Ubojstvo gospodarstva ili kako se Chavez ukazao na mom otoku

Ugledni libertarijanski filozof Robert Nozick jednom je prilikom usporedio plaćanje poreza s dankom koji su kmetovi plaćali u feudalnom društvenom uređenju, zapravo s prisilnim radom neslobodnih ljudi za svoga suverena.
Iako bi ostrašćeni pripadnik tribaliziranog hrvatskog neoplemena mogao inzistirati na ovoj, u osnovi točnoj tezi, ipak živimo u drugačijoj stvarnosti u kojoj države postoje kako bi pružale neke usluge građaninu, poreznom obvezniku. Cijena takve usluge, prema klasično liberalnim pametnim glavama, poput Johna Lockea, izražena je u porezima.

Piše: Ivan Brodić 

Svoja prava država je u nas vrlo ozbiljno shvatila, pa je ministar financija Zdravko Marić, u nekoliko navrata od kada je u toj funkciji, izjavio kako rashodovnu stranu proračuna treba brižljivo čuvati. Tragedija je u tome što je to možda najbolji ministar kojega smo imali. No, neka se čitatelj ne veseli, uravnoteženje proračuna, rast od 3 posto BDP-a, primarni suficit i reprogram dugova ne znači ništa drugo nego li to da će se naše praunuke zaduživati po nižoj kamatnoj stopi. Samo što će to činiti danas, prije njihova rođenja.

Jezik izbora, u Hrvatskoj na proračunu živi velik broj birača, što zaposlenih u javnoj upravi, što korisnika proračuna po raznim osnovama, a kako je Hrvata sve manje, što zbog iseljavanja, što zbog bijele kuge, izborna je računica jasna. Nemoguće je dobiti izbore, a da se ne čuva, i planski povećava, rashodovna strana proračuna. Nitko od političara nije imun na ovu formulu, pa nisu niti oni koje raja naivno naziva antisistemcima. Oni taj bazen žele povećati kako bi država postala svemoćna, no to je ipak druga tema.

Zbog izborne računice, vjerojatno tako skoro nećemo prestati biti brutalno oporezovana zemlja, kako je na blogu Eclectica nekoliko puta napisao Nenad Bakić. To da to nije ponovno neka neoliberalna histerija, ovih je dana dokazala analiza portala Prvi.hr koja je pokazala kako je u Hrvatskoj rad u realnom sektoru najoporezovaniji u Europi. Prepoznala je to čak i visoko birokratizirana institucija poput Europske središnje banke, koja u svojoj analizi poručuje kako Hrvatska u pogledu reformske konvergencije zaostaje za cijelim nizom europskih zemalja osim Bugarske.

To što nam liberalna ekonomska teorija i udruga poslodavaca poručuju kako stenju pod bremenom proračunskih rashoda i to što kažu kako bi se proračun dinamičnije i više punio kada bi im se fiskalno olakšalo poslovanje, to gore po njih. Jer, po prirodi je hrvatske ne tranzicijske stvarnosti na strani korisnika proračuna više glasača. A to što bi oni snižavanjem poreza također profitirali, to gore po profit, stanje je svijesti koje nam pokazuju aktualne intervencionističke i protu investicijske akcije i reakcije.

Nobela za alkemiju, poradi toga, treba dati onome tko prije ljeta izračuna fiskalno rasterećenje uz brižljivo čuvanje rashoda. I kada bi čovjek pomislio da je to sve dolazimo da udjela uhljeb-birača u trošarinama na neke proizvode, poput naftnih derivata.

Poskupjela nafta, posljedično poskupjeli i naftni derivati. Populisti, antisistemci i njihovi simpatizeri, barem oni što ne bi rješavali pitanje porasta cijena tiskanjem novca i bacanjem istoga iz zrakomlata, napali realni sektor zbog udara na građane. To što je nabavna cijena nafte u cijeni naftnih derivata nazočna s oko jednom trećinom cijene, to što ostatak otpada na trošarine i to što tek jednu kunu možemo smatrati onime što pripada naftnoj kompaniji (od čega treba platiti djelatnike i porez), i to što bi prava adresa za olakšati gospodarstvu pristup ključnom resursu bilo to da država smanji svoje apetite, to treba pažljivo sakriti od prekomjernog broja korisnika proračuna. Glasovi su to gospodo!

Ali, kao u najboljim spotovima televizijske prodaje, niti to nije sve. Nisu dovoljni niti glasovi korisnika proračuna. Osmislila država sofisticiraniji način bacanja novca iz zrakomlata. Propisat će cijenu plina ispod tržišne, u osnovi je rekao ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić.

Ugledni ekonomski stručnjak poručuje kako će zanemariti to što na referentnim burzama raste cijena plina za do 30 posto zbog hladnog travnja koji je ispraznio plinska skladišta, održavanja plinskih polja sjeverne Europe, rusko-ukrajinskog spora, ali i neizglednog pada cijene nafte, za koju se cijena plina veže. Time je prouzročio situaciju u kojoj je mala vjerojatnost da će se na natječaj za opskrbljivača plina na veleprodajnom tržištu javiti itko tko može preživjeti gubitke bez pomoći države (čitaj, javit će se HEP). Valuta pred neko novo ispitivanje javnog mnijenja? Prilično sam siguran.

Zvukovi čepova šampanjca naših populista, uhljeba, antisistemaca, riječju štetočina, zaglušili su to da je smisao države realnom sektoru pomoći u poreznom punjenju proračuna, a ne odmoći stvarajući mu gubitke. Kada se cijena državno i prisilno smanjuje ispod tržišne, kompanije koje u tome sudjeluju mahom su državne, i one mahom jedu svoju supstancu. U prošlosti smo kao država to učinili INA-i, što ima sudski epilog, a sada ćemo to učiniti HEP-u.

Kao i kod svakog chavizma, u početku će to plaćati porezni obveznici, a kad se tvrtka obezvrijedi, možda porezni obveznici, ako ih tada uopće još bude, shvate kako neinfrastrukturni dio HEP-a treba žurno privatizirati. Svako zlo za neko dobro, rekli bi naši djedovi i bake.

You may also like

0 comments