Žudimo za ljudima koji će donijeti društvenu relaksaciju

Danas 4. prosinca 2015., na Kaptolu se održao cjelodnevni Znanstveni kolokvij posvećen 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti dr. Josipa Turčinovića, utemeljitelja i direktora Kršćanske sadašnjosti. Josip Turčinović je jedan od onih najboljih crkvenih radnika koja je Hrvatska imala. Pripada trolistu koji su uz njega činili Tomislav J. Šagi-Bunić i Vjekoslav Bajsić, a njih trojica su bili neumorni reformatori hrvatskog crkvenog života, vjerni Drugom vatikanskom koncilu, ljudi koji su živili Krista i ono divno geslo “Ecclesia semper reformanda est”, koja se u hrvatskoj teologiji prevodi kao “Crkva se uvijek treba obnavljati”.

Josip Turčinović (r. 1933.) čovjek neiscrpne energije, bio je sin Istre koji je prigrlio Zagreb i Zagreb je prigrlio njega. Kada se otvorio tunel Učka 1981., Turčinović ga je od sreće prepješačio. Bio je na čelu Katedre istočnog bogoslovlja te Katedre ekumenske teologije zagrebačkog KBF-a (stručnjak za istočnu/pravoslavnu i ekumensku teologiju), predavao je nauk o Trojstvu, a 1968. pokrenuo je Institut za teološku kulturu laika KBF-a, dakle laički studij teologije. Za jednoga teologa, nevjerojatna raznovrsnost.

Uz bogati akademski život, Turčinović je svoju organizatorsku sposobnost pokazao time što se nalazio na čelu Kršćanske sadašnjosti, čuvenog Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije, koji je iznjedrio renesansu kršćanskog izdavaštva u tadašnjoj Jugoslaviji. KS je nastao u postkoncilsko doba i u doba Hrvatskog proljeća. Od kulturnih institucija iz Proljeća, KS je preživio i cvjetao. Manevrirajući između Vatikana i komunističke diktature, Turčinović je pravio čuda. Najbolje to svjedoče riječi Živka Kustića o J. Turčinoviću: “Nitko od crkvenih ljudi u cijelom području ‘od Istre do Kamčatke’ nije tako uspio svetim lukavstvom prevariti komunističke vlasti. Plodovi toga rada i danas su veliki.” (Jutarnji list, 05. 10. 2010). Treba spomenuti da magazin Kana je Turčinovićevo čedo.

Uz sve ove napore, Turčinović je bio propovjednik. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u Zagrebu među propovjednicima najbolji su bili “3T”. Pokojni fra Tadej Vojnović je propovijedao u Sv. Franji na Kaptolu, dok su fra Ivica Tomljenović i Josip Turčinović bili stacionirani u dominikanskom Ranjenom Isusu. U postproljećarskim unutarnjim čišćenjima Crkve, jedini je opstao Turčinović. Fra Tadej je završio u Novom Sadu, dok je fra Ivica nastavio pastoralni rad u Njemačkoj. Trilogija knjiga propovijedi Josipa Turčinovića “Glas iz Ranjenog” bi trebala biti obvezna literatura za svakoga studenta teologije u Hrvatskoj.

U Crkvi u Hrvata ne postoji više takva osoba koja bi u jednom spajala sjajnog akademskog radnika, velikoga organizatora i predivnog propovjednika. Što je najgore, među hrvatskim političarima ne nalazi se svjetovna verzija Josipa Turčinovića. Čovjek koji je iza sebe ostavio značajno životno djelo umro prije šezdesete godine.

“Trebat će se jedanput ozbiljno pozabaviti i pitanjem koliko netko ima pravo hipotekama prošlosti ovlaš uznemirivati svakodnevnicu ljudi.” Tako je govorio Josip Turčinović davne 1986. Nismo se daleko pomaknuli. Nama u Hrvatskoj i hrvatskoj politici treba jedan Turčinović. Treba netko tko zna pregovarati s jačima, netko koga svi vole, koga svi poštuju, koji je uvijek znao pokrenuti tihim glasom mnoga srca. Treba nam čovjek koji će smirivati i poticati, koji će graditi, koji će nas dignuti iz ove depresije. Vjerujem da će takav ipak pojaviti. Ljudi kao Turčinović mi ulijevaju takvu nadu.

*Autor teksta je Mislav Miholek, magistar teologije i doktorand prava

You may also like

0 comments