Zašto je Bolton napustio američku administraciju?

Piše Branimir Vidmarović, vanjskopolitički analitičar
Američki predsjednik Donald Trump zamolio je savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona da podnese ostavku. Odnosno Bolton je sam podnio ostavku, ovisno o verziji događaja.

Bolton je bio uvjereni “hardliner” i pobornik beskrompromisnih poteza po nizu pitanja američke vanjske politike: Venezuele, Sjeverne Koreje, Irana, Rusije, Sirije, Kine, Afganistana i EU. Ako je suditi po sastavu Trumpovog kabineta, deklarirane vanjske politike i retorike, Bolton je bio idealan član tima. Što je onda krenulo po zlu?

Možemo se našaliti da u slučaju Trumpa i njegovog kadroviranja dosadašnje iskustvo — u skladu sa Murphyjevim zakonima — sugerira da ako nešto može krenuti po zlu – obavezno će krenuti. No prvenstveno se radi o sukobljavanju dvaju vizija razvoja međunarodnih odnosa i američke uloge u svijetu. Bolton je bio vođen svojim demonima — slikom svijeta u kojoj je SAD beskompromisno dominantan vojno, politički i ekonomski. Osnovni alat Bolton je vidio u projekciji moći. Možda suvišnoj, možda promašenoj, ali poput zakona u uređenoj državi – neizbježnoj. Kalkulacije i pregovori nisu bila Boltonova omiljena sredstva. Njegova vizija svijeta nije bila ad hoc usklađena sa Trumpovom agendom u svrhu političkog karijerizma. Bolton je stari temeljiti jastreb i iskusni dužnosnik, pripadnik prve poslijeratne američke generacije koja je valorizirala sigurnost i američko zajedništvo. Štogod mislili o Boltonu, njegovi motivi su najvjerojatnije bili nacionalni a ne osobni. Za razliku od Trumpa, u čijim se potezima nazire želja za uvjekovječavanjem sebe.

Trump deklarativno želi vratiti SAD-u stari sjaj, ali prije svega on želi pri tome izgledati dobro, odlučno i mesijanski. Paradoksalno, dvije načelno slične vizije sukobile su se na razini osobno-nacionalno, ili privatno-kolektivno, gdje je Bolton zagovaratelj drugog, a Trump vođen prvim. Boltonova mišljenja i potezi postali su ozbiljna prijetnja Trumpovoj želji da uđe u povijest — bilo kakvu, makar nekakvu — kao američki predsjednik koji je riješio nešto teško i dosad nerješivo. Da postane Aleksandar koji siječe Gordijski čvor.

Donald Trump bi htio riješiti (iako nema definitivnu viziju “rješenja”) Sjevernu Koreju, Iranski problem. Venezuelu. Postići bolje gospodarske sporazume sa nizom zemalja i integracija. Dok je Trump u tome vidio “ja”, Bolton je vidio “mi”. I što dalje?

Boltonov odlazak, koliko god bio pozitivan za smirivanje brojnih, umjetno napetih situacija diljem svijeta, zapravo može poslati krivu poruku o jedinstvu američke vanjske politike. Režimi poput Irana ili Venezuele već su usvojili sjevernokorejski poučak Trumpove politike: bitno je izdržati godinu-dvije. Odlazak jastreba može ohrabriti igrače sa kojima se američki predsjednik sučelio. To može biti interpretirano kao povlačenje i revidiranje. Znamo da odlazak jednog dužnosnika nije jednako “overhaul” odnosno revidiranju cjelokupne politike. Boltonov nasljednik neće biti liberal, demokrat ili isključivi pobornik verbalne diplomacije. No, s obzirom na njegovu eksponiranost u Trumpovom timu, odlazak Boltona može biti interpretiran kao slabost i promišljanje. A za bilo kakav sporazum trebaju najmanje dvije strane.

Znači li to da će se Trump sastati i sa Rouhanijem, Madurom, (ponovo) Putinom ili Assadom? Znači li to da će se trgovinski pregovori sa Kinom pokrenuti sa mrtve točke? Možda. Ne nužno. Ali je očito da je ideja i narativ potrage za rješenjem i ulaskom u “hall of fame” (makar unutar republikanskog konteksta) jači od hardline političkog pravca i političke dosljednosti.

You may also like

0 comments