajinski ”middle class” (liječnici, pravnici, inženjeri, obrtnici, društveno-humanistički djelatnici ,itd.) jedna je od najuspješnijih stranaka koja je nastala tijekom protesta na Majdanu. Predlažući pakete reformu u sudstvu, gospodarstvu i zdravstvu, kao i političke reforme s naglaskom na veću ovlast lokalnim izborima, ova stranka je na prošlim parlamentarnim izborima postala treća najjača sila u Ukrajini. Na ovim izborima pokazala je solidan rezultat. Posebno je zanimljivo što je bolji rezultat ostvarila u gradovima na istoku zemlje- Harkivu i Zaporižju , nego u Kijevu ili u Ivano Frankivsku na zapadu zemlje, gdje je njihovo tradicionalno središte. Ovi rezultati su pokazali da prošlogodišnji uspjeh na parlamentarnim izborima nije bio slučaja, te kako ”Samopomoć” postaje nova nacionalna stranka u Ukrajini, a još više kako je moguće stvoriti jednu ideološki profiliranu partiju.    Ovi izbori ostat će upamćeni i po porastu nacionalističkih stranaka. Tako, nakon prošlogodišnjeg debakla na parlamentarnim izborima velik rezultat u zapadnim i centralnim oblastima je ostvarila ”Svoboda”, nacionalistička stranka, koja je prije par godina bila jedna od tri najjače stranke suprotstavljene Viktoru Janukoviču.

Na istoku zemlje, točnije u Zaporiškoj i Dnipropetrovskoj oblasti, najjača sila je novoosnovana umjereno nacionalistička stranka UKROP (Ukrajinsko udruženje patriota) , koji su u kampanji koristili simbole koje koriste ukrajinski branitelji na bojištu.   Stranke koje su sljedbenice nekadašnje partije regije, a mogu se označiti kao proruske  postigli su rezultate tek na jugu i istoku zemlje. Tu je najvažnija stranka ”Opozicijski blok” kao legalna nasljednica Partije regija. Rezultat postignut na istoku zemlje samo potvrđuje tezu kako političke elite nisu u tolikoj mjeri proruske koliko zabrinute za čuvanje svojih pozicija. Tim više što su većina izabranih direktno povezana s tajkunima poput Rinata Ahmetova. Proruska ili bolje rečeno prosovjetska retorika je izraz običnog populizma i svodi se na korištenje simbolike poput očuvanja spomenika Crvene armije i Lenjina, te vječitog žala za ”zlatnim vremenima”. Primjer za to je novi/stari gradonačelnik Harkiva Kernes : od podrške Narančastoj revoluciji 2005. preko glavnog Janukovičevog saveznika i organizatora Anti-majdana preko noći je podržao novu vlast 2014. godine. Tu se javlja i sigurno najveći problem ukrajinske politike ; a to je sprega između oligarha i politike.

Ta sprega već dvadesetak godina uvelike određuje smjer ukrajinske politike i upravo te relacije bi trebalo promatrati kada se analiziraju odnosi među njima. Tako na ovim izborima stranka UKROP i stranka ”Preporoda” čiji je kandidat za gradonačelnika Harkiva bio upravo Kernes su financirana iz jednog te istog centra- od ukrajinskog mogula Igora Kolomojs’kog.   Najveće razočaranje ovih izbora su sigurno populistička ”Radikalna partija” i ”Bat’kivšćyna” bivše premijerka Julije Timošenko. Stranke koje su u zadnjih godinu dana po raznim anketama su bile među prve tri stranke. Poseban problem kod rejtinga ”Bat’kivščyne” stvara to što je rejting stranke veći od rejtinga njezine stranke, a opet stranka je jako povezana s likom i djelom svoje predsjednice. Iako je bila zatvorena tijekom Janukovičeve vladavine, te tako postala simbol oporbe i protivljenja režimu, većina stanovništva ne zaboravlja njezine veze i dogovore oko plina s Putinom tijekom zime 2008. Sve u svemu Julija Timošenko je bivši političar.

*Autor snalize je Mario Jurčec

You may also like

0 comments