Vlasništvo moje, rizik vaš, novac narodni

Počeo je štrajk u Uljanik grupi, ulice Pule i Rijeke pune se nezadovoljnim radnicima, koji izvikuju poznate parole o tome treba li Hrvatskoj brodogradnja. Vlast nalazi podobne strateške partnere, a oporba, u maniri lenjinističke Nove ekonomske politike poziva državu neka preuzme odgovornost nad brodogradilištima.
Junaci oporbe, osobito poznati po destruktivnim ekonomskim politikama protiv sviju investicija zagovaraju aktivaciju Lex Agrokora u brodogradnji, jer nije dovoljno što smo svjetski prvaci u donošenju specijalnih zakona, eto Zlatko Komadina, nesuđeni stečajni upravitelj hrvatske oporbe, zaziva donošenje Lex škvera. Zna on izvesti iz stečaja oporbu, ali za to mu treba škver u stalnim problemima.

No, krenimo redom.

Piše: Ivan Brodić

Poznati ekonomski stručnjak, poznat po tome što se ekonomijom bavio samo na civilnom služenju vojnog roka, a kao ministar sudjelovao u uništavanju jedne banke, Gordan Maras, inače predsjednik ključne oporbene organizacije, nema saznanja o novom posebnom zakonu.

On tek pohvaljuje izbor strateškog partnera i najavljuje kako država treba preuzeti odgovornost za cijelu hrvatsku industriju. Osobito mu se sviđa način na koji je jedan od njih, Danko Končar, poželio preuzeti Uljanik, rekao je Maras danas u Novom danu N1 televizije.

Nadam se kako to ne znači kako će država, u nekoj budućoj vlasti ovog mješanca lenjiniste i krugmannovca, intervenirati u industriju instant napitaka, čokolade ili žvakaćih guma, no to je druga tema.

Brodogradnja je kompleksna industrija, koja obuhvaća cijeli niz znanja i djelatnosti kao komponenti za izradu završnog proizvoda. Svaka takva industrija fragilna je koliko su fragilne njene sastavnice, a tržišno je ovisna, kako piše Velimir Šonje na Ekonomskom labu o jakim ciklusima.

Hrvatska je brodogradnja u problemima u svim ciklusima, valjda od osamostaljenja. Tržište se promijenilo, više nismo u dogovornoj ekonomiji, pojavio se jeftiniji proizvod iz zemalja s jeftinijom radnom snagom, a naposljetku smo ušli i u Europsku uniju, gdje vrijede druga pravila glede emotivnog odnosa prema neprofitnim rupama bez dna zvanim perjanice gospodarstva (Miletić nedavno u Temi dana). A perjanice se na veliko pomagalo, kroz programe restrukturiranja, subvencije, jamstva od ukupno 600 milijuna eura….

Sada, pred nama je Europska komisija koja je za državnu pomoć rigidna, a i ministar Zdravko Marić, koji radnicima poručuje kako je kraj državnog pomaganja blizu. I umjesto da tu činjenicu iskoristimo za promjenu ekonomske paradigme, naši su se ekonomski ekstragenijalc dosjetili kako kopirati tranziciju 90-ih, ne bi li zadržali politički utjecaj.

HDZ-ova vlast, IDS, a odgovara to i Komadina-Maras trustu mozgova, naslonili se na medijsku zvijezdu Danka Končara, čovjeka koji je preuzeo Brodotrogir, koji, Poslovni dnevnik je pisao, ne isplaćuje plaće, a niti jedna banka ga više ne želi pratiti (opet prema medijskim natpisima ovoga tjedna). Predložio Končar, u tom zadivljujućem konsenzusu, neka Europska komisija odobri, država mu isplati 200 milijuna kuna javnog novca. Tim će novcem on spasiti Uljanik, a oko polovine brodogradilišta prenamijeniti za svoj turističko nekretninski posao.

Kako ne bismo pomislili da nemamo izbora, evo na RTL televiziji prije nekoliko je dana osvanuo stalni gost jedne regionalne zagrebačke televizije i miljenik barem dvojice bivših predsjednika, u čijoj se blizini znaju vidjeti i pojedini simpatizeri Mosta. Ivan Žilić, čovjek sa luxembourškom adresom, koji tvrdi da je milijarder, samo što mu je Fina zatočila milijarde (prema pisanju Telegrama od jučer), nudi tako pola milijarde kuna za Uljanik.

Ima samo jedna kvaka. Dat će on novac jučer (ako treba), uzeti pravo prvokupa, a novac za Uljanik će zaraditi tako što će mu država nešto vrijedno dati u koncesiju (vjerojatno isto jučer). Žilić bi, kako kaže na RTL-u, osobito volio Brijune. I tata bi, sine, kaže naš narod.

No, uozbiljimo se, ludost koja je imanentna hrvatskoj ekonomskoj politici već nekoliko generacija, moguće je zaustaviti samo na jedan način. Suspenzijom svih vrsta velike države, svih vrsta aktivnog intervencionizma. Gospodo, tržišna je ekonomija jedino što još nismo probali na ovim prostorima, valjda od Principova atentata u Sarajevu.

Na primjeru brodogradnja, parcijalno Uljanik grupe, to znači clean start kroz postupak bankrota. Zdravi kapital, ne onaj državno pomognut, u Uljanik će ući samo pod jasnim pravilima, s mogućnošću pregovaranja vlastitih pravila glede prava, uz otpis potraživanja prema državi te uz dogovor s dobavljačima-vjerovnicima. Razliku u zaposlenosti država bi mogla riješiti fiskalnim ohrabrenjem stvaranja novih djelatnosti u okruženju.

Tada ne bi bilo muke po poreznim obveznicima, nova bi tvrtka radila svoju djelatnost u novim tržišnim uvjetima, u tvrtku bi ušao kapital koji vjeruje u profit, proračun bi dobio zdravog i izdašnog uplatitelja.

Najbliži mogući primjer moguće je vidjeti, iako ne bez teškoća uzrokovanih hrvatskim političkim okruženjem, u Brodosplitu, koji uspijeva poslovati bez direktnih državnih intervencija i subvencija, nakon promjene vlasnika. Možda je upravo to uzrok spomenutog okruženja?!

Samo, to se neće dogoditi, IDS-ove ruke su skupe, a nije zgorega imati utjecaj i u Rijeci, nekako treba kontrolirati njihove birače. Kako to bolje učiniti nego ucjenom prošlošću? Sve na račun oštećenih novom poreznom reformom, poreznih obveznika iz realnog sektora.

Vlasništvo moje, novac i rizik vaš.

Tekst je nastao za potrebe portala Direktno gdje je prvotno i objavljen

You may also like

0 comments