Vidjeti neoliberalizam u Hrvatskoj plod je napregnute retorike

Što god taj naziv značio u trenutnom političkom pojmovniku, sigurno je da u Hrvatskoj postoji samo u napregnutoj retorici. Hrvatska, naime, još živi u polukomatoznom socijalizmu koji bi oduševio maštovitog Screwtapea, C. S. Lewisova majstora svih napasnika. Ima li još negdje zemlje gdje bi se radnici borili da njihova tvrtka ostane u državnom vlasništvu? Gdje drugdje profesori i studenti sprečavaju pristup nastavi studentima drugog fakulteta istog sveučilišta pod izlikom da bi ih potonji doveli u “još nepovoljniji položaj na tržištu rada, osobito pri zapošljavanju”?

Zato je čudno, pa i zabrinjavajuće, da se upravo u ovom trenutku jedan od saborskih zastupnika HDZ-a, jedine stranke s realnim reformskim potencijalom u ovoj predizbornoj godini, upustio u lov na “neoliberalni ekonomski model”. Riječ je o Goranu Mariću i njegovoj knjizi “Slom lažnog proroštva” (Zagreb, 2015.), u izdanju dosad nepoznatog izdavača Scriptum temporis. Budući da je po prvim osvrtima prilično jasno da će se i ovaj put diskusija o jednoj knjizi voditi a da se ona ne pročita, što je čest slučaj u našoj površnoj sredini, potrudio sam se uči u Marićeve argumente, piše Ivo Banac za Jutarnji list.

To je izuzetno teško, jer Marić uglavnom operira moralnim osudama i pretencioznom verboznošću: “u biti, riječ je o dijelu domaće kapitalističke i političke klase; znanstvene i poslovne elite, koja svojim skromnim znanjem i moralnom sakatošću, tako disciplinirano i dosljedno izručuje hrvatski narod i njegovu budućnost. … I što je važnije: nastave li isti dalje na svojim zadatcima, neprohodni put postat će put hrvatskog nepovrata…” (str. 224).

Marićeva knjiga obiluje “hrvatskim nepovratima” i sličnim hiperboličnim slikama (ubojstvo gospodarskog života, busijsko nasilništvo nad konkurentnošću, porezna eutanazija, moralno potonuće, demokratsko medijsko pervertitstvo, bijela smrt ideje), ali ne i uvjerljivim tumačenjima uzroka naše gospodarske krize. Da ne duljimo, za Marića postoji samo jedan krivac: ideologija “neoliberalizma” protiv koje je postrojio niz autoriteta, stvarnih i posve neuvjerljivih, ali uvijek lijeve provenijencije. (Jedan od njih je i nobelovac Joseph Stiglitz koji predsjedava komisijom za globalne financije Socijalističke internacionale.

U Splitu je ovog utorka napao Hansa-Wernera Sinna i osporio valjanost njegovih protržišnih savjeta hrvatskoj opoziciji.) Na vlastito retoričko pitanje – “otkud tolika izopačenost?” (str. 250), Marić nudi krajnje neočekivano objašnjenje: “U izvedbi”, veli on, “bio je to model posljednjeg predsjednika Izvršnog vijeća bivše SFRJ i 90. njezina posljednjeg čuvara, vođe tadašnjeg Pokreta za Jugoslaviju. To je njegov model i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj: dionička društva bez dioničara, tržište s monopolima, demokracija bez naroda, država Hrvatska bez hrvatske države” (str. 251).

Dakle, Ante Marković je otac kaotičnog hrvatskog “neoliberalizma”!? Znači li to da se moramo vratiti u predmarkovićevska vremena – u “zlatne 1980-e? Njet! Premda Marić cijeni razne modele dirigiranog etatističkog gospodarstva – i kineski model i napuštanje “radikalnih ekonomskih reformi”, koje su u Rusiji proveli Primakov i Putin, on ipak sramežljivo priznaje da “Kapitalistički sustav … može odgovoriti potrebama gospodarskog prosperiteta kakvom teži projicirano društvo blagostanja”, ali samo “uvođenjem sustava vrijednosti i nacionalne komponente u ekonomsku politiku primjenjujući Keynesijanski makroekonomski menadžment” (str. 254).

Zato se i koleba oko privatizacije. U jednom trenutku veli kako je “privatizacija društvenog vlasništva bila … nužnost” (str. 247), premda “u etapama” (str. 248), a u drugom osuđuje “liberalnu tezu o potrebi privatizacije državnog vlasništva zbog njegove navodne neefikasnosti” (str. 264). To je razlog zašto odbacuje model privatizacije koji su provodili Borislav Škegro, Marko Škreb i Ivan Šuker.

Marić je, zapravo, etatist koji fetišizira državu i u njoj vidi “identitetski fenomen, fenomen kulturološke pa i metafizičke identifikacije” (str. 230). (Metafizičke sklonosti očite su i u njegovim prodikama protiv egoizma Adama Smitha.) Premda uočava ekcese, on ih ne povezuje sa strukturalnim problemima hrvatskoga gospodarstva.

Kako inače objasniti čudan fenomen političara koji odbacuje protržišne prijedloge standardnog reformnog paketa, koje je John Williamson 1989. nazvao Washingtonskim konsenzusom, a ujedno kao jedinu točku svog političko-gospodarskog programa predlaže povećanje zaposlenosti kroz gospodarski rast (str. 277)? Kako ozbiljno shvatiti ekonomista koji bi postigao “da Hrvatska ustane i hoda” ovim mjerama: (1) izgraditi i postaviti organizacijsku strukturu Hrvatske; (2) izgraditi sustav zaštite protiv površnosti, protiv indiferentnosti i izručivanja hrvatskih interesa; (3) učinkovito, odgovorno i racionalno mobilizirati svu materijalnu imovinu RH (str. 275)? Takva pobjeda volje nije bila moguća ni u komunističkoj nedođiji.

Marićevi konkretniji prijedlozi (razbijanje bankarskog “kartela”, zamrzavanje uplata u II. mirovinski stup, konverzija kredita vezanih uz švicarski franak u eure, “deeureizacija” financijskog sustava te konverzija kredita vezanih uz eure u kune) mirišu na orbánomiku iz susjedne Mađarske. Zapravo, Marićeva je radna pretpostavka da je Hrvatska nekoć bila jaka, ali su je upropastili “neoliberalni” fanatici. Stvar je u tomu što Hrvatska tek može postati jaka država ako prođe kroz disciplinu strukturalnih reformi i stvori uvjete za uređeni kapitalizam. Koliko god nakićen Marićevim domoljubnim frazama, socijalistički etatizam ostaje jedina utvrda za vojne operacije protiv kapitalizma i demokracije. Za Hrvatsku (naravno i za HDZ) bilo bi kobno kad bi politička elita prihvatila Marićev sirenski zov.

P.S.: Kao da je Papina osuda nogometnog divljaštva i navijačkog plaćeništva u njegovoj rodnoj Argentini, koju je povjerio novinaru lista La Voz del Pueblo (25. svibnja), postala uvod u spektakularnu raciju protiv skupine vodećih dužnosnika Fife u Zürichu. Optužnica, koju je pokrenulo ministarstvo pravosuđa SAD-a, pored 14 osoba optuženih zbog raketiranja, zavjere i korupcije, spominje dodatnih 25 neimenovanih sudionika u koruptivnoj zavjeri. Ovdje treba napomenuti sljedeće: prvo, dobro je da je SAD pokrenuo ovu optužnicu, unatoč manjku popularnosti nogometa u toj zemlji, za koju europska tužiteljstva očito nisu imali hrabrosti.

Drugo, Fifa mora odustati od svjetskih prvenstava u Rusiji i Kataru ne samo zato što su lokacije odabrane uz obilato mito, nego i zato što je svjetska sramota kako Katar izrabljuje strane radnike za gradnju nogometne infrastrukture. Međunarodna sindikalna konfederacija predmnijeva da će 4000 radnika umrijeti na megalomanskim projektima tog zaljevskog apsolutizma. Najvažnija sporedna stvar na svijetu ne zavređuje takav danak u krvi.

You may also like

0 comments