[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komentira Ivan Brodić [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Kako to obično biva u nekoliko zemalja Europe, cijene goriva se mijenjaju tijekom noći s ponedjeljka na utorak. [/vc_column][/vc_row]
U Hrvatskoj je, nakon što su u Europi cijene nafte poskupjele za 13 posto, u SAD-u za 15 posto, a u Aziji za 19 posto, a na valu ugroze 5 postotne svjetske proizvodnje nafte, spremnik goriva poskupio za 2 do 4 kune, ovisno o derivatu.
Hrvatski je dominantni mentalitet okriviti trgovce naftnih derivate za poskupljenje cijena. No, postavlja se legitimno pitanje koliko oni imaju prostora amortizirati korekcije i potrese na svjetskim i referentnim burzama.
Poruke iz SAD-a, Rusije i zemalja OPEC-a, kako će aktivirati strateške reserve radi zadovoljenja ponude, već su danas spustile cijene nafte za nešto manje od dva posto, a poruke iz napadnute saudijske kompanije o brzoj uspostavi isporuke derivata te nastojanjima za obnovom proizvodnje čini se kako pokazuju dobru procjenu tržišta kako se nije dogodilo ništa dramatično.
Iako, uz obaveznu tugu hrvatskih naftnih “stručnjaka” opskrbljenima vrlo kreativnim teorijama, procjenama i predviđanjima, nitko nema kristalnu kuglu, mirnoću tržišta možemo objasniti smanjenjem dugoročne ovisnosti najvećih svjetskih gospodarstava o nafti iz Zaljeva diversifikacijom dobavnih pravaca, tehnološkim napretkom te povećanjem efikasnosti i smanjenjem cijene frackinga, kako je ispravno upozorio Velimir Šonje na Ekonomskom labu.
Dramatičare i katastrofičare, također, valja podsjetiti na to kako je cijena nafte krajem prošle godine iznosila više od 80 dolara za barel i kako se cijena već duže vrijeme kreće u interval koji kompanijama jamči profitabilnost i ulaganje u istraživanje, naftnim izvoznicama isplativo planiranje proračuna, a globalnom gospodarstvu odsustvo većeg usporavanja.
No, vratimo se mi poskupljenju u Hrvatskoj.
Hrvatska proizvodi neznatne količine vlastite nafte, te je rast cijena naftnih derivate očekivan. Zbog 80 postotnoj ovisnosti o uvozu teško je očekivati kako korekcije na naftnim tržištima neće pratiti korekcije cijena na domaćem tržištu. S druge strane, Hrvatska je vezana uz cijenu derivate na Mediteranu, gdje je uobičajeno povećanje cijena prije zime, neovisno o potresima u geopolitičkoj sferi.
Na kraju, to već svi, osim hrvatskih destruktivaca i boraca za povećanje rashodovne strane proračuna, znaju, država nema svoj novac, ima samo onaj koji uprihodi uzimanjem, kroz poreze, paraporeze i trošarine. To bi trebala biti cijena usluge koju nam pruža, prema teoriji društvenog ugovora. Trgovci ne ovise samo o prilikama na referentnim burzama i cijenama na svjetskim burzama. Oni ovise o utezima kojima ih opterećuje država, samovoljno, ovisna o ugrizu u posebne proizvode kao narkoman na heroinu. Ona, naime, sudjeluje u cijeni naftnih derivata sa, ako uključimo i PDV u računicu, s više od 60 posto, promet i nabava oduzimaju daljnjih tridesetak posto, dok kompanijama za plaće zaposlenika i zaradu dioničara ostaje oko deset posto.
Sugerira li problem rješenje? Možda, smanjenje trošarina? Možda, prilagodljive trošarine cijenama na referentnim I svjetskim burzama? Jer, obzirom je država servis građana i posla, zašto ne bi podijelila s nama rizik?
