[vc_row][vc_column width=”1/3″]Trgovinski spor Europske unije i SAD-a privremeno se zbog ljeta povukao s naslovnica i iz medijskog fokusa. No kako se približava rujan, tako i taj „pod tepih” pospremljeni problem polagano postaje sve vidljiviji. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Donald Trump se po ovom pitanju zapravo prvenstveno obraća prema Njemačkoj koja ako dođe do jačanja trgovinskih nesuglasica između dva atlantska diva može najviše izgubiti, posebno ako američki predsjednik odluči cariniti i uvoz europskih automobila. Upravo zato je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker krajem srpnja otputovao na susret s Trumpom obećavši kako će EU povećati uvoz američke soje i ukapljenog plina dok će se američka strana suzdržati od nametanja carina europskoj auto industriji.

Piše: Denis Avdagić, vanjskopolitički analitičar [/vc_column][/vc_row]

No problemi time nisu nikako riješeni, nego je u američko-europskom trgovinskom ratu nastupilo tek primirje ili stanka u poluvremenu, a nastavak je dominantno u rukama Donalda Trumpa. Bijela kuća u bilo kojem trenutku može primijeniti carine na europske automobile, a kada i ako to napravi bit će to pod pritiskom otvaranja EU poljoprivrednog tržišta za američke proizvode. U tom segmentu se dodiruju jaki interesi Francuske te bi američki predsjednik time mogao Uniju dovesti, šahovskim rječnikom rečeno, u šah ili niti malo ugodnu poziciju za rasplet trgovinskih odnosa.

Francusko-njemačka suradnja, posebno nakon pokretanja Brexita, postala je kralježnica Europske unije. Angela Merkel i predsjednik Macron dobro se razumiju ali dvojba između francuske poljoprivrede i njemačke autoindustrije bila bi preveliki zalogaj i za iskusnu kancelarku i progresivnog francuskog predsjednika.  Problemi europske strane nisu međutim samo u toj dvojbi. Različiti interesi i potrebe zemalja članica čine jedinstvenu poziciju Unije po pitanju trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama jako poljuljanom. Uostalom, čini se kako je većina zemalja članica postavljena u poziciju statista koji ne vide preveliki interes za važnijom ulogom u čitavoj priči.

Trump to sve skupa čini se jako dobro zna. Od prijetnji upućenih prema budućnosti NATO-a i zahtjeva za većim obrambenim ulaganjima (prije svega od Njemačke), njega se odavno proziva za pokušaje razbijanja Europske unije. Uostalom javno je pohvalio Brexit, a navodno je Macronu kazao kako je Francuskoj spreman ponuditi i značajan trgovinski bilateralni sporazum ako Pariz napusti EU blok. Sličnu komunikaciju vodio je i s Theresom May, dok se Njemačkoj otvoreno prijetio i u pogledu kupovine ruskog plina.

U pozadini svega ipak je prije svega trgovina i trgovinski deficit koji Trump želi smanjiti kao predizborni dar (sebi i ) republikancima, a samim time pokazati i svoje umijeće pregovaranja. U tome on ima jače karte od EU, a ona najjača je naravno dvojba vezana uz automobilsku industriju ili poljoprivredu gdje će se testirati europsko savezništvo. Ako će Trumpova administracija insistirati na uključivanju poljoprivrede u pregovore s Bruxellesom, Unija će teško dati SAD-u ono što želi, bez obzira na to koliko će Berlin lobirati na tomu.

U svemu tome najveći pritisak na američkog predsjednika drže polagano približavajući izbori na koje bi veliki utjecaj mogli imati vanjskopolitički uspjesi koji se mogu reflektirati i na ekonomiju SAD-a, što može biti i slamka spasa za Donalda Trumpa.

Naime, već duže vrijeme se spekulira o mogućem pokretanju „impeachmenta”, smjeni ili pokušaju iznuđenja Trumpove ostavke. Za tako što bi demokrati svakako morali imati većinu u Kongresu ali i saveznike u Senatu, a za to se prilika nudi ove jeseni kada se bira kompletan sastav predstavničkog doma Kongresa i više od trećine Senata. Bolji trgovinski sporazumi zato mogu presuditi i na američkim izborima, bez obzira na cijenu budućnosti transatlantskih odnosa.