Zaboravite sve što znate o venezuelanskoj ekonomskoj krizi. Istina je, radikalno lijevi pokret još ih vodi, građani čekaju u redovima za hranu, toaletni papir i osnovne lijekove. Inflacija je visoka kao i razina nasilja.
No, Venezuela je bila na ovom mjestu i ranije, svaki puta isponova. Nacije, kao i pojedinci, mogu trošiti previše, pogotovo kada je potrošnja visoka, a s najveći naftnim rezervama na svijetu, njihova mogućnost potrošnje limitirana je jedini brzinom iskorištavanja nafte i cijenom barela na tržištu. Danas, Venezuelanci si moraju priznati, blizu su potrošiti svoja naftna bogatstva.
U prošlosti, populistički političari obećavali su građanstvu ekonomska čuda, a kada su bivali izabrani, koristili su naftni novac ako bi ostajali u administraciji, Nakon svakog propalog eksperimenta, politika je obećavala drugi eksperiment. Tako je nastao čavizam. No, on je bio tek jedan od eksperimenata koji su tijekom godina izvođeni.
Navedimo samo neke od primjera poput Jimenezove korumpirane diktature iz 50-ih godina prošlog stojeća ili Perezove administracije 70-ih godina. Uslijedio je Hugo Chavez obećavši socijalizam 21. stoljeća i veliku vladinu potrošnju. Tako je Venezuela od 199. do 20014. godine potrošila 1.3 trilijuna dolara što odgovara iznosu koji je trinaest puta veći od Marshalova plana.
Građani Venezuele nastavljaju glasovati za populiste vjerujući kako trebaju uživati na visokoj cijeni nafte jer kada nafta padne neće im ostati ništa. Takva politika dovodi do uništenja naftno bogatstva, koje kada se potroši, populisti se zadužuju i izjedaju supstancu zemlje. Takva je situacija dovela 1989. godine do velike pobune koja je ostavila, samo u Caracasu 300 mrtvih. Danas je situacija slična, piše Foreign Affairs
Za razliku od Norveške, Katara, Čilea ili Aljaske, Venezuela nema svijest o prolaznosti nafte i potrebi investicije naftnog novca u nove vrijednosti. Samo promjena svijesti može Venezuelu spasiti od ponavljanja istih pogrešaka, u protivnom bit će to najbolja definicija ekonomskog ludila.
