Usporedne biografije hrvatske politike su uvijek aktualne

Uz vijest da je Robert Jovanović i Robert Podolnjak prilažem izvadak iz davnašnjeg teksta koji u Hrvatskoj nikada neće izgubiti na aktualnosti: Sličnost između Grka i Rimljana pokušao je istaknuti neosporno najčuveniji biograf znamenitih u povijesti ovoga žanra, Lucius Mestrius Plutarhus, zapamćen kao Plutarh. Besmrtno Plutarhovo djelo paralelne su biografije koje je Zdeslav Dukat na hrvatski preveo nazivom Usporedni životopisi. Ovi će životopisi u hrvatskoj kulturi, poglavito političkoj, imati fatalan utjecaj. Evo kakav:

U uvodnom paragrafu biografije o Aleksandru Velikom, Plutarh veli da ga ne zanima toliko sama povijest, koliko upliv čovjekovog karaktera, bio on dobar ili loš, na živote i sudbine ljudi, bili oni bližnji, ili pak daljnji. Spominjući Cicerona, Plutarh će kazati da je Katon tako uzvisio Ciceronov konzulat u govoru narodu, da su mu izglasali najveće počasti ikada nekom ukazane, nazvavši ga Ocem domovine. Doduše, sam Ciceron to nigdje ne spominje, dapače, u govoru protiv Pizona veli da mu je taj naziv dao Katul u Senatu, ali, dobro, to su ta zastranjenja i potreba za “pobjedničkim sveskom” i definicijom na koje smo već navikli. Nu, kakve to veze ima s nama današnjima, biografijama slavnih i Hrvatima?

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelangelovih, Borges kaže da je “stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti.”

U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje…Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se – dopustimo si teorijsku slobodu – ipak u bespuću sijeku. Kao i ona prethodna, Oca domovine, nazvanog tako po Aralici, koji nije bio Katon, jer je to časno ime, ako je vjerovati Berkoviću, u nas pripalo Vladimiru Primorcu, dočim bi Ciceron bio Vlado Gotovac.

Otac domovine ne samo da je školski primjer tih paralelnih životopisa ostvarenih u jednom životu, nego je ta dvostrukost života Franje Tuđmana uvjet mogućnosti njega kao Oca domovine – Boris Buden obrazlaže zašto:”Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom.(…) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer.”

Kad shvatimo kako je Otac domovine, kao konvertit, bio medij općedruštvene konverzije, razumjet ćemo i današnju potrebu za medijem druge tranzicije: one koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog. U riječ, da biografije slavnih privedemo kraju, traži se osoba koja bi svojom biografijom epitomizirala nasušnu potrebu ozakonjenja nezakonito stečene imovine.

Prelazak je to iz od prvog “Kuma” k drugom: Hrvatska danas kao dona treba Michaela, ne Vita Corleonea. Neophodno je dakle izabrati čovjeka koji će samom svojom pojavom jamčiti oprost grijeha, jer, ako je on, kao lopov, mogao postati predsjednik, onda je svakome oprošten njegov zločin. Hrvatski predsjednik će biti netko tko to postaje ne unatoč, nego upravo zbog sumnjive prošlosti: samo takav jamči mogućnost konverzije i trenutačne promijene identiteta. Hrvatska ne treba pravednost: u takvoj perspektivi, Hrvatska bi bila zatvor a rešetke na granicama. Hrvatska treba aboliciju: legalizaciju opljačkanog i sveopću amnest/ziju. Naši su tabloidi prepuni kandidata za nove Usporedne životopise. Za Pantovčak, drugim riječima.

*Autor teksta je Romano Bolković, a objavljen je na njegovom zidu Facebooka.

You may also like

0 comments