Urednički komentar
U posljednjih je nekoliko tjedana predsjednik uprave MOL Grupe, Zsolt Hernadi, imao nekoliko istupa u hrvatskim medijima u kojima je objasnio svoju stranu latentnog i permanentnog sukoba oko upravljačkih prava i poslovanja INA-e, o kojem su pravorijek dala dva arbitražna suda, ali i hrvatsko pravosuđe. Potonje traži izručene gospodina Hernadija, koji ostaje nedostupan, prema vlastitoj izjavi sve do zastare postupka.
Nakon najave njegova intervjua profili društvenih mreža pojedinih predstavnika stručna i novinarske javnosti postali su po ovoj temi vrlo aktivni, rekao bi čovjek, ljudi nisu mogli spavati od ljutnje, što je kulminiralo posebnom stručnom analizom u jednom od najutjecajnijih hrvatskih tjednika.
Ne ulazeći u spor oko upravljačkih prava i poslovnih odluka kompanije, premda, izdvojimo tek jedan primjer, zloguke katastrofičarske najave oko gašenja rafinerije u Rijeci nisu obistinjene (naprotiv!), valja pojasniti jednu stvar, koja, čini mi se, niti jednoj niti drugoj strani ovoga medijskog prepucavanja nisu posve jasne.
Je li to zbog dominantnog planskog “hereditarnog” opterećenja s obje strane Drave, nije toliko važno, no vidljivo je kako s obje strane postoji odrađeno nerazumijevanje uloge i funkcije vlasnika kapitala ili udjela u nekom poduzeću u uređenoj tržišnoj ekonomiji.
Zbog toga valje posegnuti za osnovama. Predlažem knjigu Investing In Shares For Dummies, Paula Mlađenovića i Davida Stevensona, iz 2012. godine koju je moguće naći na Amazonu. Pisana je jezikom koji je razumljiv skoro svakoj intelektualnoj pozadini.
Autori se dominantno bave malim ulaganjem, ali objašnjavaju i logiku poslovanja i ulaganja velikih dioničara.
Naime, kupovina udjela u nekoj kompaniji znači prijenos vlasništva te kompanije, u iznosu postotka udjela, sa jednog vlasnika na drugoga. Bio to privatni vlasnik ili to bilo javno poduzeće, od čije prodaje udjela financijsku korist ima državni proračun.
Upravo je to bio slučaj INA-e. Strateški je partner, MOL, kupio dionice od države za stvaran novac te je dokupljivao udjele do sadašnjeg iznosa koji posjeduje.
Ti udjeli u teoriji i praksi znače razmjerno sudjelovanje u upravljanju kompanijom, do trenutka maksimizacije utjecaja i sudjelovanje u odlučivanju o raspodjeli dobiti kroz dividendu. Dapače, priroda je strateškog ulaganja u velikim postotnim iznosima dionica želja za maksimizacijom utjecaja, no to je druga tema.
I samo to! Kupovina dionica nije ulaganje u tvrtku, to je transakcija koja daje utjecaj u upravljanju i mogućnosti ubiranja dividende.
Direktno ulaganje u kompaniju nekoga dioničara ili udioničara iz njegova vlastita kapitala, bilo je riječ o privatnoj osobi ili tvrtki, financijski je gotovo nemoguće bez povećanja udjela u vlasništvu. Reći će vam to svaki knjigovođa.
Što se tiče ovog posebnoga slučaja, kako su rovovi u međuvlasničkoj bitki prilično određeni, dobro ukopani i teško promjenjivi, takva stvar teško da je dolazila u obzir tijekom razdoblja u kojem je MOL strateški partner u INA-i.
Davanje pozajmnica, sukladno tomu, jedno je od mogućnosti, a njih je zakonski gotovo nemoguće izdati bez interesa, kamata. Uzgred, davanje pozajmnica u pravome trenutku nekada je veća pomoć nego li dokapitalizacija.
Naime, prošla su vremena kada su se na hrvatskom tržištu odluke donosile s pisanim tragom iz Kockice ili Markova trga, gubici nadomještali iz proračuna, a nadajmo se kako su prošla i vremena u kojima su gospodarski subjekti služili kao bankomat za zadovoljenje privatnih političkih interesa.
Alternativa bi bila otkup dionica u posjedu MOL-a po cijeni koju prodavatelj traži.Ili možda poštivanje Zakona o INA-i prema kojem “ćemo ulaskom u EU prodati 74,9 posto dionica” ovog tržišnog igrača, te zadržati kontrolni paket kako bismo bili sigurni u opstanak INA-e na hrvatskom tržištu.
Premda postoje prijedlozi otimanja dionica malim dioničarima koji koriste zakonsku mogućnost anonimnosti. To bi za hrvatsku poslovnu sigurnost, kada u poslovnim krugovima, pa i zbog ovoga slučaja vrijedi ABC (Anything But Croatia), mišljenja sam, značilo nuklearnu opciju.
Zaključimo ovo pojednostavljeno dioničarstvo za dummies.
Cilj je dioničara kroz utjecanje na upravljanje kompanijom povećati njenu vrijednost, potaći njen rast, kako bi kompanija sama stvarala sredstva za ulaganja, povećanje produktivnosti, prodaje ili isplatu dobiti dioničarima. No, svaka kompanija je važna i za dionike, pa je važno da društveno odgovorno posluje, plaća poreze, zapošljava ili ulaže u nove tehnologije.
U tom je smislu, uz postojeće izazove energetske industrije i pat pozicije glede odnosa velikih dioničara, upravljanje INA-om dominantno pozitivno, a kako bi se to moglo nastaviti, pokazuje je imenovanje ponajbolje uprave do sada, nakon krize uzrokovane aferom plin.
