Zagrebački električni tramvaj (ZET) vrlo vjerojatno je najomraženiji dio Zagrebačkog holdinga te javni servis kojega rijetko tko voli. Iako u ZET-u ima izrazito pristojnih radnika, jako pristojnih vozača i kontrolora, prevladava neka javna slika bahatih i bezobraznih ljudi, koji se svakome obraćaju s ti i koji misle da su tramvaji i autobusi njihova privatna svojina. ZET je javni servis, ujedno i monopolist te ne postoji nikakva konkurencija osim taksista koji su još uvijek nešto skuplji. Međutim, usprkos negativnom doživljaju ZET-ovaca, vrlo vjerojatno nema Zagrepčana koji bi odbio raditi u ZET-u.
Privlačnost rada u ZET-u posljedica je opjevanih sindikata u “Trešnjevačkoj baladi” Drage Britvića. “Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina do besposlenih suza od rakije i vina, od uličnih pjevača do krovopokrivača , u hiljadama priča je hiljade sudbina.” Kako godine idu, ZET je sve veći. Kao gradsko poduzeće vodi se kao da je mala obiteljska firma. Tako smo nedavno čitali kako su radnici i sindikati ZET-a čak odlučili da se u neki pravilnik unese odluka da članovi obitelji imaju prednost u zapošljavanju, što ipak nije prošlo. Ova nova ideja da se radnici ZET-a naoružaju uklapa se u takav profil razmišljanja. ZET i dalje živi kao da se 1990. nije dogodila i kao da radničko samoupravljanje nije propalo. Nema veze što je ovo sve kontra Ustava RH, Zakona o radu i još nekolicine odredbi i zakona, u ZET-u postoji samo jedno pravilo, a to je da su ZET-ovci uvijek u pravu.
ZET je udžbenički primjer svega onoga što ne valja u komandnom gospodarstvu. Koliko god da ZET-ovci maltretirali putnike, koliko god da kasnili, ranije kretali, ne držali se voznoga reda, odbijali stajati na stanicama, ne postoji nikakav mehanizam kažnjavanja tih ljudi. Gradske buseve i tramvaje doživljaju kao svoju privatnu imovinu. Ako je ZET javni servis, ako građani plaćaju iz svoga džepa apsolutno sve radnicima ZET-a, onda se postavlja pitanje ima li kakvog smisla naplaćivati uopće ikakvu kartu? Kada ne bi bilo karata, odjednom bi nestala potreba za kontrolorima koje bi se mirne duše moglo otpustiti i time uštedjeti značajne količine gradskih novaca. Ujedno bi se značajno ubrzala protočnost autobusnog prometa. Na većim gradskim linijama, ponekad treba do pet minuta da svi putnici uđu u autobus. Ponekad se čini da autobusi više stoje, nego što voze. Sve u svemu, ZET je preslika Engleske prije pojave Margaret Thatcher.
Sve ove navedene stvari ne bi bile takav problem da su radnici ZET-a pristojniji. Većina putnika redovno ima kartu. Ako se u jutarnjoj špici kontrolor ili vozač prijeti da će zaustaviti tramvaj ili bus zbog karte od 10 kuna, a autobus je pun radnika koji idu na posao te riskiraju kažnjavanje u slučaju kašnjenja, studenata koji možda idu na kolokvij ili pak nekoga tko ide u bolnicu na pregled dogovoren pred pola godine, tko je to ovlastio toga vozača i kontrolora da drži taocem stotinjak ljudi koji su prisiljeni ići gradskim prijevozom? ZET-ovac, što god napravio, i dalje ima plaću koja je bolja od prosjeka.
ZET je školski primjer situacije kada ne postoji konkurencija na tržištu. Nitko nije zadovoljan uslugom, ali svi su je prisiljeni koristiti. Da je ZET efikasniji, puno manje bi ljudi išlo automobilom u središte grada na posao. Kada je došao Cammeo u Zagreb, opet je oživjelo taksi tržište i pojavile su se drugi taksi prijevoznici, čak se i Uber našao u Zagrebu. Doduše, ispada da je smisao ZET-a da se upošljavaju određene dinastije, da se kupuju tramvaji koji su preteški za zagrebačke ulice, a financijsku katastrofu zvanu autobusi na biodizel bolje je ne spominjati. Bilo bi lijepo da jednoga dana ZET postane servis građana Zagreba.
*Autor je Mislav Miholek, magistar teologije i doktorand prava
