U prošlom tekstu pokušao sam približiti ogromne zahtjeve koje obnovljivi izvori energije predstavljaju za bilo kojeg ulagača. Od velikih prostornih zahtjeva do njihovoj upitnoj potrebi s obzirom na konkurentna fosilna goriva koja usprkos stalnim mračnim predviđanjima ne presušuju u potpunosti. No tekst se držao okvira energenata koji su nam potrebni kako bismo se kretali, grijali ili koristili za nešto drugo.
Piše: Ivan Bertović
Ono što našu civilizaciju čini onakvom kakva je danas je električna energija. Ona nam osvjetljava domove, grije prostore, pokreče nas, omogućava nam nikada viđenu brzinu komunikacije. Električna energija nameće imperativ obnovljivosti izvora. No nerijetko to postaje nametanje neisplativosti i kratkovidnosti.
Za dvadeset i osam članica EU, Eurostat tvrdi da se 47,6 posto energije dobiva iz “zapaljivih izvora” goriva. Tu spadaju biogoriva, tekuća i kruta goriva poput ugljena i nafte te prirodni plin. Od izvora koji su manjeg utjecaja na okoliš te obnovljive prirode, hidroenergija drži 13,2 posto. Kao izvor energije je isplativa, ali ograničenje postoji zbog činjenice kako su za nju potrebne određene geografske odlike. Uz to se nalazi vjetar s 8,3 posto i solarna energija s 3,2 posto.
Ako je cilj imati većinski udio obnovljivih i “nenametljivih” izvora onda moramo graditi više hidroelektrana gdje je to moguće, ali i farmi vjetra te solarnih farmi. Pogledom na projicirane ili evidentirane troškove iz većih i bogatijih zemlja u odnosu na $/MWh (dolar po megavat satu) vidimo kako trošak solarnog, u odnosu na konvencionalne izvore, može dostići i trostruke iznose. Takve drastične promjene cijene trajno bi promijenile naše životne navike i odučile nas od blagodati u kojima uživamo.
Podsjetimo, pozivanjem na izračun fizičara Davida MacKay-a, na enormnost površine koja bi morala biti pokrivena u tom slučaju. S obzirom na količinu stvorene energije po kvadratnom metru, može se vidjeti koliki prostor morao biti pokriven kako bi se zadovoljili energetski zahtjevi Europe. Vjetrenjače stvaraju približno 2,5 W/m2. Solarne farme, poput onih Vermontu ili Bavarskoj generiraju oko 4-5 W/m2. Postavljanjem ploča na krovove se povećava efikasnost na do 20 W/m2 zbog manjih rupa između ploča. Ipak takve površine su daleko manje. Uzmimo da je prosjek 6 W/m2 količina koju možemo očekivati.
Uzimajući da je godišnja potrošnja na razini EU otprilike 2,771 teravata godišnje, možemo zaključiti da bi solarne ploče trebale pokriti približno 461 tisuća kilometara kvadratnih ili približno 900 m2 po osobi, a ako se odlučimo za vjetrenjače bi bilo oko 1.1 milijuna kilometara kvadratnih ili 2.156 m2 po osobi. Usporedbe radi, to su površine koje su 10% i 25% površine Europske Unije kakva je sada.
Postavlja se pitanje čemu tolika borba protiv alternativnih oblika energije? Zašto priječiti napredak?
Solarni paneli sigurno mogu biti poboljšani, vjetrenjače zasigurno mogu biti smanjene, plantaže mogu biti genetski modificirane kako bi davale više i bolje sadnice. I zaista, nisam protiv znanstvenog napretka. Ljudi su se nekoć smijali ideji da čovjek može letjeti. Da su danas živi, vjerojatno bi se osjećali jako glupo.
Problem nastaje u „poticanju“ zelene energije.
Državne/javne subvencije pošast su kamo god budu usmjerene. No, postoji teško moralno pitanje vezano za subvencioniranje zelene energije. Zelena energija je subvencionirana s razlogom zbog neisplativosti svih oblika alternativne energije. Kada je nešto subvencionirano, to znači da državni birokratski aparat odlučuje izdvojiti proračunska sredstva kako bi ih usmjerio u ono što se njima čini pametno ili barem im tako zvuči.
Ipak, čak i uz silne poticaje koje taj sektor dobiva, zelena energija nije nešto što je lako dostupno najsiromašnijim članovima zajednice. Velike ulazne barijere, zahtjevna papirologija i birokracija, određeni ekonomski uvjeti koje je teško zadovoljiti najčešći su razlozi zbog kojih vidimo kako siromašni ne pribjegavaju tim oblicima energije, a samim time ne dobivaju niti poticaje.
Zaključimo pozivom na kritičko razmišljanje i pitanjem zašto je potrebno toliko poticaja ukoliko je to tako dobar posao. Nastavimo razvijati i poboljšavati te tehnologije jer, tko zna, možda jednog dana postanu isplative i korisne. Ali nikako na teret onih članova društva kojima je potrebna najveća zaštita.
