[vc_row][vc_column width=”1/3″]Analiza[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Velika Britanija u petak će postati prva zemlja koja napušta Europsku uniju, nakon tri i pol godine mukotrpnog brakorazvodnog procesa[/vc_column][/vc_row]
Unatoč svom trudu najsrčanijih euroskeptika, Big Ben će u petak ostati tih. Njegovom zvonjavom se brexit slaviti neće, ali će u Downing Streetu biti osvijetljeni sat koji odbrojavati vrijeme do razlaza. Vatreni zagovornik brexita, premijer Boris Johnson navečer će se obratiti naciji.
On se sada predstavlja kao ujedinitelj zemlje i govori kako je vrijeme da se svi, glasali za brexit ili ne, zajedno okrenu budućnosti. Ta mu zadaća neće biti laka jer su škotski, velški i sjevernoirski parlamenti odbili njegov zakon o brexitu. Johnson je na čelo vlade stao krajem srpnja i uspio u onome u čemu njegova prethodnica Theresa May nije. Dogovorio je s Bruxellesom neke izmjene u sporazumu o brexitu, otklonio opasnost povratka fizičke granice u Irskoj i zahvaljujući velikoj većini ostvarenoj na prijevremenim izborima u prosincu, nezabilježenoj još od vremena Margaret Thatcher, lagano ga proveo kroz parlament.
Zakon je kraljica Elizabeta II. potpisala 23. siječnja, osam dana prije sudbinskog datuma. Za kraj 47 godina dugih odnosa Britanije i Unije ostala samo još jedna formalnost. Sporazum moraju potvrditi zastupnici u Europskom parlamentu koji će to učiniti u srijedu.
Datum odlaska, 31. siječnja, zapravo je uglavnom simboličan jer će se malo toga u stvarnosti promijeniti. Sporazum o razvodu predviđa prijelazno razdoblje, do 31. prosinca, do kada dvije strane moraju usuglasiti buduće odnose, posebice trgovinske. Do tada će Britanija primjenjivati europska pravila, ali neće imati pravo glasa.
Boris Johnson pregovore o budućim odnosima želi zaključiti što prije i odlučno odbija produženje prijelaznog razdoblja. Nekoliko je puta rekao da želi sporazum sličan onome kakav EU ima s Kanadom. Bruxelles prijelazno razdoblje smatra prilično kratkim i ne gaji Johnsonov optimizam da će sve biti dogovoreno u rekordnom roku. Osim trgovinskog, potrebni su sporazumi o mnogim i za Britaniju ključnim stvarima poput ribarstva, razmjene podataka i financijskih usluga. London u isto vrijeme želi ispregovarati vlastite sporazume o slobodnoj trgovini s drugim zemljama, posebno sa Sjedinjenim Državama. Predsjednik Donald Trump nedavno je u Londonu najavio ‘sjajan’ sporazum s Britanijom.
Pregovori bi, međutim, mogli biti teški jer je London najavio da će zadržati digitalni porez unatoč američkom negodovanju. Američki državni tajnik Mike Pompeo dolazi u London 29. siječnja kako bi se sastao s Johnsonom, potvrdio'”posebne odnose’ i razgovarao o tome ‘kako ih produbiti nakon brexita’.
[quote_box name=””]
Ujedinjeno Kraljevstvo pompozno je ušlo u tadašnju Europsku zajednicu 1. siječnja 1973. nakon deset godina teških pregovora, ali britansko javno mnijenje već je i tada bilo jako rezervirano prema ideji zaključenja “tisućljetnog povijesnog poglavlja”.
Britanska konzervativna vlada svečano je obilježila “jako dirljivi” trenutak, kako je kazao premijer Edward Heath, gorljivi proeuropljanin i glavni arhitekt pristupanja. U desetak dana na 300 sportskih i kulturnih događaja širom zemlje isticane su vrijednosti i postignuća devet zemalja udruženih u Europsku zajednicu u sklopu festivala pod nazivom “Fanfare za Europu”.
Kombinirana nogometna momčad iz triju država koje su tada zajedno pristupile EZ-u (Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo) odigrala je utakmicu s momčadi iz drugih šest država, pobijedivši ih 2:0. Italija je za izložbu posudila jednog Michelangela, Nizozemska Rembrandta. Jedino Louvre nije želio dati Mona Lisu.
Uoči dana “D”, tisak je posvetio naslovnice tom događaju, koji je po Sunday Timesu, za Britance zaključio “tisućljetno povijesno poglavlje”, i koji će se, po Sunday Telegraphu, “kasnije pokazati jednako odlučujućim za britansku povijest kao bitke kod Hastingsa i Waterlooa”. Prenio je list u humorističnom tonu mnoge preporuke otočanima za susrete s “kontinentalcima”. S druge strane, najglasniji protivnici europske ideje organizirali su svoj zadnji protest. Ispred Westminsterske palače, u kojoj zasjeda parlament, priredili su 31. prosinca prosvjed s bakljama i gajdama.
“Europska” večera za 258 uzvanika koju je 2. siječnja organiziralo Britansko vijeće europskog pokreta u dvorcu Hampton Courtu, bivšoj kraljevskoj rezidenciji, označila je početak svečanosti. Dan poslije kraljica Elizabeta II., princ Philip i Edward Heath nazočili su prvoj velikoj gala večeri u operi Covent Garden. Dočekalo ih je 200 militanata Nacionalne fronte, nacionalističke stranke, sa smrdljivim bombama. AFP je tada izvijestio da je britansko javno mnijenje bilo “duboko podijeljeno” i “neodlučno”. Odluku o pristupanju donio je parlament 1972., a birači nisi bili konzultirani putem referenduma, dol Irci i Danci jesu.
Kako bi doznao mišljenje običnih ljudi s ulice, tadašnji izvjestitelj AFP-a Basile Tesselin susreo se u pubu u Londonu s izdavačem koji mu je odrješito kazao: “Imamo vlastitu vladu, parlament koji biramo. Ne želimo da nam se dirigira iz ne znam kakvog Bruxellesa. Sve što imamo bolje je od vašeg”.
Pub je odjekivao kritikama: u vezi PDV-a, težine kamiona, slobodnog ulaska u zemlju za Europljane… Odskakao je jedan škotski kamiondžija: “Jako volim ići u Europu. Posebno u Francusku. Osjećam se ondje kao kod kuće. Ne vjerujem Englezima”.
Laburistička oporba najavila je da namjerava tražiti izmjene sporazuma o pristupanju. Njezin vođa Harold Wilson, optužio je vladu da je pred Bruxellesom “abdicirala” od svojih dužnosti. Vrativši se na vlast, i nakon što je dobio nove pregovore s Bruxellesom, on je 1975. organizirao prvi referendum o članstvu u Europskoj zajednici. Birači su glasali za ostanak sa 67 posto glasova. Četrdeset i jednu godinu poslije, 23. lipnja 2016., Britanci su glasali s 51,9 posto glasova za odlazak. Nastupio je brexit koji je zemlju gurnuo u niz kriza, sve do konačnog razlaza 31. siječnja 2020.
[/quote_box]
