Home Europska unija Alep – od najstarijeg grada na svijetu do ruševine

Alep – od najstarijeg grada na svijetu do ruševine

by Energypress.net

Alep je uz Damask i Sanu najstariji naseljeni grad na svijetu, a njegovo drevno središte 1986. godine upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Aziji.

Piše: Andrea Latinović

Alep je 2006. godine izabran za arapski glavni grad kulture. Bio je jedno od glavnih kulturnih i vjerskih središta Levanta. Bilo je to prije samo deset godina… Grad je imao 2,3 milijuna stanovnika, a time je bio najveći grad u Siriji, ispred Damaska. Alep je jedan od najstarijih nastanjenih gradova u povijesti, a u prošlosti je bio poznat pod nazivima Khalpe, Khalibon, a Stari Grci su ga zvali Beroea (Veroea), Turci Halep, dok je u doba Francuskog mandata bio poznat kao Alep.

Nalazi se na strateškoj trgovačkoj točki između mora i Eufrata; izvorno se nalazio na nekoliko brežuljaka u velikoj plodnoj dolini rijeke Quweiq. Provincija Alep ima 16.000 km² površine i oko 3,7 milijuna stanovnika.

Za Alep se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, iako se to tvrdi i za Damask. Iskapanja kod Tel Karamela (25 km sjeverno od središta grada) su dokazala da je ovo područje bilo naseljeno još u 11 tisućljeću prije Krista, što ga čini najstarijim naseljem na svijetu (dvije tisuće godina starije od Jerihona). Također, naselja južno od Alepa, Tel as-Sauda i Tel al-Ansari, bila su naseljena još u kasnom 3 tisućljeću pr. Kr. To je vrijeme kada se prvi put spominje i Alep kao trgovačko i vojno središte, na klinastom pismu u glinenim pločicama iz mezopotamske Eble. Taj kontinuitet naseljenosti se dogodio vjerojatno zbog strateškog položaja Alepa na trgovačkom putu između Sredozemlja i Mezopotamije.

Grad je dugo zadržao gospodarsku važnost kao posljednji grad na Putu svile koji je ovdje završavao nakon dionice kroz središnju Aziju i Mezopotamiju.

Tijekom osmanske vladavine, Alep je bio treći grad po veličini, odmah iza Istanbula i Kaira. God. 1869., otvorenjem Sueskog kanala trgovina je skrenuta s putova prema Alepu i započelo je njegovo propadanje. Nakon propasti Osmanskog carstva, krajem Prvog svjetskog rata, Alep je izgubio svoju glavnu prometnicu, sjevernu željezničku prugu koja ga je spajala s Mosulom, koja je pripala Turskoj. 1940-ih izgubio je i vezu s morem kada su Antiohija i Aleksandreta pripale također Turskoj. Naposljetku je izolacija Sirije posljednih desetljeća još pogoršala situaciju u gradu, iako je možda to jedan od razloga što je tako dobro sačuvan Stari grad. U neovisnoj Siriji Alep doživljava svojevrsni preporod i bilježi se napredak u svakom području, od kulture do gospodarstva i turizma.

God. 1986., Alep je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji, a od 1999. god. gradske vlasti su, u suradnji s inozemnim agencijama, započele provoditi obnovu i revitalizaciju Starog grada. No, zbog ratnih sukoba, 20. lipnja 2013. godine UNESCO je odlučio staviti svih šest mjesta svjetske baštine u Siriji na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti.

Alep je imao osobit identitet, arhitekturu i kulturu, koji su oblikovani njegovom bogatom poviješću i geografskim položajem. Kako je Alep građen tijekom vladavine mnogih kultura i naroda, često pod opsadom, svaki narod je u gradu gradio društvene i gospodarski odvojene četvrti koje imaju svoje vjerske i etničke odlike.

Stari grad je odvojen od novijeg kružnim zidinama dugim 5 km, s devet vrata. On pokriva područje od 3.5 km² i u njemu je živjelo oko 120.000 stanovnika. U središtu je dominirala velika srednjovjekovna utvrda, Alepska citadela, koja je izgrađena na mjestu negdašnje akropole i uzdizala se 50 m iznad grada. Iako ima dijelova iz 1. tisućljeća pr. Kr., većinom je iz 13. stoljeća. Nur ad-Dinova Medresa Halauije iz 1124. godine izgrađena je na mjestu bizantske Katedrale sv. Helene iz 6. stoljeća. Kulturni centar Al-Šibani iz 12. stoljeća bio je mjesto franjevačke crkve i škole.

Velika alepska džamija (Jāmi‘ Bani Omayya al-Kabīr) započeta je 715. godine za vrijeme vladavine omejidskih kalifa Velida I. i Sulejmana, a dovršena je tek od 1158. god. za Nur ad-Dina, i obnovljena je nakon mogolskog pustošenja 1260. godine. Džamijom dominira 45 metara visok toranj koji je izgrađen od 1090.-92., za vrijeme seldžučkog sultana Tutuša I. i smatra se najznačajnijim srednjovjekovnim spomenikom u Siriji. U džamiji se nalazi i grobnica Zaharije, oca Ivana Krstitelja.

Četvrt Dždeida, sjeverozapadno od starog grada, je jedna od najboljih primjera neovisne četvrti u Alepu. Izgradili su je kršćanski stanovnici koji su se iselili iz grada nakon što su ga je uništila vojska Timura Velikog (1420.). Stanovnici četvrti Dždeida su većinom bili posrednici u trgovini između stranaca s trgovcima iz Alepa.

Sokak Medina je najduža natkrivena tržnica (sokak) na svijetu (13 km), a u njoj se trgovalo luksuznom robom poput svile iz Irana, začina i pigmenata iz Indije i kave iz Damaska. Pored nje u Alepu su se nalazile i brojni drugi sokaci (više od 20) koji su ime dobivali prema robi koja se tu trgovala, ili prema zanatima koji su se u njima nalazili, te mnogi karavan-saraji. Većinom potječu iz 14. stoljeća kada je Alep bio trgovačko središte trgovaca iz Levanta, Europe, Mezopotamije, Egipta, pa čak i Kine.

Konačan nestanak kolijevke Svijeta

Predaja ili povlačenje pobunjenika iz Alepa predstavlja kraj pobune u tom gradu koji je do prosvjeda iz 2011. godine i rata koji je uslijedio bio najveći sirijski grad.

Razbijanjem posljednjeg otpora u Alepu sirijski predsjednik Bašar Al-Assad i njegova koalicija u kojoj se nalaze ruske zračne snage i snage milicije koje podržava Iran postići će svoju najveću pobjedu u tom građanskom ratu.

Usprkos tome, iako će pobunjeničke skupine koje podržavaju SAD, Turska i zaljevske arapske monarhije, kao i džihadističke skupine koje zapad ne podržava, doživjeti težak poraz u Alepu, rat nije ni blizu svome kraju.

“Osvajanje Alepa, neizmjerno velik gubitak života njegovih stanovnika, krvoproliće, nemoralni pokolj muškaraca, žena i djece i razaranje, a nismo ni blizu kraju ovog okrutnog sukoba”, priopćio je visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein.

Pred ovim užasom i pokoljem koji se odvijao pred našim očima, ali smo okretali glavu od njega, jer nas se ne tiče- koga briga za tamo neku Siriju- čovjek može samo zašutjeti. I mi smo postali svjedoci povijesnog trenutka u kojoj je nestala, ubijena jedna civilizacija.

Autorica je dipl. povjesničarka, diplomirala na temi sirijske povijesti i dinastije Omejada, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tekst prenosimo s portala Direktno.hr uz dopuštenje autorice.

Related Posts